REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4775/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice UL iz [adresa]. odvojak 20, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice Karoline Gajski, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika NL, odvjetničke vježbenice, dana 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012242054 sklopljenog 24. siječnja 2007. između tužiteljice UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojom je odredbom ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 298,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2007. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012242054 sklopljenog 24. siječnja 2007. između tužiteljice UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu kojim je ugovoreno da je tužiteljica dužna platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita isplati iznos od 449,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2009. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, broj 9012242054 sklopljenog 24. siječnja 2007. između tužiteljice i tuženika potvrđen po javnom bilježniku Katici Valić iz Zagreba, pod brojem OU-54/07 od dana 29. siječnja 2007.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.320,22 EUR , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu potrošača kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 24. 1.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012242054 kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 360 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,15% godišnje. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Tužiteljica smatra kako se u predmetnom ugovoru o kreditu nalaze ugovorene nepoštene i ništetne odredbe uslijed postojanja kojih je čitav Ugovor o kreditu ništetan. Sukladno odredbama čl. 1021. i čl. 1022. Zakona o obveznim odnosima, bitni sastojci Ugovora o kreditu su novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Tuženik je unaprijed formulirani standardizirani Ugovor o kreditu, koji je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 7. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita ova obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 4. Ugovora u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tužiteljica ističe kako se u predmetnom Ugovoru o kreditu zapravo radi o kunskom kreditu koji je knjigovodstveno iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima te je tužiteljici kredit isplaćen u kunama, kao i da su troškovi obrade kredita naplaćeni u kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita. Sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik, bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica dovedena na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćala, i ne samo to već i plaćala anuitete povećane za 50%, a da je pritom njezina mjesečna i njezina ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje - rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora da je pritom bila odredba članka 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO- a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1 i 87. st. 1. ZZP/03, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu. Druga nepoštena odredba, usko vezana uz gore navedenu, je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti druge ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Tuženik je tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama. Ugovorena kamatna stopa sukladno odredbama čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak ugovora o kreditu. U bitnome ovo znači da tuženik ugovorenu kamatnu stopu, koja je prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenja samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužiteljice ignorirajući ju pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Postupajući na ovakav način, tuženik je u Ugovor ugradio i nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, te je time dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Treća odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati iz članka 7. Ugovora o kreditu. Odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno rečeno znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu, iako je sama po sebi dopuštena ugovorna odredba, upravo je ta koja je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužiteljice kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, koja je pak glavnica sama rasla zbog činjenice da je onda bila i povezana uz valutu švicarski franak. Kada se navedeni mehanizam ugovora stavio u funkciju i to na način da se sva tri elementa kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, sasvim je jasno da je tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a, ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, stoga je navedeni Ugovor o kreditu protivan prisilnim odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a i čini predmetni Ugovor o kreditu ništetnim. Ugovor je ništetan i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te odredbama 295. i 296. ZOO-a.

2. Tužiteljica je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja te je s povjerenjem i prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužiteljici prezentirao nikakav poseban rizik te tužiteljica nije dobila precizne i potpune informacije koje bi se odnosile valutu švicarski franak kao takvu, odnosno nije joj pojašnjeno u konačnici da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na tužiteljicu, a niti jedan rizik na strani tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora te kako je sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski te da je navedeni kredit „najpovoljniji i da ga svi uzimaju“ Tužiteljici je izričito i rečeno da je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da nema razlog za brigu. Pritom valja naglasiti kako je isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena bio sam tuženik koji je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužiteljica kreditno sposobna. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužiteljicu, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik prezentirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužiteljici ionako biti isplaćene kune koje joj trebaju. Da je tuženik tužiteljici pružio relevantne informacije o švicarskom franku i što ubacivanje takve valutne klauzule u Ugovor o kreditu znači, tužiteljica sasvim sigurno ne bi sklopila predmetni Ugovor o kreditu, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita, a tužitelj se ukazuje na postupanje Austrijska Narodne Banke (OeNB) te FMA (regulatorne agencije) koje su još 2006. godine u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Tužiteljica posebno ukazuje kako je tuženik kao profesionalac u obvezni odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO- a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i znanja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 26. Zakona o obveznim odnosima te da ista mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 272. Zakona o obveznim odnosima, već samim time odredba Ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci tuženika bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Također, ugovor treba tumačiti i primjenom čl. 320 ZOO-a u korist tužitelja obzirom da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, pri čemu tužiteljica nije mogla prigovarati o ugovornim odredbama i sadržaju ugovora. Dakle, ovdje se radi o adhezijskom ugovoru, u kojem je prednik tuženika vezao sklapanje ugovora uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i pritom tome nikakva promjena nije bila moguća, radi se o tzv. „take it or leave it“ ugovoru na način da je sastavljač tih općih uvjeta ugovora i to tuženik kao gospodarski jača strana koja je masovno sklapala ugovore ovakve vrste, zlorabila svoj položaj te je u opće uvjete (ovakve ugovore) unijela klauzule koje su za njega povoljne, a štetne za tužitelja. Sukladno Zakona o zaštiti potrošača, konkretno čl. 81. i 83., sadržani u Glavi XI ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

3. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. O ovom pitanju govori pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na tzv. valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenim sudskim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio nepoštene ugovorne odredbe, i to na dva načina:

- na način da je ugovarao redovne kamatne stope koje su tijekom postojanja obveze bile promjenjive u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorima utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koju utječu na odluke tuženika o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača;

- na način da je u ugovore o kreditu unosio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4. Tuženik je u članku 12.3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužiteljica prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 2.250,28 kuna, odnosno 298,66 EUR. Nadalje, tuženik je u 10. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da tužiteljica može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno Aktima tuženika, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti tuženika te je u tom slučaju dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio naknadu za djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 3.385,38 kuna, odnosno 449,32 EUR.

5. O navedenim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste predstavljale sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj tih odredbi te su navedene odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

Navedene su odredbe protivne prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu.. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 102. st. 1. ZZP/07). Osim što su navedene odredbe protivne citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, iste su odredbe protivne osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). U vezi nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tužiteljica ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 dali odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud EU presudom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje: „da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne d Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužiteljica ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda donio 5. studenog 2020. donio zaključak Su-IV-308/20 da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Takva naknada je zabranjena, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima, a također i u presudama Suda EU i to ponajprije u presudama C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. utvrđeno je da su odredbe članka 1068. stavaka 2. - 4. ZOO-a/91 (članka 1024. stavaka 2. - 4. ZOO-a/05), koje uređuju pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije ugovorenog roka, prisilne naravi. Stoga je isključena primjena načela slobode ugovaranja (dispozitivnosti) i bankama je na temelju članka 10. mjerodavnog ZOO-a/91 bilo predvidivo da sudionici u prometu ne mogu slobodno uređivati obvezne odnose suprotno prisilnim propisima, odnosno da ne mogu ugovorom o kreditu odrediti drukčije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita od onih propisanih prisilnim propisom.

Shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Navedeno pravno stajalište potvrđeno je i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.okaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.“

Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka cijeli Ugovor o kreditu broj 9012242054 od dana 24.1.2007., podredno, ako sud utvrdi da za utvrđenje ništetnosti nisu ispunjene pretpostavke, tužiteljica predlaže da se utvrde ništetnim odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna te da sud naloži tuženiku da joj vrati neosnovano stečen iznos od 298,66 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 3.2.2007. do isplate. Predlaže utvrditi ništetnom i ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te da sud naloži tuženiku da joj vrati neosnovano stečen iznos od 449,32 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 21.3.2009. do isplate. Potražuje i naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže Ugovor o kreditu broj 9012242054 od 24.1.2007., Knjigovodstvenu kartica od 10.10.2019., Pregled uplata po kreditu na dan 4.11.2019., Plan otplate i Obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9012242054 od 16.9.2013.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev. Ne osporava da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 2. veljače 2007. u iznosu 298,66, EUR, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 20. ožujka 2009. u iznosu 449,32 EUR. Ističe kako je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu neosnovan. Bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza Banke korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava i obveza korisnika kredita Banci plaćati ugovorene kamate te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. S obzirom na navedeno, jasno je kako eventualna ništetnost odredaba ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, budući da ugovor o kreditu može opstati bez tih odredaba, a sve sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

7. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (dalje u tekstu: ulazna i izlazna naknada/naknade), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od ukupno 747,98 EUR na ime, kako to tužiteljica navodi, neosnovano naplaćene ulazne i izlazne naknade temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Kao najbitnije razloge osporavanja tuženik ističe da je ugovaranje naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorne odredbe o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne, ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, transparentne su i izrijekom su dopuštene pozitivnim propisima. Iste nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.

