Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-601/2024-2

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Vukovaru, po sucu Ivici Ragužu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Milenku Jakšić i Vanji Jakšić, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, protiv tuženika Erste&Steiermӓrkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Erste&Steiermӓrkische Bank d.d., izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-71/2024-5 od 23. srpnja 2024., 16. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Erste&Steiermӓrkische Bank d.d. kao osnovana, te se ukida rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-71/2024-5 od 23. srpnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika.

2. Protiv tog rješenja pravodobno je žalbu izjavio tuženik iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) u svezi s člankom 381. stavak 1. ZPP-a. Tuženik predlaže da se pobijano rješenje prvostupanjskog suda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud bez provođenja kontradiktornog postupka utvrdio da je ništetna odredba članka 15.6 ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, čime je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku jer nije sagledao sve okolnosti konkretnog slučaja te je li uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navedenu odredbu prvostupanjski sud je cijenio kako nepoštenu bez provođenja kontradiktornog postupka. Osim toga neosnovano se prvostupanjski sud pozvao i na odredbu članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

3. Na žalbu tuženika tužiteljica nije dostavila odgovor.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji mu je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u svezi s člankom 381. stavak 1. ZPP-a. Pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje sadržajno upućuje tuženik. No u konkretnom slučaju činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno.

6. U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Sisku, radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 9. stavak 1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 600,00 kuna.

7. Prvostupanjski sud odbija prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika s obrazloženjem da su stranke zaključile Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom obrascu, da se nije pregovaralo o odredbi članka 15.6 kojom su stranke ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke tj. tuženika zbog čega je takva odredba nepoštena, a što je imalo za posljedicu ništetnost te odredbe. Obzirom je navedena odredba sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, ista odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također prvostupanjski sud poziva se i na odredbu članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 – nastavno: Zakon o potrošačkom kreditiranju).

8. Prema odredbi članka 70. stavka 1. ZPP-a, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stavkom 2. istog članka propisano je ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.1. Načelno ocjenjujući, sporazumom o mjesnoj nadležnosti iz potrošačkog ugovora nužno se ne isključuje niti se po njemu samom nužno otežava potrošaču pravo na ostvarivanje prava iz takvog ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, posebno ne u okolnostima kakve su u konkretnom slučaju, odnosno kada je ugovorena nadležnost u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP određena po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika.

8.2. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se, sama po sebi, smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova od 5. studenog 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti".

9.1. U smislu prihvaćenog pravnog shvaćanja sud je trebao ispitati okolnosti je li se o navedenoj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivalište tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska tužitelja na sud, opće imovno stanje potrošača. Navedeno se moglo utvrditi jedino u provedenom kontradiktornom postupku, a što prvostupanjski sud nije učinio.

9.2. Naime, iz isprava koje prileže spisu ne može se zaključiti da je Sporazum o mjesno nadležnom sudu iz članka 15. točka 6. Ugovora o kreditu koje su sklopile stranke postignut bez pojedinačnog pregovaranja, odnosno nema dokaza o tome da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane trgovca. Pri tom se ne može smatrati da sud raspolaže činjeničnim i pravnim elementima za takvu ocjenu samo zato što zna za određene modele ugovora kojima se trgovac koristi, a bez da je ranije saslušao stranke i izveo zaključak je li se o spornoj odredbi pregovaralo ili ne.

10. Osim toga za napomenuti je kako predmet tužbe nije utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe vezane za ugovorenu nadležnost suda niti tužiteljica u tužbi navodi da bi navedena ugovorna odredba bila ništetna te da ista nije bila predmet pregovaranja između stranaka.

11. Stoga su osnovani žalbeni navodi tuženika kada isti cijeni da se bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka nije moglo odlučiti o pitanju nepoštenosti sporne ugovorne odredbe vezane za ugovorenu nadležnost.

12. Također osnovani su žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom se ta zakonska odredba odnosi na nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom, a ista nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju.

13. S obzirom na navedeno, sukladno članku 380. točka 3. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i ukinuti prvostupanjsko rješenje.

14. U nastavku postupka prvostupanjski sud će, poštujući načelo kontradiktornosti, saslušati tužiteljicu na okolnosti sadržane pod točkom 9.1. ovoga obrazloženja te potom donijeti novu odluku u pogledu istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Vukovar, 16. lipnja 2025.

Sudac:

Ivica Raguž