REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Ps-140/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja Financijska agencija, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, protiv tuženice CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi predaje u posjed, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja ZE i tuženice CE, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici da iseli iz stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], na I katu ukupne površine 56,86 m2, u zgradi sagrađenoj na čest. br. 5667/2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], podul. 7543 k. o. [katastarska općina] te da stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 22. kolovoza 2019. navodi da je vlasnik dvosobnog stana broj 14 na I katu ukupne površine 56,86 m2, koji se nalazi u zgradi na adresi [adresa] u [adresa], sagrađene na čest. br. 5667/2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje navodi kako tuženica bez valjane prave osnove koristi predmetni stan. Ističe kako je isti koristila temeljem Ugovora o najmu od 18. veljače 2002., ali je tužitelj 3. siječnja 2012. tuženici dostavio obavijest o raskidu ugovora o najmu stana i pozvao je na predaju stana, obzirom da nakon poziva od 15. ožujka 2011. da ispuni svoju ugovornu obvezu, odnosno podmiri dug po osnovi ugovora o najmu stana, nije podmirila iznos duga. Navodi kako ju je 19. ožujka 2012. pozvao da preda stan, na koji poziv se tuženica nije odazvala. Ističe da je i 13. listopada 2017. dostavio tuženici poziv da mu preda stan, na što je tuženica dostavila molbu za odgodu iseljenja u kojoj priznaje činjenicu postojanja duga. Tuženici je treći poziv za predaju stana u posjed dostavio 27. rujna 2018. Stoga, a temeljem odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženici da iseli iz predmetnog stana i isti slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe da je umirovljenica i da s njom u stanu živi njezina kćer i dvoje unučadi. U teškoj su financijskoj situaciji već duže vrijeme zbog čega je nastao dug prema tužitelju. Ističe kako nije zaprimila obavijest o otkazu Ugovora o najmu stana. Ne osporava postojanje dugovanja, ali navodi da ga zbog teške financijske situacije nije u mogućnosti podmiriti. Ističe da je predlagala tužitelju da joj se omogući plaćanje u obrocima. Navodi kao bi predajom stana u posjed tužitelju, zajedno s kćeri i unucima ostala bez krova nad glavom. Navodi da sve ovo vrijeme nije imala kamo otići, a nema ni sad.

3. Sud je donio presudu posl. br. Ps-192/2019-13 dana 3. siječnja 2023. kojom je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja. Odlučujući o žalbi tužitelja Županijski sud u Varaždinu rješenjem posl. br. Gž-249/2023-2 od 16. svibnja 2024. ukinuo je navedenu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U rješenju se u bitnom navodi kako nije utvrđeno u kojoj je mjeri tuženica bila (ne)savjesna u ispunjavanju obveza, odnosno je li neplaćanje obveza prema tužitelju posljedica teških socijalnih prilika ili je posljedica nesavjesnog postupanja tuženice, uz uputu da se ponovo sasluša tuženica, utvrdi visina prihoda koje ostvaruje i visina rashoda i na što se odnose.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz knjige položenih ugovora (list 4), Ugovor o najmu stana od 18. veljače 2002. (list 5-6), obavijest od 2. siječnja 2012. o otkazu Ugovora o najmu stana s povratnicom (list 7-8), obavijest o dugovanju od 15. ožujka 2011. (list 9), poziv na predaju stana u posjed od 19. ožujka 2012. (list 10), pozive na predaju stana u posjed od 13. listopada 2017., 9. siječnja 2018. i 27. rujna 2018. (list 11, 13 i 16), molbu za odgodu iseljenja iz stana (list 12), zamolbu tuženice upućenu tužitelju od 24. siječnja 2018. (list 14-15), izveden je dokaz saslušanjem tuženice (list 36-37, 160-161), svjedokinje OE (list 159-160), izvršen je uvid u očevidnik svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate za tuženicu (list 112-142).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev za iseljenjem tuženice i predajom u posjed nekretnine u vlasništvu tužitelja.

7. Iz dostavljenog izvatka iz knjige položenih ugovora za predmetnu nekretninu proizlazi da je tužitelj vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed zahtijeva u ovom postupku, koja činjenica tijekom postupka nije ni sporna između stranaka. Također nije sporno da je tuženica u posjedu predmetnog stana.

8. Sporno je, je li tuženica u posjedu predmetnog stana temeljem valjanog pravnog osnova.

9. Uvidom u Ugovor o najmu stana od 18. veljače 2002. utvrđeno je da je isti zaključen između tužitelja i tuženice, a predmet najma je stan čija se predaja u posjed zahtjeva u ovom postupku. Odredbom čl. 3. Ugovora o najmu stana ugovoreno je da je najmoprimac, ovdje tuženica, dužna plaćati mjesečno za stan zaštićenu najamninu u iznosu od 151,70 kn.

10. Uvidom u obavijest o otkazu (raskidu) ugovora o najmu stana od 2. siječnja 2012., Klasa: 150-07/12-02/1, Ur. broj: 07-5-12-1 utvrđeno je da je Ugovor o najmu stana otkazan jer tuženica niti nakon poziva od 15. ožujka 2011. nije podmirila dug po osnovi navedenog Ugovora. Iako je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula kako navedenu obavijest nije primila, iz povratnice (list 8 spisa) proizlazi da je tuženica 3. siječnja 2012. primila upravo obavijest od 2. siječnja 2012., naznačene Klase i Ur.broja. Kako je navedena povratnica javna isprava, ona sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP- a dokazuje istinitost onoga što je u njoj navedeno. Iako je dopušteno dokazivati suprotno (čl. 230. st. 3. ZPP-a), tuženica tijekom postupka nije predložila niti jedan dokaz kojim bi osporila istinitost sadržaja povratnice kao javne isprave.

11. Također, nije sporno da postoji dugovanje tuženice prema tužitelju s osnova neplaćenih najamnina u iznosu od 9.959,20 kn. S obzirom na navedenu nespornu činjenicu, uz činjenicu da tuženica nije tvrdila, niti dokazala da bi javna isprava – povratnica bila neistinita, odnosno nepravilno sastavljena, sud utvrđuje da je Ugovor o najmu stana od 18. veljače 2002. otkazan, sukladno odredbi čl. 19. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 pa isti ne predstavlja pravni osnov temeljem kojeg bi tuženica imala pravo na posjed stana.

12. Iz odgovora na tužbu tuženice proizlazi kako tuženica ističe prigovor prava na dom u smislu odredbi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustava Republike Hrvatske, jer navodi kako nema kamo iseliti te da bi iseljenjem ''ostala bez krova nad glavom''.

13. Sukladno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

14. Radi ocjene da li se predmetni stan može smatrati domom tuženice, imajući na umu presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, kao i na okolnost savjesnosti pri ispunjavanju financijskih obveza saslušane su tuženica i njezina kćer svjedokinja OE.

15. Iz iskaza tuženice koja je saslušana na ročištima održanim 8. prosinca 2022. i 5. svibnja 2025. proizlazi da u predmetnom stanu živi od 15. rujna 1984. Tada je došlo do zamjene stana na adresi [adresa] za stan na adresi [adresa], s gospođom koja je radila u FINI i LE. Njezin otac je imao stanarsko pravo na stanu na adresi [adresa], a to pravo je njezin otac prenio na nju. Ne sjeća se je li doneseno posebno rješenje o zamjeni stanova. U stan na adresi [adresa] uselila je zajedno s tetom ŽE, pokojnim suprugom UE, pokojnim RE, a nakon 4 mjeseca rodila se njezina kćer OE. Danas u stanu živi s unukom KE. Njezinom unuku KE otac je umro i on je ostao živjeti s njom. Od 2005. je u mirovini i na ruke sada dobije iznos od 316,00 EUR, ostatak se usteže zbog ovrha. Radi se o starim dugovima otkad su počele ovrhe. Za vrijeme redovnog školovanja unuk je primao mirovinu po svom pokojnom ocu u iznosu od 2.000,00 kn. Sada povremeno radi, kao student, kad ga pozovu najčešće nekoliko dana u tjednu. Mjesečno ostvari oko 400,00 EUR, a ljeti više, oko 600,00 EUR. Unuk ne plaća režije, ali kupuje hranu i svakodnevne potrepštine. Zajedno troše hranu na novac i zajedničke potrepštine. Nema nekretnina u svom vlasništvu. Nije nasljeđivala nekretnine. Nema vozilo u svom vlasništvu, niti vrijednijih pokretnina. Nema ušteđevinu. Ne plaća najamninu ili drugu vrstu naknade za korištenje tužitelju. Redovito je plaćala, najamnina je iznosila 157,00 kn mjesečno, međutim, prestala je plaćati u jednom trenutku zbog teške životne i financijske situacije u kojoj se našla. Kćer joj se školovala, suprug je bio alkoholičar, morala je preživjeti s 9,00 kn dnevno i nije bila u mogućnosti plaćati najamninu. Nakon otkaza ugovora od strane tužitelja uplatnice joj više nisu dolazile. Ne sjeća se točno kad je najamninu prestala plaćati, moguće da je to bilo 2005. ili 2007., ali točno ne zna. Režije je počela neredovito plaćati od 2000. kada joj je financijski loše krenulo. Vode se ovršni postupci zbog neplaćanja režijskih troškova. Unazad tri godine redovito plaća režije, dva puta je preskočila platiti struju i trošak Zagrebačkom holdingu. Kod tužitelja je bila na razgovoru kad su joj poslali zahtjev za iseljenje, prije toga se nije obraćala tužitelju sa zahtjevom da joj se omogući plaćanje duga u ratama već je to prvi put zatražila tada od djelatnika tužitelja VE. Navodi kako joj tužitelj nije nudio novi ugovor o najmu nakon što je stari raskinut. Djelatnik tužitelja VE joj je rekao da ako želi ostati da bi trebala plaćati tržišnu najamninu u iznosu od 1.500,00 kn (nije sigurna oko iznosa), koji iznos nije mogla plaćati. Mjesečno plaća iznos od 25,00 – 30,00 EUR na ime vode i odvoza smeća, pričuvu plaća tužitelj. Struja u zimskim mjesecima košta 260,00 EUR, jer se grije na struju. Sada joj je došao račun 136,00 EUR, a ljeti će biti između 60,00 – 70,00 EUR. Plin su joj isključili prije dvije godine. Za Internet i tv plaća 33,00 EUR mjesečno, a 33,00 EUR plaća i za mobilne usluge, račun dolazi na ime njezinog unuka. Ostatak mirovine troši na hranu i svakodnevne potrepštine. Što se tiče presude Županijskog suda u Zagrebu koju spominje tužitelj u svom podnesku od 4. travnja 2025. navodi da po toj presudi provodi ovrha i usteže određeni novčani iznos na mirovini, jer joj je tom presudom naloženo platiti iznos od 50.000,00 kn u korist državnog proračuna, a na ime koristi ostvarene kaznenim djelom. Ne zna za koje kazneno djelo je osuđena. Njezin prijatelj HE predložio joj je da bude direktorica jedne firme koju je on osnovao. Bila je u besparici, imala je mirovinu od 1.202,00 kn i zbog toga je na to pristala ne sumnjajući da bi moglo biti nekih problema. Nije odlazila na posao i nije imala nikakve veze s poslovanjem te firme. Jednom su je pozvali u prostorije firme, tamo je bilo više nepoznatih ljudi koji su se u jednom trenutku razbježali, a došla je policija i nju uhitila.

16. Iz iskaza svjedokinje OE, kćeri tuženice proizlazi kako je u predmetnom stanu živjela od kad zna za sebe, a odselila je prije 5-6 godina. Ima sina iz prvog braka i on živi s tuženicom u predmetnom stanu od svog rođenja **.**.2005. Po zanimanju je medicinska sestra, ne radi u struci. Prije nego se odselila imala je primanja otprilike 4.000,00 kn. Sudjelovala je u troškovima domaćinstva na način da je odlazila u dućan i kupovala namirnice koje su im svakodnevno bile potrebne. Nije plaćala režijske troškove, mama je vodila evidenciju o plaćanju režijskih troškova. Njezin sin je primao mirovinu iza pok. oca u iznosu od oko 2.400,00 kn, a ona je raspolagala tim iznosom koji se trošio na troškove života, njegovo školovanje, odjeću i prehranu. Na početku je ta mirovina bila niža otprilike oko 1.800,00 kn pa je s vremenom porasla. To je primao otkad je imao 13-14 godina do 18. godine. Sad ima 19 godina, vanredno studira i povremeno radi kao student u Spaaru, nema stalna primanja. Poznato joj je da su se protiv mame vodili ovršni postupci radi neplaćenih režijskih troškova. Cijeli život im je financijski teško. Sve je financirala majka, ona je sve plaćala, otac nije pomagao. Nakon što je odselila četiri godine je bila na porodiljnom i na bolovanju te je primala naknade, a ne punu plaću i nije bila u mogućnosti financijski pomagati majku. Povremeno joj je znala kupiti stvari u dućanu ako bi joj bilo potrebno. Nije joj poznato da bi se njezina majka obraćala Centru za socijalnu skrb, odnosno da bi ostvarivala neka prava iz socijalnog osiguranja.

17. Uvidom u očevidnik svih osnova za plaćanje za tuženicu utvrđeno da je u očevidnik zavedeno više osnova za plaćanje ovrhovoditelja Novine d.o.o. u stečaju, Financijske agencije, Monte giro d.o.o., A1 Hrvatska d.o.o., Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., Zagrebački holding d.o.o., OT-Optima telekom d.o.o., Birodom d.o.o., HZZO, Gradska plinara Zagreb-Opskrba d.o.o., HT d.d., RH Ministarstvo financija, Odvjetničko društvo Željak Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri j.t.d., Svea ekonomi d.o.o., Grad Zagreb, HEP-Elektra d.o.o., GE, Croatia osiguranje d.d., HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Allianz Hrvatska d.d.

18. Iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, poglavito analizirajući iskaz tuženice i svjedokinje, sud smatra da je tuženica u razdoblju od useljenja u predmetni stan (1984.) pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, dakle u razdoblju od 38 godina, razvila dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da upravo tu nekretninu smatra svojim domom, a u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije.

19. Dakle, radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države u pravo tuženika na dom, potrebno je odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1. u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. Ustava te čl. 8. st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom. Iako Republika Hrvatska nije tužitelj u ovom postupku, Republika hrvatska je osnivač tužitelja, sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o Financijskoj agenciji (''Narodne novine'' br. 117/01, 60/04 i 42/05) pa stoga ova tužba i postavljeni tužbeni zahtjev svakako predstavljaju miješanje države u pravo na dom tuženice.

20. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužitelja bilo zakonito jer je isti vlasnik stana, kao što je to ranije obrazloženo, dok tuženica nema valjani pravni osnov za posjedovanje stana.

21. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li bi miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženice bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".

22. U odnosu na to pitanje valja reći da je prema ocjeni ovog suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, tužitelj je vlasnik stana, dok tuženica nema nikakav pravni osnov za korištenje predmetnog stana. Kako su svi dužni postupati sukladno zakonu i poštivati pravni poredak, to je u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu iseliti tuženicu iz predmetnog stana.

23. Konačno, pitanje na koje je još potrebno odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenje tuženice bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava RH i čl. 8. st. 2. Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

24. Radi odgovora na ovo pitanje, sud je uzeo u obzir životne i financijske okolnosti u kojima se tuženica nalazi. Tako je sud na temelju iskaza tuženice utvrdio da ista nema nekretnina u svom vlasništvu, nema automobil, niti drugih vrijednijih pokretnina te da (nakon ustega) prima mirovinu od 316,00 EUR mjesečno. Sud ocjenjuje da se doista radi o izrazito maloj mirovini s kojom tuženica jedva može platiti mjesečne režijske troškove, visina kojih troškova mjesečno iznosi 150,00 – 350,00 EUR (ovisno radi li se o ljetnim ili zimskim mjesecima, s obzirom da se tuženica grije na struju). Međutim, utvrđeno je i da unuk koji s njom živi ostvaruje određena mjesečna primanja jer radi kao student (400,00-600,00 EUR mjesečno), a do 18. godine primao je i mirovinu iza pok. oca u iznosu od 2.400,00 kn, kako su iskazivale tuženica i njezina kćer. Također, proizlazi da je kćer tuženice, dok je živjela u zajedničkom kućanstvu bila zaposlena i ostvarivala mjesečna primanja u iznosu od oko 4.000,00 kn. Iako sva primanja zajedničkog kućanstva tuženice (primanja tuženice, unuka i kćeri dok su živjeli zajedno) nisu velika, sud je mišljenja da su dostatna za plaćanje najamnine koja je prema Ugovoru o najmu stana iznosila 151,70 kn (20,13 EUR) te sud smatra da ne postoji opravdan razlog za neplaćanje te obveze.

25. Pri tom, a kako to proizlazi iz iskaza tuženice, tuženica se, nakon što je zapala u financijske probleme, nije obratila tužitelju i eventualno zatražila poček obveze plaćanja najamnina ili da joj se omogući obročna otplata duga. Tuženica se uopće nije obraćala tužitelju sve dok joj nije poslan zahtjev za iseljenje. Stoga sud smatra da tuženica nije bila savjesna u izvršavanju svoje obveze plaćanja najamnine sukladno Ugovoru o najmu, jer istu nije plaćala, nije kontaktirala tužitelja i pokušala opravdati situaciju i pokušati pronaći rješenje za nastalu situaciju.

26. O nesavjesnosti tuženice prilikom rješavanja financijskih problema, sud zaključuje i iz činjenice da se tuženica sve ove godine, a počevši od 2000. od kad je prema navodu zapala u financijske poteškoće, nije obraćala Hrvatskom zavodu za socijalnu rad ili Gradu Zagrebu, odnosno Republici Hrvatskoj radi ostvarenja određenih prava iz socijalne skrbi, a na koje bi zasigurno, a s obzirom na iskaze tuženice i njezine kćeri o teškim životnim uvjetima, imala pravo. Institucijama se obratila tek nedavno i još uvijek nije odlučeno o njezinim zahtjevima.

27. Iako je tuženica u svojem prvom iskazu koji je dala pred sudom iskazala da režije plaća redovito, suprotno proizlazi iz dostavljenog očevidnika Financijske agencije iz kojeg je razvidno da su se protiv tuženice vodili brojni ovršni postupci radi neplaćenih režijskih troškova, a koji troškovi još uvijek nisu podmireni i vode se postupci prisilne naplate pred Financijskom agencijom. Iako sud prihvaća da je financijska situacija tuženice teška s obzirom na niska mjesečna primanja zajedničkog kućanstva, okolnost da ni režijski troškovima godinama nisu plaćani, ukazuje na nemaran odnos tuženice prema financijskim obvezama koje je terete.

28. Osim što tuženica nije redovito podmirivala režijske troškove i najamninu, tuženica nije ispunjavala ni druge obveze, a o čemu je sud zaključio na temelju podataka iz očevidnika Financijske agencije iz kojih je razvidno da osim pružatelja komunalnih usluga, postoje i drugi vjerovnici koji svoje tražbine prema tuženici pokušavaju naplatiti prisilnim putem (Novine d.o.o. u stečaju, Monte giro d.o.o., A1 Hrvatska d.o.o., OT-Optima telekom d.o.o., Birodom d.o.o., HZZO, RH Ministarstvo financija, Odvjetničko društvo Željak Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri j.t.d., Svea ekonomi d.o.o., Grad Zagreb, GE, Croatia osiguranje d.d., Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Allianz Hrvatska d.d.). Stoga i na temelju navedenog sud zaključuje da tuženica nije bila savjesna u ispunjavanju svih svojih financijskih obveza pa tako i obveze plaćanje najamnine tužitelju, a što je dovelo do otkaza Ugovora o najmu stana i pokretanja ovog postupka radi iseljenja.

29. Iz svega navedenog sud zaključuje da postoji dovoljni stupanj razmjernosti između zahtjeva za iseljenje i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario, odnosno poruke koja bi se poslala društvu da su svi dužni ponašati se u skladu sa zakonom i poštivati pravni poredak. Dakle, u ovom konkretnom slučaju sud nalazi da je mjera za iseljenje tuženice razmjerna cilju koji se hoće postići.

30. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci, a sve sukladno odredbi čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) i čl. 22. st. 4. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20).

Zagreb, 16. lipnja 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženici