Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-42/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ivice Raguž, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TLU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ani Šutalo, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj: P-975/2019. od 31. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj: P-975/2019. od 31. listopada 2023. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj:P- 975/2019. od 31. listopada 2023., djelomično je utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 28. travnja 2005. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valuta uz koju je vezana glavnica kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.522,49 eur-a, odnosno 41.609,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos kako je pobliže navedeno u izreci, dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.690,83 eur-a, odnosno 12.739,56 kuna sa pripadajućim kamatama (točka II. izreke), zatim djelomično utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 2. svibnja 2007. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valuta uz koju je vezana glavnica kredita (točka III. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.451,49 eur-a, odnosno 10.936,22 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 3.290,94 eur-a, odnosno 24.795,56 kuna sa pripadajućim kamatama (točka IV. izreke).

Istom presudom odbijeni su zahtjevi tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Aneksa uz Ugovor o kreditu od 20. svibnja 2016. i Aneksa od 12. veljače 2016. (točka V. izreke), te je odbijen supsidijarni tužbeni zahtjev tužiteljice (točka VI. izreke).

O troškovima postupka odlučeno je tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.392,72 eur-a, odnosno 10.500,98 kuna, dok je preostali dio zahtjeva odbijen (točka VII. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe i dijelovi odredbi dva ugovora i to Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 28. travnja 2005. i Ugovora o kreditu sklopljenog dana 2. svibnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim Ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužiteljice u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 28. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,90% godišnje, a u svrhu adaptacije kuće, a dana 2. svibnja 2007. i Ugovor o kreditu na iznos od 23.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,40% u svrhu dovršenja kuće. Nije sporno ni to da su na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15.) između stranaka dana 20. svibnja 2016. i 12. veljače 2016. sklopljeni Dodaci Ugovorima o kreditu temeljem kojih je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a slijedom toga ima li tužiteljica pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove, a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik, kao i ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljene Dodatke Ugovorima o kreditu temeljem kojih je izvršena konverzija kredita ugovorenih sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza, tužbeni zahtjev prihvatio djelomično zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod brojem P-1401/2012. a u kojem je sudjelovao i pravni prednik tuženika, presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.,89/09., 133/09.) te da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istoga Zakona, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., to zastara nije nastupila, jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što su na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužiteljice i tuženika dana 20. svibnja 2016. i 12. veljače 2016. sklopljeni Dodaci Ugovorima o kreditu temeljem kojih je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena, tužiteljica nije u cijelosti namirena pa joj stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka, jer to pravo tužiteljice proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što su između nje i tuženika dana 20. svibnja 2016. i 12. veljače 2016. sklopljeni Dodaci Ugovoru o kreditu temeljem kojih je izvršena konverzija kredita ugovorenih sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodataka Ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom Zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

15. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

16. Osim toga, sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Dodacima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, a iz sadržaja Dodataka ne proizlazi da se prilikom njihovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva a niti je takvo odricanje propisano odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem Dodataka Ugovorima o kreditu, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

18. Visinu tužbenog zahtijeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, pa kako je u postupku konverzije tuženik samo djelomično obeštetio tužiteljicu to joj je po prvom Ugovoru o kreditu dosudio razliku od 5.522,49 Eur-a, a po drugom 1.451,49 Eur-a, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu tužiteljica odbijena.

19. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1. članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

20. Tužiteljica je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 7. kolovoza 2023. konačno postavila tužbeni zahtjev, ali se protivno žalbenim navodima ne bi radilo o nedopuštenoj preinaci tužbe, s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održano 26. studenoga 2021. zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

21. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 2. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Slijedom izloženog valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda odbiti.

Vukovar, 16. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin