REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SUPETRU

Posl. broj Ps-25/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru po sutkinji Antoneli Franulić Pilj, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Damjancu, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika KČ (Čede) Ivelića iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Čuturi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu "Lubina i Čutura" j.t.d. Split, radi predaje u posjed, nakon glavne i javne rasprave održane dana 29. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave presude, dana 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da preda tužitelju TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u posjed stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade C, ulaz II, kat II, lijevo, broj stana 55, površine 62,60 m2, nalazeći u zgradi kućni broj 12A, sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] ukupne površine 3025 m2 upisana u ZU 1277, zk tijelo III, k. o. [katastarska općina], slobodan od svojih osoba i stvari a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove ovog postupka u iznosu od 678,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračeno za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29.st.2. i 8. ZOO tekućom na određeni iznos troškova od dana presuđenja pa do isplate a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 3. srpnja 2018. godine zaprimljena je tužba tužitelja IČ, protiv tuženika KČ (Čede) Ivelića, radi predaje u posjed nekretnine, u kojoj se navodi da je tužitelj Odlukom Stambene komisije društva Zlatni rat d.d. Bol broj 016- 169/3-23-96 od 28.ožujka 1996. godine temeljem članaka 79 i 90. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima, te članaka 32., 33., 34. st. 1., 36. st. 1. i 70. Pelivanka o zadovoljavanju stambenih potreba, dobio na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], blato 7, oznake zgrade C, ulaz II, kat II, lijevo, broj stana 55, površine 62,60m2. Stan je dodijeljen tužitelju nakon što je sačinjena konačna lista reda prvenstva za dodjelu od strane Nadzornog odbora tadašnjeg Hotelskog poduzeća Zlatni rat, Bol, na kojoj listi je tužitelj zauzeo 44 mjestu s ukupno ostvarenih 245 bodova, čime je stekao pravo korištenja predmetnog stana. Opisani stan se u zemljišnim knjigama vodi upisan u B listu kao društveno vlasništvo sa upisanim pravom korištenja u C listu na ime Hotelsko poduzeće Zlatni rat Bol i to u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk. tijelo III, na kojoj nekretnini je tadašnje Hotelsko poduzeće Bol, sukladno vlasničkim ovlaštenjima izgradilo stambenu zgradu sa više stanova od kojih je naprijed navedene dodijeljen na korištenje tužitelju. U sporni stan da se bespravno bez ikakvog valjanog pravnog osnova uselio tuženik zajedno sa članovima svoje obitelji i to prije nego li je donesena odluka o dodjeli stana na korištenja tužitelju, te unatoč pokušajima njegovog iseljenja od strane davatelja stana ali i pozivima tužitelja da mu preda posjed istog on to odbija učiniti. Zbog toga da tužitelj nije mogao useliti u stan u roku od 30 dana po pravomoćnosti odluke o odjeli, kao je predviđenom točkom III Odluke o dodjeli stana na korištenje. Tužitelj obzirom da je stan dobio na korištenje od upisanog vlasnika, ovlaštenika tadašnjeg prava korištenja, društva Zlatni rat d.d., ima nesumnjivo valjanu procesnu legitimaciju i pravni interes u ovom postupku zahtijevati iseljenje tuženika i tražiti predaju u posjed stana slobodnog od osoba i stvari tuženika. Od trenutka pravomoćnosti odluke o dodjeli stana pa do danas tužitelj nije izgubio pravo korištenja istog. Prema obavijesti punomoćnika društva Zlatni rat d.d. Bol od 16.12.2011 konačna lista reda prvenstva temeljem koje je sporni stan dan na korištenje tužitelju postala je pravomoćna još u travnju 2011., kada su okončani sudski sporovi vođeni povodom pojedinačnih odluka o dodjeli stanova po listi prvenstva za dodjelu. Pravo korištenja stana prema tada važećem Zakonu o stambenim odnosima predstavlja u najširem smislu riječi imovinu, odnosno pravo na dom, koje je od strane tuženika povrijeđeno i oduzeto. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati zaštitu tog svog ugroženog prava, koje nije izgubljeno prestankom važenja Zakona o stambenim odnosima.

2. Dana 27. kolovoza 2018. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika kojim se isti u cijelosti usprotivio navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokazne svrhe pregledani su odluka o dodjeli stana na korištenje, obavijesti od dana 16. prosinca 2011. godine, izvadak iz zemljišne knjige, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od dana 14. srpnja 1997. godine, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od dana 24. prosinca 2010. godine, spis ovog suda pod brojem P.2526/16, uvjerenja o prebivalištu, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, tuženika i svjedoka PČ.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana koji mu je dodijeljen na korištenje Odlukom od dana 28. ožujka 1996. godine.

6. Savjesno i brižljivo, ocjenjujući kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

7. Pregledom izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je ista upisana kao društveno vlasništvo sa upisom prava korištenja na ime Hotelsko poduzeće "Zlatni rat" Bol.

8. Pregledom Odluke o dodjeli stana na korištenje koju je dana 28. ožujka 1995. godine donijela Stambena komisija Zlatnog rata d.d. utvrđeno je da je IČ. djelatniku društva dodijeljen na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade C, ulaz II, kat II lijevo, broj stana 55, površine 62,60 m2, te da pravo na useljenje u stan imenovani stječe danom pravomoćnosti ove odluke. U obrazloženju iste odluke navodi se da je na konačnoj listi reda prvenstva, koju je utvrdio Nadzorni odbor društva imenovani zauzeo 44. mjesto s ukupno ostvarenih 245 bodova, čime je stekao pravo na stan koji mu je dodijeljen ovom odlukom.

9. Pregledom obavijesti od dana 16. prosinca 2011. godine utvrđeno je da je konačna lista reda prvenstva, koja je donesena na sjednici Nadzornog odbora 08. kolovoza 1996. godine o dodjeli 57 stanova postala pravomoćna u travnju 2011. godine kada su okončani svi sudski sporovi.

10. Pregledom rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od dana 14. srpnja 1997. godine i rješenja od 24. prosinca 2010. godine utvrđeno je da je da je u temeljni kapital TD Zlatni rat d.d. ušlo 15% procijenjene vrijednosti, između ostalog i spornog stana.

11. Pregledom presude ovog suda pod poslovnim brojem P-2526/16 u pravnoj stvari tužitelja HČ, protiv tuženika ad. 1) Općine Bol, ad. 2) Hotel Zlatni rat d.d. Bol, ad. 3) [adresa] d.d. Bol i ad. 4) Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva utvrđeno je da je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da ga se utvrdi isključivim vlasnikom za cijelo posebnog dijela i to samostalne uporabne cjeline – stana broj 55, koji stan je položen na II. katu lijevo u zgradi anagrafske oznake [adresa], ulaz 2, površine 65,14 m2, a koji je stan neodvojivo povezan s 65/1865 idealnog suvlasničkog dijela cjeline nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz ovlaštenje tužitelja da temeljem ove presude zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime opisanog suvlasničkog dijela, dok je točkom II. odbijen podredni tužbeni zahtjev tužitelja kojim bi tuženici bili dužni tužitelju izdati tabularnu izjavu podobnu za upis prava vlasništva za cijelo na ime tužitelja na opisanom suvlasničkom dijelu. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem gž-3887/19 od dana 19. studenog 2019. godine (list 96 do 100 spisa).

12. Tužitelj IČ je u svom iskazu naveo da je vlasnik nekretnine koja je predmet spora, odnosno stana anagrafske oznake [adresa], ulaz 2, kat 2. Ne bi znao kazati broj stana. Smatra se vlasnikom stana iz razloga što mu ga je kao zaposleniku Zlatnog rata 1992. godine dodijelila ta firma. Nalazio se na listi prvenstva, međutim, bile su uložene brojne žalbe, a postupak je trajao sve do 2011. godine kada je odluka o dodjeli stana na korištenje postala pravomoćna. Cijelo vrijeme u stanu je živio ovdje tuženik NČ sa suprugom i dvoje djece, odnosno i prije nego što je spomenuta odluka postala pravomoćna tako da on s njenom pravomoćnošću nije mogao useliti u stan koji mu je dodijeljen. Od Zlatnog rata je dobio informaciju da su oni protiv ovdje tuženika pokrenuli tužbe radi iseljenja iz predmetnog stana obzirom da ga je on neosnovano koristio. Ne bi točno znao kazati o kojim postupcima se radilo kaznenim ili parničnim, zna da su oni postojali, zna da su pravomoćno okončani na način da tuženik mora iseliti iz stana, ali on do danas to nije učinio. Mora kazati da je čuo od tuženikovih rođaka da je u [adresa] u nasljedstvo dobio dio obiteljske kuće, gdje bi tuženik imao mogućnosti živjeti sa svojom obitelji. Tuženik je cijelo ovo razdoblje znao da neosnovano koristi stan, ali je ignorirao kako sudske odluke tako i njegovo obraćanje istome. Naime, on ga je dva puta sreo na ulici i kazao mu da koristi stan koje je njegovo (tužitelja) vlasništvo, da se mora iseliti, ali tuženik mu je kazao da nema gdje, odnosno da čeka izgradnju POS stanova. Tužitelj mu je na to kazao da ima troje djece koje mora stambeno zbrinuti, te da mu je jedna kći samohrana majka. Po njegovom mišljenju tuženiku je najlakše sve ove godine odnosno od 1992. godine bilo živjeti u tuđem stranu i ne plaćati stanarinu, umjesto da riješi stambeno pitanje svojoj porodici. Na pitanje pun. tuženika je li mu poznato tko je 1992. godine bio vlasnik spornog stana, odgovorio je da misli da je to bio Zlatni rat d.d. Na pitanje može li se očitovati od kada je po svom mišljenju on vlasnik stana, tužitelj je naveo da od kada je dobio pravomoćnu odluku 2011. godine. Na pitanje gdje je živio 1992. godine kada je useljeno 56 stanova, odgovorio je da je živio u obiteljskoj kući svojih roditelja.

13. U svom iskazu HČ je naveo da se u predmetni stan uselio 1992. godine po nalogu Zlatnog rata iz razloga što mu je zaposlenik Zlatnog rata FČ kazao da su ružna ratna vremena i da je bolje da u stanove [adresa] usele njegovi radnici, nego izbjeglice, pa je tako učinio. U predmetni stan se uselio po slučajnom odabiru obzirom da su njegova vrata bila otvorena. Poznato mu je da je bilo 56 stanova na raspolaganju za useljenje, te da nije prema toj listi reda prvenstva bio ovlašten useliti u neki od stanova. Poznato mu je da je Zlatni rat protiv njega vodio raznorazne postupke u svezi predmetnog stana, odnosno da se ranije nešto poduzimalo, a kasnije se više ništa nije poduzimalo. Smatra da mu pripada pravno na predmetni stan iz razloga što u njemu živim već 30 godina, plaća račune i pričuvu. Smatra da vlasnik predmetnog stana nisu niti IČ, a niti Zlatni rat. Da je bio kriv firma bi mu zasigurno bila dala izvanredni otkaz, a to se nije dogodilo. U predmetnom stanu žive supruga i on, kao i njihov sin koji je 1995. godište, dok kći koja je 1992. godište, trenutno živi u [adresa], obzirom da tamo studira. Sin je završio u [adresa] srednju turističku školu, ima svoj obrt temeljem kojeg ljeti na šetnici Zlatni rat prodaje suvenire. Također je pojasnio ono što je ranije kazao ovdje tužitelj da je naslijedio dio kuće u [adresa]. Točno je da njegovi roditelji imaju obiteljsku kuću u [adresa], da je otac umro, ali je temeljem rješenja o nasljeđivanju njegova nasljednica za cijelo majka, dakle dok je ona živa cijela imovina je njeno vlasništvo. Ima brata, te će se tek nakon majčine smrti obiteljska imovina dijeliti između njega i brata. Radi se o prizemnici, bez kata u kojoj se nalazi samo jedan stan. U toj obiteljskoj kući trenutno živi samo njegova majka. Brat živi u kući koja se nalazi odmah do kuće roditelja. Naveo je da se 1983. godine iselio iz obiteljske kuće svojih roditelja gdje je živio sa istima i sa svojim bratom. Od 1992. godine pa i ranije bili su u radnom odnosu i supruga i on. Smatra da financijski nisu bili u mogućnosti kupiti neku drugu nekretninu za stanovanje. Također je napomenuo da troškove studiranja njegove kćeri u Češkoj ne plaćaju supruga i on nego njen momak. Na pitanje pun. tužitelja je li pravo na vlasništvo spornog stana pokušao ostvariti u redovnom sudskom postupku, odgovorio je da nije. Na pitanje da li se može sjetiti da je postojao postupak u kojem je on bio tužitelj radi utvrđenja prava vlasništva u odnosu na tuženike Općinu Bol, Hotele Zlatni rat, Zlatni rat d.d., odgovorio je da se ne sjeća. Na pitanje pun. tuženika je li mu poznato tko je sastavljao listu reda prvenstva i na koji način, odgovorio je da je valjda sastavljao Zlatni rat d.d. i to principu "baba i stričeva".

14. U svom iskazu svjedok AČ je naveo da mu je poznato da je devedesetih godina tuženik bespravno uselio u stan koji je predmet spora. Kada je lista po kojoj su se dodjeljivali stanovi postala pravomoćna 2011. godine, tuženik se oglušavao na zahtjev tužitelja da se iseli iz stana. Također mu je poznato da tuženik NČ ima obiteljsku kuću u [adresa], u mjestu u kojem i on živi (svjedok). Radi se o prizemnici u kojoj nitko ne živi, a u kojoj je do prošle godine živjela njegova majka kada je smještena u starački dom u Supetru. U kući do ove koju sam vam opisao živi brat tuženika koju je on sam sagradio za svoju obitelj. Nije mu poznato zašto se tuženik nije preselio u sada praznu kuću u [adresa], već i dalje živi u spornom stanu u [adresa]. Danas u spornom stanu živi tuženik sa svojom suprugom i sinom. Poznato mu je da su tuženik i njegova supruga zaposleni, a njihov sin prodaje suvenire. Na pitanje punomoćnika tuženika je li mu poznato tko je 1992. godine bio vlasnik spornog stana, odgovorio je da je vlasnik bio Zlatni rat. Na pitanje je li mu poznato tko je sada vlasnik, odgovorio je da je vlasnica Republika Hrvatska. Na pitanje je li mu poznato je li proveden ostavinski postupak iza smrti oca tuženika, odgovorio je da te detalje ne zna.

15. Temeljem provedenih dokaza, ovaj sud nedvojbeno utvrđuje da ovlaštenje tužitelja na podnošenje tužbe za predaju u posjed predmetnog stana proizlazi iz ovlaštenja danog mu od strane poduzeća Zlatni rat d.d., upisanog kao nositelja prava korištenja predmetne nekretnine na kojoj je isto poduzeće izgradio stambenu zgradu i to u vidu citirane odluke o dodjeli stana na korištenje od dana 28. ožujka 1996. godine (koja pravomoćnost među strankama tijekom postupka nije bila sporna). Tužitelj je pravo na useljenje u predmetni stan stekao danom pravomoćnosti navedene odluke, a to pravo do danas nije izgubio, obzirom da mu do danas nije omogućeno useljenje u isti (među strankama je nesporno da stan koristi tuženik i odbija mu predati isti), obzirom da je navedenom odlukom naglašeno da pravo useljenja gubi pod uvjetom da u roku od 30 dana od kada mu se omogući useljenje, u isti ne useli.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da odluka u predmetu ovog suda pod poslovnim brojem P-2526/16 kojeg je HČ pokrenuo protiv tuženika ad. 1) Općine Bol, ad. 2) Hotel Zlatni rat d.d. Bol, ad. 3) [adresa] d.d. Bol i ad. 4) Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva, predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, u vezi čega je za navesti da je pravomoćnom presudom, ovdje tuženik, odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom za utvrđenjem prava vlasništva nad predmetnim stanom.

17. U odnosu na navode tuženika da mu pripada pravo na stan jer u njemu živi već trideset godina, za navesti je kako je upravo naprijed citiranom odlukom pravomoćno potvrđeno kako HČ nije mogao steći pravo vlasništva predmetnog stana temeljem dosjelosti, a što je detaljno obrazloženo u spomenutoj odluci.

18. U odnosu na navode tuženika kojima ističe da je tužiteljev zahtjev zastario za navesti je da zahtjev tužitelja kao osobe kojoj je dodijeljen stan na korištenje temeljem Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/85, 42/86, 22/92, 70/93., dalje: ZSO usmjeren prema tuženiku koji isti drži u posjedu bez pravne osnove ne zastarijeva. Zastara takvog zahtjeva tužitelja nije niti predviđena odredbama ZSO, o čemu je svoj stav izrazio i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci pod poslovnim brojem Gž-3886/19 od dana 3. lipnja 2020. godine.

19. Također, u odnosu na navode tuženika kako davatelj stana na korištenje nije ujedno i njegov vlasnik pa da je akt kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje nevaljan za navesti je da je iz izvatka iz zemljišnih knjiga za ZU 1277 k. o. [katastarska općina] koji se sastoji od više zk tijela, vidljivo je da je u zk. tijelu III pravo korištenja čest. zem. [katastarska čestica], na temelju ugovora od 24.11.1976 i Rješenja N. Ov. br. UP /1-02/01-631/23-72 uknjiženo na tadašnje hotelsko poduzeće Zlatni rat Bol, pravnog prednika sadašnji TD Zlatni rat d.d. i to radi izgradnje stambene zgrade. Vidljivo je iz rješenja hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997. i rješenja od 24. prosinca 2010. godine da je u temeljni kapital TD Zlatni rat d.d. ušlo 15% procijenjene vrijednosti, između ostalog i spornog stana, što upravo ukazuje da je odluku o dodjeli stana donio ovlaštenik tadašnjeg prava korištenja. Ukoliko TD Zlatni rat d.d. ne bi bio nositelj prava korištenja i kao takav ovlašten raspolagati spornim stanom tada mu ne bi u pretvorbi pripadajući dio procijenjene vrijednosti stana ušao u temeljni kapital. Odluka o dodjeli stana na korištenje je valjana i ovlašćuje tužitelja da štiti i ostvaruje stečeno pravo koje mu prema njoj pripada, a koje mu je tuženik ugrozio odnosno spriječio ostvarenje tog prava.

20. Također, bitno je i za navesti je da je Odluka o dodjeli stana tužitelju na korištenje donesena prije rješenja Fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997. i 24. prosinca 2010. na koje se poziva tuženik, pa takva odluka ni u kojem slučaju nije mogla niti je utjecala na stečena prava tužitelja prema Odluci o dodjeli stana na korištenje, koja je donesena u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o stambenim odnosima.

21. Konačno, u nastavku je sud ocijenio i prigovor prava na dom, koje pravo je zaštićeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija). Člankom 8. stavak 1. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nerada ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i slobodna drugih. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno test razmjernosti odgovora na pitanje: Bi li iseljenje neovlaštenog korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano. Prvo od navedenih pitanja je slijedeće: „Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?“ Miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba utemeljeno je u konkretnom slučaju u predmnijevanom vlasništvu tužitelja na spornoj nekretnini, sukladno članku 166. ZVDSP, u odnosu na tuženike koji nekretninu posjeduje bez valjanog pravnog temelja, pa je miješanje javne vlasti u pravo na dom provođenjem iseljenja utemeljeno na zakonu. Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće: Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U konkretnom slučaju prisilno iseljenje imalo bi legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano je jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. U odnosu na posljednje treće pitanje „Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu? za navesti je kako je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Miješanje tužitelja u pravo tuženika na dom nije nerazmjerno jer tuženik pravo na dom mora steći na zakoniti način, pa bi bilo krajnje neprihvatljivo privilegirati tuženika u odnosu na druge ljude koji stambeno pitanje rješavaju na drugi zakonom propisan način. Također, iz provedenog dokaznog postupka, a što niti tuženik ne spori, proizlazi kako tuženik može osigurati drugi smještaj obzirom da njegovi roditelji imaju obiteljsku kuću u mjestu [adresa] (nedaleko od mjesta [adresa]), odnosno da je otac preminuo, da je njegova nasljednica za cijelo supruga, odnosno majka tuženika, koja je smještena u starački dom, slijedom čega u obiteljskoj kući tuženika nitko ne živi (brat tuženika sa obitelji živi u susjednoj kući). Kako je odgovor na sva tri eliminacijska pitanja pozitivan, prigovor tuženika na pravo na dom, sud je ocijenio neosnovanim.

22. Dakle, slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud nesporno utvrđuje da je tužitelj stekao pravo da se u stan useli, a prema odredbi članka 89. Zakona o stambenim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o dodjeli stana na korištenje nije bilo dopušteno useliti u stan i koristiti ga bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje. Tuženik je tužitelja faktički spriječio useljenje u stan, a na taj način i stjecanje stanarskog prava, pa tužitelju upravo u odnosu na tu svrhu i valjanu pravnu osnovu kojom raspolaže pripada zahtjev kako ga je postavio i kojem je udovoljeno, a kako se već izjasnila sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2328/91 od 23.siječnja 1992. godine (IO VSRH-94/191).

23. Također, prema ustaljenoj sudskoj Europskog suda za ljudska prava bez obzira na činjenicu što je tužitelj podnio tužbu nakon prestanka važenja ZSO-a isti je imao razumna očekivanja u zaštiti svoje imovine, a pravo na korištenje stana predstavlja imovinu u najširem smislu riječi, time da se još dodatno u ovom slučaju radi i o povredivosti prava na dom, a koje pravo je tužitelju očito povrijeđeno.

24. Identične stavove zauzeli su i Županijski sud u Splitu u odluci kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu ovog suda u identičnoj pravnoj stvari i to odlukom pod poslovnim brojem Gžst-121/15 od dana 19. studenog 2015. godine, kao i Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom pod poslovnim brojem Gž-3886/19 od dana 3. lipnja 2020. godine, pa nije zanemariva niti činjenica da su u brojnim predmetnima koji su već pravomoćno okončani pred ovim sudom, a glede iste činjenične i pravne osnove mnogi tužitelji uselili u svoje stanove, zbog čega bi donošenje drugačije presude u ovoj pravnoj stvari dovelo do pravne nesigurnosti i predstavljalo bi povredu prava zaštićenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o čemu se također u identičnoj pravnoj stvari izjasnio Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci pod poslovnim brojem Gž-3266/19.

25. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja te obvezati tuženika koji koristi stan bez valjane pravne osnove da istog preda tužitelju, a sve ovo u smislu odredbe članka 388. stavak 2. ZV-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

26. U odnosi na trošak parničnog postupka za navesti je da u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je osoba koja ima pravomoćnu odluku o dodjeli stana na korištenje, odnosno svoje pravo crpi iz stambenog odnosa zbog čega mu pripada samo jednokratna naknada iz Tbr. 7 točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12), o čemu je svoje mišljenje također izrazio Županijski sud u Splitu pod poslovnim brojem Gžst-121/15 od dana 19. studenog 2015. godine.

27. Također tužitelj je svojim popisom troška (list 135 spisa) i zatražio jednokratnu nagradu u iznosu od 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 500,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a iznosi 625,00 eura, uvećano za plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 53,00 eura, što ukupno iznosi 678,00 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

U Supetru, dana 13. lipnja 2025.

S U T K I NJ A:

Antonela Franulić Pilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka.

Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Dostaviti:

- pun. tužitelja Željko Damjanac, odvjetnik u Požegi

- pun. tuženika Branko Čutura, odvjetnik u Splitu