8. Da je ugovaranje naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, predmetne naknade upravo su naknade za uslugu tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje predmetnih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti sporne naknade, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takvih naknada. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja spornih naknada i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne i izlazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužiteljice na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Obzirom je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne i izlazne naknade od ukupno 747,98 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Međutim, čak i kada bi predmetne odredbe o naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknada nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužiteljica ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i u trenutku prijevremene otplate kredita, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetnih odredaba o obračunu i naplati ulazne i izlazne naknade ništetnima, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredbe o naknadama su transparentne. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovornih odredbama ulaznoj i izlaznoj naknadi, jasno govori činjenica da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Tuženik naglašava kako je tužiteljici iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

9. Sporne naknade su obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužiteljica prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknade utvrđene Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužiteljici na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata predmetnih naknada.

10. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 298,66 EUR, kao i iznosa od 449,32 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 02.02.2007. godine, a naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćena je dana 20.03.2009. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 31.07.2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene ulazne i izlazne naknade nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže Opće uvjete poslovanja s građanima.

11. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Ističe da ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZO-a utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Ugovorna odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu obradu kredita bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. O navedenim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj tih odredbi. Također, radi se o odredbama bez kojih tužiteljica ne bi mogla zaključiti ugovor o kreditu budući da se radilo o principu „uzmi ili ostavi“, a nije imala mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg je odobravala tužena banka i to pod uvjetima koje je tužena banka diktirala. Budući da tužiteljica nije ni na koji način mogla utjecati na sporne odredbe, i više je nego logično da su joj iste nametnute od strane tuženika. Iz navedenih razloga ima mjesta ispitivanju nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe u skladu sa čl. 84. ZZP/03 te čl. 102. ZZP/07. Točno je da niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovarati naknadu za obradu kredita, a niti naknadu zbog prijevremene otplate kredita, međutim, takve odredbe su trebale biti tužiteljici detaljno obrazložene, odnosno tuženik je bio dužan tužiteljicu upoznati koji su to troškovi i u kojim iznosima se namiruju iz naknade za obradu kredita. Tužiteljica je mogla znati iz odredbe članka 5. točka 5.1. Ugovora da će platiti 0,50% naknade od visine odobrenog kredita, ali joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da joj nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na pozivanje tuženika na njegove Opće uvjete poslovanja, tužiteljica ukazuje da sadržaj istih ne mijenja činjenicu da su predmetni ugovor i ugovorne odredbe ništetne budući da je u pitanju tipski ugovor odnosno Opći uvjeti. Tužiteljica nije imala baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula kao ni na sadržaj samih Općih uvjeta poslovanja tuženika. Istaknuti prigovor zastare također ocjenjuje neosnovanim u cijelosti. Tražbina tužiteljice u ovom sporu temelji se sukladno čl. 1115. ZOO-a u vezi odredbe čl. 1111. ZOO-a na stjecanju bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i posljedično tome primjenjuje se opći (petogodišnji) zastarni rok. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile ili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 9012242054 koji je dana 24.1.2007. sklopila sa tuženikom jer isti sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi koji je sadržaj Ugovora tuženik ponudio tužiteljici na potpis na unaprijed sastavljenom tipskom obrascu bez da joj je kao slabijoj ugovornoj strani objasnio značaj pojedinih ugovornih odredbi i bez da joj je omogući da o istima pregovara, sve koristeći svoju poziciju "jače " ugovorne strane budući je isti kreditna institucija koja se bavi odobravanjem i izdavanjem kredita. Podredno tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi te predlaže da sud naloži tuženiku da joj vrati neosnovano stečeni iznos od ukupno 747,98 EUR uvećano za zateznu kamatu koja na iznos od 298,66 EUR teče od dana naplate tj. 2.2.2007., a na iznos od 449,32 od dana 20.3.2009.

13. Nije sporno da je na temelju odredbe čl. 12.3. predmetnog Ugovora koja propisuje plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kn, tuženik naplatio tužiteljici iznos od 298,66 EUR. Nije sporno da je na temelju odredbe čl. 10 koja propisuje plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate, tuženik naplatio tužiteljici iznos od 449,32 EUR. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe bile lako uočljive, nedvosmislene, razumljive i jasno prezentirane tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njima tužiteljica uopće mogala pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li plaćanjem tako određenih naknada tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve sporne odredbe čini nepoštenima i ništetnima. Sporno je povlače li nepoštene i ništetne ugovornih odredbi za sobom ništetnost čitavog ugovora. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine te tijek zakonskih zateznih kamata.

14. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu te saslušanjem tužiteljice UL. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

15. Tužiteljica UL u svom iskazu pred sudom ističe da je od 1994. klijentica PBZ. Kada je došlo vrijeme da suprug i ona srede stambeno pitanje joj je bilo normalno obratiti se svojoj banci radi podizanja kredita. U banci su joj ponudili isključivo ugovor u valuti CHF. Suprug i ja su zaposleni u vojsci, temeljem svojih primanja je to ujedno bio jedini kredit koji su mogli otplaćivati na način kako su im prikazali, sve prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i vrijednosti valute CHF. U banci je nisu upozorili na rizik tečaja CHF, kako bi se mijenjala kamatna stopa. Nisu tražili nikakva dodatna jamstva za osiguranje plaćanja i to im je bilo vrlo primamljivo i prihvatljivo jer je bilo teško u to vrijeme naći jamca. Ugovor je pročitala, nije imala posebnih pitanja. Potpisala je ono što su joj dali. Nije mogla mijenjati ugovorne odredbe. Prije potpisivanja je pročitala ugovor, tako je pročitala i odredbu o naknadi, uočila ju je, ali nije tražila pojašnjenje jer je imala potpuno povjerenje u banku. Zapravo je sve bilo po principu uzmi ili ostavi. Nitko joj nije posebno objašnjavao da se tečaj može mijenjati, a što se i desilo. Također joj nitko nije spominjao nikakve naknade. Tužila je banku radi povrata preplaćenih iznosa kredita po osnovi tečajne razlike, dobila sam presudu koja je pravomoćna i banka mi je sve po toj presudi isplatila. Nije tužila radi isplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope, s tom tužbom su zakasnili. Stan je kupila za potrebe obitelji, i danas u njemu stanuju. Kredit je podigla u rok na 30 godina, prijevremeno sam ga otplatila nakon šest godina. Nije mislila da će je dovesti na "tanak led", a zbog povišenja rata joj je egzistencija bila doslovno ugrožena.

16. Povezujući opisani iskaz sa spornim ugovornim odredbama iz članka 12.3. i članka 10, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 9012242054 od 24.1.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor) pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da nije mogla mijenjati sadržaj ugovornih odredbi, ali i da nije tražila nikakva pojašnjenja jer je imala puno povjerenje u banku čiji je klijent od 1994. pa je potpisala ono što su joj dali.

17. Sve navedeno sporne odredbe iz čl. 12. 3 i čl. 10 Ugovora čini nejasnima, nerazumljivima, nedovoljno uočljivima i neodređenima, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornim naknadama. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da su odredbe čl. 12.3 i čl. 10 Ugovora o kreditu broj 9012242054 nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredbe nisu jasne niti su lako razumljive i uočljive budući ih je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Kako je tužiteljica točan iznos jednostrano određene naknade saznala tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na određenu visinu (od 0,50 % iznosa kredita do najviše 7.000,00 kn, odnosno, u slučaju prijevremene otplate, u skladu sa aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate, a što posebno ukazuje na jednostrano određivanje uvjeta koje tuženik propisuje). Naplata tako određenih spornih naknada je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sve navedeno, nepoštene ugovorne odredbe čini ništetnima slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točkama I. i III. izreke presude.

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovornih odredbi čl. 12.3 i čl. 10 koje sud utvrđuje ništetnima, ostvario korist u ukupnom iznosu od ukupno 747,98 EUR to je tužiteljici tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovornih odredbi koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

20. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

21. Neosnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora. Odredbom čl. 1021. ZOO-a kojom su propisani bitni sastojci ugovora o kreditu je određeno: "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

22. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Odredbama čl. 87. ZZP 03, odnosno čl. 102. ZZP 07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Iz navedenog proizlazi da utvrđenje ništetnima odredbi o valutnoj klauzuli, jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. ulaznoj naknadi koje je sud utvrdio u ovom postupku, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora budući on može opstati bez tih ugovornih odredbi. U odnosu na prijedlog tužitelja da se utvrde ništetnim i odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, interkalarnoj kamati i tzv. izlaznoj naknadi, tužitelj nije dokazao da bi mu iste bile obračunate, odnosno naplaćene, pa time niti postojanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti istih.

23. S tim u vezi sud se poziva i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 259/2022-3 od dana 9.10.2024. u kojoj daje odgovor na postavljeno revizijsko pitanje: "Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, 125/2007), ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?", a odgovor glasi: "…ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP."

24. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 7.10.2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8 t.3), podneska od 8.11.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 3.2.2025. i 14.5.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 237,50 EUR, priznati trošak tužiteljice iznosi 1.187,50 EUR. Navedenom treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.320,22 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 16.6.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 16. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj o sudskoj pristojbi na tužbu (66,36) i presudu (66,36 EUR)

2. Pun. tuženika