Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21 000 Split

Poslovni broj: P-1359/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici Tomislav Šiško i Tadija Mamić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šiško i partneri j.t.d. u Splitu, protiv tuženika SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Nikola Milaković, odvjetnik u Omišu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja TH i punomoćnika tuženika PH, na ročištu za objavu presude, dana 16. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku SH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 10.000,00 eura sa pripadajućim kamatama kako slijedi:

-3 % godišnje na ime ugovorene kamate, koje teku od 8. ožujka 2017. godine do isplate,

-zatezne kamate koje teku od 9. ožujka 2019. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika SH, OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tužitelju RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] , u iznosu od 8.387,18 eura.

III. Tražbine utvrđene u točkama I. i II. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 8.387,18 eura.

IV. Nalaže se tuženiku SH, OIB: [osobni identifikacijski broj] , u roku od petnaest (15) dana isplatiti tužitelju RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iznos od 1.612,82 eura sa pripadajućim kamatama kako slijedi:

-3 % godišnje na ime ugovorene kamate, koje teku od 8. ožujka 2017. godine do isplate,

-zatezne kamate koje teku od 9. ožujka 2019. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom ugovornih i zateznih kamata na iznos od 3.000,00 eura koje teku od 8. ožujka 2017., odnosno od 9. ožujka 2019., do 27. srpnja 2022., kao dana kada su nastupili pravni učinci prijeboja, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tužitelju RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana naknaditi tuženiku SH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 714,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 5. travnja 2022. navodi se u bitnome da je između tužitelja, kao davatelja pozajmice i tuženika, kao primatelja pozajmice, sklopljen Ugovor o pozajmici, ovjeren od javnog bilježnika Vedrane Plećaš iz Metkovića, Trg K.Tomislava 3, pod brojem OV-1063/17 od 8.ožujka 2017. Citiranim ugovorom da je tužitelj pozajmio tuženiku novčani iznos od 10.000,00 eura , a da se člankom 3. toga Ugovora obvezao tuženik pozajmljeni iznos vratiti tužitelju najkasnije u roku od dvije godine od dana potpisivanja ugovora. Stranke da su istim člankom ugovorile da se na novčani iznos pozajmice koji tuženik ne isplati u roku dospijeća, zaračunava dodatna zatezna kamata prema zakonu Republike Hrvatske te redovna kamata u visini od 3% godišnje.

1.1. Obzirom da tuženik u ugovorenom roku nije izvršio povrat pozajmice, tužitelj je predložio sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da mu u roku od petnaest dana isplati iznos od 10.000,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uvećano za pripadajuće kamate koje na navedeni iznos teku kako je navedeno u izreci, te da mu naknadi troškove postupka.

1.2. Na pripremnom ročištu održanom dana 12. lipnja 2024., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da iz istoga izostavlja dio „plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB na dan isplate“, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenim pred ovim sudom dana 1. lipnja 2022., tuženik ističe da je prije potpisivanja ugovora o pozajmici u iznosu od 10.000,00 eura dana 8.ožujka 2017., bilo ugovoreno da će tužitelj i on kod vraćanja pozajmice obračunati njihova međusobna potraživanja. Tuženik navodi kako su njegova potraživanja prema tužitelju: Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od dana 10. travnja 2014. – 2.600,00 eura , nesporno isplaćeno u pet uplata na račun g. RH i u gotovinskoj isplati; Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od dana 10.travnja 2014. – 21.000,00 HRK, nesporno isplaćeno u devet pozajmica u gotovini, te usaglašene od dana 8. svibnja 2014. pozajmica 3.000,00 eura , nesporno isplaćena u gotovini u Solinu uoči dobivanja kredita. Nadalje tuženik navodi da moli sud da odbije visinu tužbe, a da će on gospodinu RH isplatiti 1.400,00 eura.

3. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj osporava navode tuženika, ističući da su isplate za koje je tuženik priložio uplatnice izvršene u druge svrhe i da nemaju nikakve veze sa pozajmicom koja je predmet ove tužbe. Naime, da nema nikakve logike, da, u slučaju da je tuženikovo potraživanje postojalo u trenutku ugovora o pozajmici od 8. ožujka 2017., da ga stranke ne bi spomenule te uredile svoje međusobne odnose i izjavile međusobni prijeboj tražbina. No, čak i kada bi tražbina tuženika postojala, a što se osporava , da tužitelj svakako ističe prigovor zastare. Ako su uvjeti za prijeboj nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo, da prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istaknuo prigovor zastare. Obzirom da bi se uvjeti za prijeboj u tom slučaju ispunili tek dospijećem tražbine tužitelja iz pozajmice 2019., nakon proteka roka od dvije godine, da je u tom trenutku bila zastarjela eventualna tražbina tuženika, pa da prijeboj nije ni nastao.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka osporava iznesene tvrdnje tužitelja, naglašava da se u prijeboj može staviti potraživanje koje nije bilo zastarjelo u trenutku kada su se stekli uvjeti za prijeboj, pri čemu da nije odlučno to što je u trenutku izjave o stavljanju u prijeboj nastupila zastara. Navodi kako je tuženik podneskom od 26. svibnja 2022. izjavio da priznaje tužiteljevo potraživanje, ali da stavlja u prijeboj svoje protupotraživanje kako je specificirano i potkrijepljeno dokumentacijom u podnesku tuženika od 26.svibnja 2022., na koji način da je dao i kompenzacijsku izjavu pa da je slijedom toga očito da su predmetne tražbine prestale prije podnošenja tužbe, a kada su se stekli uvjeti za prijeboj.

4.2. Tuženik se nadalje, podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 4. ožujka 2025. očituje kako je isti do zaključenja prethodnog postupka izjavio bezuvjetni procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 288. a. st. 6. ZPP, i to u iznosu od 8.600,00 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2016. do isplate, a sve po osnovi nesporno izvršenih i od tužitelja priznatih tuženikovih pozajmica tužitelju, a koji pisani dokumenti o obavljenim pozajmicama da su taksativno navedeni i priloženi uz tuženikov podnesak „U [adresa], 26.svibnja 2022.“. Dakle, da tuženik ne osporava postojanje tužiteljeve tražbine, ali da se poziva na postojanje svoje još nekompenzirane, dospjele, istovrsne, nezastarjele i podobne tražbine, sve u svrhu prebijanja tih dviju tražbina u ovom parničnom postupku.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovora o pozajmici od 8.ožujka 2017., ovjeren od strane javnog bilježnika Vedrana Plećaša u Metkoviću pod brojem OV-1063/17 (list 4-5); isprava koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu i to: „ ŽH dug prema RH“ (list 10); Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 10. travnja 2014. (list 11; nalog za plaćanje u inozemstvo (listovi 12-16); Usuglašenje (list 17-18), Očitovanje tužitelja (list 36).

Nadalje, izveden je dokaz saslušanjem tuženika.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, dok je prigovor radi prebijanja osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.000,00 eura sa pripadajućim ugovornim i zateznim kamatama, koji iznos da je pozajmio tuženiku temeljem Ugovor o pozajmici, ovjerenog od javnog bilježnika Vedrane Plećaš iz Metkovića, Trg K. Tomislava 3, pod brojem OV-1063/17 od 8. ožujka 2017., te koji mu nije vraćen.

9. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je citiranim Ugovorom od 8. ožujka 2017., i to u članku 2. istoga, ugovoreno da tužitelj RH daje, a tuženik ŽH prima, pozajmicu u iznosu od 10.000,00 eura. Nadalje, nije sporno ni da je člankom 3. ugovoreno da se primatelj pozajmice obvezuje vratiti iznos pozajmice najkasnije dvije godine nakon potpisivanja ugovora, niti da je ugovoreno da na one iznose koje primatelj pozajmice nije platio u dospijeću zaračunava dodatna zatezna kamata prema zakonu Republike Hrvatske, a da se redovna kamata na pozajmicu računu u visini od tri posto godišnje.

9.1. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da tuženik nije u ugovorenom roku od dvije godine od dana potpisivanja navedenog Ugovora, ispunio ugovornu obvezu iz istoga i vratio tužitelju iznos od 10.000,00 eura.

10. Tijekom postupka je kao sporno trebalo utvrditi je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, koji je isti istaknuo u odgovoru na tužbu, navodeći u bitnome da ima potraživanja prema tužitelju, i to temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od dana 10. travnja 2014. – 2.600,00 eura + 21.000,00 HRK te temeljem Usuglašenja od 8. svibnja 2014., pozajmica od 3.000,00 eura. Jednako tako, valjalo je utvrditi i je li osnovan tužiteljev prigovor zastare u odnosu na potraživanje tuženika istaknuto u prigovoru radi prebijanja.

10.1. Tuženik, naime, u odgovoru na tužbu ne osporava postojanje tužiteljeve tražbine, ali se poziva na postojanje svoje, još nekompenzirane tražbine, u svrhu prebijanja tih tražbina u ovom parničnom postupku.

