Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-388/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Medvedu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, po objavi 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 514006029-60010434028/2004, sklopljenog 10. svibnja 2004., koji je 13. svibnja 2004. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-668/2004, sklopljenog 17. ožujka 2009., i to u dijelu u kojem se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koji dio odredbe glasi „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 643,25 EUR (slovima: šesto četrdeset tri eura dvadeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2016. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 428,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. svibnja 2024. navodi da je 10. svibnja 2004. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek kao pravnim prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu br. 514006029-60010434028/2004, koji je 13. svibnja 2004. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-668/2004. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009., društvu HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb temeljem ugovora o pripajanju pripojeno je dioničko društvo SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek, a Hypo Alpe-Adria-bank d.d. je promijenila naziv u Addiko Bank d.d. Rok vraćanja po navedenom Ugovoru je 20 godina, no tužitelj je isti otplatio ranije i to 14. siječnja 2016. Tužitelju je obračunata i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.846,56 kn, a koja naknada se obračunavala sukladno Izvatku iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. (redni broj 206, str. 9.) i to u visini od 3,00% (min. 500,00 HRK), od djela glavnice kredita koji se prijevremeno vraća. Naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju je obračunata temeljem članka 8. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina, izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ Navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je ništetna budući ista nije određena niti odrediva po članku 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima, a ni po članku 1024. ZOO-a ju tužena nije bila ovlaštena naplatiti jer nikakvu štetu nije pretrpila tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Ugovor o kreditu je sastavljen odnosno otipkan i pripremljen od strane tužene po njezinom uobičajenom obrascu, odnosno po unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tužene, slijedom čega se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je izazvalo i nepoštenu neravnotežu među ugovornim stranama te je sporna odredba ništetna i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno navedenom, a budući je tuženoj isplata izvršena temeljem odredbe koja je ništetna ista je obvezna vratiti tužitelju primljeno sukladno članku 323. ZOO-a, slijedom čega tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 514006029-60010434028/2004, sklopljenog 10. svibnja 2004., koji je 13. svibnja 2004. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-668/2004, sklopljenog 17. ožujka 2009., i to u dijelu u kojem se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koji dio odredbe glasi „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 643,25 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. siječnja 2016. pa do isplate, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene mu troškove zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Tužena u odgovoru na tužbu ne spori da je njezin pravni prednik 10. svibnja 2004. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 514006029-60010434028/2004 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Za nepoštenost odredbe potrebno je da su ispunjene pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna odredba ugovorena je sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u članku 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tužena) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tužena u bilo kojem smislu s namjerom, zaobilazila neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ugovorom je za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženoj nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tužena (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Tužena, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužna plaćati kamatu, čime joj nastaje šteta. Tužena uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljena položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime joj također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tužena u trenutku prijevremene otplate mogla plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tužena nije mogla predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tužena trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužna plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući prilikom prijevremene otplate kredita tuženoj nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženičino pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tužena ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u članku 1068. stavku 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužena napominje kako stvarna šteta koja joj je nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim člankom 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ Tužena smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe kako tužitelj nije dokazao da bi tužena ugovaranjem iste postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tužena je dokazala kako je postupala sukladno propisima te da joj je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Iz sadržaja članka 1068. stavka 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni članak 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Tužitelj ne može isticati ništetnost članka 8. ugovora budući je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Tužena prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno članku 214. ZOO- a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Obzirom u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tužena prije podnošenja tužbe postala nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tužena ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Stoga tužena smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Ističe prigovor zastare, jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te da obveže tužitelja da naknadi troškove postupka tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 514006029-60010434028/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. svibnja 2004. (stranica 5-20 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (stranica 21 spisa), izvod po kreditu (stranica 22-23 spisa), interni nalog (stranica 23 spisa), Izvadak iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank d.d. (stranica 25-34 spisa), iskaz tužitelja (stranica 148 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 13. lipnja 2025. tužena je odbijena s prijedlogom za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete koju je trpjela prijevremenom otplatom kredita, budući tužena nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženica trpjela u upravo tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita, odnosno tuženik ničim nije dokazao koje to opravdane troškove je imao u svezi s prijevremenom otplatom predmetnog kredita.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 514006029-60010434028/2004, sklopljenog 10. svibnja 2004., koja glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 10. svibnja 2004. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovora o kreditu br. 514006029- 60010434028/2004 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45.000,00 eur po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina, izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke." (članak 8. stavak 2.),

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

8.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

8.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

8.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Obzirom na iznijeto, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, prije svega, ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.1. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina, izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke." (članak 8. stavak 2.). Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a/05. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovor., odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.

9.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u tadašnjoj Slavonskoj banci 2004. godine u iznosu od 45.000,00 EUR, da je kredit utrošio za kupovinu stana u kojem i dan danas živi, da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je stan unio u imovinu obrta ili tvrtke. Prilikom podnošenja zahtjeva za kredit bilo mu je bitno da dobije iznos koji mu je potreban da dobije za kupovinu stana. Napominje da je kamatna stopa bila povoljna. Ugovor o kreditu sačinila je banka, on je prije potpisivanja ugovora isti pročitao, primijetio je da su u ugovoru sadržane naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, time da je naknada za prijevremenu otplatu kredita spomenuta na način da će se ista naplatiti prema izračunu banke i sukladno politici banke. Ta naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila navedena u postotku niti apsolutnom iznosu. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu rečeno mu je od strane banke da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja naknadu za eventualni gubitak koji će banka imati ukoliko prijevremeno otplatim kredit. Nisu konkretizirali na što se taj gubitak odnosi. Nije tražio dodatna pojašnjenja u vezi te naknade, jer u trenutku podizanja kredita nije ni razmišljao da bi ga mogao prijevremeno zatvoriti. Kad je odlučio prijevremeno zatvoriti kredit, otišao je u banku gdje su mu izračunali ostatak kredita i naknadu za prijevremenu otplatu. Tada mu nije rečeno na koji način je izračunata ta naknada za prijevremenu otplatu kredita već mu je samo naznačen iznos koji mora platiti na temelju te naknade. Nije mogao utjecati na visinu te naknade. Kredit je prijevremeno otplatio 14. siječnja 2026. Prije predmetnog kredita nije podizao kredit, bio je klijent Slavonske banke i vjerovao je ono što mu je rečeno od strane djelatnika banke. Pročitao je ugovor o kreditu prethodno potpisivanju, uočio je odredbu čl. 8. o prijevremenoj otplati, nje pregovarao o spornoj odredbi jer nije ni mogao ugovor je sačinila banka i to je bilo to. Prilikom plaćanja nije prigovorio plaćanju niti je pitao može li naknada biti manja jer je želio otplatiti kredit a prema izračunu banke naknada je bila takva kakva je bila. Nije izvršio uvid u tarifu banke a u dijelu koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita, niti prilikom sklapanja ugovora niti prilikom prijevremene otplate. U vrijeme sklapanja ugovora radio je na sveučilištu kao profesor kemije. Namjena kredita je bila isključivo kupovina stana koji je koristio za stanovanje.

9.3. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosi niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.

10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed uovoren iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

11.1. Tužena je na utvrđenje pretrpljene štete priložila izjave RZ i IZ ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave IZ proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave RZ pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

11.2. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava IZ je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave RZ, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka.

11.3. Pošto tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a uopćeni iskazi IZ i RZ nisu dostatni da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.

11.4. Vezano za navode tužene da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom režimu i da u izvorima financiranja ima troškove kamata za plasiranje kredita, a da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom kredita, valja istači da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženici nastala stvarna šteta.

11.5. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništava.

12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da ista nije bila zakonom zabranjena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Neodlučan je prigovor tužene da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, članak 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

14.1. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.2. Tužitelju stoga zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 643,25 eura, koji iznos kao i dan uplate, 14. siječnja 2016., je među strankama nesporan, pa je tužitelju dosuđena zakonsku zateznu kamatu počevši od 15. siječnja 2016. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2022. određena je sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 21. listopada 2024. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 13. lipnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 300,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 375,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura, i sudsku pristojbu za presudu u iznosu tužbu trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu 26,54 eur. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 428,09 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

16. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 16. lipnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Krešimir Medved, odvjetnik u Osijeku

2. Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu