Posl. br. P-184/2022-37

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ĆK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Marini Pibernik odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po OD Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 09.05.2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 16. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 326-135/2004, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 01.09.2004.godine, a solemniziran dana 06.09.2004.g. po javnom bilježniku Nansi Kopić iz Pule, pod br.:OU-1129/2004, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

“kunskoj protuvrijednost... prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria – Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita”,

zatim dio odredbe čl.3.II. koja glasi:

“obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria –Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja kako je to utvrđeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke”

te

“kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria –Bank d.d. na dan dospijeća.”,

nadalje dio odredbe čl.3.III.

“plaćaju se u skladu sa st.II»

pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.996,30 eura (slovima: dvije tisuće devetsto devedeset šest eura i trideset centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 1,36 eur od 5.11.2004 do isplate,

na iznos od 6,51 eur od 10.12.2004 do isplate,

na iznos od 4,73 eur od 8.1.2005 do isplate,

na iznos od 0,87 eur od 5.2.2005 do isplate,

na iznos od 0,48 eur od 5.3.2005 do isplate,

na iznos od 2,59 eur od 10.2.2009 do isplate,

na iznos od 4,77 eur od 10.2.2009 do isplate,

na iznos od 5,76 eur od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 3,04 eur od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 3,56 eur od 12.5.2009 do isplate,

na iznos od 0,06 eur od 12.12.2009 do isplate,

na iznos od 2,52 eur od 12.02.2010 do isplate,

na iznos od 6,00 eur od 12.02.2010 do isplate,

na iznos od 5,20 eur od 10.3.2010 do isplate,

na iznos od 9,94 eur od 9.4.2010 do isplate,

na iznos od 9,04 eur od 12.5.2010 do isplate,

na iznos od 10,79 eur od 12.6.2010 do isplate,

na iznos od 25,94 eur od 10.8.2010 do isplate,

na iznos od 22,82 eur od 10.8.2010 do isplate,

na iznos od 32,35 eur od 15.9.2010 do isplate,

na iznos od 29,06 eur od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 23,76 eur od 17.11.2010 do isplate,

na iznos od 34,93 eur od 18.12.2010 do isplate,

na iznos od 48,91 eur od 19.1.2011 do isplate,

na iznos od 38,90 eur od 15.2.2011 do isplate,

na iznos od 42,75 eur od 18.3.2011 do isplate,

na iznos od 38,28 eur od 19.4.2011 do isplate,

na iznos od 39,09 eur od 18.6.2011 do isplate,

na iznos od 58,02 eur od 26.07.2011 do isplate,

na iznos od 59,87 eur od 31.8.2011 do isplate,

na iznos od 75,68 eur od 31.8.2011 do isplate,

na iznos od 67,56 eur od 17.9.2011 do isplate,

na iznos od 58,67 eur od 14.10.2011 do isplate,

na iznos od 57,54 eur od 17.11.2011 do isplate,

na iznos od 56,86 eur od 20.12.2011 do isplate,

na iznos od 61,09 eur od 19.1.2012 do isplate,

na iznos od 64,78 eur od 28.2.2012 do isplate,

na iznos od 65,27 eur od 27.3.2012 do isplate,

na iznos od 62,72 eur od 27.4.2012 do isplate,

na iznos od 64,44 eur od 22.6.2012 do isplate,

na iznos od 65,62 eur od 22.6.2012 do isplate,

na iznos od 63,64 eur od 22.7.2012 do isplate,

na iznos od 64,16 eur od 25.8.2012 do isplate,

na iznos od 62,67 eur od 21.9.2012 do isplate,

na iznos od 59,51 eur od 27.10.2012 do isplate,

na iznos od 62,93 eur od 20.11.2012 do isplate,

na iznos od 64,57 eur od 25.12.2012 do isplate,

na iznos od 63,38 eur od 23.1.2013 do isplate,

na iznos od 56,92 eur od 26.2.2013 do isplate,

na iznos od 62,40 eur od 28.3.2013 do isplate,

na iznos od 62,88 eur od 11.6.2013 do isplate,

na iznos od 60,73 eur od 6.7.2013 do isplate,

na iznos od 54,04 eur od 27.7.2013 do isplate,

na iznos od 53,87 eur od 27.7.2013 do isplate,

na iznos od 55,52 eur od 25.9.2013 do isplate,

na iznos od 58,15 eur od 25.9.2013 do isplate,

na iznos od 61,80 eur od 29.11.2013 do isplate,

na iznos od 59,92 eur od 7.12.2013 do isplate,

na iznos od 61,25 eur od 28.12.2014 do isplate,

na iznos od 62,76 eur od 25.2.2014 do isplate,

na iznos od 62,89 eur od 28.3.2014 do isplate,

na iznos od 64,85 eur od 17.4.2014 do isplate,

na iznos od 64,21 eur od 10.5.2014 do isplate,

na iznos od 62,04 eur od 10.5.2014 do isplate,

na iznos od 61,35 eur od 23.7.2014 do isplate,

na iznos od 61,66 eur od 14.8.2014 do isplate,

na iznos od 64,12 eur od 30.8.2014 do isplate,

na iznos od 66,20 eur od 27.9.2014 do isplate,

na iznos od 65,75 eur od 31.10.2014 do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.701,54 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja na navedeni iznos teče počev od objave presude 16. lipnja 2025. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se , tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbenog zahtjeva koja je učinjena u podnesku od 27.11.2024.godine listovi 892 do 894 spisa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 06.09.2004. godine sklopila Ugovor o kreditu, koji se vodio pod brojem 326-135/2004, kojim Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita, a pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor u cijelosti je isplaćen od strane tužiteljice, da je predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovoren je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d na dan korištenja kredita. Zbog ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita bila promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pred naslovnim sudom vodi se parnični postupak pod posl.br. P- 757/2019 radi utvrđenja ništetnosti i isplate preplaćenog iznosa. Nadalje navodi da je odredbom članka 2. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje stambeni kredit u iznosu CHF 30.600,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja, za adaptaciju kuće, da je odredbom članka 3. st.II. Ugovora o kreditu ugovoreno je se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.10.2004.g. Nadalje, istom odredbom ugovoreno je da se interkalarna kamata obračunava u CHF, u visini redovne kamatne stope, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća. Odredbom članka 3.III. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamate obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (06.09.2004.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,862. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,86. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 22.042,18 kn. U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 27.11.2024.g. na listu 891-894 spisa tužiteljica je zatražila utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu sve na način kako je navedeno u stavku I i II izreke ove presude dok je glede kondemnacije zatražila isplatu ukupnog iznosa od --- eura s kamatom na pojedinačne iznose stav III izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost osnove tužbenog zahtjeva kao i visinu istog, istaknuvši prigovor zastare. Tuženik je naveo u bitnom da otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Navodi da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Naveo je da Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“, te da su ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Nadalje navodi da u člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan i da je tužitelju bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da je tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule, da je tužitelj pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (članak 4.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Slijedom navedenog tuženik je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije: na listovima 10-292 spisa, 328-741 spisa, 769-79 spisa, 797-799 spisa-zapisnik, 801-838 spisa, 846-863 spisa-nalaza i mišljenje vještakinje, 883-886 spisa, 889-890 spisa- dopunskog očitovanja vještakinje, 892-894 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva, 890-891 spisa-iskaz a vještakinje, 896-898 spisa-iskaza tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj, koji je specificiran u konačnici sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici u podnesku od 27.11.2024. godine listovi 891-894 spisa osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 01.09.2004. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 326-135/2004, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je pravna prednica tužene kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 30.600,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Banke d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće. Člankom 3. točka 4. ugovoreno je trajanje kredita do 30.09.2014. godine. Nije sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran na način da bi bio zamijenjen za kredit u eurima što je uostalom potvrđeno na ročištu od 12.03.2024. godine list 2 tog zapisnika

. I iz iskaza tužiteljice sa ročišta od 25.3.2025.godine nesporno proizlazi da predmetni kredit nije konvertirala u eure.

6. Nije sporna činjenica da se navedenim ugovorom o kreditu glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, da je temeljem članka 3. točka 2. istog predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamata koja se obračunava u chf a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Banke d.d. te a je čl. 2 istog ugovora ugovoreno vezano za valutu švicarskog franka u kojim se glavnica i anuiteti vežu za tu valutu unska protuvrijednost prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Banke d.d. važećem na dan korištenja.

7. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 10-18 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka, te da je predmetni kredit otplatila, što je potvrđeno i iskazom tužiteljice.

8. Nije sporna činjenica da na listovima 22, 54 i 58 spisa prileži otplatni plan od strane sada tuženika.

9. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 26-41 spisa prileži pregled prometa za klijenta ovdje tužiteljicu po predmetnom kreditu, da na listovima 42-45 spisa prileži specifikacija uplata vezano za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listu 46 spisa prileži obavijest o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu od strane tužene iz koje je obavijesti vidljivo mijenjanje kamatnih stopa (u najvećem dijelu porast). Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 47-52 spisa, 56 spisa prileži obavijesti banke vezano za promjenu kamatne stope te vezano za visinu anuiteta. Nije sporna činjenica da na listu 60-64 spisa prileži izračun od strane pravne prednice tuženika efektivne kamatne stope.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

11. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbi o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Sporna je i činjenica da li treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike tj. iznose koje je tužiteljica plaćala u manjem iznosu jer je tečaj CHF bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita.Sporan je i tuženičin prigovor da tužiteljica nema status potrošača list 897 spisa.

12. U odnosu na mjesnu nadležnost ovoga suda razvidno je da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u [adresa], list 18 spisa zbog čega primjenom članka 59 ZPP- a postoji nadležnost ovoga suda. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred općinskim sudom u [adresa].

13. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan.

14. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). U konkretnom slučaju valja primijeniti zastarni rok iz čl. 225 ZOO-a (petogodišnji opći zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi.

14. Tužiteljica je u svojoj prvobitnoj tužbi potraživala iznos od 22.041,18 kn ili protuvrijednost 2.925,50 eura,list 5 spis.Prema ranijoj sudskoj praksi tužiteljica bi sukladno članku 191 st. 1 ZPP-a ipak u tom dijelu promijenila istovjetnost kondemnatornog tužbenog zahtjeva čime bi po tom naglašava se ranijem pravnom stajalištu tužbu objektivno glede kondemnacije preinačila u tom dijelu ( u tom smislu je išla i ranija sudska praksa Rev-x 526/2018-2 od 28.5.2019.godine prema kojoj odluci zastara počinje teći od dana kad je tužba preinačena ). Međutim prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga vezano za kondemantran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da za tu tražbinu vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) pa do dana 9.3.2022. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan.

15. Naime, i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

16. Kako je već navedeno u konkretnom slučaju tužiteljica je u svojoj prvotnoj tužbi koja je zaprimljena dana 9.3.2022. godine vezano za kondemnatorni dio tražbine koji se odnosio na preplaćene iznose potraživala prije vještačenja ukupno iznos od 22.042,18 kn , odnosno 2.925,50 eura, da bi nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka potraživala iznos od 2.996,30 eura listovi 892 do 894 spisa, kojoj preinaci se tužena usprotivila , list 895 spisa, pa je valjalo temeljem članka 190 st.2 i 3 ZPP-a istu dopustiti ako se zauzme pravno stajalište da ipak nije riječ o nepravoj preinaci, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

17. U odnosu na izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF po ocjeni ovog suda kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a, upućuje se na sve prethodno obrazloženo da se ne ponavlja) tj. niti do podnesene tužbe podneskom od 9.3.2022.godine jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).

18. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.

19. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 846 do 863 spisa prema tim pojedinačnim iznosima.

20. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

22. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

23. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužiteljica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive, te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

24. Iz životnog i objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 25.03.2025. godine potvrđeno je u bitnom da se na listovima 10 do 18 spisa radi o predmetnom ugovoru o kreditu. Tužiteljica je nadalje iskazala citira se:

"Na upit suca ovaj ugovor je vjerojatno išao sa strane banke, ja sam došla samo potpisati. Na upit ja mislim da su ovaj ugovor pripremili ovi iz banke. Na upit prije ovog ugovora da li sam imala nekakve ugovore odg: ne, mislim da mi je ovo bio jedan od prvih ugovora. Na upit koja je bila svrha tog kredita odg: ono što i piše u čl. 2 vezano za stambeni kredit. Prije ovoga nikad nisam imala ugovor u švicarcima, onda je taj švicarac bio jako popularan. Na upit suca ja sam imala račun u toj banci-tuženika i oni su me savjetovali da dignem taj kredit u toj valuti, bio je popularan, tada je to bio kredit koji su vi dizali u to vrijeme. To su mi rekle te ženske u banci. Kad sam rekla da u mi rekli da je povoljan odg: jer je imao najmanju kamatnu stopu. Na upit nisam konvertirala ovaj kredit. Na upit taj kredit je utrošen za stambene svrhe. Na upit koliko je rata iznosila na početku a koliko kasnije odg: ne znam, međutim sjećam se da se povećala ali se ne mogu sjetiti koliko. Na upit suca da li mi je bankarska službenica objasnila neke karakteristike švicarca kao valute odg: ne ona je rekla da su švicarci stabilni, da je to dobro za platiti i da je dugoročno gledano to super. Ne mogu se sada sjetiti koliko i je ta rata povećana. Otplatila sam taj kredit. Rekli su mi da je taj kredit dobar, da se ne će mijenjati puno, da će kamatna stopa možda čak ići i dolje. Na upit suca nisu me upozorili ni na kakve opasnosti vezano za oscilacije švicarca kao tečaja, nismo o tome niti pričali. Nisam očekivala takvu promjenu, tad mi je bilo bitno broj rata na toliko godina. Da li sam mogla pregovarati vezano za izmjene neke ugovorne odredbe odg nisam nikada ni pokušavala. Na upit suca da i mi je javni bilježnik objašnjavao nešto vezano za sadržaj samog ugovora o kreditu a što ne piše u samom ugovoru odg: nije. Čini mi se da je vezano za bankaricu bila ženska osoba.Na upit pun. tužiteljice da li sam bila upoznata da je u kreditu navedeno da se valuta veže uz valutnu klauzulu odg: da rekla je da je švicarac stabilan da neće biti promjena, pročitala sam ugovor, i ona je rekla da vjerojatno neće biti promjena da je švicarac stabilan i da ne moram brinuti. Na upit pun. tuženika da li sam u vrijeme sklapanja ugovora bila vlasnica nekog obrta ili firme odg: da radila sam, bila sam direktorica firme Studio 052.Na upit suca iznos iz kredita je iskorišten za obiteljsku kuću, znam da smo u ono vrijeme radili pregradne zidove. To je kuća gdje mi je prijavljeno prebivalište, gdje živim. U toj kući živim ja sa svojom obitelji. Nedugo nakon kredita vršila se ta renovacija obiteljskog objekta, možda nakon par mjeseci. Izvršeno je renoviranje podova, wc, prozori, vrata, ne možeš previše s tih 30 tisuća švicaraca" završen citat.

25. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru. Suprotni tvrdnjama tužene razvidno je da je tužiteljici trebao kredit isključivo za stambene potrebe. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 10 do 18 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužiteljice te se vidi i iz obrasca ugovora) te da je koristila za rješavanje stambenog prostora (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03) pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene koja svoje paušalne tvrdnje od tome da je tužiteljica koristila kredit za poslovnu aktivnost nije ničim dokazala niti je predložila dokaze na te okolnosti. Isto tako nije postojala potreba saslušanja javnog bilježnika. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-207/2025-3 od 10.4.2025.godine, presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-2212/2021-3 od 25.1.2023.godine itd.) saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica o obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije ima ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili objasniti parametre promjene kamatnih stopa (u tom smislu ide odluka Ustavnog suda U-III-4223/21 od 1.12.2021.godine).

26. Na temelju analize iskaza tužiteljice kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 1.9.2004.godine (koji je solemniziran 6.9.2004.godine). Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

27. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti tim bitnim elementima postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražila između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

28. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora (i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi što nije predmetom ove parnice) tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke zbog promjene tečaja CHF što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužiteljice što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 862 do 863 vezano za taj osnov. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača na kojeg je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

29. Štoviše iskaz tužiteljice jasno upućuje na zaključak da je njoj upravo od strane bankarskog službenika prezentirana povoljnost tog kredita ako uzme kredit upravo u valuti CHF što proizlazi i iz dijela njezinog iskaza "oni su se savjetovali da dignem taj kredit u toj valuti …".

30. Stoga, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena (točnije pravna prednica tužene) kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi , o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke što nije predmetom ove parnice, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu.

31. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ĆKM i HKM protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

32. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

33. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od1.9.2004.godine koji je solemniziran 6.9.2004.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

34. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. na listu 846 spisa.

35. Iz pisanog nalaza i mišljenja od 25.08.2024. godine list 846 spisa vještak je naveo da pozitivne pretplate po mjesecima nastale na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila tužitelja kao korisnika kredita uzimajući u obzir datum plaćanja anuiteta, u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan puštanja kredita u tečaj, odnosno pozitivne tečajne razlike ukupno iznose *2.996,30 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 2, dok informativno, razlike manje plaćenih anuiteta u odnosu na iznos anuiteta koji bi trebali biti plaćeni po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *538,01 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3 listovi 853 do 856 spisa. U svojoj dopuni nalaza od 14.11.2024.godine listovi 889 do 890 spisa vještakinja je vezano za prigovor tužene ukazala da je vještvo provela sukladno danoj zadaći suda, da tuženik primjedbe iznosi na temelju konstrukcije da bi se obračun trebao temeljiti na kredit u kunama, što je vještakinja demantirala navodeći u bitnom da je vještačenje provedeno s osnova valutne klauzule a ne promjenjive kamatne stope te da kamatna stopa za kunske kredite nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se vještvo provodi za utvrđenje tečajne razlike plaćenih anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita, list 889 pisa.

36. Vještak je na ročištu 11.2.2025.godine u cijelosti ustrajao u svom nalazu te tužena nije imala nikakve primjedbe niti upite.

37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu pa je valjalo tužiteljici dosuditi s osnova tečajne razlike ukupan iznos od 2.996,30 eura (pozitivne preplate) a sve prema zbroju pojedinačnih iznosa na str. 853 do 856 spisa zadnja kolona.

38. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku II izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja.

39. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud neprihaća da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate. Osim toga sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH u Rev 984/24 od 11.2.2025.godine u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je teačj HRK- CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

40. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja stranke su se na ročištu od 9.5.2025.godine (očitom omaškom u pisanju je na tom zapisniku ostavljen datum sa prošlog ročišta 25.3.2025.godine na kojem je zakazano ročište za 9.5.2025.godine, što je ispravljeno rješenjem) suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu budući je tužena odustala od saslušanja osobne bankarice. Na tom ročištu od 9.5.2025.godine je zakazano ročište za objavu presude za dan 13.6.2025. ali je isto rješenjem odgođeno za dan 16.6.2025.godine.

41. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a.

42. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 12.12.2022., 27.11.2024. I 23.12.2024. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, a za podnesak od 21.6.2024. 50 bodova tbr. 8/2, za zastupanje na ročištima od 12.3.2024., 11.2.2025., 25.3.2025. i 9.5.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište potbr. 9/1, što iznosi ukupno 850 bodova ili 1.700,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 425,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.125,00 eura. Tužiteljici nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u visini koju je tražila od 200,00 kn ili 26,54 eura (tečaj 7.53450) . Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od zatraženih 550,00 eura eura. Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška iznos od 2.701,54 eura (ili 2.125,00 e + 25,54 e + 550,00 eura), koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja na navedeni iznos teče počev od 16.6.2026.godine (dan presuđenja) pa do isplate, stav III izreke ove presude.

43. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti, tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

U [adresa], 16. lipnja 20245 godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.