10. Odredbom članka 288.a ZPP propisano je da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a materijalno-pravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

11. Člankom 195. ZPP propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

11.1. Za kompenziranje tražbina, i kada se radi o građanskopravnom prijeboju i o procesnopravnom prijeboju, nužne su iste pretpostavke u pogledu svojstva tražbina koje se obračunavaju i dopustivosti prijeboja: potrebno je postojanje uzajamnosti obiju stranaka (da je svaka stranka istovremeno i vjerovnik i dužnik), da između njih postoji istovrsno potraživanje (uglavnom novčano potraživanje) i da su njihova potraživanja dospjela.

12. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor reguliran procesnim pravom (čl. 338. st. 3., čl. 333. st. 3., čl. 352. st. 2. ZPP). Ističući taj prigovor tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3.) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

11. Tijekom postupka tužitelj nije pristupio na ročište zakazano radi njegovog saslušanja, ali je u spis predmeta dostavio svoju izjavu – Očitovanje od 17. rujna 2024. (list 36), u kojemu u bitnome navodi da nije u mogućnosti pristupiti na ročište zakazano radi njegovog saslušanja zbog poslovnih obveza te predlaže da sud u postupku uzme kao mjerodavnu ovi njegovu Izjavu. Nadalje, tužitelj ističe da se iznosi koje spominje tuženik i koji datiraju iz 2014., odnose na investiranja u zajednički projekt izgradnje solarne elektrane u Trebinju u Bosni i Hercegovini, a da poslovanje te tvrtke nema nikakve veze sa pozajmicom koja je predmet ovog postupka i koja da je na naplatu dospjela protekom roka od dvije godine od sklapanja ugovora, odnosno u ožujku 2019. Nadalje, tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu da su se on i tuženik prilikom sklapanja pozajmice od 8. ožujka 2017. dogovorili da će se kod vraćanja pozajmice obračunati međusobna potraživanja, navodeći da to nema nikakvog smisla, jer da je nešto takvo ugovoreno, da bi bilo izričito navedeno u ugovoru. Obzirom da ta pozajmica iz 2017. godine nema nikakve veze sa zajedničkim ulaganjem u zajednički projekt solarne elektrane u Trebinju tijekom ranijeg razdoblja te se radi o posebnom pravnom odnosu iz kojega proizlazi dospjelo dugovanje koje je predmet ovog postupka, a koji se veže na ranije poslovne odnose među njima, tužitelj da se u cijelosti protivi navodima i obrazloženjima tuženika, budući da mu isti nesporno nije vratio pozajmljeni iznos.

12. Dakle, iz sadržaja citiranog Očitovanja tužitelja proizlazi kako isti ne spori navode tuženika da bi tuženik imao prema njemu potraživanja kako je navedeno u odgovoru na tužbu:

- temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od dana 10. travnja 2014. – 2.600,00 eura + 21.000,00 HRK / 2.787,18 eura;

- temeljem Usuglašenja od 8. svibnja 2014., pozajmica od 3.000,00 eura,

već da osporava da bi ta potraživanja tuženika imala ikakve veze sa pozajmicom koja je predmet ovog parničnog postupka, kao i postojanje dogovora među njima glede obračunavanja međusobnih potraživanja.

13. Tužitelju je za navesti da za nastanak prijeboja nije odlučno potječu li međusobne tražbine iz istih pravnih odnosa. Naime, ono što je bitno za nastanak prijeboja jest postojanje uzajamnih, istovrsnih, dospjelih i utuživih tražbina. Utoliko su navodi tužitelja o tome da bi se potraživanje tuženika istaknuto u prigovoru radi prebijanja, odnosilo na drugi pravni odnos koji je među njima egzistirao, a ne na pravni odnos koji je predmet ovog postupka (potraživanje iz Ugovora o pozajmici od 8. ožujka 2017.), glede opstojnosti prigovora radi prebijanja, pravno irelevantni.

14. Kao sporno je među strankama valjalo raspraviti je li osnovan tužiteljev prigovor zastare, u odnosu na potraživanje koje je predmet prigovora radi prebijanja.

15. Odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. - dalje: ZOO) je propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac obvezuje taj mu iznos poslije stanovitog vremena vratiti,

15.1. Kako je već ranije navedeno, među strankama nije sporno da tuženik nije u ugovorenom roku izvršio povrat zajma u iznosu od 10.000,00 eura, iz Ugovora o pozajmici od 8. ožujka 2017. kao i da je navedena tražbina dospjela istekom dvije godine od dana potpisivanja Ugovora (8. ožujka 2019.).

16. Člankom 198. st. 1. ZOO, propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja, dok je stavkom 2. određeno da, ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.

