- 1 -              Rev 2463/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2463/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. D. iz Z., (OIB …), zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i S. j.t.d. iz Z., protiv I. tuženika V. d.o.o. iz Z., (OIB …), zastupanog po zakonskom zastupniku - direktoru D. J. i punomoćnici A. S. Z., odvjetnici iz Z., i II. tuženika I. Ć. iz S., (OIB …), zastupanog po punomoćnici A. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1332/18-2 od 6. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-5476/09-38 od 6. srpnja 2018., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1332/18-2 od 6. studenoga 2018. i presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-5476/09-38 od 6. srpnja 2018. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu na ime izgubljene zarade počevši od siječnja 2006. do srpnja 2017. u mjesečnim iznosima kako su navedeni u izreci prvostupanjske presude s pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa, a od kolovoza 2017. pa do kraja radnog vijeka u vidu mjesečne rente plaćati mu po 3.954,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim i na pojedinačne dijelove toga iznosa.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle - kao izvanrednu, a jer (da) je u postupku počinjena postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Predlaže da se osporena presuda preinači i njegov zahtjev prihvati, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na reviziju podnio je I. tuženik i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena i nižestupanjske presude potvrde.

 

4. Revizija tužitelja je osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 6. studenoga 2018., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) prema kojoj stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

6. Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanrednu - očito nalazeći da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, te u njoj postavio pitanja:

 

              „1. Da li građevinski radovi izgradnje višekatnice visine preko 20 m predstavljaju opasnu djelatnost?

 

              2. Da li izvođač radova odgovara za opasnu djelatnost temeljem pravila o objektivnoj odgovornosti iz čl. 174. ZOO/91?

 

              3. Postoji li odgovornost za naknadu štete temeljem čl. 174. ZOO izvođača radova koji u poslu angažira podizvođače i kooperante?

 

              4. Da li prigovor o preostaloj radnoj sposobnosti spada u dokaze koji idu na teret tuženika?

 

              5. Ima li osoba koja je bila na faktičnom radu u RH, ali bez radne dozvole, pravo na naknadu u visini plaće koju bi prema redovitom toku stvari ostvarivala i dalje da nije pretrpjela teško ozljeđivanje, prema kriterijima koji vrijede u RH ili prema kriterijima zemlje iz koje je došla?“

 

i izjavio da su ona od „velike važnosti za jedinstvenu primjenu prava u RH, a pogotovo za ravnopravnost svih u primjeni toga prava. Navedena povreda diskriminira tužitelja u njegovim pravima u RH u kojoj danas stalno živi.“

 

7. Međutim, a obzirom da u ovome slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (polazeći i od odredbe čl. 36. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina“) - tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tužitelja ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna revizija - na koju se tužitelj pozvao.

 

8. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika solidarno naknaditi mu štetu zbog izgubljene zarade po mjesecima za razdoblje od 1. veljače 2006. do 31. srpnja 2017., potom sa plaćanjem mjesečne rente „do kraja radnog vijeka“ po 3.954,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnjama: da je … nastradao tijekom rada u Z., u ulici …na gradilištu na kojem je obavljao poslove pomoćnog radnika M. d.o.o. iz Z. („jer ga poslodavac nije prijavio u radni odnos“); da mu je toga dana oko … sati s visine od 20 metara pala teška cigla na glavu i nanijela mu teške i po život opasne ozljede u vidu prijeloma lubanje s traumom mozga; da u drugome predmetu kod istog suda pod posl. br. P-1928/09 ostvaruje naknadu štete protiv tuženika L. d.o.o., naručitelja radova i vlasnika objekta u gradnji, te M. d.o.o. kao podizvođača radova - dok (da) u ovome predmetu potražuje naknadu štete od I. tuženika kao glavnog izvođača radova na gradilištu te od II. tuženika, čiji je djelatnik nepažljivim rukovanjem uzrokovao pad cigle s visoke skele na ulicu. Drži da je zbog posljedica štetnog događaja ostao teški invalid sa visokom invalidnošću i posttraumatskom epilepsijom zbog koje „više nije u mogućnosti ništa raditi niti privređivati za svoj život“. Obzirom da je prije nezgode završio srednju zanatsku školu za limara i ne može se zaposliti, nalazi da zbog svega svaki mjesec gubi plaću koja bi prema prosjeku u Republici Hrvatskoj iznosila za srednju stručnu spremu u utuženom iznosu - pa naknadu ove i potražuje.

 

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (polazeći od toga da je osporena presuda donesena temeljem pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini, obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi):

 

- da je tužitelj rođen 1. prosinca 1982., da je imao privremeni boravak u Republici Hrvatskoj samo od 3. listopada 2017. do 2. listopada 2018., da „ne tvrdi niti dokazuje da je i u vrijeme nastanka štetnog događaja imao odobren privremeni boravak“, da je završio M. školu u M. i stekao zanimanje limara, da je u razdoblju od 2006. do 2018. (prema podatku o godišnjim kvotama radnih dozvola za zapošljavanje stranaca) izdano „relativno mali broj radnih dozvola u građevinarstvu, posebno za područje zadarske županije, od čega se ni jedna dozvola ne odnosi na limara kao niti pomoćnog radnika u građevinarstvu, pri čemu tijekom 2013.-2015. nije odobrena uopće niti jedna radna dozvola za područje građevinarstva“, da je kao osoba po zanimanju limar prijavljen „kao privremeno nezaposlena osoba od 31. prosinca 2003. i još uvijek je na evidenciji“, da „nije predložio izvođenje dokaza na okolnost da sadašnje zdravstveno stanje utječe na njegovu radnu sposobnost da ne može raditi s punim radnim vremenom na poslovima i radnim zadacima pomoćnog radnika koje je obavljao prije ozljeđivanja, budući da nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada radi utvrđenja da li je (...) kod njega preostala radna sposobnost i u kojem postotku“),

 

- da je L. d.o.o., kao naručitelj radova, 2. srpnja 2004. sklopio sa I. tuženikom kao izvođačem radova ugovor broj 17/01 radi izvođenja radova na stambeno poslovnom objektu P.-V. u Z.,

 

- da je I. tuženik potom kao naručitelj 12. srpnja 2004. sklopio ugovor broj 179/04 sa M. d.o.o. kao izvoditeljem radova, a kojim se ugovorom M. d.o.o. obvezao izvesti građevinske radove na istom stambeno poslovnom objektu P.-V. u Z. (na objektu gdje je tužitelj ozlijeđen) i, pored ostalog, organizirati rad na siguran način za svoje radnike i radove koje izvodi i osigurati im sva propisana zaštitna sredstva. Preuzeo je i odgovornost za provođenje svih propisanih mjera zaštite na radu: u obveze izvoditelja M. d.o.o. po ugovoru spadalo je i prijenos dizalicama unutar gradilišta kao i upotreba kvalitetnog materijala kod izvođenja radova te dužnost da sve radove izvede u skladu s važećim normama i propisima za tu vrstu radova, uz osiguranje kontrole i ispitivanja materijala i radova - dok se obveza I. tuženika po istom ugovoru sastojala u isplati izvedenih radova prema mjesečnim situacijama,

 

- da je u to vrijeme II. tuženik bio vlasnik G. i t. obrta Ć.: kao takav je bio kooperant M. d.o.o., izvođaču radova na predmetnom gradilištu,

 

- da je tužitelj, kao pomoćni radnik na građevini u tvrtki M. d.o.o., ozljeđen u trenutku kada se nalazio u zoni rada dizalice - a uslijed pada bloka od 9 kg s visine od 22 m na njegovu glavu, pri čemu tužitelj na glavi nije imao zaštitnu kacigu, a uzrok ozljede je neispravnost palete koja se dizala na objekt u gradnji: dizaličar, radnik M. d.o.o., uz pomoć kranske dizalice digao je paletu ciglenih blokova na sedmi kat zgrade u izgradnji, gdje su se nalazili radnici kooperanta I. Ć. - V. P. i D. M., koji su dočekali paletu i skinuli je sa krana; D. M. je pristupio skidanju PVC folije kojom je cigla bila zaštićena a da pritom nije uočio da je jedna daska palete neispravno postavljena - pa je uslijed toga došlo do nakošavanja palete i pada jednog reda ciglenih blokova. Od ovih su 3 pala preko ograde ispred zgrade gdje se nalazio tužitelj - kojeg je jedan cigleni blok pogodio u glavu i ozlijedio,

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-3152/05 od 23. prosinca 2013. naloženo M. d.o.o. da tužitelju, pored ostalog, plaća rentu u mjesečnom iznosu od 2.800,00 kn počam od 1. veljače 2006. pa do kraja radnog vijeka,

 

- da su M. d.o.o. i vlasnik i direktor toga društva rješenjem Prekršajnog suda u Zadru broj G-1600/05 od 20. listopada 2005. proglašeni krivim zbog počinjenja prekršaja iz čl. 108. st. 1. podst. 11. i 17. te st. 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje: ZZR-a) time što su dozvolili da tužitelj samostalno obavlja poslove pomoćnog radnika, a priroda poslova je bila takva da su postojale opasnosti i štetnosti po život i zdravlje zaposlenika, a da prethodno nije bio osposobljen za rad na siguran način - i što nisu prethodno utvrdili da navedeni radnik ispunjava propisane uvjete u pogledu zdravstvenog stanja za obavljanje tog posla: ta je presuda potvrđena odlukom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Gž-6275/05 od 10. siječnja 2006.,

 

- da je nad M. d.o.o. pred Trgovačkim sudom u Zadru pod brojem St-92/12 otvoren stečajni postupak, s time da se tužitelj nije naplatio temeljem navedene presude.

 

11. Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja, a koja u revizijskom stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude i prihvaćanjem razloga kojima je ova obrazložena) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje (u dijelu konkretnije navedeno u prvostupanjskoj presudi):

 

- da se ovdje „radi o sasvim drugačijoj pravnoj osnovi odgovornosti za počinjenu štetu, budući da se odgovornost M. d.o.o. kao poslodavca temeljila na odredbi čl. 109. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05, dalje u tekstu: ZR) i čl. 15. ZZR, dok se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu koja potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti iz čl. 174. ZOO“,

 

- da „tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik pod 1) bio glavni izvođač radova na predmetnom gradilištu, a tuženik pod 2) podizvođač, koji u konkretnom slučaju odgovaraju za nastalu štetu po pravilima o objektivnoj odgovornosti za opasnu stvar i opasnu djelatnost“: da je stoga „pogrešan zaključak tuženika da ne bi bili pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari već zbog same činjenice da nisu poslodavci tužitelja“,

 

- da je „točno, kako to tvrde tuženici, da radniku koji pretrpi ozljedu na radu za štetu koja je zbog toga nastala odgovara njegov poslodavac, u konkretnom slučaju M. d.o.o. i to po kriteriju objektivne odgovornosti na temelju odredbi čl. 109. ZR i čl. 15. ZZR-a, dok izvođač, podizvođač i naručitelj radova odgovaraju tek ako su učinili propuste u organizaciji rada i načinu izvođenja radova, dakle, ako je njihovom krivnjom došlo do ozljeđivanja radnika. Time se međutim, ne zadire u njihovu eventualnu odgovornost po pravilima o objektivnoj odgovornosti za opasnu stvar i opasnu djelatnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1479/09, Rev-1382/10)“,

 

- da tužitelj nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 195. u vezi čl. 189. st. 3. ZOO-a za naknadu štete koju potražuje (sve u svezi sa činjeničnim utvrđenjem: da je „u BiH bio nezaposlen prije štetnog događaja, da je u vrijeme štetnog događaja obavljao poslove pomoćnog radnika u građevinarstvu i to „na crno“, da nije dokazao da je imao odobren privremeni boravak i prije 2017., kao što nije dokazao ni da bi bilo prije, bilo poslije ozljeđivanja, bile ispunjene pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa u RH na temelju radne dozvole sukladno odredbama Zakona o zapošljavanju stranaca, (...) da nije dokazao da bi kod njega bio utvrđen stupanj trajne invalidnosti a koji je isključiva posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, te da kod njega ne bi bilo preostale radne sposobnosti, štoviše tvrdi da nikakav postupak kojim bi u tom smislu regulirao svoj status nije niti pokretao, zatim ne tvrdi niti dokazuje da se nije mogao školovati za neko drugo zanimanje, u smislu doškolovanja ili prekvalifikacije, već tvrdi da to nije učinio „jer je baš htio ovo završiti što je i završio“, te na koncu, ne tvrdi niti dokazuje da se uopće pokušavao zaposliti nakon ozljeđivanja“),

 

- da je već i zbog toga (dakle: jer „nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, posljedica tog ozljeđivanja i nezaposlenosti, odnosno gubitka zarade“) zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan u cijelosti,

 

- da, u konačnom, tužitelj nije dokazao niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva „jer sam navodi da se ne sjeća koliku je plaću primao, misli oko 3.500,00 kn - 4.000,00 kn, dok njegova majka iskazuje da bi to bilo 2.500,00 kn - 3.000,00 kn“,

 

- da „kako prema odredbi čl. 174. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi, a kraj činjenice da se izvođenjem radova na građevini u konkretnom slučaju bavio M. d.o.o., a ne tuženik pod 1), to tuženik pod 1) (...) nije odštetno odgovaran budući da nije izvodio nikakve radove, odnosno obavljao opasnu djelatnost, niti može odgovarati kao imatelj opasne stvari“,

 

- da „osim toga iz činjeničnih navoda tužbe, navoda tijekom postupka, a ni iz navoda žalbe zapravo nije jasno koja je to točno djelatnost koju je 1. tuženik navodno obavljao u trenutku štetnog događaja opasna djelatnost da bi se moglo govoriti o odgovornosti tuženika u smislu rečene odredbe. Proizlazilo bi, eventualno, da opasnu djelatnost, po shvaćanju tužitelja predstavlja obveza ovog tuženika da osigura rad na siguran način, a vezano uz to odgovornost za biranje stručnih radnika. Međutim, (...) obveza izvođača da organizira sigurne uvjete rada i eventualni propust da u skladu s tom obvezom postupi (...) ne predstavlja sama po sebi opasnu djelatnost. Osim toga, sve i da predstavlja opasnu djelatnost, postupak radnika podizvođača da paletu s teretom od najlonskog omotača oslobađa na pogrešan način ne može se tumačiti kao propust u organizaciji sigurnog rada u obavljanju neke opasne djelatnosti budući da 1. tuženik na takvu radnju nije mogao utjecati niti ju je objektivno mogao predvidjeti. Odnosno, sve i da se obveza osiguravanja sigurnih uvjeta rada može smatrati opasnom djelatnošću, 1. tuženik u konkretnom slučaju ne bi bio odgovoran u smislu čl. 177. st. 1. ZOO-a. Konačno, ni jedan provedeni dokaz ne govori u prilog tome da bi imatelj palete iz koje je ispao predmet koji je ozlijedio tužitelja bio 1. tuženikov pa stoga nema njegove odgovornosti kao imatelja opasne stvari, već postoji odgovornost onoga podizvođača koji je pribavio i čija je paleta bila“: da je stoga „u odnosu na ovog tuženika valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti“, ovo „tim više što tužitelj u odnosu na ovog tuženika nije dokazao da bi isti, neovisno od svojstva naručitelja, odnosno izvođača radova, svojim radnjama ili propustima uzrokovao predmetnu štetu“,

 

- da „neispravna paleta blokova, kao i sam blok od 9 kg te dizalica, sve u vlasništvu M. d.o.o. kako to proizlazi iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru, te ugovora broj 179/04 od 12. srpnja 2004., svakako jesu opasna stvar, kao što je i obavljanje građevinskih radova na građevini što podrazumijeva rad na visini, te spada u poslove s posebnim uvjetima rada, kako se to navodi u procjeni opasnosti od strane I. A. d.o.o. S. (spis broj P-3152/05 - l.s.181-182), opasna djelatnost, zbog čega tuženik pod 2) na temelju odredbe čl. 173. i 174. ZOO odgovara tužitelju za štetu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), dakle, bez obzira na svoju krivnju“ - to obzirom da „kod odgovornosti bez krivnje (uzročna odgovornost) oštećenik mora dokazati postojanje uzročne veze između opasne stvari ili opasne djelatnosti i nastale štete, bez dokazivanja štetnikove nedopuštene radnje“,

 

- da u ovome slučaju „iz izvedenih dokaza nedvojbeno slijedi da takva uzročna veza u konkretnom slučaju postoji“,

 

- da je ovdje „osnovan prigovor djelomične odgovornosti samog tužitelja za nastanak štete nenošenjem zaštitne kacige koja mu je bila stavljena na raspolaganje i to u omjeru od 20%“,

 

- da je „odredbom čl. 188. st. 1. ZOO propisano da se u slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja naknada određuje u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme“, dok „prema odredbi čl. 195. st. 2. ZOO ako oštećenik zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna mu je plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Pod izgubljenom zaradom shvaća se gubitak imovinske korist koju bi oštećenik mogao ostvariti radom prema redovnom tijeku stvari, da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica (čl. 189. st. 3. ZOO)“,

 

- da „zarada koju je oštećenik ostvarivao, a koju zbog posljedica ozljede na radu više ne može ostvarivati, predstavlja gubitak u njegovoj imovini, odnosno pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. ZOO“,

 

- da „na nespornu činjenicu da tužitelj nije imao sklopljen ugovor o radu, navesti je da oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade bez obzira na to da li bi navedenu zaradu ostvarivao u radnom odnosu ili izvan njega. Zaradom se u smislu citirane odredbe ZOO smatra svaka materijalna korist koja se postiže radom, neovisno o tome radi li se o prijavljenom ili neprijavljenom radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2841/93, Rev-2232/92, Rev-1367/86 i Rev-1818/86 i dr.)“: da po tome tužitelju „pripada pravo na naknadu štete s osnove izgubljene zarade ako zbog nesposobnosti za rad prouzročene ozljedom nije bio u mogućnosti ostvariti onu materijalnu korist koju bi izvjesno bio ostvario da nije nastupila nesposobnost za rad, pri čemu je nebitno da li je neostvarivanje navedene materijalne koristi posljedica gubitka zarade u radnom odnosu ili izvan radnog odnosa, prijavljivanjem ili neprijavljivanjem oštećenika kao radnika“,

 

- da je „unatoč zaključku da postoji odgovornost 2. tuženika za štetu koju trpi tužitelj“ tužbeni zahtjev neosnovan: naime, da bi ostvario pravo na naknadu štete koja mu pripada tužitelj je bio dužan dokazati da stvarno trpi štetu u opsegu u kojem ju potražuje, a što nije učinio. (...) iz provedenih dokaza nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj nakon štetnog događa ostao potpuno radno nesposoban, odnosno, (...) nije dokazao je li kod njega u nekom dijelu preostala radna sposobnost o čemu ovisi i visina naknade štete na koju bi imao pravo“,

 

- da iz „nalaza i mišljenja liječnika vještaka sačinjenog za potrebe predmeta poslovni broj P-3152/05, na koji se tužitelj poziva kao dokaz svojih tvrdnji uz tužbu, a i u žalbi, ne proizlazi da je zadatak vještaka bio utvrditi je li kod tužitelja zaostala radna sposobnost i ako je u kojem obimu, niti je stoga o tome išta u istom rečeno. Dakle, ne radi se o dokazu koji bi sam po sebi bio dostatan za izvođenje zaključka o preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja budući da 70% smanjenje životne aktivnosti ne govori samo po sebi u prilog potpune radne nesposobnosti.

 

Točno je (...) da je tijekom postupka (ročište 4. studenoga 2014. i 25. listopada 2016.) tužitelj predložio provođenje medicinskog vještačenja. Međutim, kako tužitelj nije predlagao provođenje vještačenje po vještaku medicine rada, već po vještacima neurokirurgu i psihijatru (ročište 25. listopada 2016.), pri tome čak niti ne navodeći na koju okolnost predlaže da ti vještaci izrade nalaz i mišljenje, to provođenje ovog dokaza niti po mišljenju ovoga suda nije bilo potrebno, odnosno neprovođenjem istog sud prvoga stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. st. 2. ZPP-a. Naime, po shvaćanju ovoga suda, za odluku o tome jesu li točni navodi tužitelja da je nakon štetnog događaja ostao radno nesposoban mišljenje je kompetentan dati vještak medicine rada, dok vještaci koje je predlagao tužitelj mišljenje mogu dati o smanjenju životne aktivnosti, o čemu je vještačenje već provedeno u predmetu poslovni broj P-3152/05“,

 

- da je „isto tako, pravilno sud utvrdio i činjenice glede dozvole boravka tužitelju i glede ishođenja radne dozvole. Suprotno navodima žalbe, te činjenice za odluku u ovom sporu nisu činjenice samo administrativne naravi. Ovo jer tužitelj može ostvariti naknadu štete u visini naknade zarade koju bi ostvarivao u mjestu gdje živi i gdje se može zaposliti. Kako iz podataka u spisu ne proizlazi da je tužitelju boravak u Republici Hrvatskoj odobren nakon 2. listopada 2018. (prema podacima iz osobne iskaznice proizlazi da mu je boravak bio odobren od 3. listopada 2017. do 2. listopada 2018.), a ne proizlazi niti da mu je ranije bio odobren, to tužitelj naknadu zbog izgubljene zarade može zahtijevati samo u visini zarade koju bi ostvarivao u mjestu svoga boravišta, a to je u Bosni i Hercegovini, gdje je i prijavljen kao nezaposlen i traži posao, a u kom dijelu tužitelj nije predlagao nikakve dokaze (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a)“: „kako time tužitelj u odnosu na 2. tuženika zapravo nije dokazao činjenice koje su bitne za donošenje odluke o osnovanosti visine njegova zahtjeva (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a) to je, unatoč tome što postoji dogovornost 2. tuženika za štetu koju trpi tužitelj, sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kada je tužbeni zahtjev i u odnosu na ovog tuženika odbio kao neosnovan“.

 

12. Prema stanju raspravljenosti predmeta spora, bar prema razlozima kojima su obrazložene nižestupanjske presude, revizijski sud takvo shvaćanje ne može prihvatiti pravilnim.

 

13. Ostvaren je u odnosu na osporenu odluku revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: pravilnim je ovdje prihvatiti ono što revident navodi u reviziji - da su u nižestupanjskim presudama izostali dostatni, jasni i prihvatljivi razlozi, oni koji bi dostatno opravdavali navedenu ocjenu (shvaćanje) nižestupanjskih sudova.

 

14. Naime, revizijski sud prihvaća da je u okolnostima ovoga slučaja, izvođenje radova na gradnji zgrade, u okviru kojeg je izvođenja trebalo vršiti i radove dizanja građevnog materijala posebnim dizalicama, pa i paleta koje se na gradilištu mogu pojaviti i neispravne (sa „neispravno postavljenim daskama“) i sa na njima posloženim betonskim blokovima od kojih je svaki težine oko 9 kg, čak i na 22 metra visine (na sedmi kat), predstavljalo opasnu djelatnost - od koje je u istim okolnostima potjecala povećana opasnost štete za okolinu: to obzirom da je rad na takvoj zgradi i uz nju izuzetno rizičan i zahtjevan pa traži povećanu pažnju - i to za one na samoj zgradi i one koje se uz nju kreću.

 

To pogotovo ako se radovi na zgradi, gdje nije onemogućeno da cigleni blokovi padaju i „preko ograde“ sa visine od preko 20 metara, istodobno izvode po više izvođača poslodavaca, a ne postoji koordinator njihova rada - onaj koji bi koordinirao provedbu mjera zaštite na radu kod svih i morao biti, a da bi ispunjavao tu obvezu, nazočan na gradilištu u svom razdoblju u kojem se ti radovi izvode, nadzirati obavljaju li se poslovi po svim izvođačima i u njihovom međusobnom susretanju u skladu s propisima o sigurnosti i zaštiti zdravlja i planovima izvođenja radova te poduzimati mjere za primjenu propisa u području sigurnosti i zaštite zdravlja na radu.

 

14.1. Zbog prethodno navedenog, za ocjenu postojanja sada prijeporne odgovornosti prvo i drugo tuženika mjerodavna je odredba čl. 154. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja uređuje „pretpostavku uzročnosti“ i primjenjuje se ovdje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), prema kojoj „za štetu od stvari ili djelatnosti kod kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju“ (po kriteriju uzročnosti ), u svezi s odredbom čl. 174. st. 1. ZOO-a prema kojoj za štetu od opasne djelatnosti odgovara onaj koji se njome bavi.

 

14.2. Obzirom da je odredbom čl. 173. ZOO-a propisano da „šteta nastala u vezi s (...) opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te (...) djelatnosti, izuzev ako se dokaže ... da ona nije bila uzrok štete“, onaj koji se opasnom djelatnošću bavi mogao bi se svoje odgovornosti iz odredbe čl. 154. st. 2. ZOO-a osloboditi u prilikama iz odredaba čl. 177. st. 1. i 2. ZOO-a: ako bi dokazao (st. 1.) da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, odnosno (st. 2.) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, time da se (st. 3.) može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete

 

14.3. Gledano u tome svijetlu, u konkretnom bi slučaju za štetu koju je tužitelj trpio i trpi trebali odgovarati svi izvođači radova koji su se bavili djelatnošću u svezi koje je došlo do prijepornog štetnog događaja.

 

14.4. Sukladno tome, a obzirom na utvrđenje da je 1. tuženik „bio angažiran kao izvođač na izgradnji objekta gdje je stradao tužitelj“, i to kao prvi ili glavni izvođač (koji je potom angažirao svoje podizvođače), nižestupanjske presude, prije svega, ne sadrže dostatne i razumne razloge iz kojih bi sa potrebnom uvjerljivošću proizlazilo da je ovaj dokazao okolnosti koje bi ga ekskulpirale odgovornosti za štetni događaj.

 

Ako je prihvatio prema naručitelju da će izvoditi radove izgradnje i brinuti se o sigurnosti izvođenja radova - a prihvatio je, okolnost, sama za sebe, što u trenutku štetnog događaja nije obavljao „bilo kakvu opasnu djelatnost na građevini“ (jer je „sve poslove provodilo poduzeće M. d.o.o. za koje je radio tužitelj temeljem Ugovora sklopljenog s 1. tuženikom 12. srpnja 2004.“) te razloge ne može nadomjestiti.

 

Stoga, a pored argumentiranih revizijskih prigovora, nižestupanjskim presudama nedostaju jasni, uvjerljivi i logični razlozi o tome:

 

- kako je (po čemu, iz kojih dokaza) zaključeno (ili na čemu je temeljen zaključak) da je za odluku o zahtjevu tužitelja irelevantna (i ugovorom sklopljenim sa naručiteljem radova preuzeta) obveza I. tuženika da bude izvođač radova na objektu i da u toj ulozi osigura da se sav rad odvija na siguran način, a sve imajući na umu:

 

- da se izvođač radova ne može osloboditi obveze (k tome i one ugovorne) osiguranja sigurnih uvjeta rada na cijelom preuzetom gradilištu već i samo činjenicom angažiranja podizvođača i sa njime postignutog dogovora da će ovaj osigurati siguran rad svojih radnika: to napose ne (kako je to navedeno pod točkom 14.) kada na gradilištu građevinske radove ima obavljati više podizvođača ili komparanata - u odnosu na koje bi u stupnju izvođenja radova bar on trebao koordinirati provedbu mjera zaštite na radu, odnosno, pa i po prirodi stvari, biti nazočan na gradilištu u svom razdoblju u kojem radove izvode radnici dva ili više poslodavca, nadzirati obavljaju li se poslovi u skladu s propisima o sigurnosti i zaštiti zdravlja i planovima izvođenja radova, pravovremeno poduzimati mjere za primjenu propisa u području sigurnosti i zaštite zdravlja na radu - dakle, uz ostalo, ne dopustiti ili tolerirati da radnici jednog podizvođača slobodno šeću ili izvode radove uz gradilište sa objektom višim od 20 m, ispod dizalice koja diže paletu građevnog materijala (cigli, betonskih blokova) na 22 m visine te ispod mjesta na kojem se dočekuje paleta, skida sa krana i oslobađa pvc folije kojom je cigla bila zaštićena - i to još i bez zaštitne kacige.

 

To valja sagledati uvažavajući da bi, načelno, svaki izvođač radova i obveznik osiguranja sigurnih uvjeta rada na gradilištu, ako pretendira osloboditi se odgovornosti za nastali štetni događaj, trebao nedvosmisleno, sa jasnim pisanim uputama - kako bi se mogle pratiti, upozoriti onog kome je povjerio poslove podizvođača na sve rizike rada uz opasnu djelatnost, pratiti sav taj rad (uz ostalo: da li koriste radnike koji su osposobljeni za rad na siguran način i je su li prethodno provjerili da li ti radnici ispunjavaju propisane uvjete u pogledu zdravstvenog stanja za obavljanje tog posla), kontrolirati podizvođače radova i njihov izbor kooperanata (pa i da li su i oni dobili odgovarajuće upute i zaštitna sredstva, da li su te upute sposobni shvatiti i je su li spremni ovih pridržavati se - pa i u dijelu potrebe zapošljavanja samo osoba osposobljenih za rad na siguran način).

 

Konkretno, odgovornost prvo tuženika kao onog koji je preuzeo da se bavi opasnom djelatnošću ne valja relativizirati ili umanjivati, ona nije prestala samom činjenicom što je našao podizvođača radova i povjerio mu određene poslove: on je i nakon toga ostao odgovoran u obimu kojeg pozicija izvođača i inače nosi, pa i vezano uz pitanje je li ičime osigurao da se za podizvođače radova odaberu oni koji su osposobljeni za sve specifičnosti naloženih radova, te pravilno opremljeni upravo za te radove - sa nizom okolnosti za koje je potrebno posebno znanje i iskustvo (da li je ovima dao jasne i provjerljive upute o rizicima rada).

 

15. Nadalje, u parničnom sudovanju valja prihvatiti da dokazom (i to odlučnim) za utvrđenje radne sposobnosti oštećenika može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle - (da) to može biti i vještačenje po vještacima neurokirurgu i psihijatru: dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se radilo, ocjenjuje se u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove (što u biti nižestupanjski sudovi drže kada govore o dokazu po vještaku medicine rada kao isključivo kompetentnom ) unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti (tako da se pojedinom dokazu ne može već i samo po sebi dati načelan značaj „jačeg“ ili privilegiranog i prvenstvenog dokaza - u odnosu na bilo koje druge).

 

To što bi vještak specijalnosti medicine rada bio svakako adekvatniji za isto utvrđenje, ne oduzima stranki pravo da to utvrđenje ostvaruje (dokazuje) vještačenjem po vještacima neurokirurgu i psihijatru - pogotovo što je u konačnom ipak na sudu da ocjenjuje dokaznu vrijednost svakog već provedenog dokaza.

 

15.1. Nižestupanjske presude ne sadrže dostatne razloge koji bi dostatno opravdavali suprotno, dakle - drugačije shvaćanje, odnosno shvaćanje da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi, svoju nesposobnost za ikakav rad - a da mu se nije niti dopustilo da to što tvrdi i dokaže.

 

15.2. Kod toga su nižestupanjski sudovi trebali ocijeniti i za to dati razloge je li na tužitelju bio teret dokazivanja svoje nesposobnosti za rad i (time) činjenice (inače za njega i negativne) da se nigdje ne može zaposliti - ili je taj teret u okolnostima konkretnog slučaja, kada je već utvrđeno nastalo smanjenje životne aktivnosti tužitelja, k tome u visokom stupnju - u svezi kojeg je moguće i logičnim zaključiti da izuzetno teško može naći posao, trebalo prebaciti na tuženike - ako već i u utvrđenim uvjetima, činjenične naravi, nalaze da to što tužitelj tvrdi nije istinito.

 

16. U konačnom, donesenim presudama - u odluci o naknadi koju tužitelj potražuje, o osnovi i visini te naknade, u situaciji kada se o tome pitanju (ipak) razmatralo u varijanti utvrđenja da se tužitelj sa posljedicama koje trajno trpi ne može zaposliti i ostvarivati neka primanja - i kada je o njemu i odlučeno prema ocjeni da tužitelj nije dokazao niti visinu te naknade, nedostaju i prihvatljivi razlozi o tome da li postoji mogućnost da se o visini utužene naknade presuđuje i uz primjenu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.“,

 

a sve imajući na umu visinu traženja tužitelja i financijskim vještačenjem već dobiveno utvrđenje što bi ostvarivao da je nastavio sa radom u okviru svoga zanimanja „u djelatnosti građevinarstva“ kao „KV radnik sa završenom srednjom školom“ (uvažavajući i navod tužitelja da je „u trenutku nesreće obavljao poslove pomoćnog radnika jer ga poslodavac nije prijavio u radni odnos“) - u kontekstu već i općepoznatih činjenica o čak i minimalnim iznosima zarade (što uključuje primanja šire od plaće) koje su ostvarivali u utuženom razdoblju i ostvaruju radnici njegove stručne spreme, i to neovisno gdje bi obavljali rad - ali i činjenice postojanja presude prvostupanjskog suda posl. br. P-3152/05 od 23. prosinca 2013., sa odlukom o traženju (upravo) tužitelja plaćanja izgubljene zarade prema svome poslodavcu - za razdoblje (ovdje bitno) koje obuhvaća i ovdje prijeporno i u iznosima manjim od ovdje utuženih.

 

16.1. Izostanak tih razloga dobiva na značaju kraj shvaćanja kojeg je revizijski sud izrazio u nizu svojih odluka (primjerice: u predmetu posl. br. Revx 291/09-2 od 19. studenoga 2009. /u kojemu je izraženo i shvaćanje: „...Nije odlučno za rješenje predmetnog spora što je tužitelj u radnom odnosu kao zaštitar, jer bi se on poljoprivrednim poslovima u svom gospodarstvu bavio kao dopunskom djelatnošću“ i „S obzirom na izvršeno medicinsko i gospodarsko vještačenje nije bilo neophodno u ovom predmetu saslušati i vještaka iz oblasti medicine rada.“/, Rev 1367/86 od 23. listopada 1986., Rev 1818/86 od 7. siječnja 1987., Rev 619/85 od 24. srpnja 1985., Rev 1086/03-2, Rev 1346/07-2 od 3. rujna 2008., Rev 336/02-2 od 9. lipnja 2004., Rev 1480/09-2 od 12. prosinca 2012. /prema kojoj: „...pravilan je zaključak sudova da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj i nakon štetnog događaja bio zaposlen i obavljao poslove NKV radnika. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda stoga ne bi bilo bitno da je tužitelj u samom trenutku štetnog događaja bio zaposlen.../), pa tako i u odlukama posl. br.:

 

a) Rev 2841/93 od 12. siječnja 1994., i Rev 2232/92 od 13. srpnja 1993., prema kojima:

 

"...Odredbama čl. 195. Zakona o obveznim odnosima propisano je da materijalnu štetu u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja, a na koju novčanu naknadu ima pravo oštećena osoba, čini "i zarada izgubljena zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja".

 

Prema takvoj odredbi proizlazi da zarada oštećene osobe nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade, niti bilo koji drugi posebni propis ograničava oštećenu osobu u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, a koju zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesne povrede više nije mogla ostvarivati.

 

Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavlja pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ....",

 

b) Revr 266/03-2 od 3. ožujka 2004., prema kojoj:

 

"...Sudovi su nadalje utvrdili da je kod tužitelja ...došlo do epilepsije koja je direktna posljedica navedenih ozljeda, što je dovelo uz ostale posljedice do smanjenja opće životne aktivnosti tužitelja za ukupno od 65-70% ...

 

Sud je utvrdio da je tužitelj u slobodno vrijeme i to poslije radnog vremena i subotom radio i time dopunski zarađivao postavljajući parket, lamperiju ili izvodeći radove s drvom ...

 

Stoga suprotne tvrdnje ... u reviziji ne mogu dovesti u sumnju utvrđenje sudova, pa je po mišljenju ovog suda tužitelju pravilno utvrđena izgubljena zarada u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kn, s time da mu je za razdoblje od 1. prosinca 1998. godine do 31. svibnja 1999. godine dosuđena u jednom iznosu a od 1. lipnja 1999. godine pa nadalje kao renta.

 

Nije u pravu tuženik kada ističe da tužitelj nema pravo na izgubljenu zaradu koju je redovito ostvarivao izvan radnog vremena radeći u "tzv. fušu"....

 

Svaka zarada koju je tužitelj ostvario ili je mogao ostvariti, pa zbog nesreće na poslu nije ju ostvario predstavlja gubitak u njegovoj imovini, a to je pravna osnova za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO ...",

 

c) Rev 355/95-2 od 15. travnja 1998., prema kojoj:

 

"... Revidentica smatra da niži sudovi nisu smjeli utvrđivati visinu naknade na temelju slobodne ocjene (čl. 223. ZPP), a ni prema cijeni usluge koju naplaćuju osobe koje takvu uslugu pružaju u tzv. "fušu" dakle, koje se ne bave obrtimice pružanjem takvih usluga ...

 

Ovaj Vrhovni sud nije našao, da bi niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu revidentice ...".

 

17. Sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali su u slobodi ocjene dokaza i oni ograničeni obvezom da tu svoju ocjenu opravdaju jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

17.1. Pritom valja imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

18. Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati, sve u odnosu na zaključke na kojima su temeljene - čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident pravilno ukazuje, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

20. Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje: na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.