Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-871/2024-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Porobija & Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranka, 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 3209959730, sklopljenog dana 26. lipnja 2007. godine i solemniziranog dana 27. lipnja 2007. godine kod Đordana Pahovića javnog bilježnika u Poreču pod posl. br.: OV-8464/07-1, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice PM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao banke, s druge strane, i to dio čl. 1. koji glasi „uz valutnu klauzulu"; dio čl. 7., koji glasi „po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 131,06 CHF (slovima: stotridesetjedanšvicarskifranakinulašestrapena)"; dio čl. 2. koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te dio odredbe čl. 7. koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora".

II.1) Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici PM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos 882,98 eura koji je previše naplaćen s osnova promjenjive kamate iz gore u točki I izreke ove presude navedenog ugovora o kreditu sa zakonskim zateznim kamatama koje na dijelove toga iznosa za razdoblje od 15. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, zatim od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje kamate teku na:

- iznos 6,20 eura počevši od 15. studenog 2007. pa do isplate,

- iznos 6,09 eura počevši od 15. prosinca 2007. pa do isplate,

- iznos 6,26 eura počevši od 15. siječnja 2008. pa do isplate,

- iznos 6,21 eura počevši od 15. veljače 2008. pa do isplate,

- iznos 12,63 eura počevši od 15. ožujka 2008. pa do isplate,

- iznos 12,54 eura počevši od 15. travnja 2008. pa do isplate,

- iznos 12,10 eura počevši od 15. svibnja 2008. pa do isplate,

- iznos 12,23 eura počevši od 15. lipnja 2008. pa do isplate,

- iznos 12,08 eura počevši od 15. srpnja 2008. pa do isplate,

- iznos 12,04 eura počevši od 15. kolovoza 2008. pa do isplate,

- iznos 12,00 eura počevši od 15. rujna 2008. pa do isplate,

- iznos 12,43 eura počevši od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- iznos 12,68 eura počevši od 15. studenog 2008. pa do isplate,

- iznos 12,26 eura počevši od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- iznos 13,29 eura počevši od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos 13,23 eura počevši od 15. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos 12,88 eura počevši od 15. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos 12,95 eura počevši od 16. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos 12,91 eura počevši od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos 12,74 eura počevši od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos 12,73 eura počevši od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos 12,64 eura počevši od 15. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos 21,67 eura počevši od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos 16,54 eura počevši od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos 16,63 eura počevši od 15. studenog 2009. pa do isplate,

- iznos 16,57 eura počevši od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos 16,89 eura počevši od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos 17,09 eura počevši od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos 16,99 eura počevši od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos 17,17 eura počevši od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,55 eura počevši od 15. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,48 eura počevši od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,87 eura počevši od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,80 eura počevši od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos 16,66 eura počevši od 15. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos 16,08 eura počevši od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos 16,16 eura počevši od 15. studenog 2010. pa do isplate,

- iznos 11,70 eura počevši od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos 11,70 eura počevši od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos 11,51 eura počevši od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos 11,56 eura počevši od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos 11,52 eura počevši od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos 11,74 eura počevši od 15. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos 12,24 eura počevši od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos 12,84 eura počevši od 15. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos 10,87 eura počevši od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos 9,97 eura počevši od 15. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos 9,64 eura počevši od 15. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos 9,62 eura počevši od 15. studenog 2011. pa do isplate,

- iznos 9,62 eura počevši od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos 9,83 eura počevši od 15. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos 9,86 eura počevši od 15. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos 9,73 eura počevši od 15. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos 9,68 eura počevši od 15. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos 9,67 eura počevši od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos 9,69 eura počevši od 15. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos 9,57 eura počevši od 15. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos 9,50 eura počevši od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos 9,24 eura počevši od 15. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos 9,38 eura počevši od 15. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos 9,42 eura počevši od 15. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos 9,31 eura počevši od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos 9,20 eura počevši od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos 9,13 eura počevši od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- iznos 9,06 eura počevši od 15. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos 9,17 eura počevši od 17. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos 8,89 eura počevši od 15. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos 8,80 eura počevši od 15. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos 8,77 eura počevši od 27. lipnja 2013. pa do isplate

- iznos 8,71 eura počevši od 17. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 8,74 eura počevši od 15. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos 8,74 eura počevši od 15. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos 8,74 eura počevši od 15. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos 8,71 eura počevši od 15. studenog 2013. pa do isplate,

- iznos 8,77 eura počevši od 15. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos 8,60 eura počevši od 16. siječnja 2014. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

2) Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici PM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos 2.032,28 eura koji je previše naplaćen s osnova valutne klauzule iz gore u točki I izreke ove presude navedenog ugovora o kreditu, sa zakonskim zateznim kamatama koje na dijelove toga iznosa za razdoblje od 15. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, zatim od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje kamate teku na:

- iznos 0,58 eura počevši od 15. kolovoza 2007. pa do isplate,

- iznos 0,57 eura počevši od 15. rujna 2007. pa do isplate,

- iznos 0,80 eura počevši od 15. studenog 2007. pa do isplate,

- iznos 1,75 eura počevši od 15. siječnja 2008. pa do isplate,

- iznos 1,39 eura počevši od 15. veljače 2008. pa do isplate,

- iznos 3,35 eura počevši od 15. ožujka 2008. pa do isplate,

- iznos 2,92 eura počevši od 15. travnja 2008. pa do isplate,

- iznos 0,46 eura počevši od 15. svibnja 2008. pa do isplate,

- iznos 1,39 eura počevši od 15. lipnja 2008. pa do isplate,

- iznos 0,66 eura počevši od 15. srpnja 2008. pa do isplate,

- iznos 0,50 eura počevši od 15. kolovoza 2008. pa do isplate,

- iznos 0,48 eura počevši od 15. rujna 2008. pa do isplate,

- iznos 3,28 eura počevši od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- iznos 4,99 eura počevši od 15. studenog 2008. pa do isplate,

- iznos 2,56 eura počevši od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- iznos 9,11 eura počevši od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos 9,18 eura počevši od 15. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos 6,98 eura počevši od 15. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos 7,64 eura počevši od 16. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos 7,60 eura počevši od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos 6,73 eura počevši od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos 6,88 eura počevši od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos 6,05 eura počevši od 15. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos 29,74 eura počevši od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos 5,95 eura počevši od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos 6,61 eura počevši od 15. studenog 2009. pa do isplate,

- iznos 6,51 eura počevši od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos 8,27 eura počevši od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos 9,41 eura počevši od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos 9,17 eura počevši od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos 10,30 eura počevši od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos 12,37 eura počevši od 15. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos 12,94 eura počevši od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,39 eura počevši od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos 15,32 eura počevši od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos 20,41 eura počevši od 15. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos 17,46 eura počevši od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos 18,16 eura počevši od 15. studenog 2010. pa do isplate,

- iznos 21,82 eura počevši od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos 22,12 eura počevši od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos 20,96 eura počevši od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos 21,67 eura počevši od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos 21,72 eura počevši od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos 23,90 eura počevši od 15. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos 28,51 eura počevši od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos 33,76 eura počevši od 15. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos 39,85 eura počevši od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos 30,74 eura počevši od 15. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos 27,69 eura počevši od 15. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos 27,90 eura počevši od 15. studenog 2011. pa do isplate,

- iznos 28,34 eura počevši od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos 31,00 eura počevši od 15. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos 31,81 eura počevši od 15. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos 30,95 eura počevši od 15. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos 30,84 eura počevši od 15. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos 31,29 eura počevši od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos 32,07 eura počevši od 15. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos 31,12 eura počevši od 15. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos 30,87 eura počevši od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos 25,84 eura počevši od 15. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos 30,58 eura počevši od 15. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos 31,53 eura počevši od 15. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos 30,92 eura počevši od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos 30,18 eura počevši od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos 29,93 eura počevši od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- iznos 29,68 eura počevši od 15. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos 31,59 eura počevši od 17. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos 28,82 eura počevši od 15. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos 28,39 eura počevši od 15. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos 28,46 eura počevši od 17. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 28,40 eura počevši od 15. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos 29,42 eura počevši od 15. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos 30,09 eura počevši od 15. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos 30,43 eura počevši od 15. studenog 2013. pa do isplate,

- iznos 31,58 eura počevši od 15. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos 30,29 eura počevši od 15. siječnja 2014. pa do isplate,

- iznos 31,12 eura počevši od 15. veljače 2014. pa do isplate,

- iznos 31,82 eura počevši od 15. ožujka 2014. pa do isplate,

- iznos 31,21 eura počevši od 15. travnja 2014. pa do isplate,

- iznos 30,34 eura počevši od 15. svibnja 2014. pa do isplate,

- iznos 30,53 eura počevši od 15. lipnja 2014. pa do isplate,

- iznos 31,15 eura počevši od 15. srpnja 2014. pa do isplate,

- iznos 31,65 eura počevši od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,

- iznos 31,77 eura počevši od 15. rujna 2014. pa do isplate,

- iznos 32,31 eura počevši od 15. listopada 2014. pa do isplate,

- iznos 33,07 eura počevši od 15. studenog 2014. pa do isplate,

- iznos 33,21 eura počevši od 15. prosinca 2014. pa do isplate,

- iznos 33,32 eura počevši od 15. siječnja 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. veljače 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. ožujka 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. travnja 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. svibnja 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. lipnja 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. srpnja 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. kolovoza 2015. pa do isplate,

- iznos 33,27 eura počevši od 15. rujna 2015. pa do isplate, sve u roku 15 dana. 3) Nalaže se tuženici da plati tužiteljici iznos od 527,70 EUR koji je previše naplaćen slijedom nepravilno obračunatog iznosa konverzije, sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu 3.037,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen 26. lipnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209959730, koji je solemniziran 27. lipnja 2007. kod Đordana Pahovića javnog bilježnika u [adresa] pod posl. br. OV-8464/07-1. Predmetnim ugovorom je tuženica odobrila - i potom isplatila - tužiteljici namjenski kredit za dovršetak obiteljske kuće (čl. 6. Ugovora o kreditu) u iznosu protuvrijednosti 16.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Kredit da je iskorišten 29. lipnja 2006. kada je srednji tečaj iznosio 4,416595 kn/CHF – isplatom iznosa 74.198,79 kn. U čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa od 4,90% godišnje, "s tim da je kamata tijekom postojanja obveze iz navedenog ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", potom da je u čl. 7. stipulirano da je "za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora". Tuženica da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavila - kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljicom kao potrošačem - Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženice. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist ovdje tuženice bilo ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate koje je tužiteljica dužna plaćati, a da pri tome nisu bi utvrđeni egzaktni parametri kojih bi se tuženica trebala pridržavati kod takvog donošenje svojih odluka o kamatama (članak 2. Ugovora o kreditu). U toč. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž- 7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") da je utvrđeno da je "prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502. c ZPP. U čl. 1. Ugovora o kreditu da je ugovorena valutna klauzula riječima: „uz valutnu klauzulu"; valutna klauzula ima nastavak u prvoj rečenici članka 7., koja anuitete vezuje uz

tečaj

CHF

riječima:

„po

srednjem

tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 131,06 CHF 'slovima: stotridesetjedanšvicarskifranakinulašestrapena).“ Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženica da je zaračunavala tužiteljici anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: „Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužiteljica da je plaćala znatno veće mjesečne iznose od 578,48 kn, koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi bila dužna plaćati prema iznosu kredita kojega je faktično iskoristila (74.198,79 kn) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,90% godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatama i o deviznoj klauzuli u švicarskim francima, naplatama iznad visine anuiteta od 574,48 kn da je nastalo na strani tuženice stjecanje bez osnove; te je tuženica dužna vratiti ono što je bez osnove primila, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa od dana plaćanja dotičnog prevelikog iznosa (kako upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). Slijedom navedenoga, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu broj 3209959730 kako je citirano u točki I izreke presude, te kojom će se naložiti isplata iznosa za koje tužiteljica tvrdi da ih je tuženica stekla bez osnove. Tužiteljica je podneskom od 21. travnja 2023. (str. 168-171), ispravljenim na zapisniku od 13. studenog 2023. (str. 182) smanjila tužbeni zahtjev na isplatu te potražuje isplatu iznosa u visini ukupno 1.834,62 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku. Podneskom od 14. veljače 2025. tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju precizirala svoj tužbeni zahtjev, te potražuje isplatu iznosa u visini 882,98 eura, koji je previše naplaćen s osnova promjenjive kamatne stope, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki II.1) izreke presude, te isplatu iznosa u visini 2.032,28 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki II.2) izreke presude.

1.1. U podnesku od 25. ožujka 2019. (str. 53-55) tužiteljica replicira na odgovor na tužbu tuženice, te ističe da je konverzijom kredita prema Dodatku ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016. tuženica samo djelomično ublažila posljedice ništetnih ugovornih odredaba o CHF valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamati, jer se i nakon provedene konverzije iskazuju anuiteti u iznosu većem od 578,48 kn, koliko moraju anuiteti glasiti kod kredita u visini 74.198,79, kn, s nepromjenjivom kamatom od 4,90% i isplatom u jednakim mjesečnim anuitetima na 15 godina - te je tuženica nastavila svakog mjeseca naplaćivati više, nego su joj zakonite odredbe Ugovora o kreditu (v. čl. 324. ZOO) dopuštale. Odredbe ZID ZPK 2015. da uopće ne predviđaju da bi povodom konverzije prestala obveza banke da vrati ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba (čl. 323. i čl. 324. ZOO). Tužiteljica smatra da nije potrebno provoditi vještačenje na okolnost je li tuženica prigodom konverzije izvršila pravilan obračun, kako tuženica predlaže jer tužiteljica u ovoj parnici ne osporava točnost tog izračuna. Ukazuje da je tuženica i u otplatnom planu uz ugovor o kreditu, i u otplatnim planovima kod niza uzastopnih podizanja kamate, i kod svakog obračuna mjesečne rate izvodila posve ispravne izračune - ali je u tom svojem urednom i točnom računanju postupala kao nepošteni trgovac u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača; pri tome je i kod ugovaranja konverzije opet „točno i uredno" primijenila ništetnu odredbu o kamati promjenjivoj na temelju odluke banke. Citira preglednosti radi - 3.1 4. odlomak na str. 44 presude VTSRH posl. br. Pž -6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. "Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Smisao kolektivne zaštite je generalno onemogućavanje trgovaca da u formalnim ugovorima koriste nepoštene ugovorne odredbe - sada i ubuduće, dakle i preventivno. U tom smislu tužbeni zahtjev sadrži i nalog tuženicima da prekinu s korištenjem predmetnih odredaba i zabranu takvog i sličnog postupanja ubuduće. Tako se, iako indirektno i posredno, štite se i pojedinačna prava i interesi potrošača." Kako je razvidno, nije 2014. proglašena ništetnom samo odredba o promjenjivoj kamati u skladu s jednostrukom odlukom banke samo u onim kreditima ovdje tuženice koji su imali istodobno ugovorenu i CHF valutnu klauzulu - nego u svim potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapala tuženica. Tuženica kod konverzije - na koju je bila prisiljena državnom represijom, tj. zaprječivanjem cijelog niza ozbiljnih novčanih kazni za banke i odgovorne osobe u bankama u čl. 26.a Zakona o potrošačkom kreditiranju

– da je ustrajala u primjeni nepoštene odredbe o kamati promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom banke za čitavo razdoblje do stupanja na snagu ZID ZPK NN 143/13. Međutim razdoblje prije donošenja današnjeg čl. 11.a ZPK da je obuhvaćeno pravnim učinkom pravomoćne gore citirane presude VTSRH u kolektivnom sporu „Franak" posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Tuženica da ustrajno nastoji zadržati plodove svojeg-pravomoćno utvrđenog-trgovačkog nepoštenja. Tako, za utvrđivanje obveze tuženice prema čl. 323. ZOO, da jedino valja utvrditi, koliko je naplatila više nego bi bila ovlašten prema onim odredbama Ugovora o kreditu koje ostaju valjanima u skladu s odredbom čl. 324. ZOO. U tom smislu ukazuje na odluku ŽS u Zadru posl. br. Gž-499/18 od 05. lipnja 2018.

1.2. Tužiteljica u podnesku od 23. travnja 2019. (str. 70-71) ističe da je pravno stajalište koje tuženica iznosi nepravilno, a također da su nepravilna stajališta županijskih sudova iz rješidbi priloženih uz podneske tuženice. Ne protivi se prijedlogu tuženice, da se financijskom vještaku postavi pitanje jesu li slijedom Ugovora o konverziji umanjeni učinci ništetnosti ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamati, međutim, opaža da je konverzija iz Dodatka ugovoru o kreditu od 01. veljače 2016. provedena uz potpuno zanemarivanje presude VTSRH posl. broj: P-7129/13 od 13. lipnja 2014. Zanemarivši te odredbe, tuženica da je kod konverzije zaračunala kamate kakve je u prethodnom razdoblju bila u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR mijenjala u skladu s nepoštenom ugovornom odredbom u tim ugovorima o kamati promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom banke. Nadalje, tužiteljica ukazuje da bi eventualne zakonske odredbe povodom kojih tužiteljica ne bi mogla tražiti da joj se vrati novac kojega je preplatila temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bile u suprotnosti s pravom Europske unije.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine odnosno izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu. Ističe kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015 (u nastavku „ZID ZPK/15"), obzirom da su tužiteljica i tuženica sklopile 15. siječnja 2016. (solemniziran 25. siječnja 2016.) Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredit iz CHF u kredit u EUR. Tužiteljica u tužbi uopće da ne navodi da je kredit konvertiran, a koja činjenica je od odlučne važnosti za predmetni spor, a sve s obzirom na pravne učinke konverzije. Konverzijom predviđenom ZID ZPK/15 da se postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju pretplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznos. Navedeno da proizlazi iz pravila konverzije predviđenih člankom 19.c. ZID ZPK/15. Svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, da su uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu, da je vidljivo kako je tužiteljica 15. studenog 2007. uplatila banci anuitet u iznosu od 137,63 CHF, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,55% (u kunskoj protuvrijednosti 614,38 kn). Uvidom u izračun konverzije isto tako da je vidljivo kako banka u studenom 2007. godine (strana 3 izračuna) u izračun konverzije uvrštava uplatu izvršenu u studenom 2007. godine u iznosu od 137,63 CHF, odnosno 614,38 kn, odnosno uplatu po povećanoj kamati od 5,55%. Navedeni princip da je vidljiv kod svake tužiteljičine uplate, te promjene kamatne stope. Primjerice, u ožujku 2008. (datum dospijeća druge promjene kamate op.a.) banka uvrštava u izračun tužiteljičinu uplatu u iznosu od 666,31 kn, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 144,19 CHF, što predstavlja anuitet po kamati od 6,30%. Tuženica ujedno ukazuje i na izračun konverzije (strana 9 izračuna), iz kojeg je vidljivo kako Glavnica isplaćenog kredita preračunata u EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 10.158,42 EUR. Nedospjela (neotplaćena) glavnica na dan 30. rujna 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosi 5.922,01 EUR. Potrebne Uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznose 8.936,03 EUR, Ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR iznosi 10.293,30 EUR. Dakle, sasvim pojednostavljeno, da je tužiteljica 26. lipnja 2007. uzela kredit u EUR, taj iznos kredita bio bi 10.158,42 EUR. Od dana sklapanja kredita pa do dana 30. rujna 2015. tužiteljica bi po takvom EUR kreditu na ime glavnice i kamata banci bila dužna platiti 8.936,03 EUR, pri čemu bi na dan 30. rujna 2015. njezina neotplaćena glavnica bila 5.922,01 EUR. Preračunom svih tužiteljičinih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR dolazi se do zbroja ukupnih tužiteljičinih uplata od 10.293,30 EUR. Tužiteljica da je, dakle, preplatila EUR kredit za 1.357,27 EUR odnosno 10.358,79 kuna, te će joj taj iznos biti iskorišten ta namirenje budućih anuiteta (čl. 5. Dodatka op.a). Ključno da je, dakle, uočiti od kojih iznosa je namiren tužiteljičin dug po EUR kreditu od 8.936,03 EUR, odnosno njezine obveze po EUR kreditu od dana sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. Odgovor na navedeno pitanje, da proizlazi iz naprijed spomenutih stranica izračuna konverzije, iz kojih je vidljivo kako su sve tužiteljičine uplate, pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 8.936,03 EUR po EUR kreditu. Naime, na stranici 7 izračuna da je vidljivo kako je tužiteljica ukupno uplatila 76.633,56 kuna, odnosno preračunato u EUR

-10.293,30 EUR. Dakle, tužiteljičina kreditna obveza po EUR kreditu je namirena i iznosima koje tužiteljica potražuje u ovom postupku. Tužiteljica da je pravilnost izračuna konverzije potvrdila potpisom samog Dodataka ugovoru o kreditu, gdje su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji, temeljeni na izračunu konverzije. Tuženica pored toga ističe kako je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužiteljica, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor. Neovisno o navedenom, ukoliko je navedeno sporno, tuženica predlaže sudu odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Pravilnost naprijed iznesenog stava da je potvrđena od strane nekolicine ŽS, primjerice presude ŽS u Splitu Gž- 239/2017, ŽS u Osijeku Gž-1657/2016. ŽS u Karlovcu Gž-477/2017, ŽS u Slavonskom Brodu Gž-834/2016. Slijedom navedenog, tuženica predlaže sudu provesti glavnu raspravu, izvesti predmetne dokaze, te odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova.

2.1. U podnesku od 12. travnja 2019. (str. 59-61) tuženica ukazuje na sudsku praksu pet županijskih sudova kojima je potvrđeno ono što izričito stoji u ZID ZPK/15

- svi iznosi koje su klijenti banke platili po CHF kreditu obuhvaćeni su izračunom konverzije, pa je očito da tako obračunate iznose ne mogu potraživati u vidu povrata stečenog bez osnove, jer bi to vodilo dvostrukom namirenju. S obzirom da se tužiteljica poziva na odluku Županijskog suda iz Zadra iz 2018., tuženica citira odluku Općinskog suda u Zadru posl.br. P-1425/16 od 19. ožujka 2019. te Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1474/2017 od 18. veljače 2019. Tuženica da nije predložila vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, već ističe da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor. Međutim, budući je sporno, jesu li su iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uzeti u obzir prilikom konverzije, tuženica ustraje na financijskom vještačenju s ciljem da financijski vještak utvrdi jesu li su svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 (točka 22. odgovora na tužbu), a temeljem koje su tužiteljica i tuženica sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

2.2. Tuženica u podnesku od 09. listopada 2019. (str. 82-89) ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokazima koje je iznijela u odgovoru na tužbu, te na osporavanju svih istaknutih tužbenih zahtjeva. Prigovora vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi. Vezano uz navode odgovora na tužbu, dostavlja Mišljenje (izvještaj) KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015., iz kojeg da je razvidno da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te stoga, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Ovo da je spor, prije svega o pravnom pitanju. Kredit da je konvertiran. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF, da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužiteljica, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao pretplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavaca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretna tužiteljica da je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženice da je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti. Tužiteljica, međutim, u ovom sporu tvrdi da ju tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženica morala prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženica (po sili zakona) sporazumjele pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao da je bio, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranije pravnoj osnovi (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeću EUR ugovor), tužiteljica da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Ta praksa da je nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njezinu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužiteljica da je, za razliku od tužene banke, imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila. Stoga su i razlozi na koje se tužiteljica konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužiteljica prethodno prihvatila ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženica predlaže da sud primjeni načelo u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužiteljice i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužiteljici da nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, da je usvojena u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratomog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratomih tužbenih zahtjeva da je potpuno promašeno. U odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. VSRH da se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. Nadalje, tužiteljici da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja,

kamate da

su

se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljica da se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljičinih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen medu strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, da je pristao na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položejaem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula da je nadomještena EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodataka, tužiteljica i tuženica da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz čl. 19. c stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" da je uključivao „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije da su iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR da su predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženica ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužiteljica prihvatila, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Tuženica primjećuje da tužiteljica ne osporava izračun konverzije niti činjenicu da joj nisu priznate sve uplate kako je to propisano ZID ZPK/15. Ipak, traži što joj ne pripada po ZIDZPK/15. Tužiteljica da je prihvatila konverziju i nema pravo, nakon što je (i) potpisala izračun konverzije, a potom i (ii) dodatak ugovoru, tražiti isplate koje su joj u konverziji priznate, baš kao da nije konvertirala svoj ranije CHF kredit i kao da je ostao u CHF kredit. To se, naime, nije dogodilo jer je tužiteljica konvertirala svoj kredit prema pravilima ZIDZPK/15 i ne može "sjediti na dvije stolice".

3. U predmetu je bila donesena presuda i rješenje posl.br. 30 P-1142/2019-33 od 04. siječnja 2024. pa su rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž 315/2024-2 od 03. srpnja 2024. prihvaćenjem žalbe tužiteljice isti ukinuti i predmet je vraćen istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku u dokaznom postupku pročitano je: ugovor o namjenskom kreditu od 26. lipnja 2007. (str. 6-9), tečajna lista (str. 10), prometi po kreditu (str. 18-25), dopis od 12. studenog 2015 (str. 26)., izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 28-32), informativni sažetak konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 34), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 36), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 38), dodatak ugovoru o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (str. 39-52), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju i zakonu o kreditnim institucijama (str. 90-92), raniji iskaz vještaka na zapisniku od 13. studenog 2023., dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 21. siječnja 2025. (str. 250-260) te dopis vještaka od 26. svibnja 2025. (str. 361).

5. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 26. lipnja 2007., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 16.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje, na rok otplate 15 godina, koji je odobren za dovršenje obiteljske kuće;

- da se predmetnim ugovorom tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je fiksna u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu, a po isteku toga razdoblja pa do konačne otplate kredita da se obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a prvi anuitet da iznosi 131,06 CHF koji sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, dok za slučaj izmjene promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos tog anuiteta/rate, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate;

- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR 15. siječnja 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa] Mariji Hrvatin dana 25. siječnja 2016. pod brojem OV- 319/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovora o kreditu dana 15. siječnja 2016.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 SM i VM od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženica takvo što u postupku nije tvrdila niti je predlagala provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužiteljica i tvrdi u tužbi, u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

9. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu DM protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužiteljica ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu dovršena je obiteljska kuća tužiteljice, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

12. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 144-160, 250-262) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 2.922,26 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 882,98 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 2.039,28 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 527,70 eura, za koji iznos da je tuženica manje umanjila glavnicu prilikom konverzije. U svom podnesku od 16. rujna 2024. (str. 241) tužiteljica je navela da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka je tužiteljica primjenom CHF valutne klauzule tijekom trajanja kredita kod nekih rata bila terećena s nešto manjim iznosima, pa da stoga izjavljuje građanskopravni prijeboj svog dugovanja s osnove premalo plaćenih rata s dijelom svoje tražbine s osnova previše plaćenih rata kredita, te tako tužiteljica potražuje 2.032,28 eura, kao preplaćeni iznos na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, umjesto iznosa 2.039,28 eura.

12.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica u pogledu izračuna nije imala primjedbi. Naime, primjedba tuženice se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužiteljice neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

16.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 16. listopada 2019., 13. studenog 2023. i 27. svibnja 2025. u iznosu ukupno 600,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 26. ožujka 2019., 23. travnja 2019., 01. rujna 2022., 21. travnja 2023., 16. lipnja 2023., 20. studenog 2023., 16. rujna 2024., 28. listopada 2024. i 14. veljače 2025. u iznosu ukupno 1.100,00 eura (tbr. 8/1, 8/3 i 8/4 Tarife), sastav žalbe od 26. siječnja 2024. u iznosu 250,00 eura (tbr. 10/11 Tarife), odnosno ukupno 2.150,00 eura, sve uvećano za sudsku pristojbu na žalbu protiv presude u iznosu 79,09 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 808,13 eura, tj. sveukupno trošak 3.037,22 eura.

16.2. Tužiteljici nije priznat trošak u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak zastupanja za sastav podnesaka od 03. prosinca 2020., jer se istim traži od suda dostava podneska protivne strane, pa je stajalište suda da nije riječ o potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Poreču, 13. lipnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženica p.p.