17. Čitanjem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici zaključenog dana 10. travnja 2014., između SH (ovdje tuženika), kao davatelja pozajmice, i RH (ovdje tužitelja), kao primatelja pozajmice, proizlazi da se istim potvrđuje da je davatelj pozajmice dao primatelju pozajmice iznos od 2.600,00 eura i da je dao 21.000,00 HRK / 2.787,18 eura, na rok od 24 mjeseca, te da se kamata obračunava u visini od 4% godišnje.

18. Prema članku 214. ZOO, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (st. 1.), a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (st. 2.). Nadalje, člankom 225. ZOO propisano je tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

19. Budući da je tražbina tuženika iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 10. travnja 2014., dospjela istekom ugovorenog roka od 24 mjeseca (dakle 10. travnja 2016.), a obzirom da ista zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz članka 225. ZOO, to je jasno da ista, u trenutku kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj (potraživanje tužitelja iz Ugovora o pozajmici od 8.ožujka 2017. je dospjelo 8. ožujka 2019.) nije zastarjela, slijedom čega je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

20. Nadalje, glede potraživanja tuženika koje se odnosi na Usuglašenje od 8. svibnja 2014. - pozajmica od 3.000,00 eura (čije postojanje i dugovanje tužitelj u Očitovanju također ne spori nego ističe da su istom usuglašeni iznosi vezani za ulaganje u zajednički projekt), čitanjem Usuglašenja (list 18) od 8. svibnja 2014., proizlazi da je istom konstatirana „pozajmica RH u iznosu od 3.000,00 eura“. nadalje, u istoj nije navedeno dospijeće navedene obveze, odnosno rok u kojemu je RH (tužitelj) dužan tuženiku vratiti zajam u iznosu od 3.000,00 eura, odnosno ispuniti tražbinu.

21. Obzirom na navedeno, a glede činjenice dospijeća tražbine iz Usuglašenja, kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje se odredba članka 173. ZOO.

21.1. Istom je propisano da je dužnik dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom (st. 1.). Prema stavku 2., ako rok ispunjenja nije predviđen ugovorom, dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen zakonom. Stavkom 3. određeno je da, ako rok nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.

21.2. Člankom 504. st. 1. ZOO propisano je da, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

22. Cijeneći navode stranaka tijekom postupka glede postojanja međusobnih poslovnih odnosa, kako navode tužitelja iz Očitovanja (toč 11.), tako i navode tuženika koji u stranačkom iskazu pojašnjava kako je sa tužiteljem bio u poslovnom odnosu vezano za poslovanje tvrtke koja se bavila ugradnjom solarnih sustava, da je tužitelju u jednoj fazi života bilo jako teško pa da mu je posuđivao novac, da su bili u prijateljskim i poslovnim odnosima i da su funkcionirali tako da bi on samo na papiru zapisao iznose, te da nije smatrao potrebnim odlazak bilježniku, i to u točno onakvim iznosima kako su navedeni u odgovoru na tužbu, sud zaključuje da je među strankama postojala kako poslovna suradnja tako i povjerenje i prijateljski odnosi, u kojoj suradnji je očigledno pozajmljivanje novca bilo uobičajeno.

23. Kako je već ranije navedeno, a pored nesporne činjenice da iz Usuglašenja nije razvidan rok u kojem bi tužitelj bio dužan tuženiku vratiti iznos od 3.000,00 eura (čije postojanje tužitelj u dostavljenom Očitovanju ne spori), niti je rok za povrat zajma predviđen zakonom, sud cijeni da je upravo trenutak davanja odgovora na tužbu (27. svibnja 2022., kao dan predaje pismena HP), trenutak kada se tuženik obratio tužitelju sa zahtjevom za vraćanjem zajma.

24. Iz navedenoga je razvidno da je tražbina tuženika istaknuta u prigovoru radi prebijanja, temeljem Usuglašenja, u iznosu od 3.000,00 eura, sukladno članku 504. st. 1. ZOO, dospjela istekom primjerenog roka od dva mjeseca od tuženikovog zahtjeva, točnije 27. srpnja 2022., slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

25. Konkludira, ovaj sud je stava da je tuženik, na kojemu je teret dokaza egzistentnosti i visine potraživanja iz prigovora radi prebijanja, dokazao da je prigovor osnovan u visini od 8.387,18 eura, i to temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici u iznosu od 2.600,00 eura + 21.000,00 HRK / 2.787,18 eura te temeljem Usuglašenja u iznosu od 3.000,00 eura.

