REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1327/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9010728074 sklopljenom 16. rujna 2005. između TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora i to:

- čl. 4. u dijelu koji glasi:

"Kamata se obračunava u CHF…";

- čl. 5. u dijelu koji glasi:

"Kamata iz prethodnog Stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";

- čl. 7. u dijelu koji glasi:

"…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 1.929,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,39 EUR od 31.10.2008 do isplate

- na iznos od 7,41 EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 9,82 EUR od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 10,66 EUR od 27.02.2009. do isplate

- na iznos od 7,56 EUR od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 8,09 EUR od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 3,76 EUR od 30.05.2009. do isplate

- na iznos od 0,07 EUR od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 1,00 EUR od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 4,13 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 2,79 EUR od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 0,76 EUR od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 4,55 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,32 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 11,77 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 10,61 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 16,36 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 15,11 EUR od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 17,73 EUR od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 34,05 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 31,41 EUR od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 41,44 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 38,22 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 31,39 EUR od 30.10.2010. do isplate

- na iznos od 44,60 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 61,04 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 49,71 EUR od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 53,82 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 48,29 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 49,12 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 71,10 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 72,58 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 91,55 EUR od 30.07.2011. do isplate

- na iznos od 82,35 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 72,66 EUR od 03.10.2011. do isplate

- na iznos od 70,95 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 70,05 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 73,71 EUR od 30.12.2011. do isplate

- na iznos od 79,19 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 79,54 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 76,40 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 77,96 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 79,43 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 77,10 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 76,62 EUR od 13.08.2012. do isplate

- na iznos od 76,54 EUR od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 73,08 EUR od 05.10.2012. do isplate

i to za potraživanja dospjela do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište (primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.194,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 707,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći navodi da su TU i tuženik **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010728074 kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 26.427,25 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) s korisnikom kredita TU kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne jer se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-1401/2012, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. Ističe kako utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju ovaj sud na temelju odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09. – dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. – dalje: ZZP/22) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP). Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Naime, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu u iznosu koji predlaže utvrditi financijskim vještačenjem nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju kojom tužitelj ne raspolaže. Stoga postavlja zahtjev za dostavljanje dokumentacije u smislu čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP te tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi zahtijeva da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je, ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će biti utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 22. rujna 2023. ističe da tužitelj pogrešno smatra da je podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. čl. 186. b. st. 2. i st. 3. ZPP, a budući da u tužbi nije istaknuo manifestacijski zahtjev te je pored toga, uz tužbu, dostavio cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da tužitelj nije bio korisnik kredita, odnosno nije stranka ugovornog odnosa na koji se odnose tužba i tužbeni zahtjev. Smatra da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten slijedom čega je Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Osim toga, predmet ustupa je nepostojeća i neodređena tražbina. Navodi da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu po osnovi navodne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF te traži isplatu iznosa od 2.044,28 EUR te dalje ističe da tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 6.650,00 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno preplatio rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Dodaje da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja jer je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tvrdi da je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i prednikom tužitelja, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao korisnika kredita sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Korisnik kredita je u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Dodaje da su korisniku kredita prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, odnosno da je korisnik kredita s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF (priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. pod naslovom: "Pojašnjenje analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak", objavljen u Biltenu o bankama br. 12.). Nadalje, u to je vrijeme tuženik u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu (npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR), međutim korisnik kredita je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik, dakle, osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe i da je Ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita. U slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, predlaže da vještak prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

3. Prije svega treba navesti kako su očito posljedica omaške prilikom pisanja odgovora na tužbu navodi tuženika da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev na iznos od 2.044,28 EUR, odnosno na iznos od 6.650,00 EUR, a s obzirom da tužitelj u tužbi nije postavio određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja u smislu čl. 186. st. 1. ZPP, već je takav zahtjev istaknuo tek nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 6. ožujka 2025. (list 198.-202. spisa). Tužbenim zahtjevom sadržanim u tom podnesku tužitelj je odredio i tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje navođenjem konkretnih ugovornih odredbi u odnosu na koje zahtijeva utvrđenje ništetnosti, i tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu na način da potražuje isplatu iznosa od 1.929,79 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od dana plaćanja, iskazano po pojedinim više plaćenim anuitetima.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan korisnik kredita TU u svojstvu svjedoka (list 176.-177. spisa) i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 185. - 191., 209.-212., 217. spisa). Sud je na prijedlog tužitelja odredio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnica banke koje su u ime banke potpisale sporni Ugovor o kreditu, međutim pozivi za navedene svjedokinje, sa adrese tuženika, vraćeni su sudu uz dopise tuženika da iste više nisu zaposlenice banke (list 169., 172. spisa). Iako je tužitelj ustrajao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem bankarskih službenika koji su neposredno sudjelovali u dogovaranju predmetnog ugovora uz zahtjev da se tuženiku naloži da dostavi podatke o tim osobama, sud je, obzirom da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem predloženog svjedoka ĐU na okolnost informiranosti potrošača, rukovodeći se pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. ZPP, odustao od izvođenja dokaza predloženog po tužitelju za saslušanje osoba koje su neposredno pregovarale s korisnikom kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

5. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 16. rujna 2005. u dijelu odredbi čl. 4., čl. 5. i čl. 7., kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te zahtjev za isplatu iznosa koje je tuženik primio po osnovi predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita TU.

7. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja TU kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010728074 (list 7.-10., 135.-138. spisa) za iznos kredita od 26.427,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) s rokom otplate od 84 mjeseca, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nije sporno niti da je korisnik kredita 3. lipnja 2023. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 11.-15. spisa) kojim je tužitelju ustupio sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9010728074 s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik obaviješten 12. lipnja 2023. primitkom Obavijesti od 3. lipnja 2023. (list 109. spisa).

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, odnosno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog. Također je sporno je li tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi mogao steći ustupom. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li prilikom izračuna plaćenog po osnovi ništetne odredbe u obzir trebalo uzeti i anuitete plaćane po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike). Sporno je i pitanje zastare utužene tražbine. Dakle, sporna je aktivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva te pitanje zastare utužene tražbine.

9. Prije svega, u odnosu na prigovor zastare, treba navesti da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod brojem Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

11. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok je počeo teći 14. lipnja 2018. od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda pod brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., razvidno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena unutar zastarnog roka.

12. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje se kako se ustupanjem tražbine ne mijenja identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetenosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa Suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.

13. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu od 16. rujna 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

14. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosnu navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Osim toga, u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite odredbama ZZP/07 bilo je predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. ZZP/22 koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

16. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 138.a ZZP/07 valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi naknade štete jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje.

17. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

18. Ugovorom o kreditu od 16. rujna 2005. tuženik je kao kreditor odobrio TU kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.427,25 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, za kupnju vozila, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

20. S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita TU sklopio kao potrošač za osobne potrebe, odnosno u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

21. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 16. rujna 2005., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje su istovjetne odredbama koje su presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

22. Iz iskaza svjedokinje TU, kojem je sud u potpunosti povjerovao, jer je neposredno isti ocijenio kao iskren, uvjerljiv i životno logičan, a osim toga isti nije u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu, proizlazi da tuženik korisniku kredita nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, svjedokinja je iskazala da je nitko nije prisilio da sklopio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, međutim nitko je nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja takvih kredita.

23. Navodi tuženika da je u spornom razdoblju nudio i druge mogućosti kreditiranja, kao i da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, nisu od utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj parnici. Naime, pogrešno je, po ocjeni ovog suda, shvaćanje tuženika da bi svoju obvezu dati odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze isti ispunio već time što je potrošačima, osim valutne klauzule u CHF, nudio i valutnu klauzulu u EUR jer takvo nuđenje nije dostatno da bi potkrijepilo tuženikovu tvrdnju da je ovom konkretnom potrošaču, za ugovor ponuđen upravo uz valutnu klauzulu u CHF, dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, nego samo davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u CHF na određivanje novčane obveze potrošača.

24. Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne dovodi do zaključka da bi tuženik dao sve informacije konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu jer utvrđenje javnog bilježnika da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke ne potvrđuje odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

25. Dakle, tijekom postupka je utvrđeno da tuženik u pogledu konkretnog Ugovora o kreditu korisniku kredita (potrošaču) nije dao informacije u vezi valutne klauzule, odnosno nije mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), tj. nije mu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da bi potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Drugim riječima, tuženik u ovoj parnici nije dokazao suprotno presumpciji iz kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP).

26. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu čl. 4., čl. 5. i čl. 7. koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Prema stajalištu ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO).

27. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka dipl. oec. Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, a na koji niti stranke nisu imale prigovora. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 1.929,79 EUR. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je preplaćen iznos od 423,51 EUR, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim obvezama.

28. S obzirom da je tuženik u vezi s umanjivanjem potraživanja tužitelja po osnovi plaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s iznosima plaćenim u aniutetima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita istaknuo u ovoj parnici samo općeniti prigovor materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, to sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.).

29. Stoga je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 1.929,79 EUR, utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablici priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja.

30. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, to tužitelju zatezne kamate na više plaćane iznose pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja. Naime, tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, što ga u konkretnom slučaju čini nepoštenim stjecateljem jer je morao znati da postupa suprotno ZZP/03 i ZOO.

31. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

32. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

34. Vrijednost predmeta spora iznosi 6.650,00 EUR kako je to tužitelj naznačio u tužbi, a koja se vrijednost odnosila i na deklaratorni i na kondemnatorni zahtjev. Tužitelj ne može naknadno drugačije odrediti vrijednost predmeta spora, odnosno nakon provedenog vještačenja tvrditi da se iznos od 6.650,00 EUR odnosi samo na deklaratorni tužbeni zahtjev, kao što to po prvi put čini u podnesku od 6. ožujka 2025. Budući da je u tom podnesku istaknuti kondemnatorni zahtjev po visini unutar u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora, to je sud troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora od 6.650,00 EUR.

35. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), sastava podnesaka od 9. listopada 2023. (koji je zaprimljen 4. svibnja 2024.) i 6. ožujka 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svaki podnesak prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i zastupanja na ročištima 7. svibnja 2024., 23. rujna 2024. i 3. lipnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 56,48 EUR i za presudu u iznosu od 112,95 EUR te za troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR ukupno iznosi 2.194,43 EUR.

36. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 3. svibnja 2025. (koji je zaprimljen 4. svibnja 2025.), a kojim je tužitelj dostavio podnesak kojim se očitovao na odgovor na tužbu, koji je prethodno ranije pogrešno poslao na drugi broj spisa. Naime, za sastav očitovanja na odgovor na tužbu tužitelju su priznati troškovi, dok se obavijest sudu o tome da je podnesak omaškom poslan na krivi broj spisa, što predstavlja propust tužitelja, ne može smatrati podneskom za koji je tužitelju potrebno na teret protivne strane priznati troškove. Nadalje, podnesci od 7. i 27. svibnja 2024. kojima tužitelj obavještava sud o tome da ustraje kod određenih dokaznih prijedloga i o nemogućnosti dolaska svjedoka na ročište također se ne smatraju podnescima bez kojih se postupak ne bi mogao provesti pa se stoga troškovi tih podnesaka ukazuju kao nepotrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Naime, u odnosu na nemogućnost dolaska svjedoka tužitelj je u mogućnosti sud obavijestiti i telefonskim putem i putem e-maila, dok se tužitelj već na pripremnom ročištu bio dužan očitovati o svim navodima i dokaznim prijedlozima, a u situaciji kad na to nije spreman, već za navedeno traži da mu se dodijeli rok radi očitovanja, ne može mu se priznati pravo na naknadu troškova za sastav podneska bez kojeg se postupak mogao provesti. Tužitelju nisu priznati niti troškovi sastavljanja podneska od 10. travnja 2025. kojim se očitovao na navode tuženika u pogledu negativnih razlika jer se ne radi o navodima tuženika na koje se tužitelj nije mogao očitovati ranije tijekom postupka (naime, ove navode tuženik je isticao još u odgovoru na tužbu). Što se tiče sudske pristojbe za tužbu ukazuje se da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe platio samo polovicu sudske pristojbe za tužbu, a potom, po nalogu suda, drugu polovicu i dodatnu pristojbu (list 51.-52., 88.-89., 92.-93., 100.-101. spisa). Tužitelj je imao mogućnost prilikom predaje tužbe sudu putem e-komunikacije platiti polovicu sudske pristojbe propisane u Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) u skladu s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.). Okolnost da nije postupio na opisani način, već mu je sud naložio plaćanje druge polovice i dodatne pristojbe, propust je tužitelja pa stoga troškovi koji su izazvani tužitelju na opisani način ne mogu pasti na teret protivne strane.

37. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

38. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 13. lipnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.