REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: Povrv-69/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PONIKVE USLUGA d.o.o., Krk, Vršanska 14, OIB: 92143159456, zastupan po punomoćniku Petru Petriniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Luke Kipa i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Vjekoslava Gregureka, 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi Javnog bilježnika u Zagrebu Martine Babić poslovni broj Ovrv-1160/2020 od 28. prosinca 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku MK isplatiti tužitelju PONIKVE USLUGA d.o.o. iznos od 4,00 EUR[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,80 EUR od 26. lipnja 2020.,

- na iznos od 0,80 EUR od 26. srpnja 2020.,

- na iznos od 0,80 EUR od 26. kolovoza 2020.,

- na iznos od 0,80 EUR od 26. rujna 2020.,

- na iznos od 0,80 EUR od 24. listopada 2020.,

sve do isplate, u roku od 8 dana te se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi Javnog bilježnika u Zagrebu Martine Babić poslovni broj Ovrv-1160/2020 od 28. prosinca 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku MK isplatiti tužitelju PONIKVE USLUGA d.o.o. iznos od 139,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i to tekućim:

- na iznos od 7,19 EUR od 25. prosinca 2019.,

- na iznos od 4,44 EUR od 25. prosinca 2019.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. siječnja 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. siječnja 2020.,

- na iznos od 7,19 HRK od 26. veljače 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. veljače 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. ožujka 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. ožujka 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. travnja 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. travnja 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. svibnja 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. svibnja 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. lipnja 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. lipnja 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. srpnja 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. srpnja 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. kolovoza 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. kolovoza 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. rujna 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. rujna 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 24. listopada 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 24. listopada 2020.,

- na iznos od 7,19 EUR od 26. studenog 2020.,

- na iznos od 4,44 EUR od 26. studenog 2020.,

sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 (osam) dana.

III. Nalaže se tuženiku MK naknaditi tužitelju PONIKVE USLUGA d.o.o. ovršni i parnični trošak u iznosu od 323,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10,62 EUR od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika MK za naknadom ovršnog i parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj PONIKVE USLUGA d.o.o. podnio je ovršni prijedlog, sada tužbu protiv tuženika MK radi isplate iznosa od 143,77 EUR (1.083,26 HRK) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude kao i naknade troškova ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 15,24 EUR (114,80 HRK). Temeljem navedenog ovršnog prijedloga Javni bilježnik u Zagrebu Marina Babić donio je 28. prosinca 2020. rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv- 1160/2020.

2. Tuženik MK je na rješenje o ovrsi izjavio prigovor, sada odgovor na tužbu u kojem je naveo kako smatra da isprava na temelju koje tužitelj predlaže ovrhu nije vjerodostojna, da spori aktivnu i pasivnu legitimaciju, da spori osnovanost i visinu utužene tražbine kao i osnovanost utuženog tijeka kamata te da ističe prigovor zastare utužene tražbine. Još je naveo da mu tužitelj ne pruža nikakvu uslugu i da sa njim nije u ugovornom odnosu, a i da tužiteljevo potraživanje naknade troškova smatra nezakonitim.

3. Povodom prigovora tuženika MK sud je rješenjem od 13. siječnja 2021. stavio izvan snage rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1160/2020 od 28. prosinca 2020. u dijelu kojim je određena ovrha te je ukinuo provedene radnje i odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj PONIKVE USLUGA d.o.o. je u nastavku postupka osporio prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije te prigovor zastare. Dalje je naveo kako se javna usluga gospodarenja komunalnim otpadom obračunava se i naplaćuje u skladu s Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada koju je donijelo Općinsko vijeće Općine Dobrinj (Sl. novine PGŽ br. 2/18, 32/19) i cjenikom javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (na koji je Općina Dobrinj dala suglasnost), a da se vodne usluge obračunavaju se i naplaćuju sukladno Odluci o cijeni vodnih usluga (Sl. novine PGŽ br. 48/11, 36/14, 23/15 i 3/17), donesenom u skladu s Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva (NN RH br. 112/10). Naveo je i da je neosnovan prigovor u vezi s iskazanim troškovima ovršnog postupka.

5. Tuženik MK je u nastavku postupka još naveo da mu tužitelj nikada nije izvršavao usluge isporuke vode i odvoza komunalnog otpada, da tužitelj nije registriran za obavljanje tih usluga te da iz isprava koje je tužitelj dostavio sudu proizlazi da postoje tražbine drugih pravnih osoba, a da on smatra da tužitelj za te osobe može obavljati poslove kao nalogoprimac, no da nije legitimiran u svoje ime i za svoj račun utuživati njihove tražbine. Još je naveo da je fiksna naknada vezana za postojanje brojila, a da je brojilo demontirano na temelju njegovog zahtjeva od 30. kolovoza 2010. i da stoga smatra da je postojanje troškova koji čine fiksnu naknadu bespredmetno. Još je naveo da je u odnosu na sve priključke na adresi [adresa] 30. kolovoza 2010. podnio zahtjev za isključenje i da je time raskinuo pravni odnos isporučitelja i korisnika te da je to utvrđeno i sudskom odlukom kao i da je sudskom odlukom utvrđeno da između njega i ovdje tužitelja s naslova gospodarenja otpadom i isporuke vode za objekt na adresi [adresa] ne postoji pravni odnos. Predložio je tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u saldakontnu karticu (list 7 spisa), račune (list 23-34 spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji (list 35-38 spisa), Odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada od 30. siječnja 2018. s prilogom (list 39-53 spisa), Odluku o izmjenama i dopunama odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada od 11. prosinca 2019. s prilogom (list 54-60 spisa), Cjenik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada od 1. travnja 2018. (list 61-65 spisa), preslika stranice 755 Službenih novina broj 6 od 9. ožujka 2018. (list 66-68 spisa), preslika stranice 1106 Službenih novina broj 8 od 30. ožujka 2018. (list 69 spisa), Uredba o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva od 16. rujna 2010. (list 70-73 spisa), Odluku o cijeni vodnih usluga od 22. studenog 2011. (list 74-76 spisa), Odluke o izmjenama i dopunama odluke o cijeni vodnih usluga (list 78-80 spisa), izvod prometa po računu od 11. siječnja 2021. (list 82 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 93-96 spisa), zahtjev za isključenjem brojila od 30. kolovoza 2010. s povratnicom (list 158-159 spisa), Pravilnik o opskrbi vodom i izgradnje vodovodne mreže i priključenje na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. (list 160-171 spisa) i sudsku praksu (list 97- 157, 172-184, 190-299, 306-353, 356, 369-381 spisa).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Slijedom navoda tužitelja te sadržaja isprava na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev - saldakonti kartice (list 7 spisa) i računa (list 23 do 34 spisa) sud nalazi da tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika plaćanje dospjelih računa za komunalne usluge (fiksna vodna naknada za vodomjer br. [broj vodomjera] u iznosu od 54,24 HRK mjesečno i gospodarenje otpadom u iznosu od 39,59 HRK odnosno 33,49 HRK mjesečno) za nekretninu na [adresa] u razdoblju od studenog 2019. do listopada 2020., a slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporna vjerodostojnost predmetne vjerodostojne isprave, aktivna legitimacija tužitelja, odnosno pasivna legitimacija tuženika te osnovanost i visina potraživanja tužitelja kao i nastup zastare potraživanja.

9. Prije svega valja reći da je odredbom čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, dalje: OZ) propisano je da je vjerodostojna isprava račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Uvidom u priloženu saldokontnu karticu partnera od 11. prosinca 2020. (list 7 spisa) razvidno je da ista sadržajem odgovara izvatku iz poslovnih knjiga te da je u njoj naznačen vjerovnik svake tražbine, tuženik kao dužnik, vrsta i opseg obveza u vidu dvadeset i četiri računa za komunalne usluge od studenog 2019. do listopada 2020. te datum dospijeća svake od tražbina. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako se navedena isprava može smatrati vjerodostojnom ispravom podobnom za ovrhu u smislu čl. 31. OZ-a te odbija tuženikov prigovor kao neosnovan.

9.1. Odredbom čl. 280. st. 1. OZ propisano je da ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti da se ovrha odredi na jednom ili više predmeta ovrhe, a stavkom 2. istog članka je propisano da ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti i da se ovrha radi naplate određene tražbine općenito odredi na imovini ovršenika, bez navođenja sredstva i predmeta ovrhe. Slijedom navedenog proizlazi da nije nužno da ovrha bude određena općenito na imovini ovršenika, a kako to navodi u svom prigovoru tuženik, već je zakonom ostavljeno na izbor ovrhovoditelju da u prijedlogu za ovrhu predloži provedbu ovrhe ili općenito na imovini ovršenika ili na jednom ili više predmeta ovrhe. Tuženikov prigovor u odnosu na navedeno je neosnovan i zato što je uvidom u prijedlog za ovrhu razvidno da ovrhovoditelj provedbu ovrhe traži upravo općenito na imovini ovršenika, a ne, prema navodima tuženika, navodeći sredstvo i predmet iste.

9.2. U odnosu na prigovor tuženika da u ovršnom prijedlogu nije moguće nalagati ovršenikovom dužniku da isplati novčanu tražbinu valja reći da je očito omaškom umjesto ovršenika naveden ovršenikov dužnik pri čemu se ukazuje da je pravomoćnim rješenjem stavljeno van snage rješenje o ovrsi i određeno da će se postupak provesti kao povodom prigovora protiv platnog naloga pa više nije moguće odlučivati o pravilnosti ovršnog prijedloga.

10. Nadalje, prema stavu ovog suda aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz odredaba Ugovora o podjeli i preuzimanju društva kapitala Ponikve d.o.o. za komunalne djelatnosti koje se podijelilo na društvo Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. za komunalne djelatnosti i društvo Ponikve usluga d.o.o. za uslužne djelatnosti kao i Ugovora o poslovnoj suradnji između trgovačkih društava Ponikve voda d.o.o, Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. i Ponikve usluga d.o.o. iz kojeg proizlazi da tvrtka Ponikve usluga d.o.o. (ovdje tužitelj) jednom mjesečno ispostavlja račune za javne vodne i komunalne usluge korisnicima usluga do 15. tog u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 10. Ugovora o poslovnoj suradnji) te poduzima sve potrebne mjere za učinkovitu naplatu javnih, vodnih i komunalnih usluga i u tom smislu i pokreće i vodi ovršne i parnične postupke radi naplate potraživanja (čl. 8. Ugovora o poslovnoj suradnji), a potom prikupljena sredstava najmanje jednom tjedno dostavlja na račun Ponikve voda d.o.o. i Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. (čl. 12. Ugovora o poslovnoj suradnji). Tužitelj je tako temeljem navedenih ugovornih odredaba aktivno legitimiran u ovom postupku ispostavljati račune na svoje ime u kojima obračunava usluge gospodarenja otpadom i vodne usluge kao što je to i konkretno slučaj sa ovdje utuženim računima obzirom su prema stavu ovog suda (a tako i VSRH u Rev- 962/2021 od 17. siječnja 2024. i Rev-629/2021 od 12. rujna 2023.) prethodno navedenim odredbama čl. 8., čl. 10. i čl. 12. Ugovora po poslovnoj suradnji ispunjene sve zakonske pretpostavke po kojima je novac od naplate pruženih komunalnih usluga prihod pružatelja komunalnih usluga, a ne tužitelja pa tako, a imajući u vidu da se radi o povezanim društvima putem iste osobe za zastupanje i putem istih članova, ovaj ugovor nema narav ugovora o nalogu (čl. 763. do čl. 784. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO) već eventualno može imati karakteristike ugovora o komisiji iz čl. 785. ZOO do čl. 803. ZOO-a pri čemu valja reći i da pozitivnim zakonskim odredbama nigdje nije stavljena izričita zabrana pružateljima komunalnih usluga da ovlaste drugo trgovačko društvo na naplatu i pokretanje parnica radi prisilne naplate naknade za pruženu uslugu. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj postupku ispostavljati račune na svoje ime kao što je to i napravljeno u utuženim računima.

11. Među strankama je također sporno je li tuženik korisnik priključka br. 06489884 na koji se odnosi obračun fiksne vodne naknade u utuženim računima. Iz zahtjeva tuženika od 30. kolovoza 2010. (list 158 spisa) proizlazi da je tuženik podnio zahtjev za odjavu brojila br. 06489885, 06489886, 06489887 i 06489884 navodeći kako na istima nema potrošnje te da se ne koriste, dok bi ostao korisnik jednog vodomjera (06489889), a jer je postao vlasnik cijele nekretnine sa više posebnih dijelova. U vrijeme podnošenja ovog zahtjeva za odjavu predmetno područje vodnih usluga kao javnih usluga je bilo regulirano odredbama Zakona o vodama (NN 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14; u daljnjem tekstu: ZV). Člankom 196. ZV-a je određeno da se djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju se kao javna služba. Prema čl. 201. ZV-a djelatnost javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju javni isporučitelji vodne usluge. Cijena vodnih usluga je regulirana u čl. 205. i 206. ZV-a prema kojima se sredstva za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje osiguravaju iz cijene vodne usluge koja je prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz prethodnu suglasnost jedinice lokalne samouprave. Cijena vodne usluge ne može biti niža od one određene Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga (NN 112/10). Istim zakonom su regulirani uvjeti priključenja na vodne usluge, pa je tako u čl. 209. propisano da se građevine i druge nekretnine mogu priključiti na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju koju donosi predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave na prijedlog isporučitelja vodne usluge. Posebno je zakonom propisano u čl. 211. ZV-a da se građevine projektiraju i grade tako da svaki posebni dio zgrade koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u kojoj se koristi voda (stan, poslovni prostor, garaža i sl.) ima ugrađen vodomjer. Prema čl. 212. ZV-a vlasnik građevine dužan je priključiti svoju građevinu na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju, a u slučaju ako vlasnik građevine ne postupi po toj obvezi, prema čl. 213. ZV-a, jedinica lokalne samouprave donosi, na prijedlog isporučitelja vodnih usluga, rješenje u upravnom postupku o obvezi priključenja na teret vlasnika ili drugog zakonitog posjednika građevine, odnosno nekretnine. Konačno u čl. 215. ZV-a je propisano da je isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga kojima regulira pitanja vezana uz postupak i uvjete priključenja, pravima i obvezama korisnika i isporučitelja, kvaliteti usluga, uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga i drugim pitanjima.

12. Iz citiranih propisa jasno proizlazi obveza vlasnika građevine priključiti istu na komunalne vodne građevine, pri čemu se iste projektiraju tako da svaki posebni dio zgrade koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u kojoj se koristi voda (stan, poslovni prostor, garaža i sl.) ima ugrađen zasebni vodomjer. Očito je slijedom ovih obveza prednik tuženika prijavio sve stambene jedinice zasebno te su ugrađeni i zasebni vodomjeri. Ove obveze proizlaze i iz odredaba Pravilnika o opskrbi vodo, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz čl. 2. st. 3. i drugih, na koji se poziva i sam tuženik.

13. Potrošač je prema odredbama tog Pravilnika koji je bio na snazi sve do stupanja na snagu Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službene novine PGŽ br. 40/11; u daljnjem tekstu: OTU) 30. studenog 2011. (dostupno na http://www.sn.pgz.hr/default.asp?Link=odluke&id=23396 – Službeni glasnik Primorsko goranske županije), mogao prema čl. 35. tražiti odjavu korištenja vodovodnog priključka. Međutim, imajući u vidu gore iznesene obvezne odredbe, ovo je dopušteno jedino u slučaju potpunog prestanka korištenja priključka odnosno usluga u predmetnoj građevini. U konkretnom slučaju je već iz navoda tuženikovog zahtjeva i nespornih činjenica vidljivo da tuženik nastavlja koristiti cijelu građevinu, ali očito radi smanjenja troškova želi u cijeloj građevini sa 6 zasebnih jedinica koristiti vodne usluge preko jednog vodomjera.

14. Notorno je da se građevine podižu u skladu sa ishođenim dozvolama po posebnim propisima te se kao takve upisuju u javne registre, koji su podaci relevantni i za priključenje na javne usluge. Vlasnik je ovlašten ishoditi promjenu projekta i preinake na građevini, ali isto u skladu sa strogim propisima. Međutim, tuženik ne dokazuje niti tvrdi da je proveo potrebni postupak i ishodio potrebne promjene na građevini, koje bi onda rezultirale i promjenama u korištenju priključaka. Zbog navedenog tuženikova odjava prema stavu ovog suda nije osnovana te je i dalje ostao u obvezi biti priključen za svaku zasebnu stambenu cjelinu posebno na vodne usluge te ih plaćati sukladno važećim propisima.

15. Valja još dodati kako uklanjanje ("demontiranje") vodomjera, koje je među strankama nesporno učinjeno, samo po sebi ne znači i odjavu vodovodnog priključka, imajući u vidu da se, sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Pravilnika od 26. siječnja 2004. godine, priključak sastoji od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi i vodomjernog okna u kojem se nalazi zaporni ventil ispod vodomjera, zaporni ventil s ispustom iza vodomjera, vodomjera i spojnih komada. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 2. st. 7. OTU, a prema kojoj se priključak na vodoopskrbni sustav također sastoji od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi do vodomjera smještenog u vodomjernom oknu, zapornog ventila ispred vodomjera, zapornog ventila s ispustom iza vodomjera, vodomjera, nepovratnog ventila i spojnih komada, dok sukladno čl. 2. st. 10. Općih i tehničkih uvjeta vodomjer služi za mjerenje potrošnje vode, a nalazi se neposredno na završetku spojnog voda priključka i u vlasništvu je korisnika vodne usluge. Slijedom navedenog, okolnost da je u odnosu na predmetni prostor uklonjen vodomjer sama po sebi ne upućuje na zaključak da je u odnosu na isti prostor odjavljen cijeli vodovodni priključak, imajući u vidu da vodomjer predstavlja samo jedan od sastavnih elemenata vodovodnog priključka, u smislu čl. 2. st. 7. Općih i tehničkih uvjeta, kao i čl. 17. st. 1. Pravilnika od 26. siječnja 2004. godine. S tim u vezi valja reći da je sud je odbio dokazni prijedlog za očevidom na licu mjesta budući da činjenica demontaže vodomjera nije ocijenjena pravno relevantnom. Iz istog razloga je odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka CK i tuženika.

16. Ovdje još valja reći da je ugovor dvostrani pravni posao i da je za valjani raskid istog u vidu nastupa pravnih posljedica potrebno očitovanje volje obiju ugovornih strana zbog čega dopis tuženika kojim on osobno smatra ugovor raskinutim prema stavu ovog suda nije pravno relevantan, a obzirom na sadržaj naprijed citiranih zakonskih odredbi, odredbi Pravilnika i Općih uvjeta, posebno odrede čl. 6. Uredbe prema kojoj se najniža osnovna cijena vodnih usluga sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, pri čemu fiksni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine, i to ne samo troškova očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka te izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, umjeravanja i servisiranja vodomjera sukladno važećim propisima, nego i troška tekućeg i investicijskog održavanja priključka nekretnine na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/ili odvodnje, troškova redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga te ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće, odnosno kada od šest troškova koji se pokrivaju iz fiksnog iznosa vodne naknade, tri troška nisu nužno vezana za postojanje vodomjera. Stoga sudu nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da izostankom vodomjera ne postoji više osnova za plaćanja fiksnog dijela vodne naknade, a to tim više što se komunalne djelatnosti vrše kao javna služba sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZKG i što je odredbom čl. 6. st. 5. Uredbe propisano da samo varijabilni dio vodne naknade ovisi o količini isporučenih vodnih usluga, pa je tužitelj po čl. 202. st. 4. ZV-a i čl. 6. st. 2. Uredbe, ovlašten potraživati fiksni dio vodne naknade i u konkretnoj situaciji.

17. Ovaj sud stoga zaključuje da skidanje (uklanjanje) vodomjera ne podrazumijeva i odjavu vodovodnog priključka jer samim skidanjem vodomjera priključak i dalje postoji te je istog je nužno održavati, a vodomjer je samo jedan od sastavnih dijelova vodovodnog priključka zbog čega demontaža vodomjera nema za posljedicu prestanak korištenja priključka niti prestanak ugovornog odnosa sa pružateljem usluge. Na takav zaključak upućuje i činjenica da je M izričito u čl. 211. propisao da se građevine projektiraju i grade tako da svaki posebni dio zgrade koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u kojoj se koristi voda (stan, poslovni prostor, garaža i sl.) ima ugrađen vodomjer, te je odredbom čl. 212. st. 1. ZV odredio da je vlasnik građevine, odnosno vlasnik druge nekretnine dužan priključiti svoju građevinu odnosno drugu nekretninu na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju, i to najkasnije u roku od 1 godine od dana obavijesti isporučitelja vodne usluge o mogućnosti priključenja. Tim, niti nekim drugim zakonom, nije propisana mogućnost "isključenja" priključene građevne s komunalne vodne građevine, odnosno prestanka ugovornog odnosa korisnika usluge nakon izvršenog priključenja na komunalnu vodnu građevinu nego samo mogućnost da pružatelj komunalne usluge iz opravdanih razloga, sukladno općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograniči, odnosno obustavi korisnicima isporuku vodnih usluga (čl. 216. ZV), a o čemu se u ovom slučaju ne radi.

18. Slijedom svega navedenog ovaj sud je stava da predmetni ugovor o pružanju vodne usluge tuženiku na predmetnoj adresi nije raskinut niti su nastupile posljedica raskida ugovora u smislu čl. 368. ZOO-a (tako i VSRH u Rev-962/2021 od 17. siječnja 2024. i Rev-629/2021 od 12. rujna 2023.).

19. Iz dostavljenih računa je vidljivo da je tuženiku za mjerno mjesto pod šifrom 92888, vodomjer br. [broj vodomjera], za vodne usluge obračunat samo fiksni dio cijene od 48,00 HRK sa pripadajućim PDV-om što mjesečno iznosi 54,24 HRK. Vidljivo je da nema potrošnje vode po vodomjeru, pa nije niti obračunata cijena po potrošnji. Obračunata cijena fiksnog dijela bez obzira na potrošnju je u skladu sa čl. 205. st. 2. ZV-a, a u svezi s čl. 9. ZOO-a i čl. 6. st. 1. i 2. Uredbe kao i cijenom određenom čl. 3. st. 1. Odluke o cijeni vodnih usluga (SN PGŽ 48/11, 36/14, 23/15 i 3/17) te nije protivna odredbama Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga (čl. 6) (NN 112/10) (tako i VSRH u Rev-962/2021 od 17. siječnja 2024. i Rev-629/2021 od 12. rujna 2023.).

20. Slijedom navedenog valjalo je održati platni nalog na snazi u dijelu koji se odnosi na vodne usluge od 54,24 HRK mjesečno sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dospijeća koji je utvrđen u svakom pojedinom računu i to u važećoj valuti od 7,19 EUR.

21. U odnosu na preostali dio zahtjeva za naknadu za komunalne usluge gospodarenja otpadom valja reći da je u spornom periodu isto područje bilo regulirano odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom (NN br. 94/2013, 73/2017, 14/2019, 98/2019; u daljnjem tekstu: ZOGO) koji je na snazi od 23. srpnja 2013. Prema čl. 28. ZOGO je jedinica lokalne samouprave dužna na svom području osigurati javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, odvojeno prikupljanje otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada i druge mjere. Prema čl. 30. ZOGO javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada te se smatra uslugom od općeg interesa, a pruža ju davatelj javne usluge. Korisnik usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Prema čl. 30. st. 6. ZOGO korisnik usluge je dužan koristiti javne usluge na način sukladan Zakonu i propisima donesenim na temelju Zakona te općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju Zakona, predavati problematični otpad odvojeno od miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada i snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge. Visina naknade se određuje odlukom o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Prema čl. 33. ZOGO je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge, sukladno odredbama ZOGO, uredbe iz čl. 29. st. 10. ZOGO i odluke iz čl. 30. st. 7. ZOGO, odnosno dužan je korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju. Prema čl. 33. st. 5. ZOGO davatelj usluge, sukladno odredbama toga članka, uredbe iz čl. 29. st. 10. ZOGO i odluke iz čl. 30. st. 7. ZOGO, cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada.

22. Iz sadržaja ovdje utuženih računa jasno proizlazi da je tuženiku za razdoblje od svibnja do rujna 2020. obračunata usluga gospodarenja otpadom prema dva mjesečna pražnjenja i površini nekretnine za koju se usluga pruža od 76 m2 uz cijenu od 2,70 HRK za pražnjenje i 0,39 HRK za m2 površine što sa PDV-om iznosi 39,59 HRK odnosno u važećoj valuti 5,25 EUR dok je tuženiku za razdoblje od studenog 2019. do travnja 2020. te za listopad 2020. obračunata usluga gospodarenja otpadom samo prema površini nekretnine za koju se usluga pruža od 76 m2 uz cijenu od 0,39 HRK za m2 površine što sa PDV-om iznosi 33,49 HRK odnosno u važećoj valuti 4,44 EUR.

23. Na temelju prethodno citiranih zakonskih odredaba te Odluke o načinu pružanja komunalne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada s izmjenom (Službene novine PGŽ broj 2 od 31. siječnja 2018. i br. 32. od 13. prosinca 2019. – (dostupno na https://www.sn.pgz.hr/default.asp?Link=odluke&id=36941 – Službeni glasnik Primorsko goranske županije te listovi 39-60 spisa) kojom je u čl. 5 propisano da se kriteriji količine otpada utvrđuju prema volumenu (izraženom u litrama) zaduženog spremnika i broju pražnjenja spremnika, dok je u čl. 26. st. 1. i 4. određeno da je obvezna minimalna javna usluga dio javne usluge koju je potrebno osigurati kako bi sustav komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući obvezu načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje, sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge te je utvrđeno da je jedinstvena cijena obvezne minimalne usluge za kućanstva u iznosu od 0,39 kn/m2 mjesečno, tužitelj osnovano tereti tuženika na plaćanje troškova odvoza komunalnog otpada, a imajući u vidu Cjenik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada od 1. travnja 2018. tvrtke Ponikve eko otok Krk d.o.o. Nadalje, u dijelu u kojem se obvezuje tuženika na plaćanje usluge odvoza komunalnog otpada kao minimalne javne usluge i usluge pražnjenja komunalne kante dva puta mjesečno sukladno Cjeniku, tražbina tužitelja prema utuženim računima za uslugu minimalne javne usluge iz članka 3. stavak 1. točka 15. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (NN 50/17, 84/19, 14/20) samo je djelomično osnovana, i to za uslugu fiksnog dijela cijene koja proizlazi iz cjenika i koja ukupno mjesečno zajedno s PDV-om iznosi 33,49 HRK/4,44 EUR. Neosnovano tužitelj tereti tuženika za mjesečnu uslugu od dva pražnjenja kante za otpad jer tužitelj u postupku nije dokazao da je tuženiku dostavljena na raspolaganje posuda za otpad i da mu je dostavljen program odvoza otpada, a niti je tužitelj dostavio evidenciju o preuzetom otpadu po kriteriju količine, niti po kojem drugom kriteriju. Iz tog razloga, u tom dijelu je osnovano potraživanje tužitelja na plaćanje cijene obvezne minimalne usluge, tzv. fiksni dio cijene, koji je između ostalog predviđen u odredbi članka 33. stavak 1. ZOGO-a, a kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (tako i ŽS BJ u Gž-481/2022 od 25.3.2024.).

24. Valja još reći da iako tuženik osporava da je zaprimio posudu za otpad, njegova obveza na plaćanje minimalne usluge, odnosno plaćanje fiksnog dijela cijene usluge odvoza komunalnog otpada proizlazi iz odredbe članka 33. stavak 1. ZOGO-a, a koju uslugu su u obvezi plaćati vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine, unatoč činjenici što tu nekretninu ne koriste svaki mjesec (pravno shvaćanje u odluci VSRH Rev-101/2023-2 od 14. veljače 2023.).

25. Stoga je dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj obračunava tuženiku uslugu pražnjenja posude od dva puta mjesečno, a po svakom računu izdanom od svibnja pa do rujna 2020. od 6,10 HRK (0,80 EUR) mjesečno, što ukupno prema važećoj valuti iznosi 4,00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

26. Neosnovan je prigovor zastare tužbenog zahtjeva jer tražbine naknade kako za vodu tako i za odvoz otpada prema odredbi čl. 232 st. 1. ZOO-a zastarijevaju za jednu godinu, a iz sadržaja utuženih računa jasno proizlazi da isti dospijevaju od najranije 24. prosinca 2019. dok je ovršni prijedlog podnesen 22. prosinca 2020. i tako prije isteka zastarnog roka.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom prema stavu ovog suda nije uspio samo sa neznatnim dijelom svog tužbenog zahtjeva, priznat i dosuđen trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 10,62 EUR (80 kn) te trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; u daljnjem tekstu: OT) i to za sastav podnesaka od 4. veljače 2021. i 19. travnja 2022. od po 25 bodova za svaki (tbr. 8/1) i za zastupanje na ročištima dana 27. travnja 2022., 14. rujna 2022. i 8. svibnja 2025. od po 25 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 125 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR te uvećano za PDV iznosi 312,50 EUR pa mu je tako ukupno dosuđen trošak ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 323,12 EUR. Tužitelju nije priznat trošak poštarine u iznosu od 4,61 EUR je ničim nije dokazao da je isti snosio. Na prethodno utvrđen iznos ovršnog troška od 10,62 EUR tužitelju su dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate i to tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbama čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24), čl. 151. st. 3. ZPP-a i Zaključkom br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu.

28. Zahtjev tuženika za naknadom troška ovršnog i parničnog postupka ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a obzirom je isti uspio u ovom sporu samo u odnosu na neznatan dio tužbenog zahtjeva.

29. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 2025.

Sudac:

Jan Torjanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a). Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.