Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-251/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice TDN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 7. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 16. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici TDN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], T [adresa], iznos od 4.760,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

- na iznos od 11,29 € od 29.02.08. do isplate

- na iznos od 16,11 € od 31.03.08. do isplate

- na iznos od 47,70 € od 30.04.08. do isplate

- na iznos od 5,28 € od 31.05.08. do isplate

- na iznos od 8,17 € od 30.06.08. do isplate

- na iznos od 2,42 € od 31.07.08. do isplate

- na iznos od 2,75 € od 31.08.08. do isplate

- na iznos od 6,14 € od 30.09.08. do isplate

- na iznos od 34,59 € od 31.10.08. do isplate

- na iznos od 15,40 € od 30.11.08. do isplate

- na iznos od 35,88 € od 31.12.08. do isplate

- na iznos od 40,44 € od 31.01.09. do isplate

- na iznos od 41,91 € od 28.02.09. do isplate

- na iznos od 35,79 € od 30.03.09. do isplate

- na iznos od 79,28 € od 30.04.09. do isplate

- na iznos od 32,54 € od 31.05.09. do isplate

- na iznos od 27,72 € od 30.06.09. do isplate

- na iznos od 24,71 € od 31.07.09. do isplate

- na iznos od 27,45 € od 31.08.09. do isplate

- na iznos od 27,15 € od 30.09.09. do isplate

- na iznos od 24,53 € od 31.10.09. do isplate

- na iznos od 29,42 € od 30.11.09. do isplate

- na iznos od 32,99 € od 31.12.09. do isplate

- na iznos od 40,12 € od 31.01.10. do isplate

- na iznos od 38,62 € od 28.02.10. do isplate

- na iznos od 46,07 € od 31.03.10. do isplate

- na iznos od 44,44 € od 30.04.10. do isplate

- na iznos od 47,83 € od 31.05.10. do isplate

- na iznos od 70,37 € od 30.06.10. do isplate

- na iznos od 65,55 € od 31.07.10. do isplate

- na iznos od 78,54 € od 31.08.10. do isplate

- na iznos od 74,36 € od 30.09.10. do isplate

- na iznos od 65,52 € od 31.10.10. do isplate

- na iznos od 72,07 € od 30.11.10. do isplate

- na iznos od 92,78 € od 31.12.10. do isplate

- na iznos od 78,51 € od 31.01.11. do isplate

- na iznos od 83,69 € od 28.02.11. do isplate

- na iznos od 76,73 € od 31.03.11. do isplate

- na iznos od 118,62 € od 30.04.11. do isplate

- na iznos od 97,50 € od 31.05.11. do isplate

- na iznos od 99,33 € od 30.06.11. do isplate

- na iznos od 122,75 € od 31.07.11. do isplate

- na iznos od 103,35 € od 31.08.11. do isplate

- na iznos od 91,07 € od 30.09.11. do isplate

- na iznos od 89,54 € od 31.10.11. do isplate

- na iznos od 88,45 € od 30.11.11. do isplate

- na iznos od 93,85 € od 31.12.11. do isplate

- na iznos od 99,52 € od 31.01.12. do isplate

- na iznos od 99,95 € od 29.02.12. do isplate

- na iznos od 96,14 € od 31.03.12. do isplate

- na iznos od 139,80 € od 30.04.12. do isplate

- na iznos od 99,80 € od 31.05.12. do isplate

- na iznos od 96,98 € od 30.06.12. do isplate

- na iznos od 97,93 € od 31.07.12. do isplate

- na iznos od 96,34 € od 31.08.12. do isplate

- na iznos od 92,30 € od 30.09.12. do isplate

- na iznos od 96,57 € od 31.10.12. do isplate

- na iznos od 98,92 € od 30.11.12. do isplate

- na iznos od 98,10 € od 31.12.12. do isplate

- na iznos od 88,96 € od 31.01.13. do isplate

- na iznos od 96,75 € od 28.02.13. do isplate

- na iznos od 97,12 € od 31.03.13. do isplate

- na iznos od 136,06 € od 30.04.13. do isplate

- na iznos od 85,14 € od 31.05.13. do isplate

- na iznos od 84,90 € od 30.06.13. do isplate

- na iznos od 86,78 € od 31.07.13. do isplate

- na iznos od 90,31 € od 31.08.13. do isplate

- na iznos od 95,69 € od 30.09.13. do isplate

- na iznos od 92,92 € od 31.10.13. do isplate

- na iznos od 94,51 € od 30.11.13. do isplate

- na iznos od 9,44 € od 31.12.13. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici TDN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 463,70 eura, sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija, kao i istaknuti prigovor razlika u glavnici novog euro kredita koja je odmjerena prilikom izračuna konverzije te glavnice koja je trebala biti odmjerena kada bi se uzele u obzir posljedice ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog CHF kredita.

IV. Nalaže se Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici TDN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.470,81 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako je određena podneskom tužitelja od 2. kolovoza 2024. za iznos od 16,19 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TDN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) podnijela je ovom sudu tužbu 4. lipnja 2019. protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb , OIB 02535697732 (dalje tuženik), radi isplate. Tužiteljica u tužbi navodi da je 15. travnja 2005., kao korisnik kredita, sklopila s tuženicom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 9010492001 (dalje Ugovor). Stranke su također sklopile i dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Ovopredmetnim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 75.995,52 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom članka 2. propisana je kamata, te se tužiteljica obvezala platiti tuženici kamatu 5,10% godišnje, a koja je ugovorena kao promjenjiva kamata u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. U razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu tuženica je više puta samovoljno mijenjala kamatnu stopu. Tužiteljica tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope bez pravnog učinka, jer je istima ugovoreno da tuženica ima pravo jednostrano mijenjati kamatu za koju tužiteljica tvrdi da zapravo predstavlja cijenu za korištenje kredita. Također tužiteljica tvrdi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer tuženica sama određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužiteljicu, a što je sve protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i osnova ove odredbe podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Navedeno dokazuje da je tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne, pa tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženice da mu vrati ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos zbog promjenjive kamatne stope i preplaćeni iznos zbog valutne klauzule. Tužiteljica potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive ugovorene kamatne stope i preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu 50.870,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovoga suda 9. kolovoza 2019. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da nisu osnovane tvrdnje tužiteljice o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer je tuženica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupala savjesno. Dakle, tuženica tvrdi da je neosnovan zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i zahtjev za isplatu pretplaćenog iznosa s te osnove, jer je kamatnu stopu mijenjala u skladu s zakonskim ovlaštenjima. U odnosu na valutnu klauzulu i razliku ukupnih anuiteta u odnosu na početni tečaj tuženica se također protivi, jer su stranke 9. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine o provođenju konverzije kredita iz CHF u EURO. Predmetnim Dodatkom u cijelosti je izmijenjen Ugovor o kreditu, jer je izmijenjena valuta obveze, iznos preostale neotplaćene obveze kredita, pa su time u cijelosti prestale obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare.

3. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 122,00 kn čemu se tuženik nije protivio pa je temeljem članka 190 st. 2 valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (stranica 6-9 spisa), otplatni plan (stranica 10-15 spisa), Dodatak ugovora o kreditu od 9. prosinca 2015. (stranica 13-15 spisa), prvi Dodatak ugovora o kreditu (stranica 16- 18 spisa), promotivne materijale tuženika (stranica 47-55 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Evici Vinčić, saslušana je svjedokinja TD, tužiteljica kao stranka, provedeno je dopunsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. travnja 2005., utvrđeno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 75.995,52 CHF (članak 1. ugovora), obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Člankom 2. određena je namjena kredita - kupovina stambenog objekta. Člankom 4. utvrđeno je da na kredit se korisnik obvezuje u banci platiti kamatu po godišnjoj kamatno stopi koja je primjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja iznosi 5,10%. Kamata se obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima. Člankom 7. određena je rok otplate kredita od 300 mjeseci u 278 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. U svom stranačkom iskazu, tužiteljica navodi ja inače korisnica usluga PBZ banke te je imala u njih puno povjerenje, trebao joj je kredit za kupnju kuće te su joj oni ponudili više kredita, s time da je stavljen naglasak od strane djelatnice banke da joj je najpovoljniji kredit u CHF-u i da se taj kredit isplati najbolje. Sukladno njihovoj preporuci, ugovorila je taj kredita. Na upit suda iskazuje da je znala što je promjenjiva kamatna stopa, ali ne i da bi se ona mogla mijenjati na ovaj način i ovolikom brzinom. Nije joj bio poznat odnos HNB-a prema valuti u EUR i prema valuti u CHF, niti joj je bilo što u tom pravcu bilo tko rekao niti ju na isto upozorio. Slali su joj poštom obavijesti o promjeni kamatne stope, nije ju nitko ništa na to upozoravao niti sa njoj pregovarao. Kada je sklapala glavni ugovor o kreditu, to je bio gotov formular koji je mogla samo potpisati, o njemu nije mogla pregovarati, a isto je tako bilo kasnije i sa konverzijom kredita koji je prihvatila jer je CHF ponovno počeo rasti i bile su priče da će se to nastaviti, pa se htjela zaštiti tako da joj rata bude manja. Niti o odredbama konverzije nije mogla pregovarati, već je samo mogla prihvatiti ponuđene. Rate za ostale kredite koje su mi nudili su bile u pola veće za iste iznose koje bi dobila. Nakon konverzije, rata joj se smanjila za tisuću kuna. Nije joj objašnjeno pod kojim se uvjetima donosi odluka o promjeni kamatne stope. Zna što je valutna klauzula. Prije ovog kredita je imala kredit, ali se ne sjeća kakav je to bio kredit. Nije kod javnog bilježnika niti u banci rekla da joj bilo što nije jasno. Pročitala je ugovor, međutim ono na što su ju upozorili što se mora od strane banke paziti je da joj je točno ime i prezime i rata kredita, te OIB.

8. Tijekom postupka, kao svjedok je saslušana TD. Svjedokinja u svom iskazu navodi da je u vrijeme kada su se podizali krediti pa tako i kredit tužiteljice, to su uglavnom bili krediti u CHF iz razloga što su bili najjeftiniji ti krediti, iako je ona kao osobni bankar klijentima preporučala da za stambene kredite uzimaju kredite u kunama ili eurima. Ljudi su uglavnom već dolazili sa zahtjevom za podizanje kredita u CHF. Isto tako, kod podizanja tih kredita, oni su pred klijentima imali predočene sve prospekte za sve vrste kredita i oni su sami birali koju će vrstu kredita izabrati. Iz iskaza svjedokinje, utvrđeno je da je ista zaposlena kod tuženika no da nije bila sudjelovala u obradi kredita tužitelja. Govori općenito te navodi da je upozoravala na uvjete stranke o uvjetima u CHF-u te da su strankama bile dostupne informacije putem letaka i putem web stranice. Svjedokinja nije osobno sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu tužitelja, govori samo generalno o načinu postupanja pa je sud njen iskaz cijenio sukladno ostalim provedenim dokazima. To što je u banci postojala brošura o informacijama vezanima uz kredite, ne znači da je ista uručena i tužitelju i da je tužitelju bilo što objašnjeno vezano uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu i iskaz ove svjedokinje ne dovodi u pitanje iskaz samog tužitelja koji je dan logično i životno.

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu, nije u suprotnosti sa iskazom svjedokinje TD jer ista nema neposrednih saznanja o tome kako je tužitelj dizao kredit), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, kamatnoj stopi). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu,) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

12. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 MD i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 M i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

16. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

19. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

20. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

21. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupnju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

22. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 GD od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula isplatu utužene razlike. .

24. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

25. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da je takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2005., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

26. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 3. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja koja su nastala poslije 4. travnja 2007. nisu u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna pa je u tom dijelu tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom.

27. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Evici Vinčić, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da se kroz utuženo razdoblje kamatna stopa mijenjala od 31. kolovoza 2007. do 31. kolovoza 2011., više puta na štetu tužiteljice i to 31. kolovoza 2007. na 5,25%, 29. veljače 2008. na 6,00%, 31. siječnja 2009. na 6,05%, 31. srpnja 2009. na 5,90%, 31. siječnja 2010. na 5,95%, 30. studenog 2010. na 5,60%, 31. svibnja 2011. na 5,35% do 31. kolovoza 2011., kada kamata iznosi 5,10%. Sukladno navedenom s osnova plaćene kamate, sukladno gore navedenim povećanjima, tužiteljica je platila više od onog što je bilo predviđeno početnim planom za 33.723,09 kn. sto tako, utvrđeno je da je tužiteljica s osnova tečajne razlike platila više 18.801,67 kn, što bi ukupno činilo 52.524,76 kn, no imajući u vidu da tužiteljica nije tražila svaki posebni iznos, već je tražila jednu jedinstvenu razliku u anuitetu radi razlike kamata i tečajne razlike, razlika anuiteta iznosi 50.992,11 kn odnosno 6.767,82 eur, kako je to tužiteljica i tražila u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

28. Vještakinja je dala tabelarni prikaz razlika s obje osnove, kao i datume isplate. Tuženik je prigovarao nalazu vještaka, odnosno nalogu suda jer smatra da je vještak trebao izračunati i tzv. negativne razlike, odnosno razlike u onim razdobljima kada je tužiteljica plaćala manje od ugovorenog, što sud nije prihvatio iz razloga što navedena razdoblja nisu predmet ovog postupka niti tužiteljica potražuje u tim mjesecima isplatu preplaćenog, a tuženik do zaključenja prethodnog postupka odnosu na isto nije stavio niti protutužbeni zahtjev niti prigovor prijeboja da bi suda uopće raspravljao o osnovanosti tih potraživanja.

29. Nadalje nakon ukidne odluke po uputi Višeg suda sud je proveo dopunsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, a budući da je vještakinja Evica Vinčić u međuvremenu u mirovini te je utvrdio da je u postupku konverzije tuženiku temeljem Dodatka ugovoru o kreditu obračunao pretplatu u iznosu od 2.007,56 eur, što prema srednjem tečaju banke na dan konverzije iznosi 15.332,74 kn. Razlika između iznosa koji je tužiteljica pretplatila temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu (CHF kredit) i iznosa koji je tuženik priznao tužiteljici konverzijom iznosi 4.760,26 eur, a što je prikazano u tablici str. 190-191 spisa. Vještakinja je također obračunala i zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015 te je utvrđeno da ukupne zatezne kamate iznose 2.471,26 Eur, te kada se od navedenih kamata oduzme utvrđeni iznos od konverzije dobije se razlika kamata u iznosu od 463,70 eur.

30. Između tužitelja i tuženika je 9. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).

31. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

32. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

33. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 G od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

34. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

35. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Ksenije Vrebac vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, kao i razlika u glavnici nastala kod Konverzije upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita) a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesno-pravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).

36. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, uvidom u Dodatak ugovora o kreditu članak 4., utvrđeno je da je tužitelju priznat iznos od 2.062,38 eur, no iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je s osnova preplate tužitelju utvrđen iznos od 2.007,56 eur, te kako tuženik nije prigovarao izračunu vještaka sud nalazi utvrđenim da je tužitelju s osnova konverzije priznat iznos od 2.007,56 eru kako je to izračunao vještak. Kako je iz dodatka vidljivo da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućih anuiteta iznos smanjivati za 50% sve dok preplata ne bude iskorištena. U odnosu na preplatu a koja je tužitelju priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna, jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužiteljice koja tražbina mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos.

37. Sud ovdje napominje da tužitelj nije mogao odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva, a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje (adaptacija nekretnine za život). Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.

38. Nadalje u podnesku od 2. kolovoza 2024. tužitelj je istakao da ukoliko se uzima u obzir pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije da traži da se ista prebije sa razlikom u glavnici novog euro kredita koja je odmjerena prilikom izračuna konverzije te glavnice koja je trebala biti odmjerena kad bi se uzele u obzir posljedice ugovaranja nepoštenih ugovorni odredaba osnovnog CHF. Sud nije prihvatio ovaj prigovor radi prijeboja iz razloga što je tužiteljica potpisala ugovor o konverziji, nije tražila utvrđenje ništetnosti navedenog ugovora i pristala je na sve odredbe ugovora, pa tako na utvrđenu visinu pretplate, pa sukladno navedenom tužiteljica s ovog osnova nema nikakvo dospjelo potraživanje koje bi joj pripadalo jer od trenutka konverzije između stranaka nastaju novi obvezno pravni odnosi koji bi se morali utvrditi ništetnim da bi se temeljem istog mogla potraživati ova razlika u glavnicama.

39. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

40. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu nije uspio sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva. Tužiteljici bi imali pripasti troškovi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 24. rujna 2019., 12. studenog 2019., 2. siječnja 2020., 2. kolovoza 2024, te 18. travnja 2025., svaki u iznosu od 250,00 €, zatim trošak zastupanja na ročištima od 3. listopada 2019., 10. prosinca 2019., 15. siječnja 2020., 17. rujna 2024., te 7. svibnja 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 481,81 €, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 €, što ukupno iznosi 3.470,81 €.

41. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 16. lipnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba