REPUBLIKA HRVATSKA

P-1541/2024-22

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, koje društvo zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833; kojeg zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Štefanovića, odvjetnika iz Zagreba, i zamjenika punomoćnice tuženika AAK, odvjetničke vježbenice, s danom objave 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 46737/06 od dana 08. kolovoza 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATNA STOPA / NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku iza SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade isplati iznos od 361,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 23. kolovoza 2006. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 23. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja je određena uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 361,53 EUR po stopi preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.459,35 EUR zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 935,87 EUR zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te za isplatu zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.459,35 EUR koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom IV. izreke ove presude.

Obrazloženje

I. Tužitelj je 16. srpnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su korisnik kredita BA i pravni prednik tuženika 08. kolovoza 2008. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 46737/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 117.415,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je u članku 5.2. Ugovora o kreditu pod nazivom „KAMATNA STOPA / NAKNADA” predviđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50 % koju korisnik kredita plaća od odobrenog iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prije korištenja kredita, da je s tim u svezi korisniku kredita dana 22. kolovoza 2006. prilikom isplate / korištenja kredita naplaćena navedena naknada u iznosu od 361,53 EUR / 2.723,95 kn, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

te isplatu iznosa od 361,53 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je prigovorio previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije pozivajući se na to da se tražbina koja je bila predmet prijenosa s korisnika kredita na tužitelja protivi ustupu jer se radi o tražbini strogo osobne naravi, da tužitelj nije potrošač, da je tužiteljeva tražbina u zastari, da je odredba o navedenoj naknadi za obradu kredita jasna, uočljiva i lako razumljiva te da nije točno da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i činjenicu da je utužena naknada naplaćena od korisnika kredita dana 22. kolovoza 2006.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijest tužitelja (list 35 spisa), izjavu svjedoka AA (list 36 do 38 spisa), obavijest AA (list 39 spisa), Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu br. 46737/06 (list 41 i 42 spisa), dopisi tuženika i e-mail korespondencija (list 43 do 47 spisa), dopis pun.tužitelja (list 48 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 50 do 54 spisa), Ugovor o kreditu (list 56 do 62 spisa), objava sa web stranica Hrvatske narodne banke (list 79 do 81 spisa), saslušanjem svjedoka AA (list 150 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe 5.2. Ugovora o kreditu te za isplatu iznosa od 361,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženik i BA sklopili Ugovor o kreditu 08. kolovoza 2008.

7. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Namjena kredita je, prema sadržaju Ugovora o kreditu, bila otplata duga za otkup stana i podmirenje tražbine drugih banaka po osnovi ugovora o kreditu, dakle za osobne potrebe korisnika kredita. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka AA proizlazi da je kredit podigao za svoje osobne potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka AA jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je BA kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

8. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 25.993,00 CHF.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 5.2. ugovoreno „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

10. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su BA i tužitelj sklopili taj Ugovor 6. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da BA ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

12. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik BA. Slijedom navedenog, tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije nisu osnovani.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Svjedok BA je iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos naknade za obradu kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 361,53 EUR.

21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

22. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, koji datum tuženik tijekom postupka nije osporio. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

23. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

24. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim zbog prekomjerno zatražene kamatne stope odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

25. Sud je raspravnim rješenjem od 10. lipnja 2025. u povodu tuženikova prigovora previsoko označenoj vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva odredio navedenu vrijednost u visini vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 361,53 EUR jer je ocijenio da ne postoje razlozi za višu vrijednost. Stoga tužitelju prema vrijednosti predmeta spora u ukupnom iznosu od 723,06 EUR u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) u iznosu od 150,00 EUR, sastav podnesaka od 28. listopada 2024. i od 25. ožujka 2025., oba po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 150,00 EUR po podnesku, zastupanje na ročištima 17. siječnja 2025., 12. ožujka 2025., 7. svibnja 2025. i 10. lipnja 2025., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 150,00 EUR po ročištu, i pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/4 OT u iznosu od 75,00 EUR, što zajedno iznosi 1.125,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 281,25 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 26,55 EUR, što sveukupno iznosi 1.459,35 EUR, na koji iznos mu pripadaju i zatezne kamate od dana presuđenja do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora jer ustupljena tražbina ne potječe iz trgovačkog ugovora, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

26. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan u preostalom dijelu u iznosu od 935,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama jer su sve priznate radnje odmjerene prema nižoj vrijednosti predmeta spora od one koju je naznačio tužitelj tj. u iznosu od 723,06 EUR te iz razloga jer tužitelj nije dokazao trošak pribavljanja potvrde o visini naknade niti je u postupku provedeno financijsko vještačenje. Osim toga, odbijen je i u dijelu za isplatu zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.459,35 EUR tekućih od dana presuđenja do isplate po stopi preko stope dosuđene u točki IV. izreke ove presude, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

Zagreb, 13. lipnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.