Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-7/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Šljiviću, odvjetniku u Rovinju, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 08. svibnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Matije Šljivića, odvjetnika u Rovinju i zamjenika punomoćnika tužene OD, odvjetnika u [adresa], **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012183464 od 20. prosinca 2006., koji je solemniziran od javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, sklopljen između tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora i tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, te MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založnih dužnika, i to:
- dio odredbe toč. 4.1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- dio odredbe toč. 7.2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora i da u slučaju promjene kamatne stope u skladu s odlukom tužene, tužitelj pristaje da tužena povisi ili snizi iznos anuiteta i da se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete;
- dio odredbe toč. 12.10. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da su korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita upoznate s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici HD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženice te s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, isplati iznos od 12.248,23 € (dvanaest tisuća dvjesto četrdeset osam eura i dvadeset tri centa) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to: A) s osnove razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženice iznos od 3.271,89 € (tri tisuće dvjesto sedamdeset jedan euro i osamdeset devet centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:
- na iznos od 3,79 € od 31.1.2007. do isplate;
- na iznos od 3,79 € od 28.2.2007. do isplate;
- na iznos od 3,80 € od 31.3.2007. do isplate;
- na iznos od 3,76 € od 30.4.2007. do isplate;
- na iznos od 3,71 € od 31.5.2007. do isplate;
- na iznos od 3,70 € od 30.6.2007. do isplate;
- na iznos od 0,06 € od 31.7.2007. do isplate;
- na iznos od 25,10 € od 31.8.2007. do isplate;
- na iznos od 24,66 € od 30.9.2007. do isplate;
- na iznos od 24,64 € od 31.10.2007. do isplate;
- na iznos od 24,97 € od 30.11.2007. do isplate;
- na iznos od 24,80 € od 31.12.2007. do isplate;
- na iznos od 25,22 € od 31.1.2008. do isplate;
- na iznos od 45,22 € od 29.2.2008. do isplate;
- na iznos od 46,00 € od 31.3.2008. do isplate;
- na iznos od 44,72 € od 30.4.2008. do isplate;
- na iznos od 44,44 € od 31.5.2008. do isplate;
- na iznos od 44,85 € od 30.6.2008. do isplate;
- na iznos od 44,02 € od 31.7.2008. do isplate;
- na iznos od 44,07 € od 31.8.2008. do isplate;
- na iznos od 44,56 € od 30.9.2008. do isplate;
- na iznos od 48,68 € od 31.10.2008. do isplate;
- na iznos od 45,90 € od 30.11.2008. do isplate;
- na iznos od 48,87 € od 31.12.2008. do isplate;
- na iznos od 50,74 € od 31.1.2009. do isplate;
- na iznos od 50,95 € od 28.2.2009. do isplate;
- na iznos od 50,30 € od 31.3.2009. do isplate;
- na iznos od 50,41 € od 30.4.2009. do isplate;
- na iznos od 49,58 € od 31.5.2009. do isplate;
- na iznos od 48,85 € od 30.6.2009. do isplate;
- na iznos od 49,01 € od 31.7.2009. do isplate;
- na iznos od 49,42 € od 31.8.2009. do isplate;
- na iznos od 49,38 € od 30.9.2009. do isplate;
- na iznos od 48,98 € od 31.10.2009. do isplate;
- na iznos od 49,73 € od 30.11.2009. do isplate;
- na iznos od 50,26 € od 31.12.2009. do isplate;
- na iznos od 51,12 € od 31.1.2010. do isplate;
- na iznos od 50,90 € od 28.2.2010. do isplate;
- na iznos od 52,01 € od 31.3.2010. do isplate;
- na iznos od 51,77 € od 30.4.2010. do isplate;
- na iznos od 52,28 € od 31.5.2010. do isplate;
- na iznos od 55,65 € od 30.6.2010. do isplate;
- na iznos od 54,93 € od 31.7.2010. do isplate;
- na iznos od 56,87 € od 31.8.2010. do isplate;
- na iznos od 56,25 € od 30.9.2010. do isplate;
- na iznos od 54,92 € od 31.10.2010. do isplate;
- na iznos od 47,00 € od 30.11.2010. do isplate;
- na iznos od 49,60 € od 31.12.2010. do isplate;
- na iznos od 47,81 € od 31.1.2011. do isplate;
- na iznos od 48,46 € od 28.2.2011. do isplate;
- na iznos od 47,58 € od 31.3.2011. do isplate;
- na iznos od 47,71 € od 30.4.2011. do isplate;
- na iznos od 43,29 € od 31.5.2011. do isplate;
- na iznos od 43,49 € od 30.6.2011. do isplate;
- na iznos od 46,03 € od 31.7.2011. do isplate;
- na iznos od 36,78 € od 31.8.2011. do isplate;
- na iznos od 35,67 € od 30.9.2011. do isplate;
- na iznos od 35,53 € od 31.10.2011. do isplate;
- na iznos od 35,43 € od 30.11.2011. do isplate;
- na iznos od 35,92 € od 31.12.2011. do isplate;
- na iznos od 36,43 € od 31.1.2012. do isplate;
- na iznos od 36,47 € od 29.2.2012. do isplate;
- na iznos od 36,13 € od 31.3.2012. do isplate;
- na iznos od 36,30 € od 30.4.2012. do isplate;
- na iznos od 36,46 € od 31.5.2012. do isplate;
- na iznos od 36,20 € od 30.6.2012. do isplate;
- na iznos od 36,29 € od 31.7.2012. do isplate;
- na iznos od 36,14 € od 31.8.2012. do isplate;
- na iznos od 35,78 € od 30.9.2012. do isplate;
- na iznos od 36,16 € od 31.10.2012. do isplate;
- na iznos od 36,38 € od 30.11.2012. do isplate;
- na iznos od 36,30 € od 31.12.2012. do isplate;
- na iznos od 35,47 € od 31.1.2013. do isplate;
- na iznos od 36,18 € od 28.2.2013. do isplate;
- na iznos od 36,21 € od 31.3.2013. do isplate;
- na iznos od 35,92 € od 30.4.2013. do isplate;
- na iznos od 35,13 € od 31.5.2013. do isplate;
- na iznos od 35,10 € od 30.6.2013. do isplate;
- na iznos od 35,28 € od 31.7.2013. do isplate;
- na iznos od 35,59 € od 31.8.2013. do isplate;
- na iznos od 36,08 € od 30.9.2013. do isplate;
- na iznos od 35,83 € od 31.10.2013. do isplate;
- na iznos od 35,98 € od 30.11.2013. do isplate;
- na iznos od 36,14 € od 31.12.2013. do isplate;
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana;
B) s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule iznos od 5.805,35 € (pet tisuća osamsto pet eura i trideset pet centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:
- na iznos od 3,49 € od 31.3.2008. do isplate;
- na iznos od 17,96 € od 31.10.2008. do isplate;
- na iznos od 2,94 € od 30.11.2008. do isplate;
- na iznos od 18,97 € od 31.12.2008. do isplate;
- na iznos od 21,42 € od 31.1.2009. do isplate;
- na iznos od 22,49 € od 28.2.2009. do isplate;
- na iznos od 19,12 € od 31.3.2009. do isplate;
- na iznos od 19,65 € od 30.4.2009. do isplate;
- na iznos od 15,25 € od 31.5.2009. do isplate;
- na iznos od 11,50 € od 30.6.2009. do isplate;
- na iznos od 12,34 € od 31.7.2009. do isplate;
- na iznos od 14,50 € od 31.8.2009. do isplate;
- na iznos od 14,26 € od 30.9.2009. do isplate;
- na iznos od 12,20 € od 31.10.2009. do isplate;
- na iznos od 16,06 € od 30.11.2009. do isplate;
- na iznos od 18,88 € od 31.12.2009. do isplate;
- na iznos od 23,41 € od 31.1.2010. do isplate;
- na iznos od 22,23 € od 28.2.2010. do isplate;
- na iznos od 28,08 € od 31.3.2010. do isplate;
- na iznos od 26,80 € od 30.4.2010. do isplate;
- na iznos od 29,47 € od 31.5.2010. do isplate;
- na iznos od 47,19 € od 30.6.2010. do isplate;
- na iznos od 43,40 € od 31.7.2010. do isplate;
- na iznos od 53,61 € od 31.8.2010. do isplate;
- na iznos od 50,33 € od 30.9.2010. do isplate;
- na iznos od 43,38 € od 31.10.2010. do isplate;
- na iznos od 56,82 € od 30.11.2010. do isplate;
- na iznos od 73,57 € od 31.12.2010. do isplate;
- na iznos od 62,03 € od 31.1.2011. do isplate;
- na iznos od 66,21 € od 28.2.2011. do isplate;
- na iznos od 60,59 € od 31.3.2011. do isplate;
- na iznos od 61,43 € od 30.4.2011. do isplate;
- na iznos od 83,81 € od 31.5.2011. do isplate;
- na iznos od 85,31 € od 30.6.2011. do isplate;
- na iznos od 104,62 € od 31.7.2011. do isplate;
- na iznos od 95,26 € od 31.8.2011. do isplate;
- na iznos od 84,94 € od 30.9.2011. do isplate;
- na iznos od 83,65 € od 31.10.2011. do isplate;
- na iznos od 82,73 € od 30.11.2011. do isplate;
- na iznos od 87,27 € od 31.12.2011. do isplate;
- na iznos od 92,04 € od 31.1.2012. do isplate;
- na iznos od 92,40 € od 29.2.2012. do isplate;
- na iznos od 89,20 € od 31.3.2012. do isplate;
- na iznos od 90,79 € od 30.4.2012. do isplate;
- na iznos od 92,28 € od 31.5.2012. do isplate;
- na iznos od 89,91 € od 30.6.2012. do isplate;
- na iznos od 90,71 € od 31.7.2012. do isplate;
- na iznos od 89,37 € od 31.8.2012. do isplate;
- na iznos od 85,97 € od 30.9.2012. do isplate;
- na iznos od 89,56 € od 31.10.2012. do isplate;
- na iznos od 91,54 € od 30.11.2012. do isplate;
- na iznos od 90,85 € od 31.12.2012. do isplate;
- na iznos od 83,16 € od 31.1.2013. do isplate;
- na iznos od 89,71 € od 28.2.2013. do isplate;
- na iznos od 90,02 € od 31.3.2013. do isplate;
- na iznos od 87,28 € od 30.4.2013. do isplate;
- na iznos od 79,94 € od 31.5.2013. do isplate;
- na iznos od 79,75 € od 30.6.2013. do isplate;
- na iznos od 81,34 € od 31.7.2013. do isplate;
- na iznos od 84,29 € od 31.8.2013. do isplate;
- na iznos od 88,82 € od 30.9.2013. do isplate;
- na iznos od 86,49 € od 31.10.2013. do isplate;
- na iznos od 87,83 € od 30.11.2013. do isplate;
- na iznos od 89,36 € od 31.12.2013. do isplate;
- na iznos od 90,81 € od 31.1.2014. do isplate;
- na iznos od 92,85 € od 28.2.2014. do isplate;
- na iznos od 92,23 € od 31.3.2014. do isplate;
- na iznos od 89,84 € od 30.4.2014. do isplate;
- na iznos od 88,87 € od 31.5.2014. do isplate;
- na iznos od 89,13 € od 30.6.2014. do isplate;
- na iznos od 92,21 € od 31.7.2014. do isplate;
- na iznos od 94,46 € od 31.8.2014. do isplate;
- na iznos od 93,95 € od 30.9.2014. do isplate;
- na iznos od 96,09 € od 31.10.2014. do isplate;
- na iznos od 97,59 € od 30.11.2014. do isplate;
- na iznos od 96,80 € od 31.12.2014. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 31.1.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 28.2.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 31.3.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 30.4.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 31.5.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 30.6.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 31.7.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 31.8.2015. do isplate;
- na iznos od 97,86 € od 30.9.2015. do isplate;
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana;
C) s osnove razlike između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom osnovnog ugovora iznos od 3.170,99 € (tri tisuće sto sedamdeset eura i devedeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište - 6 - primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.240,47 eura (dvije tisuće dvjesto četrdeset eura i četrdeset sedam centi) uvećan za zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012183464 od 20. prosinca 2006., koji je solemniziran od javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, sklopljen između tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora i tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, te MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založnih dužnika, i to dio odredbe toč. 10. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog Ugovorom te da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke."
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao bankom sklopio ugovor o kreditu dana 20. prosinca 2006. broj 9012183464, s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom na iznos od 75.000,00 CHF i s rokom otplate od 300 mjeseci (25 godina), koji iznos mu je isplaćen u kunama dana 20. prosinca 2006. prema srednjem tečaju tužene za CHF u iznosu od 344.547,75 kuna. Iznos rate kredita prema otplatnom planu od 20. prosinca 2006. da je iznosio 404,21 CHF plativo u kunama prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Naveo je da je dana 24. prosinca 2016. na ime otplate kredita uplatio ukupno 266.481,71 kunu, što predstavlja 47.439,86 CHF prema tečajevima koji su vrijedili na dan uplate svake rate, odnosno 58.006,85 CHF prema početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, a da je prema početnoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju do tada dana trebao uplatiti ukupno 198.691,36 kuna, odnosno 43.250,47 CHF. Navodi da je do povećanja iznosa kredita došlo zbog dva međusobno povezana faktora, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Da je predmetni ugovor o kreditu tipski o kojem da se nije pregovaralo, a promjenjiva kamatna stopa da se je mijenjala jednostranom odlukom tužene te da ga tužena nije obavijestila o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke, a što da je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kolektivnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženom pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Istaknuo je da navedenom presudom nepoštenost i ništetnost promjenjive kamatne stope ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa. Nadalje navodi kolektivnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđeno kako je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naveo je da je navedenim pravomoćnim presudama gotovo u potpunosti potvrđena prvostupanjska kolektivna presuda u kojoj je utvrđeno kako je tužena potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu, što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, da je postupila protivno članku 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako su utvrđenja iz navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Što se tiče ugovorene valutne klauzule u CHF navodi da ga je tužena uvjerila da je ugovaranje takve valutne klauzule za njega povoljnije, da je takve kredite reklamirala kao akcijske dovodeći na taj način potencijalne korisnike u zabludu. Da ga nije obavijestila o predvidivom rastu CHF unatoč činjenici da je gore navedenim kolektivnim presudama utvrđeno da je tužena bila upoznata s predvidivom aprecijacijom CHF prema kuni. Navodi da se tužena nije zadužila u CHF, niti kupila CHF kako bi njemu isplatila pozajmljeni iznos novaca, te da samim time nije opravdana niti primjena valutne klauzule, da je tužena postupila nesavjesno jer ga je propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tvrdi da je tužena povrijedila načelo jednake vrijednosti činidaba. Što se tiče promjene kamatne stope navodi da je ona nepoštena i ništetna na temelju članka 81. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i članka 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Da je takva kamatna stopa neodrediva na temelju članka 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni parametri na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, koja neodredivost uzrokuje ništetnost. Navodi da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu nisu jasne niti lako razumljive i da se ne mogu promatrati samo na gramatičkoj razini. Da na smislenoj razini takva odredba nije razumljiva uzevši u obzir da pri ocjeni razumljivosti treba uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnim u sklopu pregovora, a u ugovoru da moraju biti objašnjeni na transparentan način razlozi ugovaranja određenog mehanizma. Navodi da je tužena kao sastavljač ugovora maksimalno zaštitila svoju ugovornu poziciju. Osim ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope da su ugovorena višestruka sredstva osiguranja vraćanja kredita i nametnuta obveza plaćanja svih troškova i na taj način ukupan rizik ovog poslovanja prebačen je na tužitelja, što upućuje na zaključak o nejednakosti položaja stranaka i dominaciji tužene. Navodi da je tužena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudila mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu euro koju ponudu je prihvatio te je 24. prosinca 2015. s tuženom zaključio dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012183464. Tim dodatkom utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. preostali iznos glavnice po kreditu iznosi 37.237,25 eura, te je utvrđena nova nedospjela glavnica na dan 24. prosinca 2015. u iznosu od 36.998,67 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene. Navodi da je do toga dana na ime otplate kredita uplatio ukupno 266.481,71 kuna što predstavlja 47.439,86 CHF prema tečajevima koji su vrijedili u vrijeme uplate svake rate, odnosno 58.006,85 CHF prema početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Navodi da je prema početnoj kamatnoj stopi te prema početnom tečaju trebalo do toga dana uplatiti ukupno 198.691,36 kuna odnosno 43.250,47 CHF. U provedenoj konverziji tužena da mu nije u cijelosti priznala preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nego samo manji dio od 28.775,20 kuna. U vrijeme sklapanja dodatka nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, te ta činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat bio drugačiji. Radi navedenog predložio je da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnim odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te kojom bi naložio tuženoj da mu na ime stjecanja bez osnove isplati preplaćene iznose.
2. Tužena u odgovoru na tužbu prije svega ističe da je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu broj 9012183464 od 24. prosinca 2015. radi čega predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev. Ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u ovom slučaju ne radi o takvoj parnici već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 je pravno irelevantno u smislu odredbi članka 138.a i 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu je prestao postojati pa korisnik kredita – tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke, a niti obrnuto. Tvrdi da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu dok tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravno više ne postoji. Nadalje navodi da je sklapanje navedenog dodatka bila za nju državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi. Da je iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što uključuje i kamate. Tvrdi da je početni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u eure pa da po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Stoga smatra da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno pravnog interesa za nastavak postupka. Da je potpisom dodatka ugovoru tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao. Nakon tako izvršene konverzije prihvaćanje tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio predstavljalo bi dvostruku naplatu. Nadalje navodi da nije sporno da su stranke ugovorile da će tužena staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita koje postupanje da je zakonito. Tvrdnja tužitelja da je takva odredba nepoštena jer da stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale odnosno da mu je ponuđen predmetni kredit kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik smatra neistinitim jer da je putem svojih djelatnika prilikom davanja općenitih informacija upoznato tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a osim toga da je tužitelj o tako nečemu mogao saznati i iz priopćena Hrvatske narodne banke kao i iz medija. Stoga smatra da tužitelj sada ne može tvrditi kako ništa nije znao te da je osim toga kao sudionik obveznih odnosa trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Ističe kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Što se tiče promjenjive kamatne stope navodi da su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastao u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke. S tim u vezi smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa jer da su stranke definitivno dogovorile primjenu promjenjive kamate pa stoga, da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Ukazao je i na to da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Nadalje, navodi da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna. Ističe da takva odredba nije protivna niti jednom zakonskom propisu što da znači da ima uporišta kako u hrvatskom zakonodavstvu tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe. Nadalje tvrdi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja već da se je svjesno odlučio na predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima upravo najviše odgovara. Nadalje navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ističe da kamatna stopa nikako ne bi mogla biti fiksna jer da je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga da cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno uređenje poslovnog odnosa na način da se potrošač stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope ona se može smatrati nezakonitom sukladno Zakonu o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina prelazi zakonom dopuštenu visinu, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Navodi kako je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. koji je člankom 59. propisivao obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu koji između ostaloga obuhvaća i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. S tim u vezi ističe Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, a koja sadrži prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu članka 3. pa se tako navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: "davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom", ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o …"proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom". Smatra da se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan njenog nadzora te da se citirana odredba Direktive o izuzeću od ocjene poštenosti primjenjuje i u ovom slučaju. S obzirom na sve navedeno smatra da u njenom postupanju nema protupravnosti i da promjenama kamatne stope nije povrijedila kolektivne interese potrošača pa tako ni interes tužitelja. Zaključno ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je time očito kako ona ne može biti ništetna, da su konkretne kamatne stope određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodbe kamatne stope na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena zakonom. Na kraju ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Radi svega navedenog predložila je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na naknadu prouzročenog parničnog troška.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu od 20.12.2006. (11-17), tečajnu listu tužene za 2015. – 2016. (18-19), otplatnu tablicu (20- 25), plan otplate (26-31), knjigovodstvenu karticu (32-51), dodatak ugovoru o kreditu od 24.12.2015. (52-58), pregled uplata po kreditu (59-62), izračun prijeboja tražbina (63), izračun konverzije (64-68), opće uvjete poslovanja s građanima tužene (264- 268), saslušao je tužiteljicu (478-479), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (486-500, 546-553).
4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5.U ovom postupku nije sporno:
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012183464 dana 20. prosinca 2006. (11-17) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje, na rok otplate od 300 mjeseci, koji je odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz Poreča Tanji Ferenc dana 21. prosinca 2006. pod poslovnim brojem OU-1470/06;
- da se je predmetnim ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012183464 dana 24. prosinca 2015., koji je solemniziran po javnom bilježniku Anki Poropat iz Višnjana dana 30. prosinca 2015. pod poslovnim brojem OV-3617/15 (52-58), kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
6.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključe Dodatak Ugovora o kreditu dana 24. prosinca 2015.;
- da li je nastupila zastara za predmetno novčano potraživanje.
7.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8.Tužena je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tužene, te je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 BD i PD od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Stoga sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu) nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
9.Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim dio odredbe točke
10. predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog ugovorom te je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke, jer nije dokazao da je dio te odredbe bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi bio ništetan. I rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača jer bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 08. studenog 2006.) što ovdje nije slučaj.
Radi toga valjalo je taj dio tužbenog zahtjeva odbiti.
10. Navodi tužene da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GD protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
11. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog dodatka ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u [adresa], te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog dodatka otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da su se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog dodatka tužitelj i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. Nije sporno da tužitelj ima status potrošača s obzirom da to tužena ne osporava.
13. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb koji su u svom nalazu i mišljenju (486-499) utvrdili da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope, te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 9.077,16 eura, od kojeg iznosa je na ime promjene kamatne stope preplaćen iznos od 3.271,82 eura, a na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplaćen iznos od 5.805,34 eura. Zbog pada kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupan iznos koji je tužitelj manje platio iznosi 447,00 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 341,07 eura, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 105,93 eura. Slijedom navedenog ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 8.630,16 eura od čega ukupno manje plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 2.930,75 eura, a ukupno više plaćenog za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 5.699,41 eura. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu od 37.237,25 eura što je u tom trenutku iznosilo 284.399,50 kuna. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužitelja preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 3.170,99 eura. Utvrđeno je da je prilikom izračuna konverzije tužena uzela u obzir sve uplate tužitelja te je postupala u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članku 19.c te priznala preplatu u iznosu od 3.767,62 eura. Napomenuto je da utvrđenja iz nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u eurima kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u KN, ali su različite pretpostavke tužitelja i tužene, što predstavlja pravno pitanje.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s time da je zatražio ispravak očite omaške kod utvrđenja preplate zbog promjenjive kamatne stope te je Centar za financijska vještačenja d.o.o. ispravio svoj nalaz i mišljenje, dok se tužena nije očitovala.
U svom ispravljenom nalazu i mišljenju (546-553) utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope, te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 9.077,24 eura, od kojeg iznosa je na ime promjene kamatne stope preplaćen iznos od 3.271,89 eura, a na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplaćen iznos od 5.805,35 eura. Zbog pada kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupan iznos koji je tužitelj manje platio iznosi 442,14 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 341,07 eura, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 101,08 eura. Slijedom navedenog ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 8.635,10 eura od čega ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 2.930,83 eura, a ukupno više plaćenog za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 5.704,27 eura.
Na ovako ispravljeni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, kao ni tužena, odnosno izjavila je da na matematički izračun nema prigovor već samo prigovore pravne prirode.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje tužena u pogledu izračuna nije imala primjedbi. Nakon takvog vještačenja tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
15. U konkretnom slučaju tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i plaćanja višeg tečaja nego što bi ostvarila da je ostao na snazi tečaj koji je bio u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene, te valutna klauzula vezana uz CHF, tužena je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tužena treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
16. Tužena je istaknula prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 13. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 5. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 12.248,23 eura i s obzirom da tužitelja zastupa punomoćnik koja je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Priznati trošak odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 30. rujna 2024., 03. listopada 2024., trošak zastupanja na ročištima dana 14. studenog 2023., dana 27. veljače 2024., 08. svibnja 2025., u iznosima od po 200,00 eura, trošak PDV- a od po 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 115,47 eura, ukupno 2.240,47 eura.
Sude tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 18. prosinca 2019., 07. listopada 2020., 17. studenog 2020., 07. ožujka 2023., 07. kolovoza 2024., 03. listopada 2024., s obzirom da je njihove navode mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak. Nije mu priznao ni materijalni trošak fotokopiranja dokaza uz tužbu iznosu od 21,30 eura koji se odnosi na fotokopiranje sudske prakse koja nije i ne može se smatrati dokazom.
18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo dana 16. lipnja 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
Rješenje:
1. Presuda istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova dana 16. lipnja 2025.
2. kal. 20 dana
U Poreču-Parenzo dana 16. lipnja 2025.
S u d a c:
