REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SUPETRU

Ps-79/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru po sutkinji Antoneli Franulić Pilj, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepanu Eteroviću, odvjetniku u Supetru, protiv tužene UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici MĐ, odvjetnici u [adresa], radi predaje u posjed, nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. travnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Josipa Anzulovića Miroševića, odvjetnika u Supetru, tužene i punomoćnice tužene MĐ, odvjetnica u [adresa], na ročištu radi objave presude, dana 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da tužitelju, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, preda u posjed stan, slobodan od osoba i stvari, anagrafske oznake, [adresa], oznaka zgrade C, ulaz I, kat nisko prizemlje lijevo, broj stana 41, površine 54,86m2, a koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], upisane u z. u. br. [broj ZK uloška],anagrafske oznake 12 A, k. o. [katastarska općina].

II. Nalaže se tuženoj da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 500,00 eura, u roku od 15 dana, s pripadajućom zakonom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 8. listopada 2020. godine zaprimljena je tužba tužitelja PĐ, protiv tužene UĐ, radi predaje u posjed, u kojoj se navodi da je dana 8. kolovoza1996. godine, Nadzorni odbor društva Zlatni rat d.d. donio Odluku o dodjeli stana na korištenje kojom je PĐ, ovdje tužitelju, kao djelatniku društva dodijeljen na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade c, ulaz 1, kat nisko prizemlje lijevo, broj stana 41, površine 54,86 m2, a koji stan se nalazi u zgradi izgađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška], anagrafske oznake 12A. Dana 8. kolovoza 1996. godine, Nadzorni odbor društva Zlatni rat d.d. je utvrdio konačnu listu reda prvenstva prema kojoj je PĐ pod rednim brojem 55 dodijeljen predmetni stan. Tuženica da je u posjedu predmetnog stana kojeg istog koristi bez valjane pravne osnove.

2. Dana 20. studenog 2020. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tužene UĐ kojim se ista u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Istaknula je prigovor aktivne legitimacije iz razloga što tužitelj ne nudi nikakav dokaz da bi bio vlasnik stana označenog i opisanog kao u tužbi. Navodi da tužbi ne prileži nikakav dokaz, niti da je Zlatni rat d.d. bio vlasnik predmetnog stana, niti dokaz da bi Zlatni rat po kakvog drugoj osnovi imao pravo dodjeljivati stanove na korištenje. Predmetni stanovi da nisu ušli u temeljni kapital Zlatnog rata d.d., te isti nisu njegovo vlasništvo. Tužitelj da nikad nije stupio u posjed stvari, te da mu to tužena nije zapriječila. Tužena da se nalazi u mirnom, poštenom posjedu predmetnog stana preko 20 godina, te ista da ima pravo na predmetni stan.

3. U dokazne svrhe pregledani su odluka o dodjeli stana na korištenje, izvadak iz zemljišne knjige, prijepis posjedovnog lista, konačna lista prvenstva, obavijest, te je izveden dokaz saslušanjem stranaka, te svjedoka EĐ i FĐ.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana koji mu je dodijeljen na korištenje Odlukom od dana 28. ožujka 1996. godine.

6. Savjesno i brižljivo, ocjenjujući kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

7. Pregledom Odluke o dodjeli stana na korištenje koju je dana 8. kolovoza 1996. godine donio Zlatni rat d.d., Nadzorni odbor društva, utvrđeno je da je PĐ, djelatniku društva, dodijeljen na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade C, ulaz I, kat nisko prizemlje lijevo, broj stana 41, površine 54,86 m2, te je točkom III. određeno da pravo na useljenje u stan imenovani stječe danom pravomoćnosti ove odluke, dok iz obrazloženja iste proizlazi da je na konačnoj listi reda prvenstva, koju je utvrdio Nadzorni odbor društva PĐ zauzeo 55. mjesto s ukupno ostvarenih 233 boda, čime je stekao pravo na stan koji mu se dodjeljuje ovom odlukom.

8. Pregledom konače liste reda prvenstva Nadzornog odbora društva Zlatnog rata d.d. od dana 8. kolovoza 1996. godine utvrđeno je da se tužitelj PĐ nalazi pod rednim brojem 55. sa ukupnim brojem bodova 233, te da mu se dodjeljuje stan C, [adresa], ulaz I, nisko prizemlje lijevo, stan broj 46, površine 62,60 m2.

9. Pregledom obavijesti od dana 16. prosinca 2011. godine utvrđeno je da je konačna lista reda prvenstva, koja je donesena na sjednici Nadzornog odbora 08. kolovoza 1996. godine o dodjeli 57 stanova postala pravomoćna u travnju 2011. godine kada su okončani svi sudski sporovi.

10. Pregledom izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je ista upisana kao društveno vlasništvo sa upisom prava korištenja na ime Hotelsko poduzeće "Zlatni rat" Bol.

11. Pregledom prijepisa posjedovnog lista broj 460. za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] katastarskog naziva " [adresa] sa naznakom da se radi o stambenoj zgradi, [adresa], 8, stambena zgrada [adresa], stambena zgrada [adresa] i dvorište utvrđeno je da je kao posjednik za cijelo upisano Ugostiteljsko poduzeće Zlatni rat Bol.

12. Pregledom rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od dana 14. srpnja 1997. godine i rješenja od 24. prosinca 2010. godine utvrđeno je da je u temeljni kapital TD Zlatni rat d.d. ušlo 15% procijenjene vrijednosti, prodanih stanova.

13. U svom iskazu tužitelj PĐ je naveo da se predmetni stan nalazi na predjelu [adresa] u [adresa] u niskom prizemlju lijevo. Smatra da ima pravnu osnovu za posjed predmetnog stana iz razloga što mu je kao zaposleniku firme Zlatni rat d. d. isti dodijeljen. On je bio 55. na konačnoj listi reda prvenstva, a ukupno se moglo useliti u 57 stanova. Tužena UĐ uopće nije bila na predmetnoj listi. Nakon toga donesena je i pravomoćna odluka o dodjeli stana na korištenje, te su pravo useljenja stekli on, njegova supruga i kći. Kada je donesena odluka tada je već tužena bila u stanu iz kojeg razloga nije mogao useliti u stan. Naime, on nije niti pokušao useliti u stan iz razloga što se tužena tamo nalazila pa mu je bilo onemogućeno. Nakon toga pokušao je sve riješiti pravnim putem, a ne nasilno. U dva navrata je razgovarao sa tuženom i molio je da izađe iz njegova stana, međutim, ona je to odbila i rekla da se problem riješi sudskim putem. Na pitanje pun. tužene koje pravne radnje je poduzeo u svezi predmetnog stana, odgovorio je da je pokrenuo predmetnu tužbu.

14. Tužena UĐ je navela da je predmetni stan uselila 25. srpnja 1994. godine. U stan je ušla iz razloga što su ušli svi drugi pa je tako i ona, naročito zbog toga što je smatrala da ona ima više prava od drugih jer je i prije njih došla raditi u firmu Zlatni rat. Od firme nije dobila nikakvo dopuštenje za korištenje predmetnog stana već je to učinila samoinicijativno vidjevši da to rade i drugi. Znala je da postoje konačne liste reda prvenstva kao i odluke o dodjeli stana na korištenje, međutim ona ih osobno nije vidjela. Govorili su joj da je tik ispod crte, a pitanje je kako su se te liste sastavljale. U predmetni stan je ušla iz razloga što je taj stan bio dvije godine prazan, odnosno nitko nije do tada uselio u njega, pa su joj ostali stanari kazali da je taj stan prazan i da bi mogla useliti u njega obzirom da nije imala gdje. Tužitelj je radio zajedno s njom u istoj firmi i nikada joj nije kazao da bi taj stan bio njegov. Prvi put je saznala da je stan tužitelja kada je nazvao prije podnošenja ove tužbe i pitao je hoće li ste iseliti iz njegovog stana dobrovoljno ili će je tužiti, na što mu je odgovorila da je tuži. Sama živi u predmetnom stanu. Osamdesetih godina je došla u [adresa] i nije se nikada udavala i imala djece. Cca 2000. godine kupila je jednu malu garsonijeru u Bolu. Obzirom da ima malu mirovinu od cca 1000 kuna tu garsonijeru iznajmljuje. U Bosni, odakle je porijeklom, ima stara kuća njenih sada pok. roditelja u kojoj trenutno živi njena sestra s time da imovina iza njihovih roditelja nije još uvijek razdijeljena tako da još nije poznato da li će kuća biti vlasništvo sestre ili njeno. Smatra da ima pravo na predmetni stan iz razloga što je došla prije raditi u firmu od onih koji su dobili predmetne stanove. Na pitanje je li joj poznato kada je uselila u stan jesu li liste bile konačne, odgovorila je da joj to nije poznato. U trenutku kada je uselila u stan nije imala ni jednu drugu nekretninu.

15. Svjedok TĐ je naveo da mu je poznato da je tužitelj PĐ bio na konačnoj listi prvenstva za dodjelu stana. Međutim isti još uvijek nije u mogućnosti useliti u svoj stan iz razloga što je stan zauzet, odnosno u njemu živi ovdje tužena UĐ. Na pitanje je li UĐ uselila u stan nakon što je donesena lista prvenstva, odgovorio je da je tužena uselila prije nego što je donesena lista prvenstva, odnosno želi se ispraviti tužena je uselila u stan prije nego što je lista prvenstva postala pravomoćna 2011. godine. Na pitanje sutkinje je li mu poznato kada je lista donesena, odgovorio je da je donesena 1996. godine. Na pitanje je li mu poznato koje godine je točno tužena uselila, odgovorila je da mu nije poznato kada je točno tužena uselila. Na pitanje sutkinje je li mu poznato da bi tužitelj upozoravao tuženu da se radi o njegovom stanu i da se mora iseliti, odgovorio je da koliko je pričao sa tužiteljem o tome, da je upozoravao da je njegov stan i da bi trebala iseliti.

16. Svjedokinja IĐ je navela da joj je situacija poznata iz razloga što je i ona na jednak način uselila u predmetne stanove kao i ovdje tužena. 1994. godine je situacija bila takva da su došli "sa strane", radili su u poduzeću Zlatni rat, bio je rat, negdje su morali živjeti i tako su uselili u stanove čiji je vlasnik bila njihova firma Zlatni rat. Oni su se svi zajedno sastali, možda stotinjak zaposlenika firme Zlatni rat, i samoinicijativno su odlučili useliti u stanove. Naime bojali su se da će Zlatni rat prodati te stanove kao što je prodao neku drugu imovinu i da oni neće imati gdje živjeti. Krenuli su prema stanovima i zauzimali iste bez nekakvog posebnog pravila i reda, onako nasumično. Postojale su liste prema kojima su rangirani zaposlenici koji imaju pravo na stan, međutim, nisu smatrali da su te liste poštene, već su smatrali da svi zaposlenici Zlatnog rat moraju dobiti stan, a ne samo oni koji su na listi. Tužena BĐ je taman bila ispod crte tako da ni ona nije bila na konačnoj listi prvenstva. Tužitelj PĐ je također radio u firmi Zlatni rat, međutim, od kada je otišao iz firme više ga nije viđala. Poznato mu je da tužena i dan danas živi u predmetnom stanu, a nije joj poznato ima li neku drugu nekretninu u svom vlasništvu. Na pitanje pun. tužene je li joj poznato je li netko otkupio ove stanove, odgovorila je da nije, ali da je čula da su neke dvije dobile pravo da otkupe od države ove stanove. Da li je to za neki otkup ili neki ugovor, nitko neće da kaže točno o čemu se radi. To je bilo nedavno. Država je njima koji su u ovim stanovima poslala uplatnice da joj moraju plaćati što su u stanovima, odnosno najam.

17. Temeljem provedenih dokaza, ovaj sud nedvojbeno utvrđuje da ovlaštenje tužitelja na podnošenje tužbe za predaju u posjed predmetnog stana proizlazi iz ovlaštenja danog joj od strane poduzeća Zlatni rat d.d., upisanog kao nositelja prava korištenja predmetne nekretnine na kojoj je isto poduzeće izgradio stambenu zgradu i to u vidu citirane odluke o dodjeli stana na korištenje od dana 28. ožujka 1996. godine. (koja pravomoćnost proizlazi iz Odluke priložene na listu 55 spisa). Tužitelj je pravo na useljenje u predmetni stan stekao danom pravomoćnosti navedene odluke, a to pravo do danas nije izgubio, obzirom da mu do danas nije omogućeno useljenje u isti (među strankama je nesporno da stan koristi tužena i odbija mu predati isti), obzirom da je navedenom odlukom naglašeno da pravo useljenja gubi pod uvjetom da u roku od 30 dana od kada mu se omogući useljenje, u isti ne useli.

18. Naime, tužena je u svom iskazu navela kako je u predmetni stan uselila 25. srpnja 1994. godine, pa kada se uzme u obzir da je točkom III. Odluke o dodjeli stana na korištenje koju je dana 8. kolovoza 1996. godine donio Zlatni rat d.d., Nadzorni odbor društva, određeno da pravo na useljenje u stan imenovani stječe danom pravomoćnosti ove odluke, te da je ista postala pravomoćna u travnju 2011. godine kada su okončani svi sudski sporovi, tada je jasno da je tužena već bila u stanu kada je tužitelj stekao pravo da useli u isti.

19. U odnosu na navode tužene da joj pripada pravo na predmetni stan iz razloga što su svi drugi ušli u stanove pa tako i ona, s time da ona ima više prava od drugih jer je došla prije raditi u firmu od onih koji su dobili predmetne stanove, za navesti je kako takve navode ovaj sud ne prihvaća kao osnovane razloge zbog kojih bi joj pripao pravni osnov za predmetni stan.

20. Također, u odnosu na navode tužene kako davatelj stana na korištenje nije ujedno i njegov vlasnik pa da je akt kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje nevaljan za navesti je da je iz izvatka iz zemljišnih knjiga za ZU 1277 k. o. [katastarska općina] koji se sastoji od više zk tijela, vidljivo je da je u zk. tijelu III pravo korištenja čest. zem. [katastarska čestica], na temelju ugovora od 24.11.1976 i Rješenja N. Ov. br. UP /1-02/01-631/23-72 uknjiženo na tadašnje hotelsko poduzeće Zlatni rat Bol, pravnog prednika sadašnji TD Zlatni rat d.d. i to radi izgradnje stambene zgrade. Vidljivo je iz rješenja hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997. i rješenja od 24. prosinca 2010. godine da je u temeljni kapital TD Zlatni rat d.d. ušlo 15% procijenjene vrijednosti stanova, što upravo ukazuje da je odluku o dodjeli stana donio ovlaštenik tadašnjeg prava korištenja. Ukoliko TD Zlatni rat d.d. ne bi bio nositelj prava korištenja i kao takav ovlašten raspolagati spornim stanom tada mu ne bi u pretvorbi pripadajući dio procijenjene vrijednosti stana ušao u temeljni kapital. Odluka o dodjeli stana na korištenje je valjana i ovlašćuje tužitelja da štiti i ostvaruje stečeno pravo koje mu prema njoj pripada, a koje mu je tužena ugrozila, odnosno spriječila ostvarenje tog prava.

21. Također, bitno je i za navesti je da je Odluka o dodjeli stana tužitelju na korištenje donesena prije rješenja Fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997. i 24. prosinca 2010., pa takva odluka ni u kojem slučaju nije mogla niti je utjecala na stečena prava tužitelja prema Odluci o dodjeli stana na korištenje, koja je donesena u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o stambenim odnosima.

22. Konačno, u nastavku je sud ocijenio i prigovor tužene prava na dom, koje pravo je zaštićeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija). Člankom 8. stavak 1. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nerada ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i slobodna drugih. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno test razmjernosti odgovora na pitanje: Bi li iseljenje neovlaštenog korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano. Prvo od navedenih pitanja je slijedeće: „Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?“ Miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba utemeljeno je u konkretnom slučaju u predmnijevanom vlasništvu tužitelja na spornoj nekretnini, sukladno članku 166. ZVDSP, u odnosu na tuženike koji nekretninu posjeduje bez valjanog pravnog temelja, pa je miješanje javne vlasti u pravo na dom provođenjem iseljenja utemeljeno na zakonu. Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće:

Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U konkretnom slučaju prisilno iseljenje imalo bi legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano je jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. U odnosu na posljednje treće pitanje „Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu? za navesti je kako je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Miješanje tužiteljice u pravo tuženika na dom nije nerazmjerno jer tuženik pravo na dom mora steći na zakoniti način, pa bi bilo krajnje neprihvatljivo privilegirati tuženika u odnosu na druge ljude koji stambeno pitanje rješavaju na drugi zakonom propisan način. Također, iz provedenog dokaznog postupka, a što niti tužena ne spori, proizlazi kako tužena može osigurati drugi smještaj obzirom da je ista izjavila kako je cca 2000. godine kupila malu garsonijeru u Bolu, koju iznajmljuje. Kako je odgovor na sva tri eliminacijska pitanja pozitivan, za zaključiti je kako tuženoj nije povrijeđeno pravo na dom.

23. Dakle, slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud nesporno utvrđuje da je tužitelj stekao pravo da se u stan useli, a prema odredbi članka 89. Zakona o stambenim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o dodjeli stana na korištenje nije bilo dopušteno useliti u stan i koristiti ga bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje. Tužena je tužitelju faktički spriječila useljenje u stan, a na taj način i stjecanje stanarskog prava, pa tužitelju upravo u odnosu na tu svrhu i valjanu pravnu osnovu kojom raspolaže pripada zahtjev kako ga je postavio i kojem je udovoljeno, a kako se već izjasnila sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2328/91 od 23.siječnja 1992. godine (IO VSRH-94/191).

24. Također, prema ustaljenoj sudskoj Europskog suda za ljudska prava bez obzira na činjenicu što je tužitelj podnio tužbu nakon prestanka važenja ZSO-a isti je imao razumna očekivanja u zaštiti svoje imovine, a pravo na korištenje stana predstavlja imovinu u najširem smislu riječi, time da se još dodatno u ovom slučaju radi i o povredivosti prava na dom, a koje pravo je tužitelju očito povrijeđeno.

25. Identične stavove zauzeli su i Županijski sud u Splitu u odluci kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu ovog suda u identičnoj pravnoj stvari i to odlukom pod poslovnim brojem Gžst-121/15 od dana 19. studenog 2015. godine, kao i Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom pod poslovnim brojem Gž-3886/19 od dana 3. lipnja 2020. godine, pa nije zanemariva niti činjenica da su u brojnim predmetnima koji su već pravomoćno okončani pred ovim sudom, a glede iste činjenične i pravne osnove mnogi tužitelji uselili u svoje stanove, zbog čega bi donošenje drugačije presude u ovoj pravnoj stvari dovelo do pravne nesigurnosti i predstavljalo bi povredu prava zaštićenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o čemu se također u identičnoj pravnoj stvari izjasnio Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci pod poslovnim brojem Gž-3266/19.

26. Također, prema naprijed citiranoj odluci nije predmet ovog postupka hoće li tužitelj ostvarivati prava koja proizlaze iz njegovog pravnog položaja u predmetnom stanu, posebno hoće li se uknjižiti kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, jer to ovisi o tome jesu li ispunjene sve druge zakonom propisane pretpostavke za ostvarivanje tih prava.

27. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja te obvezati tuženu koja koristi stan bez valjane pravne osnove da istog preda tužitelju, a sve ovo u smislu odredbe članka 388. stavak 2. ZV-a, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

28. U odnosi na trošak parničnog postupka za navesti je da u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je osoba koja ima pravomoćnu odluku o dodjeli stana na korištenje, odnosno svoje pravo crpi iz stambenog odnosa zbog čega mu pripada samo jednokratna naknada iz Tbr. 7 točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), o čemu je svoje mišljenje također izrazio Županijski sud u Splitu pod poslovnim brojem Gžst-121/15 od dana 19. studenog 2015. godine.

29. Također tužitelj je svojim popisom troška i zatražio jednokratnu nagradu u iznosu od 200 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 400,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a iznosi 500,00 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

U Supetru, dana 13. lipnja 2025.

S U T K I NJ A:

Antonela Franulić Pilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka.

Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Dostaviti:

- pun. tužitelja Stjepan Eterović, odvjetnik u Supetru

- pun. tužene MĐ, odvjetnica u [adresa]