1

          Poslovni broj 51 Gž-2682/2023-3             

 

 

                 

 

           Republika Hrvatska

      Županijski sud u Zagrebu

    Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                             Poslovni broj:  51 Gž-2682/2023-3             

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sabine Dugonjić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima, D. B. dipl. iur. i M. G. dipl. iur., zaposlenicima tužitelja, protiv tuženika G. p. Z. d.o.o., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima M. K. dipl. iur. i M. Š. dipl. iur., zaposlenicima tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-566/2022-19 od 1. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2023.

 

 

presudio je

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj poslovni broj P-566/2022-19 od 1. lipnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke presude.

 

II              Odbija se zahtjev za naknadu troška u iznosu od 89,54 eur / 674,64 kn kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 4.298,56 EUR / 32.387,50 HRK[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. kolovoza 2022. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 9,85 EUR / 74,27 HRK.

III Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

 

2.  Protiv dijela prvostupanjske presude, pod toč. I izreke, tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), predlaže preinačiti pobijanu presudu te podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Tuženik u žalbi navodi kako je glede tužiteljevih potraživanja isticao prigovor zastare prava propisane čl. 373. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/01), a ne zastare tražbine naknade štete prema važećem Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22: dalje: ZOO/22) jer je od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja tužitelja do prvog utuženja 2003. protekao rok od pet godina. Smatra da je tužiteljevo potraživanje neosnovano te da bi štetu nastalu tužitelju eventualno mogla predstavljati razlika između invalidske mirovine koju sada isplaćuje i starosne koju bi isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja. Također smatra da je trebalo primijeniti odredbu čl. 58. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, dalje: ZOMO/13) te da je tužitelj trebao osiguraniku prevesti invalidsku mirovinu u starosnu s danom 1. siječnja 2014. kada je navedeni zakon stupio na snagu čime bi osiguranik tužitelja, s obzirom na to da je 2008. navršio 65 godina života i imao preko 30 godina mirovinskog staža, postao korisnik starosne mirovine.

 

5. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan utvrdivši da se u predmetnom postupku radi o zahtjevu za naknadu štete kojeg tužitelj pravovremeno postavlja prema tuženiku zbog toga što je u periodu od 1. veljače 2020. do 30. lipnja 2022. isplaćivao svome osiguraniku invalidsku mirovinu i to zbog štetnog događaja od 20. studenog 1995. kad je osiguranik tužitelja kao zaposlenik tuženika doživio nezgodu na radu zbog koje je nastupio gubitak sposobnosti za rad, u razmjeru od 50% zbog bolesti te 50% zbog ozljede na radu.

 

6. Prema čl. 165. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: . 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022: dalje: ZOMO/22), potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a prema čl. 230. st. 1. ZOO/22 (ranije čl. 376. ZOO/01) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

7. U predmetnom slučaju tužitelj donošenjem rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu tužitelj nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje, pa dakle ni ono koje bi mu ovaj bio u obvezi isplaćivati godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Slijedom navedenog, kako se šteta koju trpi tužitelj sastoji u sukcesivnim isplatama njegovim osiguranicima, ista zastarijeva za svako pojedino davanje od trenutka isplate tog davanja, pa se stoga ovaj vid štete ne može smatrati povremenim potraživanjem na koje bi se glede zastare primjenjivala odredbe članka 372. i 373. ZOO-a. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 454/08-2 od 14. siječnja 2009.)

 

8. S obzirom na to da najstarije davanje u odnosu na koje tužitelj traži isplatu (naknadu štete) datira od veljače 2020., a tužba je podnesena 11. kolovoza 2022., prvostupanjski sud pravilno je zaključio kako u konkretnom slučaju nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO/22 te da je prigovor zastare neosnovan.

 

9. Nadalje, navodi tuženika da bi štetu tužitelju eventualno mogla predstavljati razlika između invalidske i starosne mirovine jer je osiguranik tužitelja 2008. stekao uvjete za starosnu mirovinu te da je invalidsku mirovinu trebalo prevesti u starosnu s danom 1. siječnja 2014., također su neosnovani.

 

10. Prvenstveno sud ukazuje da se u predmetnom slučaju primjenjuje ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, s time da je šteta, kako je prethodno obrazloženo, nastala za tužitelja prilikom isplate svake mjesečne invalidske mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 725/16-2 od 29. studenoga 2016). Kako se utužene isplate invalidske mirovine (od kojih tužitelj osnovano potražuje 50% isplaćivanog iznosa) odnose na period od 1. veljače 2020. do 30. lipnja 2022., za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja se kao lex specialis primjenjuje navedeni ZOMO/22. Prema čl. 161. st. 2. t. 1. ZOMO/22 stvarna šteta obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

 

11. Odredbom čl. 161 st. 2. ZMO/13, koja je bila na snazi do 31. prosinca 2018., bilo je propisano da naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to (toč.1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, dok je od 1. siječnja 2019. na snazi izmijenjena odredba iz toč. 2, (ZMO/22) koja izričito propisuje da naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Dakle, prema mjerodavnim materijalnopravnim odredbama (čl. 161. st. 2. t. 1. ZOMO/22), za tužiteljevo potraživanje naknade štete nije relevantno je li i kada osiguranik tužitelja naknadno stekao uvjete za odlazak u starosnu mirovinu i koliko iznosi razlika između starosne mirovine i invalidske mirovine koju tužitelj prima pa stoga nije niti bilo mjesta utvrđivanju postoji li, u konkretnom slučaju, razlika između isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine na koju bi osiguranik tužitelja stekao pravo.

 

12. Uz, to, ovaj sud ističe da se sudska praksa na koju se poziva tužitelj odnosi na razdoblje primjene navedene ranije važeće odredbe čl. čl. 161 st. 2. ZMO/13, koja je bila na snazi do 31. prosinca 2018. te ista nije primjenjiva u konkretnom predmetu.

 

13. Slijedom navedenog, po ocjeni ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da tužitelj, prema čl. 161. st. 1. i st. 2. ZOMO/22, ima pravo na naknadu štete u zatraženom iznosu te da navedena potraživanja, s obzirom na to da nije protekao rok iz čl. 230. st. 1.- ZOO/22, nisu u zastari. 

 

14. Kako iz izloženog proizlazi da nisu osnovani žalbeni razlozi, a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP-a, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

15. S obzirom na to da je žalba tuženika odbijena, prema čl. 161. st. 1. ZPP-a, odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška u povodu podnesene žalbe.

 

 

U Zagrebu 29. kolovoza 2023.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                         Ksenija Grgić, v.r.