Poslovni broj: P-1385/2023-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2025 u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012369766 sklopljenog 28. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora/Banke, a kojom je ugovoreno kako se glavica kredita veže uz valutu CHF.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 3.272,64 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,06 EUR od 11.3.2008. do isplate,

- na iznos od 3,21 EUR od 11.3.2008. do isplate,

- na iznos od 3,34 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 0,81 EUR od 10.10.2008. do isplate,

- na iznos od 1,43 EUR od 10.10.2008. do isplate,

- na iznos od 15,35 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,76 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 0,58 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 16,13 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 0,66 EUR od 2.2.2009. do isplate,

- na iznos od 18,54 EUR od 2.2.2009. do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 19,46 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 0,26 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 0,26 EUR od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 0,22 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 13,28 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 0,21 EUR od 18.7.2009. do isplate,

- na iznos od 12,46 EUR od 18.7.2009. do isplate,

- na iznos od 11,08 EUR od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 12,65 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 10,86 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 11,65 EUR od 9.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,64 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 19,93 EUR od 10.2.2010. do isplate,

- na iznos od 19,02 EUR od 12.3.2010. do isplate,

- na iznos od 22,93 EUR od 28.4.2010. do isplate,

- na iznos od 23,49 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 25,79 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 38,88 EUR od 9.7.2010. do isplate,

- na iznos od 37,84 EUR od 31.7.2010. do isplate,

- na iznos od 48,79 EUR od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 43,83 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 47,67 EUR od 27.11.2010. do isplate,

- na iznos od 49,44 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 63,96 EUR od 11.1.2011. do isplate,

- na iznos od 51,22 EUR od 17.2.2011. do isplate,

- na iznos od 57,56 EUR od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 52,69 EUR od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 53,42 EUR od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 72,86 EUR od 3.6.2011. do isplate,

- na iznos od 78,81 EUR od 12.7.2011. do isplate,

- na iznos od 100,10 EUR od 3.8.2011. do isplate,

- na iznos od 100,72 EUR od 6.9.2011. do isplate,

- na iznos od 74,13 EUR od 3.10.2011. do isplate,

- na iznos od 68,04 EUR od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 72,23 EUR od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 1.903,10 EUR od 1.12.2011. do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 260,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 234,04 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB, do 31.7.2015. iznosi 12% godišnje, počevši od 1.8.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 1.1.2012. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 65,96 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.602,50 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 16. lipnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 2007. g. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača radi kupnje osobnog vozila kojim mu je odobren kredit u iznosu od 24.638,67 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu te uz promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja tuženika za sva pitanja koja nisu uređena ugovorom o kreditu a odnosi se na naknadu uslijed prijevremene otplate kredita. Kredit da je otplaćen 2012. g. prijevremeno. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Dalje navodi i da mu je kod prijevremene otplate naplaćena naknada u iznosu od 300 eura a odredba općih uvjeta poslovanja tuženika kojim je dopušteno naplaćivanje te naknade da jest nepoštena i ništetna. Nikada da mu nisu uručeni opći uvjeti poslovanja tuženika niti opći akti na koje se ugovor o kreditu poziva. Tuženik da sa njime nije pregovarao o toj odredbi niti mu je dao mogućnost očitovati se o njoj već mu je nametnuta u tipskom ugovoru. Stoga da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, koja je prouzročila znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja a tuženik u trenutku prijevremene otplate nije priložio nikakav dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove. Stoga da se radi o ništavoj odredbi te traži isplatu plaćene naknade. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 16.11.2023. g. na način da traži s osnove preplaćenih razlika u tečaju iznos od 3.533,36 eura te na ime prijevremene naknade iznos od 300 eura s kamatama i troškovima postupka. Tuženik se protivio preinaci no preinaka tužbenog zahtjeva je dozvoljena i nakon vještačenja pa je sud dopustio preinaku pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naknadno podneskom od 20.01.2025. g. traži s osnove preplaćenih razlika iznos od 3.272,64 eura a s osnove plaćene naknade za prijevremenu otplatu iznos od 234,04 eura s kamatama i troškovima postupka. Povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tuženik se protivio. Stoga je sud odluku donio imajući u vidu visinu zahtjeva iz podneska od 16.11.2023.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu. Tužitelj da je pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je ugovor o kreditu i dalje na snazi. Valutna klauzula da je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima što da je tužitelj i učinio. Zahtjev tužitelja za isplatom da počiva na pogrešnoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Odredna o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita da je također dozvoljena. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnog kredita da ne zabranjuje ugovaranje ove naknade. Naknada za prijevremenu otplatu kredita da nije niti ugovorna kazna, niti naknada štete nego naknada za uslugu tuženika na koju ona ima pravo sukladno svojim internim propisima, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima Dariu Jankoviću i Martini Zaborski-D&S d.o.o. Karlovac.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom traži utvrđenje ništavosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu od 28.03.2007 g. te isplatu preplaćenih iznosa na ime ništavosti te odredba. Traži i isplatu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita navodeći da je i odredba čl. 9. ugovora o kreditu o plaćanju te naknade ništava.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 28.03.2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 24.638,67 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora.

8. U čl.6.2. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuitet u iznosu od kunske protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važeće na dan dospijeća dok je u čl. 1. ugovoren iznos kredita od 17.490,56 CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U članku 9. ugovoreno je da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktivna banke važećim na dan prijevremene otplate.

9. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF=4,558951 HRK.

