Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1608/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Danieli Urban Laus, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice ES, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćnici Nataša Đurović Đanović, odvjetnici u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-47/2017 od 6. kolovoza 2024., dana 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-47/2017 od 6. kolovoza 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 146,27 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose,

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 438,83 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i sudi:

''Nalaže se tuženici s osnova naknade materijalne štete platiti tužitelju iznos od 438,83 EUR-a sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na novčane iznose od:

- 109,71 EUR-a od 09. travnja 2016. do isplate,

- 109,71 EUR-a od 10. svibnja 2016. do isplate,

- 109,71 EUR-a od 09. lipnja 2016. do isplate,

- 109,70 EUR-a od 09. srpnja 2016. do isplate, u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se prihvaća te se preinačuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-47/2017 od 6. kolovoza 2024. u točkama II. i III. izreke (odlukama o trošku) i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,56 EUR-a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 156,99 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 52,34 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 585,10 EUR-a po osnovu naknade imovinske štete s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR-a, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koja mu je nastala provedbom ovrhe na plaći temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-2215/2005 od 22. prosinca 2005. preinačene presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-141/2006 od 6. srpnja 2006. radi naplate troškova parničnog postupka, a koja ovršna isprava je posljedica neovlaštenog zastupanja tužitelja (tužitelj nije osobno potpisao punomoć tuženici za zastupanje) u parničnom postupku od strane tuženice kao odvjetnice.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je pred Općinskim sudom u Dubrovniku po tužbi tužitelja ČS protiv tuženice Republike Hrvatske vođen postupak radi isplate po osnovi nabave građanskog odijela i obuće te je prvostupanjskom presudom poslovni broj P-2215/05 od 22. prosinca 2005. prihvaćen zahtjev tužitelja i naloženo tuženici isplatiti mu iznos od 666,66 HRK s pripadajućim zateznim kamatama uz troškove postupka, a koja presuda je preinačena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž - 141/2006 od 6. srpnja 2006. na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 kn,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za rukopis (grafologiju) ŽS, univ.spec.crim., kojemu stranke nisu prigovarale, proizlazi da sporna punomoć temeljem koje je odvjetnica ES, ovdje tuženica, zastupala tužitelja u predmetu poslovni broj P-2215/2005 nije potpisana od strane samog tužitelja,

- da je uvidom u ovršni spis istog suda poslovni broj Ovr-73/07 (Ovr-687/08) utvrđeno da je Republika Hrvatska kao ovrhovoditeljica 31. siječnja 2007. podnijela prijedlog za ovrhu protiv ovršenika NS (ovdje tužitelja) radi naplate novčane tražbine – troškova parničnog postupka temeljem presude poslovni broj P-2215/05 od 22. prosinca 2005., preinačene presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž - 141/2006 od 6. srpnja 2006., te je prvostupanjski sud prihvaćajući prijedlog ovrhovoditeljice donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007. kojim je odredio ovrhu na plaći ovršenika, a koje je ovršenik osobno primio 9. veljače 2007. zajedno s priloženim presudama i protiv istog nije izjavljivao pravni lijek; te da je Republika Hrvatska dana 30. kolovoza 2007. podnijela prijedlog za promjenu sredstva ovrhe predlažući nastavak ovrhe na motornom vozilu, te je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovr-73/2007 od 17. ožujka 2008. nastavio ovrhu na novom sredstvu i predmetu ovrhe – motornom vozilu ovršenika, koje je rješenje ovršenik primio dana 21. ožujka 2008. i protiv njega izjavio žalbu, navodeći u žalbi između ostalog da će osporavati presudu Općinskog suda u Dubrovniku P-2215/05, jer on nikada nije dao punomoć odnosno ovlaštenje za vođenje te parnice u njegovo ime, te da je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-653/08 od 1. srpnja 2008. prihvaćena ovršenikova žalba i ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-73/2007 od 17. ožujka 2008. i odbijen prijedlog ovrhovoditeljice za promjenu sredstva ovrhe (ovrhovoditeljica nije dokazala nemogućnost provedbe ovrhe određene pravomoćnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007. pljenidbom plaće ovršenika),

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da se do ovog postupka nikada nije susreo s odvjetnicom ES, osim što je s njom tijekom 2016. dva put razgovarao telefonski, da je za vođenje parničnog postupka P-2215/2005 iz kojeg potječe ovršna isprava saznao u srpnju 2007. pri primitku rješenja o ovrsi te je tada izvršio uvid u ovršni spis i saznao da ga je u tom parničnom postupku zastupala odvjetnica ES, da je usvojena njegova žalba kojom je prigovorio ovrsi na motornom vozilu i da je ostala samo ovrha na plaći koja se realizirala tek 2016., da nije podnio prijedlog za ponavljanje parničnog postupka poslovni broj P-2215/2005 jer su mu protekli svi rokovi i nije pokretao nikakve druge postupke osim ovoga za naknadu štete; da ga nitko nije kontaktirao u vezi postupka vođenog pod poslovnim brojem P-2215/2005 (ni sindikat ni odvjetnica ES, a on uopće nije bio član sindikata, kojeg je odvjetnica ES zastupala)

- da iz iskaza tuženice proizlazi da je tijekom 2005. i 2006. zastupala velik broj djelatnika policije s područja [adresa] i [adresa], (nekoliko stotina njih neovisno jesu li bili članovi sindikata ili ne) radi isplate, da je bilo dogovoreno da će joj biti isplaćena nagrada u slučaju uspjeha u sporu, a ako ne uspije da neće potraživati naknadu od tužitelja, da je svaki djelatnik punomoć potpisivao osobno uobičajeno pred njom u uredu, ali bi nekad stranke punomoć slale preko članova obitelji ili putem e-maila, a nekada bi je čekale potpisane punomoći (npr. kad bi išla u Metković), da se ne sjeća tko joj je donio punomoć za tužitelja, da ona od tužitelja nije naplatila niti potraživala trošak zastupanja i da je on jedini koji se javio s ovakvim zahtjevom,

utvrđuje da između tužitelja i tuženice nikada nije nastao ugovor o nalogu i da tuženica nije bila ovlaštena zastupati tužitelja pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu poslovni broj P-2215/2005, te da je tuženica svojim propustom da provjeri i utvrdi da je punomoć doista potpisana od strane tužitelja povrijedila pravila odvjetničke struke (odredbe Zakona o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike) i kao profesionalna odvjetnica propustila primijeniti posebno visoke standarde dužne pažnje, pa takvo njezino postupanje ima obilježja štetne radnje.

6.1. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je tužitelj za presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj poslovni broj P-2215/05 od 22. prosinca 2005. i presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-141/2006 od 6. srpnja 2006. prvi put saznao po primitku rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007., koje rješenje o ovrsi nije pobijao žalbom (žalbom od 27. ožujka 2008. pobijao je rješenje o nastavku ovrhe na motornom vozilu poslovni broj Ovr-73/2007 od 17. ožujka 2008., a u kojoj je žalbi naveo da će osporavati presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-2215/2005 jer nikada nije potpisao punomoć za vođenje te parnice u njegovo ime) i da nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka poslovni broj P- 2215/2005 iz razloga propisanog čl. 421. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) zbog kojeg razloga podnošenje prijedloga za ponavljane postupka nije ograničeno objektivnim rokom od 5 godina (tužitelj je taj prijedlog mogao podnijeti bilo kad, pod uvjetom da je podnesen u roku od 30 dana od dana saznanja za to da punomoćnik stranke nema ovlaštenje za vođenje parnice, u ovom konkretnom slučaju od dana saznanja za postupke, a za što je tužitelj saznao po primitku rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007. kada je izvršio uvid u cjelokupan spis predmeta), zaključuje da je najizravniji i najadekvatniji uzrok zbog kojeg je došlo do štete pasivnost odnosno propust tužitelja da poduzme bilo koju adekvatnu pravnu radnju da izravno predstojeću štetu od sebe otkloni, a štetu je mogao u potpunosti i cijelosti otkloniti podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka, a kako je to detaljno i opširno obrazloženo pod točkama 11. do 11.7. obrazloženja. Prvostupanjski sud je, stoga, primjenom odredbe čl. 1045. i čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je tužitelj, uzimajući u obzir standarde prosječnog razumnog i savjesnog čovjeka, ovu imovinsku štetu mogao spriječiti još 2007. podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu P-2215/2005, pa kako je štetu uzrokovao propust tužitelja da ulaganjem izvanrednog pravnog lijeka otkloni od sebe štetu, to mu tuženica, unatoč svom propustu da provjeri izdanu punomoć, nije dužna naknaditi nastalu štetu.

7. Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi sa sadržajem isprava i izvedenim dokazima, jer je postupanjem prvostupanjskog suda činjenično stanje pogrešno protumačeno, te je posljedično tome i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da niti ''radnjom'' (jer takva radnja ne postoji), niti ''propustom'' ni na koji način nije doveo do nastanka štete ili njezinog povećanja, jer je tek po primitku ovršnog rješenja saznao za pravomoćno okončan parnični postupak, a stav prvostupanjskog suda da je najizravniji i najadekvatniji uzrok zbog kojeg je došlo do štete pasivnost tužitelja (propust tužitelja da poduzme bilo kakvu adekvatnu pravnu radnju da izravno predstojeću štetu od sebe otkloni) smatra neprihvatljivim i protivnim pozitivnim propisima, obzirom da je apsolutno nejasno kako je iz iscrpne raspravne građe i svih dokaza prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj sam kriv za štetu koja mu je prouzročena nesavjesnim postupanjem tuženice. Ističe da se, ovisno o utvrđenom doprinosu oštećenika vlastitoj šteti, šteta utvrđuje u smanjenom opsegu ovisno o rezultatu usporedbe značenja okolnosti koje predstavljaju temelj štetnikove odgovornosti i značenja okolnosti za koje sud ocijeni da predstavljaju oštećenikov doprinos i to ukoliko se utvrdi uzročno-posljedična veza između djelovanja oštećenika i određenog dijela štete koji trpi, a koja uzročno-posljedična veza nije utvrđena.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tužitelja, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tužitelj u žalbi. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na temelju odredbe čl. 1092. ZOO-a u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. Odredbom čl. 1092. st. 1. ZOO-a propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Dakle, u smislu citirane zakonske odredbe, tužitelj mora poduzeti sve potrebne i razumne mjere da bi smanjio štetu.

