REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5261/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici ĆE, HE, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Vinka Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika PE, odvjetničkog vježbenika, 16. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3393086, sklopljenog dana 7. travnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, i tužitelja ZE, kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužitelju ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 558,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 849,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 849,54 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. rujna 2024. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 069-50-3393086 od 7. travnja 2006., u svrhu kupnje stana za svoje osobne potrebe. Navodi da je odredbom točke 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na plaćanje jednokratne naknade od 0,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju, prilikom isplate kredita, dana 9. svibnja 2006. naplatio naknadu za obradu dokumentacije (zahtjeva) u iznosu od 4.211,74 kuna (558,99 EUR), u visini od 0,50% iznosa kredita. U bitnom ističe da se radi o standardnoj odredbi unaprijed od strane tuženika pripremljenog ugovora o kreditu, o kojoj se prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pri čemu mu od strane tuženika nije prezentirano na koje se troškove tuženika plaćanje predmetne naknade odnosi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane tuženika nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača te smatra da joj pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji joj je naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, pozivom na odredbe čl.82.,82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st.1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 558,99 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2.1.Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa (visinu kojeg ne osporava). Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena naknada osim u Ugovoru naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita, kao i da je propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, potpisom kojeg je tužitelj izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Budući da je odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, tuženik smatra da poštenost iste u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ispitivati te ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2.2. Sud nije uzeo u obzir podnesak tuženika dostavljen dana 3. lipnja 2025., budući se radi o podnesku koji je dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka i glavne rasprave na ročištu od 9. svibnja 2025.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Potvrdu tuženika od 10. veljače 202022. (list 4 spisa), Ugovor o kreditu broj 069-50-3393086 od 7. travnja 2006. (listovi 6-9 spisa), Ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR,CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznog računa+Posebnu ponudu za mlade (akcija do 31.03.20006.) u primjeni od 1. siječnja 2006. (listovi 17-21 spisa) te je saslušan tužitelj (list 39 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te JE i ZEH, kao založnih dužnika zaključen Ugovor o kreditu broj 069-50-3393086 od 7. travnja 2006. za iznos kredita od 180.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (toč.1.), za namjenu-stambeni kredit za kupnju bez počeka (toč.6.), a radi kupnje stana na adresi u [adresa] (pobliže opisanog pod toč.8. Ugovora); da je ugovorena redovna kamata po stopi od 4,95% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (toč.2.1. ) i rok otplate kredita 180 mjeseci (toč. 4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (toč.7.1.);

- da je u točki 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 0,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tuženik trgovac u smislu, a tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03);

- da se u ispravi naziva "Ponuda stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR,CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznog računa+Posebna ponuda za mlade (akcija do 31.03.2006.)", uz detaljno navedene uvjete stambenog kreditiranja (u primjeni kod tuženika od 1. siječnja 2006.), u bitnom u općim odredbama navodi "do 31.03.2006. godine RBA mladima do 40 godina, stambene kredite odobrava BEZ interkalarne kamate i uz 50% NIŽI TROŠAK

OBRADE kredita (0,50% iznosa kredita)…"

- da je tužitelju prilikom isplate (korištenja) kredita dana 9. svibnja 2006. po osnovi jednokratne naknade iz točke 3. Ugovora o kreditu naplaćen iznos od 4.211,74 kuna (0,50% od iznosa kredita), koja mu je naknada od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita;

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio (prijevremenom otplatom) dana 11. studenog 2013. (navedeno proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 10. veljače 2022. (list 4 spisa).

6. Iz iskaza tužitelja (list 39 spisa), koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je on predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje stana na adresi u [adresa], na adresi [adresa], u kojem je zajedno sa svojom obitelji stanovao neprekidno od useljenja pa sve do 2016., od kada je taj stan prodao. Navedeni stan je kupljen i korišten isključivo za potrebe stanovanja njegove obitelji. Prije zaključenja predmetnog Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima banke tuženika u poslovnici u Radničkoj ulici u Zagrebu, koja je bila zadužena za stambene kredite. Mogao je birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili valutnom klauzulom u CHF, a odlučio se za predmetni kredit jer mu je isti bio prezentiran kao najpovoljniji. Osim o iznosu kredita i roku otplate, nije imao mogućnost pregovarati o ostalim odredbama predmetnog Ugovora, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi. Prije potpisivanja predmetnog Ugovora bilo mu je poznato da mora platiti predmetnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% iznosa kredita, jer je navedeno bilo publicirano u brošurama tuženika. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade, a shvatio je da se podrazumijeva da mora platiti navedenu naknadu odnosno pristati na plaćanje iste ukoliko želi dobiti kredit. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran niti o specifičnostima valute CHF odnosno o tome da postoji veći rizik rasta tečaja navedene valute u odnosu na valutu EUR. Također, nije bio informiran niti o okolnostima o kojima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti parametrima i kriterijima navedene promjene, a o ugovornoj odredbi kojom je propisana jednostrana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora nije imao mogućnost pregovarati. Zbog povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita mjesečni anuitet u određenom razdoblju znatno mu je porastao (u odnosu na početni u iznosu od cca 4.500,00 kuna, porastao je na iznos od cca 6.700,00 kuna). Predmetni kredit u cijelosti je prijevremeno otplatio nakon što je prodao stan na adresi [adresa], tijekom 2016., a za prijevremenu otplatu kredita odnosno kako bi mu se ista odobrila tuženiku je morao platiti i naknadu za prijevremenu otplatu točnog iznosa koje se ne sjeća. Misli da se radilo o iznosu između 2.000,00 i 4.000,00 kuna. U vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o obvezi plaćanja navedene naknade u slučaju prijevremene otplate kredita niti o visini te naknade.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Imajući na umu navedeno, odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

11. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe točke 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati, pri čemu valja navesti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita. Također, neosnovano tuženik navodi da je naknada za obradu kredita propisana promotivnim uvjetima iznosila 1,50% od iznosa kredita, a da je tužitelj platio 0,50% od iznosa kredita, pa da navedena okolnosti ukazuje da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, imajući u vidu da je tužitelj (koji je rođen 1974.) u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio u dobi od manje od 40 godina, a zbog čega mu je i predmetna naknada određena u visini od 0,50% od iznosa kredita, kako to proizlazi iz općih odredbi tuženikove Ponude stambenih kredita.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba točke 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

13.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

13.4. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

13.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.6. Također valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (toč.9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

13.7. Isto tako, valja uzeti u obzir da bi neprihvaćanjem sporne odredbe toč.3. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj iste, tužitelj izvjesno bio ograničen u ostvarivanju predmetnog kredita.

13.8. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

13.9. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba točke 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe točke 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

15. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kredita (po osnovi ništetne odredbe točke 3. Ugovora) tužiteljici dana 23. ožujka 2006. naplatio iznos od 4.211,74 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 558,99 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 558,99 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

16. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

17. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

18. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a

18.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 27. listopada 2024., prema Tbr. 8/1 –100 bodova te za zastupanje na ročištu od 9. svibnja 2025., prema Tbr 9/1- 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 300 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 849,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

18.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

18.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 21. siječnja 2025., budući se u istom podnesku sadržajno ponavljaju navodi i stajališta iz prethodnog podneska tužitelja od 27. listopada 2024. ( kojim se očitovao na odgovor na tužbu) pa se prema ocjeni ovog suda navedeni trošak ne može smatrati potrebnim u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 849,54 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 16.lipnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za prvostupanjsku presudu (66,36 EUR)

2. pun. tuženika