Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Nenadu Sladakoviću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 929632223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 16. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3209388853, br.kreditne partije 71036775879, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.05.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a koje glase: u dijelu čl.1.1. :„(...) CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“ u dijelu čl. 1.2. : „(...) uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“ u dijelu čl. 7.1. : "(...) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.", te odredba u čl. 23. P) koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2.5. Ugovora o kreditu br. kreditne parije 71036775879, br. Ugovora 3209388853 kojeg su tužitelj kao korisnk kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.05.2007. godine o ugovaranju troškova naknade i obrade kredita, a koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 75.458,52 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja: na iznos od 20.00 € od 15/10/2008 do isplate, na iznos od 40.00 € od 11/11/2008 do isplate, na iznos od 20.00 € od 09/12/2008 do isplate, na iznos od 42.00 € od 13/01/2009 do isplate, na iznos od 60.00 € od 10/02/2009 do isplate, na iznos od 64.00 € od 12/03/2009 do isplate, na iznos od 46.00 € od 14/04/2009 do isplate, na iznos od 50.00 € od 06/05/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 12/06/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/07/2009 do isplate, na iznos od 5.00 € od 12/08/2009 do isplate, na iznos od 16.00 € od 10/09/2009 do isplate, na iznos od 14.00 € od 13/10/2009 do isplate, na iznos od 5.00 € od 14/11/2009 do isplate, na iznos od 25.00 € od 14/12/2009 do isplate, na iznos od 42.00 € od 15/01/2010 do isplate, na iznos od 66.00 € od 15/02/2010 do isplate, na iznos od 62.00 € od 15/03/2010 do isplate, na iznos od 94.00 € od 13/04/2010 do isplate, na iznos od 280.00 € od 14/05/2011 do isplate, na iznos od 404.00 € od 10/06/2011 do isplate, na iznos od 408.00 € od 05/07/2011 do isplate, na iznos od 310.00 € od 10/08/2011 do isplate, na iznos od 460.00 € od 01/09/2011 do isplate, na iznos od 400.00 € od 13/10/2011 do isplate, na iznos od 25.870,19 € od 23/10/2011 do isplate, na iznos od 400.00 € od 08/11/2012 do isplate, na iznos od 400.00 € od 07/12/2012 do isplate, na iznos od 420.00 € od 03/01/2013 do isplate, na iznos od 440.00 € od 14/02/2013 do isplate, na iznos od 442.00 € od 12/03/2013 do isplate, na iznos od 230.00 € od 12/04/2013 do isplate, na iznos od 14.841,77 € od 26/04/2013 do isplate, na iznos od 370.00 € od 09/05/2013 do isplate, na iznos od 370.00 € od 15/06/2013 do isplate, na iznos od 380.00 € od 11/07/2013 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/08/2013 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/09/2013 do isplate, na iznos od 410.00 € od 15/10/2013 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/11/2013 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/12/2013 do isplate, na iznos od 430.00 € od 10/01/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/02/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/03/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 10/04/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 14/05/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/06/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/07/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/08/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/09/2014 do isplate, na iznos od 17.741,46 € od 26/09/2014 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/10/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/11/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/12/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 14/01/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/02/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 14/03/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 17/04/2016 do isplate, na iznos od 400.00 € od 16/05/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 16/06/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 13/07/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 10/08/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/09/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/10/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 11/11/2015 do isplate, teče u visini od dospijeća do 31.12.2007.godine po stopi od 15% godišnje sukladno čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr.) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/1993 i dr. NN 72/2002, NN 153/2004), od 01.01.2008.godine do 31.07.2015. godine teče u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine teče u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine teče po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. godine pa do isplate, teče za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.) u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične u iznosu od 250,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da je dana 29.05.2007. godine, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu br. kreditne parije 71036775879, br. Ugovora 3209388853, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 355.000,00 CHF. Nakon zaključenja Ugovora o kreditu iz tužbe, odnosno od početka otplate kredita pa nadalje, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, a u vrijeme zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, shodno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Viskog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018, nakon izjavljene revizije od strane tuženika (i tužitelja) na navedenu odluku Visokog trgovačkog suda RH (Pž-6632/17 od 14.06.2018.) koja revizija da je odlukom Vrhovnog suda RH od 03.09.2019. pod posl.br. Rev 2221/18-11, odbijena kao neosnovana u korist tužitelja, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, u ovom slučaju tužitelja, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu ravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eur, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu eur. Naime, HNB da štiti tečaj kn u odnosu na tečaj eur, ali da ne štiti tečaj kn u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom, odnosno, prodajom eur regulira tečaj eur u odnosu na kn i time drži kn stabilnom. S druge strane, tečaj CHF u odnosu na kn da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF da je neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti da u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Zbog toga jer da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj da kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl.81., čl.82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 ), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) te čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), a ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim da je provedena konverzija da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Tužitelj ukazuje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te da ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica da se nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka da je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta da je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što da svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Također, bitno za istaknuti da je da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što da znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluke Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka da dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Dodatka. Sukladno ranije spomenutoj odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetne kredite znatno preplatio. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu, o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.

Sklapanjem Dodatka tužitelj da nije u cijelosti obeštećen i kod konverzije da dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj da od tuženika potražuje i razliku između glavnica na koji iznos da teče zatezna kamata od 01. listopada 2015. Tužitelj smatra da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu CHF pa da je zato predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos te da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći, obzirom da je to jedini navedeni parametar koji je tužitelju bio poznat prilikom sklapanja ugovora, s time da na svaki pojedini utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Pored navedenog, tužitelj smatra da su nepoštene i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužitelja naplati jednokratne troškove naknade obrade u bilo kojem iznosu, zbog čega da su i navedene odredbe Ugovora ništetne te da mu je zato kreditor dužan isplatiti navedeni iznos zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća istog (naplate) pa do isplate istog tužitelju. Tužitelj da potražuje preplaćeni iznos na ime ništetnosti zbog promjene po pitanju valutne klauzule i ništetne promjene vrijednosti valute CHF i zbog toga da na ime preplaćenog iznosa temeljem Ugovora o kreditu iz tužbe, tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa 75.458,52 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po dospijeću svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3209388853, br.kreditne partije 71036775879, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.05.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a koje glase: u dijelu čl.1.1. :„(...) CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“ u dijelu čl. 1.2. : „(...) uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“ u dijelu čl. 7.1. : "(...) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.", te odredba u čl. 23. P) koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2.5. Ugovora o kreditu br. kreditne parije 71036775879, br. Ugovora 3209388853 kojeg su tužitelj kao korisnk kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.05.2007. godine o ugovaranju troškova naknade i obrade kredita, a koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 75.458,52 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja: na iznos od 20.00 € od 15/10/2008 do isplate, na iznos od 40.00 € od 11/11/2008 do isplate, na iznos od 20.00 € od 09/12/2008 do isplate, na iznos od 42.00 € od 13/01/2009 do isplate, na iznos od 60.00 € od 10/02/2009 do isplate, na iznos od 64.00 € od 12/03/2009 do isplate, na iznos od 46.00 € od 14/04/2009 do isplate, na iznos od 50.00 € od 06/05/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 12/06/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/07/2009 do isplate, na iznos od 5.00 € od 12/08/2009 do isplate,

na iznos od 16.00 € od 10/09/2009 do isplate, na iznos od 14.00 € od 13/10/2009 do isplate, na iznos od 5.00 € od 14/11/2009 do isplate, na iznos od 25.00 € od 14/12/2009

do isplate, na iznos od 42.00 € od 15/01/2010 do isplate, na iznos od 66.00 € od 15/02/2010 do isplate, na iznos od 62.00 € od 15/03/2010 do isplate, na iznos od 94.00 € od 13/04/2010 do isplate, na iznos od 280.00 € od 14/05/2011 do isplate, na iznos od 404.00 € od 10/06/2011 do isplate, na iznos od 408.00 € od 05/07/2011 do isplate,

na iznos od 310.00 € od 10/08/2011 do isplate, na iznos od 460.00 € od 01/09/2011 do isplate, na iznos od 400.00 € od 13/10/2011 do isplate, na iznos od 25.870,19 € od 23/10/2011 do isplate, na iznos od 400.00 € od 08/11/2012 do isplate, na iznos od 400.00 € od 07/12/2012 do isplate, na iznos od 420.00 € od 03/01/2013 do isplate, na iznos od 440.00 € od 14/02/2013 do isplate, na iznos od 442.00 € od 12/03/2013 do isplate, na iznos od 230.00 € od 12/04/2013 do isplate, na iznos od 14.841,77 € od 26/04/2013 do isplate, na iznos od 370.00 € od 09/05/2013 do isplate, na iznos od 370.00 € od 15/06/2013 do isplate, na iznos od 380.00 € od 11/07/2013 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/08/2013 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/09/2013 do isplate, na iznos od 410.00 € od 15/10/2013 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/11/2013 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/12/2013 do isplate, na iznos od 430.00 € od 10/01/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/02/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 15/03/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 10/04/2014 do isplate, na iznos od 420.00 € od 14/05/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/06/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/07/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/08/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/09/2014 do isplate, na iznos od 17.741,46 € od 26/09/2014 do isplate, na iznos od 20.00 € od 15/10/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/11/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/12/2014 do isplate, na iznos od 400.00 € od 14/01/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/02/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 14/03/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 17/04/2016 do isplate, na iznos od 400.00 € od 16/05/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 16/06/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 13/07/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 10/08/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/09/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 15/10/2015 do isplate, na iznos od 400.00 € od 11/11/2015 do isplate, teče u visini od dospijeća do 31.12.2007.godine po stopi od 15% godišnje sukladno čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr.) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/1993 i dr. NN 72/2002, NN 153/2004), od 01.01.2008.godine do 31.07.2015. godine teče u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena,

od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine teče u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine teče po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. godine pa do isplate, teče za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.) u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o saslušanju tužitelja i provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2018. Tuženik da će se prvo očitovati o dijelu tužbe koji se odnosi na valutnu klauzulu i činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, a nakon toga tuženik da će se očitovati o dijelu tužbe koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji te daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva da obrazlaže u nastavku. Predmetni kredit konvertiran da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 23. prosinca 2015. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete da su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila da je: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji da se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to (ii) nakon što da je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu da je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju da je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu da su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio, (v) pri čemu da na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo da je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila da je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa da je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime da je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

Konkretni tužitelj da je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao da je pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da jest pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi da se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio da je, kao što da je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali da je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji da uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, tada da nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije da je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao da se spomenuti pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te 4. sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji da je konverzijom ab initio otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta da je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebao prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj da je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom da se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, da treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenog uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što da nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj da nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno da valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako da se to obrazlaže u nastavku. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena da je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji da je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao da je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje da su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo da je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već da je njih snosio potrošač. Stoga da, i u odnosu na ovo pitanje, tuženik upućuje na ranija razmatranja, a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje da proizlazi opisani način na koji da je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve preplate, a čime da su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji da izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te da bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Neovisno o tome, tužena banka da ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja da u cijelosti dospijeva tek konačnom otplatom kredita pa da se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer da do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo da ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa da nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. I u tom pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem da su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok da su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. Vezano za presudu Suda EU C-567/20, u predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive. Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU poziva da se na taj sud kada da navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu J. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje da proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što da je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji da se na okolnostima koje da nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji da je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto da ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Vezano za materijalnopravna pitanja hrvatskog prava, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu da posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio da je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada da se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te da stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud da je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako da je nedvojbeno prepoznato i to, kako da je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji da je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. Vezano za tužiteljev tužbeni zahtjev na isplatu, s obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje da je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: (5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da, dakle, neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii)

isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Vezano za sadržaj rješenja Vrhovnog suda, ponajprije, Vrhovni sud da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kada da navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku da je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano): (i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno da navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak da znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i po kojoj da je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tužitelj da nije dokazao da je potrošač. U čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno da je „izgradnja obiteljske kuće“. Tužitelj da u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tužitelj da nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, apsolutno ništa da nije rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kredit da je konvertiran i sukladno zakonskim odredbama potrošač da snosi trošak naknada. Tužitelj da je predmetni kredit konvertirao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15). Sukladno članku 19.e ZID ZPK/15 točka 7. ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona da snosi potrošač. Tužitelj da je svoj kredit konvertirao sukladno ZID ZPK/15 pa da je u tome slučaju sukladno mandatornoj odredbi članka 19.e ZID ZPK/15 potrošač dužan snositi trošak naknade koja da je naplaćena po predmetnom kreditu. Naknada za obradu kredita da nije naplaćena. Tuženik ističe kako tužitelju nije naplaćena naknada za obradu kredita niti to tužitelj tvrdi pa da tužitelj nema nikakav pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi o naknadama. Deklaratorna tužba da se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. S tim u vezi tuženik ukazuje i na sudsku praksu – odluku VSRH Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998.: „Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja, mora da postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke da dovodi do nedopustivosti tužbe. Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom da se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Sud da pri takvom utvrđivanju pravnog interesa treba odlučivati na temelju navoda u tužbi, a teret dokazivanja postojanja činjenica iz kojih se može izvesti zaključak da jest na tužitelju. Pravni interes tužitelj da nije dokazao. Tuženik ukazuje na odluku VSRH Revt 81/2005-2 6.9.2005.g.: „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ Naime, u konkretnim okolnostima, u kojima da očigledno ne opstoji glavni zahtjev, da ne može opstati ni prejudicijelni deklaratorni zahtjev, jer da prejudicijelni deklaratorni zahtjev služi glavnome i da nije od njega nezavisan. Upravo suprotno: s njime da je organski povezan te da oba moraju imati istu postupovnu sudbinu. Oba da opstaju ili oba bivaju odbijenima, odbačenima ili ukinutima. Isto da potvrđuje i VSRH Revr 906/2014-4 u kojoj da je zauzeto sljedeće stajalište: „Međutim, s obzirom na to da su sudovi ocijenili da je potraživanje tužitelja po osnovi naknade štete zastarjelo, dakle, da je zahtjev za naknadu štete neosnovan, to ima za posljedicu i neosnovanost onog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi postojanje diskriminacije po nacionalnoj osnovi, dakle, utvrđenje da postoji pravni temelj za naknadu štete. Deklaratorni zahtjev tužitelja je tzv. deklaratorni prejudicijel u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP i, s obzirom na neosnovanost kondemnatornih zahtjeva kojima je pravni osnov upravo ono što se traži utvrditi deklaratornim zahtjevom, osnovano je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev.“ Vezano za naknadu za obradu kredita, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već da samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što da tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik da će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što da tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva da je valjano ugovorena. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji da se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac da je u: čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija da je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim da je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik da ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) da glasi: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda da takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji da sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle da nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome da najbolje svjedoči Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva da već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača; Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: „(…) (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita da ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ14 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja da navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…) (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu." Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita da je bila redoviti trošak kreditiranja, koji da je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu da se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Hrvatski zakonodavac na to da se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji da proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen da je, pritom 2007. godine, dakle skoro 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To da mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što da je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja da obvezuje i sud. Posve da je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2007. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu da bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To da znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji da je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred da valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.). Ugovorna odredba da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja da propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva da je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade da je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa da uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka da skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Osim što da je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka da je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj da je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji da su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade da je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje da stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ U tom smislu da ide i sudska praksa. Tuženik da još jednom naglašava, iako da je imao svako pravo naplatiti naknadu za obradu kredita, ista tužitelju da nikada nije naplaćena. Ugovorna odredba da nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što da je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano da je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još da sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo da ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu da treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije da ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 G: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU da tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU da se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU da je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU da je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud da svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Neovisno o tome, banka da, opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: 1. Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); 2. Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; 3. Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; 4. Troškovi poreza i drugih administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna da nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već da je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) da tužitelju naknada nije naplaćena (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik dalje navodi da se protivi tužiteljevoj preinaci tužbe, o čemu da će više riječi biti u nastavku. Predmet ovog spora da je zahtjev za isplatom iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15). ZID ZPK/15 na temelju kojeg da je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu da je bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske da je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom. U navedenom da je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nakon što da je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut da je i ogledni spor koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom. Nakon što da je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što da su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetnima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima da je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu. U odlukama VSRH i ŽS Zagreb zauzeto da je pravno shvaćanje koje da je u skladu s iznijetim shvaćanjem tuženika u ovom sporu prema kojem da potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Pritom da se uvažava i akceptira gore navedena ocjena Ustavnog suda kako je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i ranija odluka VSRH iz oglednog spora koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 kojom da je VSRH potvrdio da su Sporazumi/Dodatci sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke. Naime, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) da derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi koji su plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, ne vraćaju potrošaču, već da su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako da je to određeno posebnim propisom - ZID ZPK/15. Pritom da je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja da se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok da se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj da je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi da nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice već da su vraćeni potrošaču sukladno odredbama posebnog propisa - ZID ZPK/15. ZID ZPK da je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja da je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te da su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti da su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to da je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama da uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer da je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku da doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja da ima učinak pro futuro) što da omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi da ima restitucijski učinak jer da omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Pri tome da valja imati na umu da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo da je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). S time u vezi da valja istaći da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH, jer da to priječi odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Tako da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj da se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savijenosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer da je to bio izbor kojeg da je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više da se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa da takve kategorije nisu pravno usporedive. Eventualna odluka suda kojom bi sud pokušao naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući korisniku kredita ono što bi mu pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen da anulira izbor korisnika kredita koji da je valjano učinjen i da ide protiv zakona (ZID ZPK/15) čija ustavnost da nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik da smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru da svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. S time u vezi, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Tužitelj da je preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Naime, VSRH da je 31. siječnja 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem: “4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.” Prema tome, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi valutne klauzule računa da se od 14. lipnja 2018.g kada da je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2023. godine (za valutu), odnosno 13. lipnja 2019.g. (za kamatu) pa da je tužiteljev zahtjev zastario jer da je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe. Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe, a o čemu da postoji iscrpna praksa kako VSRH tako i nižih sudova. U pogledu zastare preinačenog dijela i poziva na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., tuženik navodi kako slijedi. Pravno shvaćanje, prema tč. 2. izvoda iz zapisnika sjednice da glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. da odstupa od dotadašnje dugogodišnje prakse baš tog istog suda te donedavnih pravnih shvaćanja tog suda, koja da se u bitnom svode na to da povišenjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe pa da se u pogledu tako povišenog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut povišeni zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinaka tužbe, za ocjenu pitanja zastare, bitan dan preinake tužbe. Takvo pravno shvaćanje predstavljalo da je ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju da je Vrhovni sud Republike Hrvatske reafirmirao između ostalog i odlukom posl.br. Rev 300/2024-2 od 8. svibnja 2024.g., koja da je donesena svega tri tjedna prije Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.g. sa sljedećim obrazloženjem: „12. Povećanjem tužbenog zahtjeva (s osnova razlike preplaćenih iznosa kamata) došlo je do preinake tužbe, te za ocjenu zastare mjerodavan je dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev, jer se u odnosu na taj zahtjev parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut novi tužbeni zahtjev (tako i ovaj sud u odlukama Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013., Rev-x-887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev-x-424/11 od 29. siječnja 2024., Revr-1068/16 od 9. travnja 2019. i dr.). To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje. Zastarni rok za restitucijske zahtjeve od pet godina, propisan odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) u konkretnom slučaju je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i počeo iznova teći s danom donošenja i pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužitelj tužbu podnio 13. lipnja 2019., a povećani tužbeni zahtjev (u odnosu na razlike preplaćenih iznosa kamata) podneskom od 22. studenoga 2021. to je objektivnom preinakom tužbe od dana početka zastarijevanja 13. lipnja 2014. do dana podnošenja tog zahtjeva, protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, pa je u odnosu na iznos od 9, 05 EUR-a tuženikov prigovor zastare osnovan.“ Tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je VSRH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Također, VSRH da je odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine odlučio kako potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa da je vještačenje u ovom predmetu u cijelosti nepotrebno i suvišno. Ukoliko međutim sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 87.691,58 kn i negativne tečajne razlike. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Prema čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Tužitelj je istaknuo tri tužbena zahtjeva, dva (deklaratorna) koji se ne odnose na novčanu svotu i jedan (kondemnatorni) koji se odnosi na novčanu svotu.

Vrijednost predmeta spora kondemnatornog tužbenog zahtjeva predstavlja iznos na koji ovaj zahtjev glasi, dok je za vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Za vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva tužitelj je naznačio iznos od 47.116,59 eur.

Tužiteljevi deklaratorni tužbeni zahtjevi su u konkretnom slučaju u službi tužiteljevog kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim isti, suštinski, ostvaruje svoju pravnu zaštitu, pa sud smatra da je tužitelj vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva očito suviše visoko naznačio.

Sud smatra da je vrijednost predmeta spora tužiteljevih deklaratornih tužbenih zahtjeva (kojima se zahtijeva utvrđenje ništetnosti tek pojedinih odredaba ugovora i koji su, kao što je rečeno, u službi kondemnatornog tužbenog zahtjeva) 1.327,22 eur, koji iznos odgovara minimalnom iznosu vrijednosti predmeta spora radi naplate sudske pristojbe u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa (čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama).

Slijedom iznijetog, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a, sud je, po službenoj dužnosti, na pripremnom ročištu, rješenjem odredio vrijednost predmeta spora tužiteljevih deklaratornih tužbenih zahtjeva s iznosom od 1.327,22 eur.

4. Tužitelj je, početno, svoj novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev bio postavio neodređeno, te, u smislu čl. 186. b st. 3. ZPP-a, zatražio od suda da naloži tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

Nakon što ga je sud, a nakon dostave tužbe tuženiku, sukladno čl. 325. a st. 2. u vezi s čl. 165. b st. 4. ZPP-a, pozvao da određeno postavi novčani tužbeni zahtjev i tužitelj to, prije zaključenja prethodnog postupka učinio, tuženik se usprotivio toj preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika.

Kako je tužitelj u ovom predmetu početno ustao tzv. stupnjevitom tužbom, njegov čin naknadnog postavljanja određenog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe je bez procesnopravnog učinka.

5. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu br. 3209388853, kreditna partija: 7103675879 od 29. svibnja 2007. (120-126) i dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 23. prosinca 2015. (61-66). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu br. 3209388853, kreditna partija: 7103675879 od 29. svibnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 355.000,00 CHF. Ugovor o kreditu u čl. 1. st. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 335.000,00 CHF (slovima: tristopedesetpettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.", a u čl. 1. st. 2. odredbu koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom." Ugovor o kreditu u čl. 7. st. 1. sadrži, uz ostalo, odredbu koja glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF." Ugovor o kreditu u čl. 23.P) sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora." Ugovor o kreditu u čl. 2. st. 5. sadrži, uz ostalo, odredbu koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 23. prosinca 2015. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik i založni dužnik sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR).

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, u pogledu valute, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja dodatka) na ime tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos u pogledu valute, tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva s označenim iznosom. Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u tužbenom zahtjevu, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Što se, pak, tiče tužiteljeve tvrdnje da su nepoštene i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužitelja naplati jednokratne troškove naknade obrade u bilo kojem iznosu, zbog čega da su i navedene odredbe ugovora ništetne, te da mu je zato kreditor dužan isplatiti navedeni iznos, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, iz činjenične osnove na koju se tužitelj poziva ne proizlazi osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji bi se odnosio na ovu naknadu. Naime, tužitelj uopće ne tvrdi (nije iznio činjenice u tom pravcu) da je uopće platio ovu naknadu, niti koliko je ta naknada iznosila, kao ni zašto su odredbe o toj naknadi nepoštene i ništetne, pa onda ni zašto bi mu tuženik bio dužan isplatiti tu naknadu. Pritom se, ponovno, ističe da sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23) i za PDV na ovu radnju 50,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 02. lipnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV- na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe "po odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno o kojoj se to sudskoj pristojbi radi, niti koji se novčani iznos potražuje po osnovi te pristojbe), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 16. lipnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.