11. Polazeći od činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, a koje među strankama nisu sporne, da je tužitelj za presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj poslovni broj P-2215/05 od 22. prosinca 2005. i presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-141/2006 od 6. srpnja 2006. prvi put saznao dana 9. veljače 2007. kada je primio rješenje o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007. u privitku kojeg su mu dostavljene citirane presude, da nije izjavljivao pravni lijek protiv citiranog rješenja o ovrsi kojim je bila određena ovrha na plaći tužitelja kao ovršenika niti je podnio prijedlog za ponavljanje postupka poslovni broj P-2215/2005 iz razloga propisanog čl. 421. st. 1. toč. 3. ZPP-a, iako je u žalbi od 27. ožujka 2008. izjavljenoj protiv rješenja o nastavku ovrhe na motornom vozilu poslovni broj Ovr-73/2007 od 17. ožujka 2008. naveo da će osporavati presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-2215/2005 jer nikada nije potpisao punomoć za vođenje te parnice u njegovo ime, te imajući u vidu da bi prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka poslovni broj P-2215/2005 bio usvojen obzirom na činjenicu da je u ovom postupku provedenim grafološkim vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije potpisao spornu punomoć i opunomoćio tuženicu za zastupanje u predmetnom parničnom postupku, kao i činjenicu da je upravo zbog neaktivnosti samog tužitelja došlo do provedbe ovrhe na plaći i ustezanja utuženog iznosa (tužitelj je na ročištu glavne rasprave 26. lipnja 2024. odgovarajući na pitanje uređujućeg suda zašto odmah po primitku rješenja o ovrsi od 5. veljače 2007. nije pokrenuo ponavljanje parničnog postupka naveo ''…a još uvijek nije bio oštećen naplatom predmetnog iznosa pa mu u to vrijeme to nije imalo smisla…to mu tada nije bilo toliko važno s obzirom da je već imao kreditne obveze, odnosno da mu je račun već bio opterećen i da nije bilo moguće da se predmetni iznos ustegne od redovnih primanja. Tek naplatom predmetnog iznosa kroz 2016. oštećen je ovakvim nezakonitim postupanjem tuženice i pokrenuo je ovaj postupak. ''), a koju štetu je tužitelj podnošenjem prijedloga za ponavljanje parničnog postupka poslovni broj P-2215/2005 odmah po primitku rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-73/2007 od 5. veljače 2007. (dakle 9 godina prije provedbe ovrhe na plaći tijekom 2016.) mogao u potpunosti otkloniti prije provedbe ovrhe na plaći, to se po stavu ovog suda u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti, odnosno doprinosu tužitelja nastanku štete. Ovaj sud doprinos tužitelja nastanku štete u vidu propuštanja podnošenja prijedloga za ponavljanje parničnog postupka poslovni broj P- 2215/2005, a koji bi prijedlog obzirom na činjenična utvrđenja u ovom postupku (u ovom postupku je provedenim grafološkim vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije potpisao spornu punomoć i opunomoćio tuženicu za zastupanje u predmetnom parničnom postupku) bio usvojen, cijeni sa 25%, pa je u tom omjeru tužitelj svojim propuštanjem doprinio da šteta nastane odnosno bude veća nego što bi inače bila.

12. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja djelomično odbiti te potvrditi pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 146,27 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tužitelja djelomično valjalo prihvatiti te preinačiti točku I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 438,83 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te dosuditi navedeni iznos tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose opisane u izreci ove odluke.

13. Budući da je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

14. Tužitelj je, zbog djelomično preinačenja prvostupanjske presude, u parnici uspio s osnovom u cijelosti, dok je s visinom uspio sa 75%, odnosno u parnici je uspio u omjeru od ukupno 87,50%. Tuženica je u pogledu visine uspjela sa 25%, ali nije uspjela sa osnovom, pa je njezin ukupni uspjeh 12,50%. Kada se od postotka tužitelja kao stranke koja je uspjela u većoj mjeri oduzme postotak tuženice kao stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, to u ovom konkretnom slučaju daje 75%, te je u tom postotku tuženica dužna naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka.

15. Tužitelju kao opravdan i nužan pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), trošak PDV-a od 25% u iznosu od 25,00 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i na presudu u iznosu od 26,54 EUR-a, a što ukupno iznosi 178,08 EUR-a, te mu je tuženica dužna naknaditi 75% od priznatog troška, a to nominalno iznosi 133,56 EUR- a.

16. Tužitelju je u cijelosti priznat trošak grafološkog vještačenja u iznosu od 900,00 EUR-a jer je taj trošak bio potreban za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

17. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. rujna 2023. u iznosu od 50,00 EUR-a jer je tim podneskom dostavljena uplatnica o uplaćenom predujmu za grafološko vještačenje, a što nije nužan trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka neosnovan.

18. Tužitelju je ukupno priznat trošak u iznosu od 1.033,56 EUR-a (133,56 EUR-a + 900,00 EUR-a). Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tužitelja te preinačiti točku II. i III. izreke (odluka o trošku) te obvezati tuženicu da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,56 EUR-a.

19. Tužitelju je priznato pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 31,25 EUR-a, a što ukupno iznosi 156,25 EUR-a te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,08 EUR-a, odnosno ukupni trošak žalbenog postupka u iznosu od 209,33 EUR-a. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 75%, valjalo je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP- a obvezati tuženicu da mu naknadi trošak žalbenog postupka u tom omjeru, a što nominalno iznosi 156,99 EUR-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 52,34 EUR-a odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu, 16. lipnja 2025.

Sutkinja

Amalija Švegović