10. Sporno je među parničnim strankama da li je ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli iz čl.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništava slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sporno je i da li je tuženik u obvezi vratiti tužitelju plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita pri čemu je kao prethodno pitanje trebalo utvrditi da li je dio odredbe čl. 9. ništav. Sporno je i da li je nastupila zastara. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

11. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 12.06.2023. to slijedi da utuženi iznos s osnove preplaćenih tečajnih razlika nije u zastari,.

12.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To se odnosi na pravomoćnost odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača a ne na pravomoćnost odluke u ovom postupku. U odnosu na prigovor zastare za isplatom naknade za korištenje sud nalazi da ovaj dio zahtjeva nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 01.11.2012. g. , tužba je podnesena 12.06.2023. ;ništavost ove odredbe čl.9.ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom( o čemu obrazloženje slijedi u nastavku ) pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

13. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao se i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik nije predložio niti jednog svjedoka na okolnost da se o spornim odredbama pregovaralo na način da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Tužitelj je pak u svom iskazu naveo da mu je ponuđen kredit u CHF još u auto-kući a od strane bankarskog službenika da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF a tekst ugovora je bio pripremljen.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

18. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir i utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli. Treba reći i da činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To je upravo bila obveza tuženika; iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni ugovor bio pripremljen i on nije mogao utjecati na njegov sadržaj .

19. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF a to su dijelovi odredbe 1. predmetnog ugovora o kreditu. Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

20.Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

22.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

23. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u točkama I. i II. a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju ( u odnosu na razliku u tečaju ) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

24. Vještaci financijske struke Dario Janković i Martina Zaborski –D&S d.o.o. Karlovac izračunali su tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita što ukupno iznosi 3.272,64 eura u čemu pozitivne razlike ( u korist tužitelja ) iznose 3.344,18 eura a negativne razlike ( u koristi tuženika ) 71,54 eura. Nadalje su utvrdili da je tužitelju 01.12.2011. g. naplaćena izlazna naknada odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 234,04 eura.

25. Na nalaz imenovanog vještaka tužitelj nije imao primjedbi i uredio je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka uzimajući u obzir i negativne razlike. Tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka ali je iznio primjedbu navodeći da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku jer da se pošlo od pogrešne premise da su stranke ugovorile fiksni tečaj. Dakle, tuženik je istaknuo prigovore pravne prirode. Ujedno kakao je već navedeno protivio se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva a ranije se protivio i preinaci. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka jer nisu osporavale matematički obračun.

26. Sud je dosudio naknadu sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa su tužitelju dosuđeni naznačeni iznosi sukladno nalazu vještaka tj. radi se o iznosu od 3.272,64 eura dok je u preostalom dijelu do zatraženih 3.533,36 eura njegov zahtjev odbijen. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

27. Prigovori tuženika na nalaz vještaka nisu osnovani. Vještak je postupio po uputi suda a metodologija kojom se služio je ispravna jer su utvrđene ništavim odredbe o valutnoj klauzuli slijedom čega se ima računati pretplata uzimajući u obzir početni tečaj. Tužitelj je uzeo u obzir i negativne razlike kod preciziranja svog zahtjeva.

28. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita sud nalazi da su i dijelovi ove odredbe čl. 9. ništetni što je sud utvrdio kao prethodno pitanje. Odredba čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu glasi : " korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog ugovora u cijelosti ili djelomično ( najmanje u iznosima utvrđenim aktima Banke ) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku, u tom slučaju korisnik kredita je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate " .

29.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

30. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 9. naknadi za prijevremenu otplatu kredita a ta ugovorna odredba tj. dio iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je konačno i potvrđeno iz iskaza tužitelja kada je naveo da nije uopće razgovarao sa službenikom banke nego je samo otišao potpisati ugovor kod Javnog bilježnika kada je ugovor banka pripremila. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbi čl .9. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno na temelju kojih kriterija se određuje visina te naknade te na što se utrošio plaćeni iznos. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita svojim aktima. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun te naknade .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti specifikaciju tih troškova; navesti njezin iznos ili način izračuna te posljedice prijevremene otplate. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade troškova za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

31. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 234,04 eura koliko je prilikom vraćanja kredita naplatio od tužitelja dok je u preostalom dijelu do zatraženih 300 eura ( (a za iznos od 65,96 eura) zahtjev tužitelja odbijen.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2.Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u sporu u razmjeru od 91 % a tuženiku razmjeru od 9 % što znači da tužitelju pripada 82 % od priznatog troška Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 11.10.2023.g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 16.11.2023. g. u visini od 50 bodova (Tbr.8/3) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika 03.03.2025. g. i 15.05.2025. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 13.11.2023. g. i 06.12.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV- om iznosi 1.375 eura a razmjeran dio troška od 82 % iznosi 1.127,50 eura. Tome treba pridodati troškove vještačenja od 475,00 eura priznate u punom iznosu pa je ukupni trošak tužitelja 1.602,50 eura.

33. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati trošak sastava podneska od 16.11.2023. g. po100 bodova već po 50 jer se ne radi o obrazloženom podnesku već o preciziranju zahtjeva, ostala dva podnesak sa preciziranim zahtjevom mu nisu priznata jer su bili nepotrebni za raspravljanje. Nije mu priznat ni trošak pristupa na ročišta 13.11.2023. g. i 06.12.2024. u visini od 100 bodova već od 50 iz već iznesenih razloga.

U Rijeci,16. lipnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 38,57 eura

U Rijeci ,16.06.2025. g.