REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-214/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika GRAD MALI LOŠINJ, Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB: 72167903884, kojeg zastupa punomoćnik Berislav Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, Supilova 6/III, radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 16. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj i to kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva na toj nekretnini, što je tuženik dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe navodeći da je stvarni vlasnik nekretnina koje su opisane u izreci presude a koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju dolaze upisane kao vlasništvo tuženika. Prije podnošenja tužbe prethodno se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, u smislu odredbe čl. 186.a. st. 8. Zakona o parničnom postupku, ali izvansudska nagodba nije sklopljena. Upis vlasništva, odnosno suvlasništva tuženik je izvršio temeljem nagodbe br. N-DO-20/09 koja je sklopljena između stranaka 17. lipnja 2009., i to temeljem Uvjerenja nadležnog tijela da su se te nekretnine na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar građevinskog područja. Međutim, sve navedene nekretnine bile su obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio u razdoblju od 1993. do 2002., te je prema podacima Hrvatskih šuma vidljivo da se na svim nekretninama na dan 16. listopada 1990. nalazila šuma. Nekretnine su i u katastru nekretnina sve upisane kao kultura šuma. Stoga su te nekretnine temeljem odredbe članka 18. Zakona o šumama postale vlasništvo Republike Hrvatske. U članku VIII. Nagodbe sklopljene između stranaka je navedeno da se ta nagodba ne odnosi na nekretnine koje su na dan 16. listopada 1990. bile u šumsko gospodarskoj osnovi, dakle, da se ne odnosi na šume u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga tuženik nije imao pravo upisati vlasništvo i na tim nekretninama temeljem sklopljene Nagodbe. Tom nagodbom se na tuženika nije prenijelo pravo vlasništvo na šumama u vlasništvu Republike Hrvatske. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je tužbeni zahtjev. Točno je da se upisao kao vlasnik nekretnina temeljem Nagodbe sklopljene između stranaka 17. lipnja 2009., i urbanističkih uvjerenja iz kojih proizlazi da su se sve te nekretnine nalazile unutar granica građevinskog područja. Upis tuženika je izvršen temeljem pravnog sljedništva iza tadašnje Općine Cres – Lošinj. Nagodba je potpisana po ovlaštenim zastupnicima nakon analize činjeničnog i pravnog stanja u odnosu na sve nekretnine obuhvaćene Nagodbom. Stoga Nagodba predstavlja pravu volju ugovornih strana. Tom Nagodbom je utvrđeno da se ona ne odnosi na nekretnine koju su upisane sa kulturom šuma i to u površini većoj od 1000 m2, upravo zbog pravne pretpostavke da se radi o vlasništvu Republike Hrvatske temeljem odredbi Zakona o šumama. U tom kontekstu je u točki VIII. Nagodbe navedeno da se Nagodba ne odnosi na nekretnine koje su bile obuhvaćene šumskogospodarskom osnovom pri čemu da se to izuzeće odnosi samo na one nekretnine koje ispunjavaju kriterije iz točke III. Nagodbe. Osim toga, na područja Grada Malog Lošinja u to vrijeme nije niti postojala šumskogospodarska osnova. Iz Nagodbe proizlazi da samo nekoliko nekretnina ima upisanu kulturu šuma i površinu veću od 1.000 m2, te bi teoretski udovoljavale uvjetima za izuzeće iz Nagodbe. Sve ostale nekretnine da imaju ili manju površinu ili nemaju upisanu kulturu šuma. Tuženik osporava činjenicu da bi te nekretnine još 1990. predstavljale šumu, kao i činjenicu da bi Hrvatske šume upravljale predmetnim nekretninama. Te nekretnine ne čine cjelinu, već su "razbacane" na različitim lokacijama i nalaze se unutar građevinskog područja i u pravilu se ne koriste kao šuma. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za trpljenje uknjižbe na nekretninama koje su opisane u izreci presude a u zemljišnim knjigama dolaze upisane kao vlasništvo tuženika i za koje tužitelj tvrdi da su na dan 16. listopada 1990. bile u šumsko gospodarskoj osnovi, odnosno da su bile šume.

4. Presudom ovog suda poslovni broj P-120/2023-12 od 17. srpnja 2024. (str. 281 spisa) prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na sve nekretnine. Odlučujući o žalbi tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 3603/2024-2 od 1. travnja 2025. (stranica 295-303 spisa) odbio tuženikovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na sve nekretnine osim u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na koju je rješenjem djelomično ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje s uputom da sud u ponovljenom postupku ispita da li je nekretnina kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na dan 16.10.1990. bila šumsko zemljište te ovisno od navedenog donese novu na zakonu osnovanu odluku.

7. U ponovljenom postupku sud je ponovo ispitao da li je nekretnina kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na dan 16.10.1990. bila šumsko zemljište.

8. Među strankama je sporno da li je utuženu nekretninu tužitelj stekao temeljem Zakona o šumama (dalje: ZŠ-a, Narodne novine broj 54/83, 5/84, 32/87, 47/89, 41/90 i 52/90 – pročišćeni tekst) na dan stupanja na snagu tog zakona (16.10.1990.).

9. Radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu. Te dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07–Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Nije sporno da je tuženik upisani zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine iz točke I. izreke ove presude, a isto je razvidno iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga (list 24-252 spisa).

11. Prema odredbi čl. 4. st. 1. ZŠ-a šumom se prema tom Zakonu smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari. Prema odredbi st. 3. istog članka, šumskim zemljištem prema tom Zakonu, smatra se zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

12. Prema odredbi čl. 16. st. 1. ZŠ-a šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Prema odredbi čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90), sredstva za osnivanje poduzeća za šume osiguravaju se iz sredstava (osnovna, obrtna i druga sredstva), postojeće samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske i radnih organizacija u djelatnosti šumarstva iz čl. 45. istog Zakona, utvrđenih bilancom na dan 31. prosinca 1990.. Danom stupanja na snagu tog Zakona, navedena sredstva postaju državno vlasništvo. To znači da su šume i šumsko zemljište koje su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u šumskogospodarskoj osnovi i nisu bile u privatnom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Iz potvrde Hrvatskih šuma – Uprave šuma, Podružnica Buzet od 4. ožujka 2019. (list 21-23 spisa) koja je dopunjena i ispravljena Dopunom potvrde 25. travnja 2025. (str. 306) proizlazi da je utužena čestica bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio od 1993. do 2002. i to tako da se radi o "kulturi alepskog i brucijskog bora potpunog sklopa sa nekoliko manjih plješina obraslo travo, te crnikom koja dolazi podstojno starosti 50 godina“.

14. U Dopuni potvrde se navodi da je popis čestica koje su ušle u navedeni Program sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990., jer da, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske za to područje da je još 1963. godine izrađena šumsko-privredna osnova za gospodarsku jedinicu Čikat s početnim popisom nekretnina obuhvaćenih istom, koji je onda kasnije nadopunjavan.

15. Sud je je odlučio da neće provesti dokaz po prijedlogu tuženika očevid na licu mjesta i geodetsko vještačenje jer nije relevantno koja je kultura zemljišta danas, već koja je bila kultura zemljišta na dan 16. listopada 1990., a predloženim dokazom navedeno nije moguće utvrditi. Također, ni saslušanje svjedoka koje je tuženik predložio sud nije provodio jer se radi o neadekvatnom dokaznom sredstvu koje se na može suprotstaviti potvrdi Hrvatskih šuma – Uprave šuma, Podružnica Buzet od 4. ožujka 2019. (list 21-23 spisa) i Dopuni potvrde od 25. travnja 2025. (str. 306).

16. Konačno, sud zaključuje da je utužena nekretnina po kulturi bila šumsko zemljište na dan 16. listopada 1990., pa je na taj dan postala vlasništvo Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 16. st. 1. ZŠ-a.

17. Iako stranke nisu dostavile nagodbu na koju se pozivaju, tužitelj u tužbi, tuženik u odgovoru na tužbu, a temeljem koje je nesporno da se tuženik uknjižio kao vlasnik na utuženim nekretninama, ipak obje stranke priznaju da u nagodbi postoji izuzeće glede šuma koje su prema ZŠ-a u vlasništvu Republike Hrvatske.

18. Kako za ovaj sud nema dvojbe da je utužena nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila šuma jer je i u katastru nekretnina ista upisana kao kultura pašnjak (str. 210 spisa) a i nalazile su se u šumsko gospodarskoj osnovi, to je sud pozivom na odredbu čl. 16. st. 1. ZŠ-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

19. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 163. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je priznat trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

- sastav prijedloga za mirno rješenje spora 200,00 EUR (Tbr. 28.) jer je taj trošak bio nužan za vođenje ovog postupka jer je podnošenje tog prijedloga procesna pretpostavka dopustivosti tužbe;

- sastav tužbe od 200,00 EUR (Tbr. 7.t.1.);

- pristup na ročište 10.6.2024. i 26.5.2025. od 200,00 EUR za svako (tbr. 9. t. 1.); ukupno 400,00 EUR

- podnesak od 5.5.2025. od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.).

20. Slijedom navedenoga, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.000,00 EUR s kamatama, odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.

21. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 16. lipnja 2025.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest); dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.