26. Konačno, neosnovani su navodi tužitelja da tuženik nije na pravilan, jasan i nedvosmislen način postavio prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka. Suprotno navodima tužitelja, tuženik je pravovremeno, sukladno članku 288.a. ZPP, u odgovoru na tužbu - do zaključenja prethodnog postupka, istaknuti prigovor kvantitativno odredio i naznačio je osnovu svoje tražbine, odnosno specificirao je iznose na koje se odnosi istaknuti prigovor, njihovu visinu te je priložio isprave temeljem kojih dokazuje opstojnost i egzistentnost potraživanja.

26.1. Upravo je na sudu, u smislu članka 109. ZPP, bila dužnost da postavljanjem pitanja razjasni o kojemu se prigovoru radi, sve kako bi mogao donijeti zakonitu odluku i pravilno usmjeriti postupak (ako sud pogrešno kvalificira prigovor, to može dovesti do nezakonite i nepravilne odluke).

27. Međutim, kako je tuženik je u odgovoru na tužbu (do zaključenja prethodnog postupka) zahtijevao samo isplatu glavnice potraživanja koji su predmet prigovora radi prebijanja, bez sporednog potraživanja s osnova kamate na postavljene iznose glavnice, nego je sporedno potraživanje s osnova kamata na kvantitativno određene iznose glavnice postavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka (podneskom od 4. ožujka 2025.), to mu kamata nije ni dosuđena.

28. Nakon izvršenog prebijanja opisanih potraživanja stranaka, tužitelju je dosuđen iznos od 1.612,82 eura sa ugovornom kamatom u iznosu od 3% tekućom od 8. ožujka 2017. kao dana sklapanja ugovora te zatezna kamata, tekuća od 8. ožujka 2019. kao dana dospijeća obveze, sve sukladno članku 183. st. 1. i članku 29. ZOO, sve tekuće do isplate.

29. Nadalje, tužitelju bi pripadalo i sporedno potraživanje na ime zateznih i ugovornih kamata na dio iznosa tražbine od 3.000,00 eura za koji je izvršeno prebijanje, obzirom da je njegova tražbina dospjela ranije (8. ožujka 2019.), a tuženikova protutražbina u iznosu od 3.000,00 eura je dospjela kasnije (27. srpnja 2022.) i upravo toga dana su nastali pravni učinci prijeboja, i to sporedno potraživanje s osnova ugovorne kamate po stopi od 3% tekuće od 8. ožujka 2017. do 27. srpnja 2022., te zatezne kamate tekuće od 8. ožujka 2019. do 27. srpnja 2022.

30. Međutim, kako tužitelj, na kojemu je, u smislu članka 219. st. 2. ZPP i članka 221.a. ZPP, teret dokaza , nije dostavio obračun kamata iz kojeg bi bilo razvidno o kojemu se iznosu kamata radi, to isti u navedenom dijelu nije dokazao visinu tužbenog traženja, slijedom čega je tužbeni zahtjev u tome dijelu, sa osnova sporednog potraživanja kamata, valjalo odbiti kao neosnovan.

31. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točkama I, II, III, IV i V izreke.

32. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku o troškovima parničnog postupka.

33. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 eura te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

34. Člankom 154. st. 2. ZPP propisano je da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

34.1. Tužitelj je u , u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, u osnovu i visini uspio sa 16 %, a tuženik je uspio sa 84 % (100 % - 16 %), dok je tuženik u postupku uspio sa 84 % (100% - 16%).

34.2. Kada se od postotka uspjeha stranke koja je u većem dijelu uspjela u postupku (tuženik – 84%) odbije postotak uspjeha stranke koja je uspjela u manjem dijelu (tužitelj – 16 % , dobije se iznos od 68 %. Obzirom na navedeno, tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 68%.

35. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadom troškova postupka, tuženiku su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-zastupanje na ročištu od 12. lipnja 2024 (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 24. rujna 2024 (Tbr 9/5 Tarife), koje je odgođeno prije početka raspravljanja, iznos od 50,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 17. veljače 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 4. ožujka 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 26. ožujka 2025. (Tbr 8/3 Tarife), iznos od 100,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 8. svibnja 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura, dakle ukupni iznos od 1.050,00 eura.

35.1. Kada se navedeni iznos obračuna obzirom na postotak uspjeha tuženika koji je preostao nakon međusobnog obračuna uspjeha stranaka u postupku od 68%, proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku na ime troškova ovog parničnog postupka naknaditi iznos od 714,00 eura.

36. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu obzirom da pristojbena obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka, sukladno članku 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.).

37. Slijedom iznijetog, odlučeno kao u točki VI. izreke ove odluke.

U Splitu 16. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis