REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedijev trg 11

P-117/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja Growth strategies d.o.o, OIB: 20023728589, Zagreb, Kameniti Stol 23F, zastupan po punomoćniku Dini Mišu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika AKD d.o.o., OIB: 58843087891, Zagreb, Savska cesta 31, zastupan po punomoćniku Morani Gotić, odvjetnici u OD Hanžeković i partneri u Zagrebu, zaključio je glavnu i javnu raspravu 8. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dine Miše, odvjetnika u Zagrebu, zakonskih zastupnika tužitelja PŽ i HŽ i punomoćnika tuženika Karla Muratagić, odvjetnika u OD Hanžeković i partneri u Zagrebu, dok je donio i objavio 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 33.525,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08. studenog 2021. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 33.525,78 EUR od 8. studenog 2021. do isplate preko stope dosuđenih kamata iz točke I. izreke ove presude.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.690,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

4. Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu koji iznosi 1.250,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio ugovore temeljem poziva tuženika na dostavu ponuda, te tužiteljeve ponude koju je tuženik prihvatio: Ugovor o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornosti C1.4. R1-13_Nacionalni sustav elektroničke pohrane i razmjene podataka u cestovnom prijevozu (NSCP), Ugovor o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornosti C1.4. R1-14_ Izvještajno upravljački sustav putničkog i teretnog prijevoza u cestovnom prometu, te Ugovor o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornost C1.4. R1-e-ADR. Ugovori su sadržajno isti osim u dijelu gdje se citira naziv projekta u članku 1., te se odnose na izradu studije izvodljivosti za projekte iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Cijena za svaku pojedinačnu studiju je ista, dakle po svakom ugovoru cijena je 842.000,00 kuna/111.752,60 EUR bez PDV-a, odnosno 1.052.500,00 kuna / 139.690,76 EUR sa PDV-om od 25%. Temeljem citiranih Ugovora tužitelj je, konkretno temeljem članka 6. izvršio uplatu jamstva za uredno ispunjenje ugovora, za slučaj povrede ugovornih obveza. Tako je za svaki pojedinačni ugovor tužitelj tuženiku na ime spomenutog jamstva uplatio iznos od 84.200,00 kuna/11.175,26 EUR, odnosno sveukupno za sva 3 ugovora 252.600,00 kuna / 33.525,78 EUR. Tužitelj je dana 28. rujna 2021. isporučio konačne verzije studija sukladno svim Ugovorima. Sukladno članku 4. u svim Ugovorima, rok za izvršenje usluge je utvrđen u trajanju od 120 kalendarskih dana od stupanja na snagu istih. Kako su svi Ugovori potpisani 9. lipnja 2021. od strane tuženika kao Naručitelja, to se kao rok za izvršenje ima uzeti najkasnije datum 8. listopada 2022., dok je tužitelj i prije isteka roka isporučio predmete svih Ugovora kako je prethodno navedeno. Tuženik je tužitelju, u nastojanju da izbjegne svoje obveze, uz prethodno neosnovano osporavanje isporuke bez ikakve konkretizacije u konačnici izjavio raskid svih Ugovora pismenom od dana 10. veljače 2022. (tj. odmah nakon što mu je tužitelj dostavio račune za izvršene usluge) uz prethodnu obavijest 18. siječnja 2022. Do tog trenutka, tuženik nikada tužitelja nije obavijestio o konkretnim razlozima zadržavanja te visini zadržanog jamstva po bilo kojem osnovu, a kamoli uz dokaze kojim je isto opravdano, niti je to učinio nakon. Tužitelj se obraćao tuženiku sa prijedlozima za sastankom radi mirnog rješenja spora, ali tuženik se u cijelosti oglušio na iste pozive, u periodu trajanja ugovora, pa i nakon tuženikovog raskida. Stoga, kako tuženik nikada tužitelja nije obavijestio o naplati, dakle razlozima i visini zadržavanja iznosa danih garancija, pa ni do dana podnošenja ove tužbe, a garancije nikada nije vratio, to tužitelj drži da tuženik nema pravnu osnovu zadržavanja uplaćenih garancija, osobito s obzirom da je ugovore za koje su iste garancije vezane jednostrano raskinuo. U situaciji gdje tuženik nije tužitelju dostavio nikakvu obavijest, razlog (pravni temelj) ili pak iznos kojeg naplaćuje iz danih garancija, tuženik nikako nije mogao zadržati dane garancije bez da je ispoštovao proceduru naplate istih, osobito uvažavajući odredbe članka 10. svih Ugovora te primjenjive odredbe Zakona o obveznim odnosima, a povrh toga osobito jer je Ugovore jednostrano raskinuo čime je prestala postojati bilo kakva pravna osnova zadržanja predmetnih iznosa. Kako je samim Ugovorom predviđena mogućnost naplate jamstva, a takvo nešto tuženik nikada nije učinio, ne postoji valjani razlog zadržanja koji bi ležao bilo u periodu trajanja ugovora, a svakako ni u periodu nakon tuženikovog raskida. Posebno se napominje da i sami Ugovori u članku 6. presumiraju postojanje Ugovora za naplatu garancija (st. 5 u dijelu „..a Ugovor nije raskinut, …“) iz čega proizlazi da je i samom tuženiku jasno da Ugovor mora postojati da bi se garancije naplatile. O istom se dostavlja i praksa VSRH u predmetu Rev 208/2006. Također, tuženik nije od tužitelja ni potraživao štetu u smislu odredbe čl. 10. da bi postavio zahtjev za naknadom takve štete. Kako je dakle tuženik neosnovano stekao imovinu tužitelja, to tužitelj pozivom na odredbu članka 1111. ZOO podnosi predmetnu tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti. Navodi da je točno da su tužitelj kao pružatelj usluge i tuženik kao naručitelj usluge sklopili 9. lipnja 2021. godine po provedenom postupku nabave, a u svrhu izrade studija izvodljivosti za provedbu projekta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026., ugovore za procijenjenu vrijednost nabave od 847.500,00 HRK/111.752,60 EUR plus PDV (25%), dakle ukupno 1.052.500 HRK/139.690,76 EUR. Točno je da je tužitelj na temelju Poziva i prethodno citiranih i sklopljenih ugovora s tuženikom na ime jamstva za uredno ispunjenje ugovora uplatio tuženiku 3x iznos od 84.200,00 HRK/11.175,26 EUR, tj. sveukupno za 3 ugovora 252.600,00 HRK/33.525,78 EUR. Međutim, netočno je da je tužitelj u skladu s odredbama svih ugovora uredno i stručno izvršio ugovorene usluge niti da su studije tužitelja sačinjene u skladu s projektnim zadatkom. Također je netočno da su ovdje parnične stranke (ugovorne strane) potpisale valjan primopredajni zapisnik 28.9.2021. po ovlaštenim osobama i u skladu sa sklopljenim ugovorima i da je tužitelj Studije uredno isporučio u skladu sa sklopljenim ugovorima. U skladu s Odlukom tuženika o imenovanju Stručnog povjerenstva za nabavu usluge Izrade studije izvodljivosti za projekt NPOO C1.4.R1- 15_Praćenje prijevoza opasnih tvari u cestovnom prometu e-ADR i Odlukom tuženika o imenovanju Tima za provedbu projekta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za 2021 – 2026 za koordinatoricu tima imenovana je PŽJ kao direktorica Sektora prodaje, a za članove provedbe projekta imenovani su tamo navedeni zaposlenici tuženika. Koordinatorica i članovi tima sudjelovali su u komunikaciji i na sastancima u svrhu izrade studija izvodljivosti na temelju sklopljenih ugovora. Koordinatorica tima, gđa. HŽJ i članovi tima gđa P LŽJ, g. LŽ sudjelovali su na radnim sastancima s tužiteljem, davanju pisanih komentara i primjedbi te su ukazivali na nedostatke radnih materijala dostavljenih od strane tužitelja. Navedene osobe također su sudjelovale i na sastancima s predstavnicima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Tijekom cijelog postupka izrade studija, članovi tima su kontinuirano tužitelja upućivali na relevantne izvore podataka za izradu predmetnih Studija koje u samim studijama nisu adekvatno korištene. Nesporno je dakle da je tužitelj znao i da je morao znati tko su osobe u timu zadužene za provedbu projekta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) i ovlaštene za praćenje izvršenja ugovora tj. za provedbu projekta i komunikaciju te tko je bila koordinatorica tima. Stoga je dopis koji je tužitelj dostavio uz tužbu koji navodno dokazuje potvrdu o primitku studija „potpisanu od strane ovlaštene osobe“ bespredmetan. Neosnovano je i promašeno da tužitelj urednost konačnih verzija studija dokazuje jednostrano potpisanom izjavom od strane direktorice tužitelja s (nečitkim) potpisom bivše zaposlenice tuženika BŽJ koja uopće nije imenovana u Tim za provedbu projekta NPOO. Bivša zaposlenica BŽ nikada nije bila ovlaštena za praćenje izvršenja ugovora niti je bila jedna od predstavnica tuženika kao naručitelja za nadzor sklopljenih ugovora što je tužitelj svakako znao i morao znati budući da je uvijek vezano uz izvršenje i provedbu sklopljenih ugovora komunicirao s ŽŽJ, LŽ i LŽJ. Tuženik je svojoj zaposlenici (sada bivšoj) gđi. BŽ izdao Upozorenje na obveze iz radnog odnosa u svezi s mogućnošću otkaza ugovora o radu čim je saznao za njezino postupanje prema tužitelju. U odnosu na urednost isporuke Studija i valjanost primopredajnog zapisnika, tuženik ističe da je tužitelj sam sastavio, potpisao i dostavio tuženiku primopredajne zapisnike 28.9.2021. naslovljene na tuženika u kojem sam sebi potvrđuje da je on kao izvršitelj izradio predmetne studije i da su iste „izrađene u potpunosti i predani Naručitelju“, i to bez prisustva ovlaštenih osoba od strane tuženika i bez potpisa ovlaštenih osoba tuženika što takav zapisnik čini nevaljanim. Tuženik je pisano osporio urednost isporuke u više navrata. Tuženik je tako osporio urednost isporuke i ukazao na nedostatke uz dodjelu dodatnog roka za uklanjanje nedostataka još 7.10.2021. godine o čemu se dostavlja e-mail prepiska između zz tužitelja i kooridnatorice tuženika, a tuženik je dodatno nakon povrata računa i osporavanja urednosti isporuke predmeta ugovora 18.1.2022. i dopisom od 7.2.2022. osporio urednost isporuke studija. Stoga, jednostrano sastavljeni i potpisani primopredajni zapisnici isključivo od strane tužitelja te dostavljen USB stick osobi koja nije bila ovlaštena niti za praćenje ugovora niti za primitak USB sticka niti za potvrdu primitka USB sticka (a što je tužitelju bilo poznato) nisu i ne mogu biti vjerodostojni dokaz isporuke a kamoli dokaz za uredno ispunjenje ugovora. Naime, tužitelj nije izvršio svoje ugovorne obveze u skladu s odredbama ugovora te je tuženik u skladu sa čl. 10 (svih) ugovora ostavio tužitelju primjerni naknadni prije raskida ugovora zbog neurednog ispunjenja ugovora u kojem roku tužitelj nije otklonio propuste zbog čega su ugovori izjavom tuženika od 10.2.2022. godine raskinuti. Tuženik se dodatno 7.2.2022. godine (dakle prije izjave o raskidu ugovora) očitovao tužitelju u odnosu na neurednosti isporuke i nevaljanu primopredaju. Iz navedenog Očitovanja i dostavljene e-mail prepiske vidljivo je da je tuženik s tužiteljem nakon 28.9.2021. održao više sastanaka i da mu je višestruko dodjeljivan rok sa ciljem kako bi tužitelj otklonio nedostatke predmetnih studija i kako bi došlo do valjane primopredaje tj. do utvrđenja urednosti isporuke. Međutim do otklanjanja uočenih nedostatak nikada nije došlo kao niti to urednog ispunjenja ugovornih obveza. U tom dopisu od 7.2.2022. tuženik se očitovao tužitelju i o tome da nisu nastupili uvjeti za povrat danih jamstva. U odnosu na jamstvo kojeg tužitelj ovom tužbom zahtijeva, tuženik se očituje na sljedeći način; U Pozivu za dostavu ponude od svibnja 2021. godine na temelju kojeg su potpisani predmetni ugovori u točki 10. b) na str. 13. stoji da će „odabrani ponuditelj dostaviti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora za slučaj povrede ugovornih obveza“ ili u obliku bankarske garancije ili uplatom novčanog pologa na račun naručitelja. Nadalje je navedeno da će jamstvo biti vraćeno odabranom ponuditelju po urednom ispunjenju ugovora, a u čl. 6. svih ugovora stoji da će jamstvo za uredno ispunjenje ugovora biti naplaćeno u slučaju povrede ugovornih obveza od strane pružatelja. Dakle, navedenim jamstvom se tuženik kao naručitelj osigurao za slučaj neispunjenja obveze. Uzimajući u obzir da do ispunjenja ugovora nije došlo u skladu s projektnim zadatkom i ugovorima, tuženik je u skladu s odredbama u Pozivu i ugovornim odredbama aktivirao navedeno jamstvo te se naplatio nakon što je ugovor raskinut zbog neispunjenja. Tuženik se 7.2.2022. godine (dakle prije izjave o raskidu ugovora) očitovao tužitelju u odnosu na neurednosti isporuke i nevaljanu primopredaju. U tom se dopisu tuženik očitovao tužitelju i o tome da nisu nastupili uvjeti za povrat danih jamstva. Stoga su netočni navodi tužitelja izneseni u tužbi da bi tuženik zadržavanjem jamstva postupio bez pravnog temelja ili obavijesti. Tuženik je ostavio tužitelju primjerene rokove za otklanjanje nedostataka i pozivao je tužitelja na dostavu ispravljenih verzija Studija koje nedostatke tužitelj nije otklonio i zbog čega nije izvršena valjana primopredaja kojom bi bila utvrđena urednost isporuka. Zbog same prirode nedostataka više nije bilo niti opravdano u tu svrhu dodjeljivati tužitelju dodatne rokove i ugovore održavati na snazi te ga i nakon dostavljenog mu dopisa od 7.2.2022. godine dodatno obavještavati o namjeri naplate jamstva. Tužitelj je povrijedio odredbe ugovora te nije isporučio tuženiku uredne studije kako je to bilo određeno projektnim zadatkom (istovjetnim za sva tri projektna zadataka) niti u naknadno dodijeljenim rokovima čime se takvo ponašanje tuženika može okarakterizirati kao profesionalni propust kako je to navedeno na str. 14. Poziva zbog čega je tuženik ovlašten naplatiti jamstvo u skladu s odredbom članka 6. Ugovora. Tuženik ovdje ističe i to da je dostavljena sudska praksa tužitelja i sama osnova za podizanje ove tužbe promašena jer se ovdje ne radi o institutu ugovorne kazne iz ZOO-a (i ugovornoj kazni za slučajeve propisane u čl. 10. Ugovora), već o unaprijed određenom iznosu naknade štete u vidu jamstva. Da se radi o profesionalnom propustu tuženika dokazuje i Vansudski Nalaz i mišljenje ovlaštenog stalnog sudskog vještaka za biometriju, informatiku i telekomunikaciju prof.dr.sc. ŽŽ. Tim Nalazom i mišljenjem utvrđeno je da studije tužitelja nisu sačinjene u skladu s projektnim zadatkom, da se načinjene analize ne odnose na sam projekt “Nacionalni sustav elektroničke pohrane i razmjene podataka u cestovnom prijevozu“, da projektne aktivnosti nisu detaljno raspisane i da studija ne prati i ne sadržava detaljnu analizu stanja u domeni projekta, da je SWOT analiza načinjena na temelju mišljenja autora dokumenta i bez stvarne podloge te da se u njoj iznose elementi koji nisu relevantni za samu studiju ili da nisu dovoljno elaborirani te da je projektna i financijska razrada dana načelno i bez obrazloženja i bez povezanosti sa samim sadržajem dokumenta. Dodatno, tuženik ističe da je predmetni projekt trebao jasno definirati troškove operativnog poslovanja i to na način da financijska analiza prati poglavlje tehničko-tehnološke analize iz koji bi bile vidljive varijable koje će utjecati na financijsko poslovanje nakon ulaganja što znači da vrijednosti moraju koncizno definirati broj djelatnika i vrijeme utrošeno na održavanju, troškove održavanja softvera i hardvera, vanjske usluge, režijske troškove, nematerijalne troškove i sve ostale troškove koji su vidljivi iz tehničko-tehnološkog rješenje u skladu s operativnim poslovanjem, što je u studiji tužitelja izostalo. Studija izvedivosti je dokument na temelju kojeg se donose poslovne odluke o nastavku ulaganja te nužno mora sadržavati sve prihvatljive elemente financijske analize. Uzimajući u obzir sve navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na plaćanje troškova parničnog postupka.

3. U podnesku od 12. studenog 2024. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Predmetni ugovori jesu ugovori o djelu, kojima je obveza izvršenja određena u skladu s odredbom čl. 590. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (nadalje: „ZOO“). Unutar toga roka tužitelj je tuženiku predao predmetne studije – dana 28. rujna 2021. - a koje se studije dostavljaju kao dokaz uz ovaj podnesak, i to na način da je iste predao na USB uređaju za pohranu podataka tadašnjoj voditeljici odjela nabave BŽJ, po njenom prethodnom pozivu na isporuku. Pritom je evidentno iz dokaznog materijala kojeg dostavlja tuženik da je došlo do internih sukoba između voditeljice nabave i tima kojeg opisuje tuženik, ali koji se u konačnici ni na koji način ne tiču ovdje tužitelja. Nakon što je tužitelj isporučio studije po pozivu tuženika, započela su paušalna osporavanja urednosti isporuke, negiranje valjanosti studija i daljnje popratne radnje tuženika koje tužitelju ni do današnjeg dana nemaju nikakvog pravnog smisla ni valjanog uporišta, sve iz razloga u nastavku. Unatoč prvotnom osporavanju isporuke učinjene po pozivu gđa PŽJ e-mailom od 14. listopada 2021. ipak ustraje u naknadno traženoj bitnoj izmjeni iz rujna 2021. koja nije u skladu sa potpisanim ugovorima i to u vidu promjene korisnika studije na kompletno drugu instituciju – MMPI, te nesporno tvrdi da se radi o doradi studije, da bi opet koncem 2021. godine od tužitelja, koji je u duhu dobrih odnosa doradio sve studije u skladu sa tim prvim za bitnom izmjenom, ponovno bilo traženo da se ponovno kao korisnik studije ipak označi ovdje tuženik. Dakle, prvo je korisnik po ugovorima bio AKD d.o.o., pa se tek u rujnu pred istek ugovora postavlja naknadni zahtjev za bitnom izmjenom djela u vidu promjene korisnika na MMPI, da bi opet naposljetku u prosincu bilo traženo da se ipak kao korisnik označi AKD d.o.o., da je ispravnost studija potvrđena od relevantnih institucija (JASPERS-a i MMPI), što gđa PŽJ kao koordinatorica tima ispred tuženika i sama svojim e-mailom od 18.09.2021. čini nespornim. U prvom redu osporavaju se navodi tuženika u smjeru da bi dano jamstvo predstavljalo „unaprijed određeni iznos naknade štete u vidu jamstva“ s obzirom da takvo nešto niti je ugovoreno između stranaka niti je predviđeno zakonom. Naime ističe se da su svi predmetni ugovori sastavljani od strane tuženika te tužitelj nije imao nikakvu mogućnost sudjelovanja ili pregovora u vezi sadržaja istih. S obzirom da su svi ugovori sadržajno identični osim u dijelu opisa djela koje se ima izvršiti (tj. naziv studije), radi se o tipskim ugovorima tuženika, slijedom čega se isti imaju tumačiti u skladu s odredbom članka 320. ZOO pa stoga nema govora o tome da se odredbe o jamstvu imaju tumačiti na način kako to neosnovano sugerira tuženik. Člankom 6. st. 1. svih ugovora ugovoreno je da se dostavlja jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, a za slučaj povrede ugovornih obveza. Člankom 6. st. 4. svih ugovora ugovoreno je da pružatelj može umjesto dostavljanja bankarske garancije uplatiti novčani polog na račun Naručitelja, što je učinio tužitelj. Člankom 6. st. 6. svih ugovora ugovoreno je „Ako jamstvo za uredno ispunjenje ugovora bude naplaćeno u slučaju povrede ugovornih obveza od strane Pružatelja, a Ugovor nije raskinut, Pružatelj je obvezan u roku od 10 (deset) dana od dana zaprimanja poziva na dostavu dostaviti novo jamstvo, u protivnom će Naručitelj raskinuti ugovor.“ Dakle navedena odredba predviđa naplatu jamstva, što tuženik nikada nije učinio. Osim toga, da je jamstvo naplatio, tužitelj bi bio u obvezi dostaviti novo jamstvo po pozivu Naručitelja dok je Ugovor na snazi. Stoga kako tuženik nije naplatio jamstvo, a ugovor je u konačnici jednostrano raskinuo (iako očito neosnovano), to je bio dužan vratiti dano jamstvo. Nadalje se osporavaju navodi tuženika da je „aktivirao jamstvo“, jer isto nije nikada učinio ni na koji konkretan način niti dokazuje (ili može dokazati) suprotno. Iz navoda tuženika iz odgovora na tužbu jasno je da isti pokušava na bilo koji način opravdati očito neosnovano zadržavanje iznosa koji je predmetom ovog spora jer tuženik na str. 6 odgovora na tužbu prvo ističe da je „u skladu s odredbama u Pozivu i ugovornim odredbama aktivirao navedeno jamstvo te se naplatio nakon što je ugovor raskinut zbog neispunjenja“ pa odmah nakon toga ističe kako da se u dopisu od „07.02.2022. (dakle prije izjave o raskidu ugovora) očitovao tužitelju u odnosu na neurednosti isporuke i nevaljanu primopredaju. U tom se dopisu tuženik očitovao tužitelju i o tome da nisu nastupili uvjeti za povrat danih jamstava.