REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-110/2025-76.

(Raniji broj: P-1199/2023, P-578/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, B. Bušića 2A, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. svibnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 13. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredbe čl. 1., 2., 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007 od 28. 03. 2007., zaključen između tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića broj 10, OIB: 92963223473 zaključen dana 28. 03. 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice broj OV-3681-07 od 29. 03. 2007., kojima su u ispunjenju Ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula..

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića broj 10, OIB 92963223473 da tužitelju MĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.105,91 Euro sa zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje počev od 01.07.2002. godine do 31.12.2007. godine, po stopi od 14 % godišnje počev od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 01.07.2011. godine do 31.07.2015.godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. travnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je bila na snazi na dan 1.1. a za drugo polugodište referentna stopa koja je bila na snazi 1.7. tekuće godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glave operacije Europske središnje banke a koja kamata teče na iznose od:

9,29 Eur-a počev od 06.11.2007.godine

9,20 Eur-a počev od 06.12.2007.godine

9,13 Eur-a počev od 08.01.2008.godine

9,04 Eur-a počev od 07.02.2008.godine

13,90 Eur-a počev od 07.03.2008.godine

13,77 Eur-a počev od 08.04.2008.godine

13,64 Eur-a počev od 07.05.2008.godine

13,51 Eur-a počev od 06.06.2008.godine

13,37 Eur-a počev od 08.07.2008.godine

13,24 Eur-a počev od 07.08.2008.godine

13,11 Eur-a počev od 05.09.2008.godine

12,97 Eur-a počev od 07.10.2008.godine

12,83 Eur-a počev od 05.11.2008.godine

12,69 Eur-a počev od 05.12.2008.godine

12,54 Eur-a počev od 07.01.2009.godine

12,40 Eur-a počev od 06.02.2009.godine

12,26 Eur-a počev od 06.03.2009.godine

24,21 Eur-a počev od 07.04.2009.godine

26,04 Eur-a počev od 06.05.2009.godine

23,78 Eur-a počev od 08.06.2009.godine

22,39 Eur-a počev od 07.07.2009.godine

29,69 EUR-a počev 06.08.2009.godine

31,45 EUR-a počev 07.09.2009.godine

29,61 EUR-a počev 06.10.2009.godine

28,65 EURA počev 05.11.2009. godine

31,07 Eur-a počev od 07.12.2009.godine

33,32 Eur-a počev od 07.01.2010.godine

36,20 Eur-a počev od 09.02.2010.godine

35,28 Eur-a počev od 08.03.2010.godine

39,45 Eur-a počev od 07.04.2010.godine

38,95 Eur-a počev od 05.05.2010.godine

42,80 Eur-a počev od 07.06.2010.godine

53,00 Eur-a počev od 06.07.2010.godine

46,70 Eur-a počev od 06.08.2010.godine

59,92 Eur-a počev od 07.09.2010.godine

55,67 Eur-a počev od 05.10.2010.godine

48,70 Eur-a počev od 05.11.2010.godine

61,78 Eur-a počev od 06.12.2010.godine

71,49 Eur-a počev od 05.01.2011.godine

64,15 Eur-a počev od 08.02.2011.godine

63,91 Eur-a počev od 07.03.2011.godine

60,66 Eur-a počev od 06.04.2011.godine

66,25 Eur-a počev od 06.05.2011.godine

79,60 Eur-a počev od 07.06.2011.godine

77,13 Eur-a počev od 06.07.2011.godine

107,60 Eur-a počev od 08.08.2011.godine

106,12 Eur-a počev od 06.09.2011.godine

80,29 Eur-a počev od 06.10.2011.godine

81,48 EUR-a počev 04.11.2011.godine

76,94 EUR-a počev 06.12.2011.godine

81,59 EUR-a počev 09.01.2012.godine

85,58 EUR-a počev 07.02.2012.godine

84,78 Eur-a počev od 06.03.2012.godine

82,32 Eur-a počev od 06.04.2012.godine

82,68 Eur-a počev od 07.05.2012.godine

84,35 Eur-a počev od 07.06.2012.godine

82,04 Eur-a počev od 05.07.2012.godine

82,37 Eur-a počev od 07.08.2012.godine

80,53 Eur-a počev od 04.09.2012.godine

76,86 Eur-a počev od 05.10.2012.godine

80,07 Eur-a počev od 06.11.2012.godine

79,43 Eur-a počev od 05.12.2012.godine

80,48 Eur-a počev od 08.01.2013.godine

75,48 Eur-a počev od 06.02.2013.godine

76,48 Eur-a počev d 06.03.2013.godine

78,97 Eur-a počev od 05.04.2013.godine

75,44 Eur-a počev od 07.05.2013.godine

72,13 Eur-a počev od 05.06.2013.godine

69,05 Eur-a počev od 05.07.2013.godine

70,54 Eur-a počev od 07.08.2013.godine

72,07 Eur-a počev od 05.09.2013.godine

74,86 Eur-a počev od 07.10.2013.godine

73,20 Eur-a počev od 06.11.2013.godine

73,95 Eur-a počev od 05.12.2013.godine

71,82 EUR-a počev od 09.01.2014.godine

75,10 EUR-a počev od 07.02.2014.godine

75,94 EUR-a počev od 06.03.2014.godine

66,63 EUR-a počev od 08.04.2014.godine, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića broj 10, OIB 92963223473 da tužitelju MĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.831,81€ zajedno sa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je bila na snazi na dan 1.1. a za drugo polugodište referentna stopa koja je bila na snazi 1.7. tekuće godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glave operacije Europske središnje banke, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

IV O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da su dana 28.03.2007.godine tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007. na iznos od 21.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je kredit podignut u iznosu od 21.816,00 CHF. Iz prometa po kreditu vidljivo je da je u prijenos u otplatu tuženik stavio iznos od 21.770,33 CHF na dan 01.04.2007.godine. Ugovoreni tečaj za obračun je srednji tečaj HNB na dan isplate kredita. Na dan 01.04.2007.godine srednji tečaj HNB za CHF iznosio je 4,543615 kn. Iznos od 21.770,33 CH po tečaju 4,543615 iznosi 98.916,00 kn i to je iznos koji je stavljen u otplatu i po tom iznosu je sačinjen otplatni plan u kunama. Kunska protuvrijednost kredita od 21.770,33 CHF po srednjem tečaju HNB na dan 01.04.2007.godine iznosi 98.916,00 kn. Po prometu po kreditu vidljivo je da je isplata kredita bila 29.03.2007.godine i srednji tečaj HNB za 1 CHF iznosio je 4,562788 kn. Interkalarna kamata, obračunata je za dva dana i iznosi 5,99 CHF, naknada i ostala ugovorena davanja naplaćena su prilikom isplate kredita. Međutim, u obračunu, odnosno otplati kredita nije uspoređivana jer nema razlika. Dopisom od 01.04.2007.godine tuženik je obavijestio tužitelja da je izvršen prijenos kredita u otplatu u iznosu do 21.770,33CHF, na dan 01.04.2007.godine i ti su iznosi korišteni u izvještaju. U trenutku ugovaranja kredita ugovorena je redovna kamata od 4,95 %. Kredit je odobren na rok od 84 mjeseci ( sedam godina). Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Prvi anuitet je dospio na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, što je 01.05.2007.godine, a zadnji dan otplate je 01.04.2014.godine.

Obvezu po ugovoru o kreditu broj 3208715881/2007, kreditna partija 7103575890 od 28.03.2007.godine tužitelj je izvršavao na vrijeme sukladno ugovoru. Zadnjom uplatom dana 08.04.2014.godine tužitelj je u cijelosti otplatio kredit. Po ugovoru o kreditu tužitelj je ukupno otplatio kredita u iznosu od 148.695,18 kn. Po ugovoru o kreditu uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,95 % i na iznos po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate kredita ukupno zaduženje po anuitetima od 01.05.2007.godine do 01.04.2014.godine iznosilo je 117.242,74 kn.

Bitan sastojak ugovora o kreditu činila je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je kredit ugovoren u valuti CHF što proizlazi iz čl. 1. Ugovora o kreditu od 28.03.2007.godine gdje se navodi da će tužitelj kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama.

O valutnoj klauzuli stranke nisu posebno pregovarale, međutim kraj činjenice da je tuženik isplatu kredita izvršio u kunama, a isto tako tužitelj je u kunama vršio isplate po zaključenom ugovoru o kreditu to se opravdano postavlja pitanje svrhe i razloga ugovorene valutne klauzule tim više što je kuna kao zakonsko sredstvo plaćanja u navedeno vrijeme bila, a i danas je stabilna valuta posebice u odnosu na Eur-o. Navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF za koju valutu se općenito navodilo da je stabilna valuta, ubrzo nakon zaključenja ugovora upravo zbog enormnog porasta tečaja CHF, narušila je pravičnu ravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja, dočim se tuženik rastom tečaja CHF neosnovano bogatio. Takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna je, a navedeno proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.godine. Naime, isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženiku radi vraćanja kredita a koji anuiteti su obračunani na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovornih strana i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnima.

Bitan sastojak ugovora o kreditu činila je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno odluci banke. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost da takvu odredbu ne prihvati. Navedena odredba imala je za posljedicu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijene kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti je odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u ugovoru nepoštena i kao takva ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Naprijed spomenute presude donesene su u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači te iste obvezuju sud i u ovom konkretnom sporu tužitelja protiv tuženika.

Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio na osnovu takvih ništetnih ugovornih odredaba.

Ukupno zaduženje po anuitetima obračunatim na način kako je ugovoreno na dan potpisa ugovora: redovna kamata 4,95 %, srednji tečaj HNB za devize na dan 01.04.2007.godine iznosi 4,543615 kn/1 CHF i rok otplate od 84 mjeseci, odnosno do 01.04.2014.godine kada je dospio na naplatu zadnji anuitet kredita, iznosi 117.242,74 kn. Tužitelj je ukupno otplatio po ugovoru o kreditu iznos od 148.695,18 kn. Ukupna razlika više plaćenog po ugovoru o kreditu broj 3208715771/2007, kreditna partija 7103575890 od 28.03.2007.godine do 08.04.2014.godine kada je izvršena zadnja uplata, iznosi 31.452,44 kn. Više je plaćeno 31.692,35 kn, a manje je plaćeno 239,91 kn. Za više plaćeno po ugovoru tužitelj potražuje zatezne kamate.

Stoga, predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim odredbe čl. 1., 2., 6., Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007. od 28.03.2007.godine, zaključen između tužitelja OĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB 92963223473 zaključen dana 28.03.2007.godine i solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice broj OV-3681-07 od 29.03.2007.godine, kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 31.452,44 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci na način da je isti smanjen u odnosu na ranije postavljeni tužbeni zahtjev, pa nije došlo do preinake tužbe.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu pismenim podneskom od 2. srpnja 2019. godine u kojem osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane i u pogledu pravne osnove, visine, te ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanja dospjela prije 4. lipnja 2014. godine odnosno, tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara promašenoj aktivnoj legitimaciji budući da tužitelj nije otplaćivao kredit već druga osoba. U odnosu na istaknuti prigovor zastare smatra da je zastarni rok koji se primjenjuje na stjecanje bez osnove i koji počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala a ističe protekom roka od pet godina od dana za svaku pojedinu uplatu. Ističe da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine.

Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, pa stoga ne postoji sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

Smatra da je zakonodavac institut kolektivne zaštite usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

Tuženik ističe da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato na razini Europske unije te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove Direktive, te je Europska komisija uputila 11,. travnja 2018. godine Europskom parlamentu prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanja izvan snage Direktive 2009/22 EZ, te ističe da je primjena prijedloga Direktive na sporove poput ovoga predviđena u okviru popisa propisa.

Ističe da je u prijedlogu Direktive predviđen rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje sa Direktivnom pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive te Europska komisije ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Stoga, smatra da zbog nastupa zastare je potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Nadalje, ističe da je tužitelj upoznat sa valutnim rizikom i da je to navedeno u čl. 1. Ugovora gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF a u odredbi čl. 18. Ugovora o kreditu neposredno prije potpisa tužitelja jasno stoji izjava tužitelja o tome da je upoznat s valutnom klauzulom kao i da izrijekom pristaje na rizike promjene tečajnih odnosa. Valutna klauzula je zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba a nakon što je valjano ugovorena ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva a ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Isto tako nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata, koja je ugovorena početna od 4,95%. Osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a je plaćati redovnu kamatu. Kamata je određena ugovorom o kreditu stoga je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose a isto tako nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojom odlukom utvrđeno kao ništetno.

Tečaj CHF prema EUR/DEM a time i prema HRK je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB štiti tečaj kune prema EUR tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR a time i posredno tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB n štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes Švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka nije znala niti je imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice da je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, ističe da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane vice guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja eura a potom ponovljena i četiri godine kasnije neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponude banke. Tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita nije znao niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR.

HNB štiti tečaj KN prema EUR a radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine te je na istu upozorio tadašnji vice guverner HNB-a prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

Standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako ga postavlja sud Europske unije, zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice guverner HNB i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanju kredita.

Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego je nudila kredite u EUR i KN.

Tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju a iz čega proizlazi da na strani bane nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja kako bi banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom a isto tako na poznate razlike predmetne valuta prema drugim valutama u ponudi. Od banke se ne može očitovati da klijenta informira o nečemu što ni sama nema saznanja odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, pa banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

U odnosu na način promjene kamatne stope tuženik ističe da se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine pa do otplate kredita 16. lipnja 2014. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve, te je o istom obavještavala tužitelja pa stoga se kamatna stopa mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovornog parametra od 1.1.2013. godine čija promjena je neovisna o volji ugovornih strana.

Tuženik predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-1102/2025 (Raniji broj: P-1199/2023, P- 578/2019), tj. uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007 od 28. ožujka 2007. godine (list 9-13), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 14), u otplatne tablice (list 15-18), u promet po kreditu (list 19-24), u otplatni plan (list 25-32), u novinske članke (list 80-86), u opće uvjete primjene kamatne stope Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim fizičkim osobama (list 87-92, 457-458), u obavijest o novostima u utvrđivanju kamatne stope (list 93), u obavijest Veterinarskoj stanici Bjelovar d.o.o. kao poslodavcu tužitelja (list 99-100), u sudsku prasku (list 105-423, 443-451), u opće uvjete poslovanja (list 452-456), u suglasnost poslodavcu tužitelja (list 464-465), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević (list 481-486), u očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka (list 508-515).

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 466-469).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja u ranijem postupku tužbeni zahtjev tužitelja je prvostupanjski sud odbijao kao neosnovan svojim presudama pod poslovnim brojem P-578/2019-48. od 3. srpnja 2023. godine a koju presudu povodom žalbe tužitelja je ukinuo Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-1151/2023-2. od 30. studenog 2023. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku ponovo je donesena presuda pod poslovnim brojem P-1199/2023-60. dana 20. ožujka 2024. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja a o kojoj presudi povodom žalbe tužitelja je odlučio Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-636/24-2. od 23. siječnja 2025. godine na način da je ukinuo presudu ovoga suda P-1199/2023-60 od 20. ožujka 2024. godine i predmet vratio ponovno na suđenje po drugom sucu.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. ožujka 2007. godine sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007 – kreditna partija 7103575890 kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita.

7. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 4.105,91€ zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 8. travnja 2025. godine a nakon što je isti postavljen sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine , i da li su odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 1., 2. i 6. u kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku određeni iznos kredita čije su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak, te kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka o visini kamatnih stopa banke, nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare kao i visine potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača, te da li je osnovan prigovor tuženika nedostatak aktivne legitimacije.

9. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 28. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208715881/2007 kojim je tuženik Zagrebačka banka d.d. odobrio tužitelju kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 21.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (čl. 1), rok otplate kredita 84 mjeseca sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 4,95 % (članak 2.).

U čl.6. istoga kredita, stranke su ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu 307,84 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. U čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu ugovoreni su instrumenti osiguranja povrata kredita tako da otplatu cjelokupne tražbine po ugovoru jamči i jamac te da se korisnik kredita, sudužnik i jamac obvezuju dostaviti kreditoru zadužnicu kojom pristaju na zapljenu svih svojih računa kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te na isplatu tih novčanih sredstava na račun kreditora.

Isto tako, u čl. 10. istoga Ugovora a radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita, korisnik kredita kao fiducijarni dužnik prenosi kreditoru u vlasništvo vozilo Peugeot, tip i model: 206, Trendy 1.4. HDI, godina proizvodnje: 2007., te dopušta kreditoru da u bilo kojem trenutku tijekom postojanja tražbine kreditora po ovom ugovoru bez ikakvih daljnjih pitanja i odobrenja upisom u javni registar u kojem se registriraju osobna vozila te u knjižicu vozila prenese na sebe pravo vlasništva na vozilu.

Stranke su u ostalim odredbama ugovora ugovorile ostala prava i obveze kako kreditora, tako i korisnika kredita.

10. Uvidom u promjenu kamatnih stopa po navedenom kreditu, utvrđuje se da je kamatna stopa na dan odobrenja kredita 28. ožujka 2007. godine bila 4,95%, da bi 1. listopada 2007. godine iznosila 5,85% i anuitet je iznosio 315,86CHF, a 1. veljače 2008. godine kamatna stopa je iznosila 6,35% a anuitet 320,50CHF, da bi 1. srpnja 2009. godine kamatna stopa iznosila 7,35% a anuitet 327,87 CHF. U istoj obavijesti je navedeno da se anuiteti obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

11. Uvidom u otplatni plan za navedeni kredit utvrđuje se da je iznos kredita 21.860,00 CHF, da je redovna rata 307,84 CHF, nominalna kamatna stopa 4,95% promjenjiva, iznos tečaja 4,553352, prva rata 1. svibnja 2007. godine u iznosu od 307,84CHF, a zdanja rata 1. travnja 2014. godine u iznosu od 307,84CHF.

12. Iz prometa po kreditu vidljivo je da je otplata kredita vršena obustavom plaće korisnika kredita a ovdje tužitelja koju je ostvarivao kod poslodavca Veterinarske stanice.

13. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Zagrebačke banke d.d. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine (NN 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi utvrđenja i isplate iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 1., te čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

14. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO-a), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

Sud ne može prihvatiti kao uvjerljivo opravdanje tuženika da na strani tuženika kao banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja i da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, međutim, imajući u vidu status tuženika i poslovanje čime se bavi, onda sigurno banka je mogla i trebala imati saznanja o eventualnoj mogućnosti nestabilnosti tečaja i na isto upozoriti tužitelja.

Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) a koji su bili na snazi u vrijeme otplate kredita, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07.

15. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. istoga zakona da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju nije dostavljao obavijest osobno u kojoj bi naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, već je dostavio samo obavijest o promjeni kamatne stope i iznosu anuiteta.

Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 4,95% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao.

16. Naime uvidom u obavijest o promjeni kamatnih stopa utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora 28. ožujka 2007. godine bila 4,95%, i to 1. listopada 2007. godine na 5,85%; 1. veljače 2008. godine na 6,35% i 1. rujna 2009. godine na 7,35%.

Isto tako, iz obavijesti o novostima i utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. godine koju obavijest je tuženik dostavio tužitelju, utvrđuje se da sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), su banke dužne uskladiti svoje poslovanje do 9. siječnja 2013. godine na način da se visina promjenjive kamatne stope izrazi na temelju parametara koji su jasni i poznati potrošačima a koje su primjerice Zakonom navedeni. Tuženik usklađuje svoje poslovanje s novim propisom tako što je tuženik donio nove Opće uvjete promjene kamatne stope u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama i koje su stupile na snagu 1. siječnja 2013. godine. U usklađenju svoga poslovanja, Zagrebačka banka d.d. ne mijenja visinu kamatnih stopa koje su zatečene na dan 31. prosinca 2012. godine. Isto tako, proizlazi da kamatna stopa po auto kreditu tužitelja broj 7103575890 na dan 1. siječnja 2013. godine ostaje nepromijenjena te iznosi 7,35% a prema novim uvjetima određenja kamatne stope sastoji se od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M Libor za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. godine iznosi 0,065 postotnih poena i od fiksnog dijela koji iznosi 7,285 postotnih poena.

Isto tako, proizlazi da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđenje statusa klijenta tuženika banka obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog s primjenom novih kamatnih stopa od 1. siječnja i od 1. siječnja svake godine. Također, proizlazi da banka obavještava tužitelja da na dan 1. srpnja 2013. godine koji je prvi dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. godine neće u izračunu kamatne stope tužitelja primijeniti eventualni porast vrijednosti Libora za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31. prosinca 2012. godine već jedino njen eventualni pad, te da će prilikom svake promjene varijabilnog dijela kamatne stope koji utječe na povećanje ukupne kamatne stope banka obavijestiti u roku od 15 dana prije njezine primjene. Stoga se može zaključiti da je banka tek primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), u svojim Općim uvjetima utvrdila od kojih elemenata se sastoji kamatna stopa i način njezina određenja a sve kako bi potrošač mogao imati saznanja i istome mogla biti razumljiva.

17. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je 2007. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila marke Peugeot 206 na rok od 7 godina. U to vrijeme njegovi roditelji su bili u starijoj životnoj dobi i bolesni, a kćerka je završavala srednjoškolsko obrazovanje, roditelji su živjeli u [adresa], a majka i danas živi u [adresa], te se tada odlučio za kupnju sigurnijeg osobnog vozila kako bi mogao posjećivati svoje roditelje. Dakle, odlučio se za kupnju novog osobnog vozila za svoje potrebe. Bio je u Koprivnici u salonu Auto partnera d.o.o. te se interesirao za kupnju osobnog vozila i odlučio se za kupnju vozila marke Peugeot 206 koji je tada koštao oko 95.000,00 kn te je odlučio da je to za njega prihvatljivo i da će moći financijski otplatiti kredit. Nitko mu od strane djelatnika u toj auto kući nije obrazlagao kakovu vrstu kredita može podići, niti se on posebno o tome interesirao jer je imao povjerenje da je to uhodana stvar između te auto kuće i banke. Kad se početkom travnja 2007. konačno odlučio za kupnju upravo predmetnog vozila iz te auto kuće su ga poslali u poslovnicu tužene u Koprivnicu gdje je morao otvoriti račun i platiti iznos od 200,00 kn i od tamo su ga poslali kod javnog bilježnika gdje ga je već čekao ugovor o kreditu i nitko mu nije ništa obrazlagao. Imao je povjerenje da je sve onako kako treba biti, sve se odvijalo na brzinu, ugovor nije posebno ni čitao, potpisao je gdje mu je rekao javni bilježnik. Smatrao je da je to jedan uhodan posao između auto kuće, banke i javnog bilježnika, a jedino mu je bilo važno da dobije kredit s ratom koja bi mu bila prihvatljiva, a prva rata kredita je bila negdje između 1.200,00 do 1.300,00 kn. Prije ovoga kredita ranije nije podizao kredit, pa tako nema iskustva oko kreditnog obvezivanja. U vrijeme podizanja predmetnog kredita je imao otvoren tekući račun kod Erste & Steiermarkische Bank d.d. na koji mu je isplaćivana plaća kao dr. veterinarske medicine s obzirom da od 1990. radi u Veterinarskoj stanici Bjelovar. Upravo kod predmetnog kredita je tražio da se rate kredita otplaćuju direktno preko njegove plaće koju je primao u Veterinarskoj stanici Bjelovar. Prije sklapanja predmetnog kredita nije bio upoznat za valutu CHF kakva je to valuta niti se nešto posebno oko toga interesirao a zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Iznos koji je ostvaren kreditom isplaćen je auto kući gdje je kupio vozilo. Vrlo brzo nakon što je sklopio predmetni ugovor o kreditu rata kredita je porasla te je u jednom od razdoblja mjesečni iznos dosegao i do 2.100,00 kn no kad je u vrijeme u javnosti započela hajka Udruge Franak vezano uz kredite u švicarcima, a to je bilo već pred kraj otplate njegovog kredita, tada mu je mjesečna rata bila 1.950,00 kn. Od tuženika je dobio obavijest vrlo brzo nakon sklopljenog ugovora o kreditu kojom je obaviješten da mu se rata povećava za 10 CHF mjesečno i dobiven je novi plan otplate kredita po kojemu mu se i nadalje kredit otplaćivao putem plaće. Kredit je u potpunosti otplatio u roku kako je to ugovoreno. U knjižici vozila postojala je zabilježba da je vlasnik predmetnog vozila tuženik i nakon što je otplatio kredit i platio što je potrebno i otišao u policiju da se izbriše zabilježba u knjižici vozila.

Osim one obavijesti što je dobio od tuženika da mu se rata kredita povećava za 10 CHF nikakvu drugu obavijest od tuženika nije dobio. Ne sjeća se da je dobio obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. godine. Ni sa kim u poslovnici u Koprivnici u banci nije ništa razgovarao vezano uz predmetni ugovor o kreditu već je jedini razgovor bio da mora otvoriti tekući račun što je učinio te je otišao kod javnog bilježnika gdje je potpisao, dobio je ugovor o kreditu i s njime otišao u auto salon gdje je i preuzeo kupljeno osobno vozilo. U vrijeme kad je sklopio predmetni ugovor o kreditu nije bio niti član, niti osoba ovlaštena za zastupanje Veterinarske stanice d.o.o, bio je to u nekom razdoblju prije sklapanja tog ugovora o kreditu, te u nekom razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu, ne sjeća se točno kada, da li je to bilo 2008. ili 2010. godine. U razdoblju otplate predmetnog ugovora o kreditu nije odlazio ni u jednu poslovnicu tužene vezano uz predmetni ugovor o kreditu, niti ga je tko od strane djelatnika tužene pozivao da im se obrati, njegov je jedini problem bio kako da zatvori tu svoju preuzetu financijsku obvezu i time se je bavio. Za člana uprave bio je imenovan u svibnju 2016. godine na rok od četiri godine. Kod javnog bilježnika nitko nije bio prisutan od strane banke. Ugovor o kreditu bio je pripremljen od strane banke a banka je dostavila Veterinarskoj stanici dokument temeljem kojeg su u rate kredita otplaćivane putem plaće. Ne sjeća se da li je tražio od javnog bilježnika da mu pročita ugovor o kreditu, a niti se sjeća da li je osobno čitao ugovor o kreditu kod javnog bilježnika. Od javnog bilježnika nije tražio da mu obrazloži ni jednu stavku ugovora o kreditu. Od strane Auto kuće gdje je kupio osobno vozilo nije mu ponuđeno da ode u neku drugu banku i ishodi kredit, već su mi samo rekli da ode u Zagrebačku banku, a prije ovog predmetnog ugovora o kreditu nije se interesirao u nekoj drugoj banci a najinteresantnije bi mu bilo da je imao tu mogućnost podići kredit u Erste banci jer je tamo imao otvoren račun. Za potrebe posla koristi službeno vozilo, a predmetno vozilo kupio je za svoje osobne potrebe. Nije išao u banku prigovarati uvjetima kredita jer zna da korisnici kredita nemaju nikakvu mogućnost utjecati na uvjete kredita. Na posao putuje sa svojim osobnim vozilom i to upravo ovim vozilom kojeg je kupio na kredit.

Dakle, cijeneći iskaz tužitelja, sud utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije posebno objašnjavao što točno znači zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već mu je ponuđen ugovor u valuti CHF i tada mu je rečeno da je najpovoljniji, pa sud nalazi da se tužitelj u navedenom pravnom poslu ponašao savjesno.

Isto tako, sud nalazi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o potrošačkom kreditu i da ima status potrošača s obzirom da je tužitelj fizička osoba kojemu je odobren kredit i to upravo kredit koji je bio proizvod tuženika namijenjen za potrošače za kupovinu motornog vozila.

Naime, čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupovinu motornog vozila koji koristi za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, to onda doista sud smatra da je tužitelj imao status potrošača u smislu citiranog čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Isto tako, neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka, s obzirom da iz ugovora o kreditu broj 3208715881/2007 od 28. ožujka 2007. godine proizlazi da je tužitelj naveden kao korisnik kredita i da je i tužitelj vršio otplatu kredita obustavom od plaće a što se utvrđuje uvidom u Suglasnost o zapljeni od 28. ožujka 2007. godine koju je tuženik kao kreditor dostavio Veterinarskoj stanici Bjelovar d.o.o. kao poslodavcu tužitelja a koju je suglasnost o zapljeni je ovjerio tužitelj kod javnog bilježnika u Koprivnici, kao i uvid u promet po računima.

19. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Naime, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. godine.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

Tužba u ovom predmetu je podnesena 4. lipnja 2019. godine, pa onda u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i na zahtjev koji se odnosi na valutnu klauzulu nije protekao rok od pet godina a koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. godine.

Stoga, ovaj sud smatra da nije nastupila zastara utuženih iznosa budući da je tužitelj podnio tužbu ovome sudu 4. lipnja 2019. godine, dakle unutar roka od pet godina računajući od 13. lipnja 2014. godine, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na promjenjivu kamatu a u odnosu na zahtjev za valutnu klauzulu zastarni rok se računa od 14. lipnja 2018. godine, kada je presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, pa je onda razvidno da je i s osnova valutne klauzule tužba podnesena unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari.

20. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.

21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Marijani Matijević koji je sačinio nalaz i mišljenje od 23. studenog 2020. godine.

22. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208715881/2007 od 28. ožujka 2007. godine, u iznosu od 21.816,00 CHF. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95% godišnje. Mjesečni anuitet je ugovoren u iznosu od 307,84 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj.

U razdoblju od svibnja mjeseca 2007. godine do travnja 2014. godine ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 6.533,24 kn, ukupna razlika zbog promijene tečaja iznosi 24.369,50 kn, što zajedno daje iznos od 30.902,74 kn. U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika.

23. Isto tako, financijsko-knjigovodstveni vještak je dao pisano očitovanje u odnosu na iznesene primjedbe tuženika u pismenom podnesku od 21. svibnja 2021. godine a iz kojeg očitovanja proizlazi da je u tabelama dala pregled razlika zbog promjene kamatne stope za tužitelja te pregled razlika zbog promjene tečaja za tužitelja te iz rekapitulacije proizlazi da u razdoblju od svibnja mjeseca 2007. godine do travnja 2014. godine ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 6.566,51 kn, ukupna razlika zbog promijene tečaja iznosi 24.369,50 kn, što zajedno daje iznos od 30.936,01 kn. U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika kod promijene tečaja.

24. Sud je nalaz i mišljenje kao i očitovanje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević u cijelosti prihvatio kao stručne i objektivne, i s obzirom da je isti vještak odgovorio na sve zadatke suda.

25. Tužitelj je pismenim podneskom od 8. travnja 2025. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 4.105,91€, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a kojim zahtjevom je smanjio tužbeni zahtjev pa nije došlo do preinake tužbe, sukladno nalazu vještaka, dok tuženik nije više isticao prigovore na matematički izračun vještaka.

26. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, slijedom čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.105,91€ (koliko iznosi zbroj pojedinih mjesečnih iznosa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinih iznosa, odnosno dana plaćanja, pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Iako tuženik nije isticao prigovor prijeboja niti potraživao iznose kada su kamatna stopa i tečaj valute bili manji u odnosu na početno ugovorene, međutim kako je vještak u svom nalazu uzeo u obzir i izvršio prebijanje negativnih razlika zbog promjene tečaja, a kako je tužitelj postavio određeno tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, to je onda sud prihvatio zahtjev tužitelja kako je isti postavio.

27. Tužitelju je na pojedine preplaćene iznose priznata zakonska zatezna kamata od dana plaćanja, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je tužitelj obveze po ugovoru o kreditu uredno izvršavao pa tužitelju pripada pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja, kada je preplatio potraživane iznose, pa do isplate.

28. Tužitelj zahtijeva da mu se vrate svi iznosi koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promijenjenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pretplatio, pa da bi se postigla restitucija, to tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do kada je pojedine iznose pretplatio (čl. 7. ZOO), budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 4.105,91€, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00€, za sastav podneska od 15. srpnja 2019. godine 200,00€, za sastav podnesaka i to 15. studenog 2019., 3. prosinca 2020., 27. svibnja 2021. godine za svaki podnesak 100,00€, za sastav podneska od 2. srpnja 2020. godine umjesto traženih 200,00€ sud je priznao 50% Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tj. 100,00€.

Tužitelju je priznat trošak za pristup na ročišta 2. ožujka 2020., 5. lipnja 2020., 20. lipnja 2023., 4. ožujka 2024., 8. travnja 2025. i 12. svibnja 2025. godine za svako ročište 200,00€.

Tužitelju je priznat trošak za pristup na ročište 15. studenog 2019. godine 100,00€ ili 50% od Tarife umjesto traženih 200,00€.

Tužitelju je priznat trošak za sastav žalbe od 11. srpnja 2023. godine i 21. ožujka 2024. godine za svaku žalbu 250,00€.

Tužitelju je priznat trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude 3. srpnja 2023. godine i 20. ožujka 2024. godine za svako ročište 100,00€ ili sveukupno trošak zastupanja 2.800,00€ te trošak PDV-a 700,00€, trošak vještačenja 331,81€ ili ukupno 3.831,81€, pa je naložio tuženiku da navedeni iznos plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja odnosno od pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

Sud nije priznao tužitelju kao opravdan i potreban trošak za sastav podneska od 1. lipnja 2020., 30. studenog 2021., 20. prosinca 2023. godine 200,00€, 26. veljače 2025., 31. ožujka 2025. godine za svaki podnesak 200,00€, za zastupanje na raspravi 15. prosinca 2021. godine 200,00€ s obzirom da navedeno ročište nije ni održano. Isto tako, sud nije priznao tužitelju trošak za sastav podneska od 16. siječnja 2023. godine u iznosu od 100,00€ s obzirom da navedenog podneska niti nema u spisu.

Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,81€ koliko je utrošeno, a ne koliko potražuje 332,00€.

Isto tako tužitelju nije priznat trošak pristojbi 175,00€ s obzirom da tužitelj nije niti platio pristojbu a i s obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

30. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Grubišnom Polju, 13. lipnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 13. lipnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.