“ Dakle, prvo tuženik ističe da je jamstvo aktivirao, pa onda u odgovoru na tužbu pojašnjava kako je obavijestio tuženika da nisu nastupili uvjeti za povrat danih jamstava i to dopisom od 07.02.2022. (koji datum je značajan iz razloga izloženih u nastavku) pa onda da je jamstvo naplatio nakon što je ugovor raskinut zbog neispunjenja, iz kojeg skupa nepovezanih navoda proizlazi da tuženik uistinu nije postupio u skladu sa ugovorima ili zakonom jer ni sam evidentno ne zna što bi naveo kao valjan način ili osnovu zadržavanja jamstva. Tuženik nikada nije tužitelju dostavio bilo kakav akt kojim se aktivira jamstvo niti za trajanja ugovora niti nakon raskida od 10.02.2022. godine, niti se izjasnio iz kojih konkretnih razloga niti u kojem iznosu. Navodi na koje se poziva tuženik a koji da su sadržani u Dopisu od 18.01.2022., Očitovanju tuženika od 07.02.2022. te Izjavi o raskidu od 10.02.2022. nipošto nisu sadržajno određeni već se radi o paušalnim navodima kakve je tuženik koristio prema tužitelju od primopredaje 28.09.2021. godine, iz tužitelju uistinu nepoznatih razloga. Povrh svega, iz navedenih dokaza iz prethodnog stavka koje je dostavio sam tuženik proizlazi da je dopisom od 07.02.2022. obavijestio tužitelja da nisu ispunjeni uvjeti za povrat jamstva da bi potom dao izjavu o raskidu ugovora dana 10.02.2022. godine. Iz navedenog proizlazi da je tuženiku preostalo tek 3 dana nakon dopisa od 07.02.2022. da naplati jamstvo, što isti nije učinio. Stoga kako je tuženik ugovor raskinuo, to je nenaplaćeno jamstvo trebao samo iz tog razloga vratiti tužitelju. Tuženik također tvrdi u odgovoru na tužbi da se ne radi o institutu ugovorne kazne po kojoj da bi potraživao kakve iznose, pa je stoga jasno dao do znanja da se po njemu radi samo i isključivo o šteti slijedom čega je na njemu teret dokaza osnove i visine štete, što je tek idući korak u dokazivanju, međutim kako tuženik jamstvo nikada nije aktivirao/naplatio, samo radi toga je dužan vratiti dane iznose, a kamoli da bi dokazao osnovu i visinu štete radi koje bi naplatio sva dana jamstva u cijelosti. Dakle, tužitelj je uredno isporučio studije sukladno ugovornim obvezama, a koje studije su naknadno služile za doradu s obzirom na evidentne promjene u odnosima tuženika i drugih institucija. Da studije nisu bile ispravne u okvirima sklopljenih ugovora, zacijelo ne bi služile kao podloga za doradu radi spomenutih naknadnih izmjena. Tužitelj se protivi da se koristi vansudski nalaz i mišljenje prof. dr. sc. ŽŽ koje je tuženik dostavio kao prilog odgovora na tužbu iz nekoliko razloga s tim da se samo radi prvog razloga ista ne može koristiti u ovom postupku, a ostali razlozi navode se opreza radi: - nalaz i mišljenje izrađeno je po isključivim uputama tuženika te kao takvo nije nepristrano niti je rezultat kontradiktornog postupka, - prof. dr. sc. ŽŽ sudski je vještak za biometriju, informatiku i telekomunikacije stoga isti nije stručnjak koji je relevantan za analizu predmetnih studija jer ne raspolaže znanjima potrebnima za davanje stručnog mišljenja, - prof. dr. sc. ŽŽ poslovni je partner tuženika što proizlazi iz dokaza koji se dostavljaju u prilogu – naime, u postupku javne nabave Hrvatske akademske i istraživačke mreže CARNet “Nabava savjetodavne podrške u provedbi projekta e-Sveučilišta, uspostave Nacionalnog koordinacijskog središta te aktivnosti vezane uz rješavanje cjelovitog sustava upravljanja kibernetičkom sigurnošću akademskih i obrazovnih institucija koje su u nadležnosti CARNET-a“ kao najpovoljniji ponuditelj za Grupu 1 odabrana je zajednica ponuditelja AKD d.o.o., Cyber Security d.o.o. i DATA ONE d.o.o. dok je jedini član društva i uprave društva Cyber Security d.o.o. upravo prof. dr. sc. ŽŽ, temeljem čega je nedopustivo koristiti isti nalaz i mišljenje u ovom postupku. Slijedom svega navedenog, predlaže se usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezivanje tuženika na plaćanje parničnog troška tužitelju.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: Ugovore o pružanju usluga (str. 6. – 17. spisa), Izvadak o promjenama i stanju na računu (str. 18. – 19. spisa), Dopis od 28. rujna 2021. (str. 20. spisa), Izjava o raskidu ugovora (str. 21. spisa), prethodna obavijest (str. 22. spisa), Poziv za dostavu ponuda (str. 39. – 119. spisa), odluka o imenovanju Tima za provedbu projekata (str. 120. spisa), Odluka o imenovanju stručnog povjerenstva (str. 121. – 122. spisa), primopredajni zapisnik (str. 123. – 125. spisa), Upozorenje na obveze iz radnog odnosa (str. 126. – 128. spisa), e-mail korespondencija (str. 124. – 148. spis), dopis – povrat računa (str. 149. spisa), Očitovanje na dopis o povratu računa (str. 150. – 151. spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za biometriju informatiku i telekomunikacije (str. 154. 193. spisa), Studije izvodljivosti (str. 205. – 990. spisa), e-mail korespondencija (str. 991. – 992., 1000. – 1008., 1011. spisa), izvadak z sudskog registra (str. 994. – 995. spisa), Odluka o odabiru (str. 996. – 998. spisa). Sud je saslušao svjedoke JŽJ, LŽ, LŽJ te zakonskog zastupnika tužitelja PŽ.

5. Sud nije proveo dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka JŽ, ZŽ i MŽ na okolnost suradnje stranaka u pogledu izrade studija i dinamike naknadnih promjena te urednost primopredaje, niti saslušanje svjedoka GŽ na okolnost primopredaje studija i poslovnog odnosa tužitelja i tuženika, jer se ne radi o odlučnim činjenicama pa saslušanje tih svjedoka nije bilo potrebno (čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu (povrat) iznosa od 33.525,78 EUR, koji je tužitelj platio tuženiku na temelju čl. 6. Ugovora o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornosti C1.4. R1- 13_Nacionalni sustav elektroničke pohrane i razmjene podataka u cestovnom prijevozu (NSCP), Ugovora o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornosti C1.4. R1-14_ Izvještajno upravljački sustav putničkog i teretnog prijevoza u cestovnom prometu, te Ugovora o pružanju usluga izrada Studije izvodljivosti za projekt Nacionalnog plana oporavka i otpornost C1.4. R1- e-ADR, (dalje u tekstu: Ugovori o pružanju usluga), a koji ugovori su 10. veljače 2022. jednostrano raskinuti od strane tuženika.

8. Između stranka nije sporno da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o pružanju usluga i da je na temelju članka 6. predmetnih sklopljenih ugovora tužitelj platio tuženiku tri puta iznos od 11.175,26 EUR, odnosno ukupno 33.525,78 EUR. Nije sporno niti da je tuženik kao naručitelj jednostrano raskinuo Ugovore o pružanju usluga dopisom od 10. veljače 2022.

9. Sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je uplatio na temelju čl. 6. Ugovora o pružanju usluga, a s obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio takvo pravo tužitelja navodeći da je tužitelj kriv za raskid ugovora jer naručene studije nije izradio u skladu s projektnim zadatkom, zbog čega je tuženik raskinuo ugovore.

10. Odredbom čl. 360. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78715, 2918, 126/21, 114/22, dalje: ZOO) je propisano da u dvostranoobveznim odnosima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze, ili pod pretpostavkama predviđenim idućim člancima, raskinuti jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

11. Odredbom čl. 366. ZOO-a je propisano da vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskid ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja.

12. Odredbom čl. 368. ZOO-a je propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st. 1.). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2.). Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora (st. 3.). Svaka strana drugoj duguje naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi (st. 4.). Stranka koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od kad je isplatu primila (st. 5.).

13. Člankom 6. Ugovora o pružanju usluga je ugovoreno da se pružatelj obvezuje u roku od najviše 10 dana od dana potpisa Ugovora, dostaviti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, za slučaj povrede ugovorne obveze. Jamstvo za uredno ispunjenje ugovora daje se u obliku bankarske garancije. Bankarska garancija mora biti plativa na prvi poziv, bez prava prigovora (protesta), bezuvjetna i neopoziva, Jamstvo se daje na iznos o 10% vrijednosti Ugovora bez PDV-a s važenjem minimalno 30 dana od isteka ugovora. Pružatelj može umjesto dostavljanja bankarske garancije uplatiti novčani polog na račun naručitelja. Jamstvo za uredno ispunjenje ugovora bit će naplaćeno u slučaju povrede ugovornih obveza od strane pružatelja. U slučaju da jamstvo ne bude naplaćeno, ono će biti vraćeno pružatelju po urednom ispunjenju ugovora. Ako jamstvo za uredno ispunjenje ugovora bude naplaćeno u slučaju povrede ugovornih obveza od strane pružatelja, a ugovor nije raskinut, pružatelj je obvezan u roku od 10 dana od dana zaprimanja poziva na dostavu, dostaviti novo jamstvo, u protivnom će naručitelj raskinuti ugovor.

14. Člankom 10. Ugovora o pružanju usluga je ugovoreno da naručitelj može raskinuti ugovor dostavljanjem prethodne pisane obavijesti pružatelju najmanje 10 dana ranije ako nastupi bilo koji od događaja utvrđenih u stavcima 1. – e. toga članka ugovora. U slučaju neisporuke ili neuredne isporuke pružatelj je dužan naručitelju platiti ugovornu kaznu u iznosu od 3 promila od ukupno ugovorene vrijednosti ugovora za svaki dan zakašnjenja, te mu naknaditi sve eventualne troškove i štetu koja bi iz toga proizašla. Ukupan iznos ugovorene kazne za slučaj neisporuke ili neuredne isporuke ne može biti veći od 5% ugovorene vrijednosti, što ne isključuje pravo naručitelja na podnošenje zahtjeva za naknadu pretrpljene štete. U slučaju neopravdanog kašnjenja pružatelja s izvršenjem, naručitelj pored ugovorne kazne ima pravo aktivirati i jamstvo za uredno ispunjenje ugovora. Naručitelj ima pravo raskinuti ovaj ugovor ako pružatelj u bitnome ne izvršava svoje obveze iz ugovora. Naručitelj u slučaju raskida zadržava pravo i na naknadu štete.

15. Između stranaka nije sporno da su Ugovori o pružanju usluga raskinuti jednostavnom izjavom od strane tuženika, dok iz spisa ne proizlazi da je tuženik prije raskida ugovora obavijestio tužitelja da je naplatio jamstvo za uredno ispunjenje ugovora njegovim "zadržanjem" (čl. 221.a ZPP-a, u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a), a sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je aktivirao navedeno jamstvo i naplatio se nakon što je ugovor raskinut zbog neispunjenja. Premda je svjedok PŽJ iskazala da misli da je uz obavijest o raskidu ugovora tuženik obavijestio tužitelja o zadržanju jamstva, sud u tom dijelu nije povjerovao iskazu svjedoka jer svjedok nije sa sigurnošću u tom dijelu iskazivao. Zbog toga tuženik nije imao pravo zadržanja novčanog pologa koji je u skladu s člankom 6. Ugovora o pružanju usluga plaćen tuženiku na ime urednog ispunjenja ugovora jer je raskidom Ugovora svaka strana oslobođena svojih obveza te je tužitelj oslobođen obveze izvršenja ugovorenih usluga, pa time i garantiranja za dobro izvršenje ugovora. Neosnovano se tuženik poziva na čl. 6. Ugovora, kojim je određeno da u slučaju da jamstvo ne bude naplaćeno, ono će biti vraćeno pružatelju po urednom ispunjenju ugovora, a kako tužitelj nije uredno ispunio ugovorom ne postoji niti obveza tuženika vratit tužitelju jamstvo (novčani polog). Naime, pravna osnova za zadržanje novčanog pologa, odnosno naplatu jamstva za uredno ispunjenje ugovora, je otpala zbog raskida ugovora, pa je tuženik na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a dužan vratiti tužitelju nesporno plaćeni iznos po jamstva (isto tako i Viski trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-7664/2015 od 25. rujna 2019.). Ugovorna odredba na koju se tuženik poziva regulira povrat jamstva u slučaju kad ugovor ostaje na snazi i proizvodi učinke, dok ugovorne strane sklopljenim ugovorima nisu uredile pravne posljedice raskida ugovora pa se primjenjuju odredbe ZOO-a i to čl. 360. – 368.

16. Tuženik je na temelju odredbe čl. 368. st. 5. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO-a, dužan platiti na taj iznos zatezne kamate od dana primitka isplate, a datum primitka isplate (18. lipanj 2021.) proizlazi iz izvatka o stanju prometa po računu tužitelja na str. 19 spisa. Međutim, tužitelj je zahtijevao zakonske zatezne kamate tekuće od 8. studenog 2021., pa je sud u okviru tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a) dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od dana navedenog u tužbenom zahtjevu i to po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a) jer se ne radi o novčanoj obvezi koja proizlazi iz trgovačkog ugovora, nego o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove. Stoga je u odnosu na zahtjev za plaćanje kamate preko stope koja se primjenjuje na ostale odnose valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. S obzirom na to da između stranaka nije sporno da su Ugovori o pružanju usluga raskinuti, dok predmet ovoga spora nije zahtjev za naknadu štete zbog raskida ugovora, već zahtjev za povrat novčanog pologa položenog na ime urednog ispunjenja ugovora, to sud nije ocijenio iskaze saslušanih svjedoka u ovom postupku koji su saslušani na okolnost manjkavosti projekata, odnosno urednosti isporuke, s obzirom na to da okolnost na kome je krivnja za raskid ugovora nije odlučna činjenica u ovom postupku. Pored toga, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da tužitelj ne osporava valjanost raskida, već tužbeni zahtjev temelji upravo na pravnim učincima koje je tuženikova jednostavna izjava o raskidu proizvela.

18. Tužitelj koji nije uspio s razmjerno neznatnim dijelom svoga zahtjeva, ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa).

19. Tužitelju su opravdano nastali troškovi sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.7.1. Tarife), sastava podneska od 12. studenog 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 1.000,00 EUR jer je takav podnesak bio svrsishodan u smislu odredbe čl. 299.a st. 5. ZPP-a (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu održanom 27. studenog 2024. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 9. siječnja 2025. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima (dokaznim prijedlozima stranaka) u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 6. ožujka 2025., ročištu za glavnu raspravu održanom 7. svibnja 2025. te 8. svibnja 2025. u iznosu od po 1.000,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za 25% PDV-a, odnosno ukupno 7.500,00 EUR, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 190,86 EUR. Na dosuđene troškove tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate koje je zahtijevao još u tužbi, sve sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju u iznosu od 7.690,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 1.250,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 16. lipnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na koje je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.