REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-3/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koga zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 9. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice MJ, punomoćnika tužiteljice Domagoja Jugović, odvjetnika iz [adresa] i punomoćnika tuženika Borne Kustec, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. i presude objavljene 13. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d.-u, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan novčani iznos od 3.824,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od 6,20 eur od 02. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 21,93 eur od 02. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,77 eur od 02. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 30,61 eur od 02. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,03 eur od 02. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,59 eur od 02. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,43 eur od 02. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 30,87 eur od 02. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 33,17 eur od 02. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 32,29 eur od 02. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,87 eur od 02. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,46 eur od 02. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 35,27 eur od 02. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 38,66 eur od 02. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 34,26 eur od 02. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,09 eur od 02. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 41,52 eur od 02. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,86 eur od 02. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 55,23 eur od 02. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 63,80 eur od 02. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 54,50 eur od 02. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 57,28 eur od 02. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 53,73 eur od 02. travnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,45 eur od 02. svibnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,64 eur od 02. lipnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 70,54 eur od 02. srpnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 93,60 eur od 02. kolovoza 2011. godine pa do isplate, na iznos od 71,56 eur od 02. rujna 2011. godine pa do isplate, na iznos od 64,99 eur od 02. listopada 2011. godine pa do isplate, na iznos od 65,22 eur od 02. studenog 2011. godine pa do isplate, na iznos od 65,23 eur od 02. prosinca 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,33 eur od 02. siječnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 72,99 eur od 02. veljače 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,26 eur od 02. ožujka 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,51 eur od 02. travnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,02 eur od 02. svibnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 72,72 eur od 02. lipnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,94 eur od 02. srpnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,78 eur od 02. kolovoza 2012. godine pa do isplate, na iznos od 67,49 eur od 02. rujna 2012. godine pa do isplate, na iznos od 68,61 eur od 02. listopada 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,05 eur od 02. studenog 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,33 eur od 02. prosinca 2012. godine pa do isplate, na iznos od 68,55 eur od 02. siječnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,08 eur od 02. veljače 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,46 eur od 02. ožujka 2013. godine pa do isplate, na iznos od 70,71 eur od 02. travnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 68,10 eur od 02. svibnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 66,81 eur od 02. lipnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 63,55 eur od 02. srpnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 65,84 eur od 02. kolovoza 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,32 eur od 02. rujna 2013. godine pa do isplate, na iznos od 69,41 eur od 02. listopada 2013. godine pa do isplate, na iznos od 69,41 eur od 02. studenog 2013. godine pa do isplate, na iznos od 70,55 eur od 02. prosinca 2013. godine pa do isplate, na iznos od 31,44 eur od 02. siječnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,78 eur od 02. veljače 2014. godine pa do isplate, na iznos od 34,49 eur od 02. ožujka 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,95 eur od 02. travnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,13 eur od 02. svibnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 32,79 eur od 02. lipnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,57 eur od 02. srpnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,02 eur od 02. kolovoza 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,54 eur od 02. rujna 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,54 eur od 02. listopada 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,13 eur od 02. studenog 2014. godine pa do isplate, na iznos od 37,15 eur od 02. prosinca 2014. godine pa do isplate, na iznos od 37,15 eur od 02. siječnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. veljače 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. ožujka 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. travnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. svibnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. srpnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. kolovoza 2015. godine pa do isplate i na iznos od 37,42 eur od 02. rujna 2015. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN:
[broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473 da tužiteljici MJ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.493,86 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN:
[broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku 15 dana.
S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica MJ podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženom, kao kreditorom, dana 03. svibnja 2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 306/2005, kreditna partija 7102702216. Predmetni Ugovor o kreditu solemniziran je dana 07. svibnja 2005. godine pod brojem OU-218/05. Sudužnik u navedenom Ugovoru je UJ iz [adresa]. U odredbama opisanoga Ugovora navedeno je kako je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama Banke, ovdje tužene. Nadalje, u predmetnom Ugovoru nalazi se i ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica — švicarski franak (CHF). Ugovor opisan u točki I. ove tužbe parnične stranke su sklopile po unaprijed formuliranom obrascu tužene. Budući da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojim stranke nisu pregovarale, tužitelj nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Kako tužena sastavlja ugovore na gotovo istim obrascima za sve korisnike kredita nitko od klijenata tužene nema mogućnost ugovoriti bilo što različito od onoga što nudi tužena. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem je parničnom postupku Zagrebačka banka d.d. bila jedna od tuženih (prvotužena), utvrđeno je kako je, tamo prvotužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odlukom po reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 14. svibnja 2015. godine. Isto tako, gore opisanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrđeno je kako je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica — švicarski franak (CHF), a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno, tada važećim, odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je i u tom, navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Tijekom trajanja ugovora tužena je obavijestila tužitelja kako svojom jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu (početna kamatna stopa je bila 4,90%) te da od 01. listopada 2007. godine po kreditu opisanom u točki I. ove tužbe, kamatna stopa iznosi 5,15% godišnje, a što je automatski utjecalo i na povećanje mjesečnog anuiteta u CHF. Nadalje, tužena je tijekom 2008. godine ponovo obavijestila tužitelja kako svojom jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, te da od 01. veljače 2008. godine kamatna stopa iznosi 5,80% godišnje, a što za tužitelja znači i ponovno povećanje mjesečnog anuiteta kredita u CHF. Isto tako, tijekom 2009. godine tužena je po treći puta obavijestila tužitelja kako svojom jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu te da od 01. srpnja 2009. godine kamatna stopa iznosi 6,30% godišnje, a novi mjesečni anuitet u CHF ponovno raste. Tijekom 2011. godine, tužena je obavijestila tužitelja kako svojom jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, te da od 01. srpnja 2011. godine po predmetnom kreditu kamatna stopa iznosi 6,05% godišnje, a što je opet značilo povećanje rate koju je plaćao tužitelj. Iz svih obavijesti tuženika za zaključiti je da je tuženik svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a koje je odluke prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, presudi Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 14. svibnja 2015. godine, ništetne. Dakle, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i iznosa više plaćene kamate uslijed jednostrane promjene kamatne stope od strane tužene, a koja odredba je pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom gore navedenim presudama. Isto tako, tužitelj je oštećen i za iznos više otplaćene glavnice uslijed povećanja tečaja švicarskog franka (CHF) temeljem valutne klauzule, a koja odredba je također pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom gore navedenim presudama.
Na ime gore navedenog, tužitelj potražuje isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 37.132,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini iznos kako je određeno tužbenim zahtjevom od dana plaćanja rate od strane tužitelja pa do isplate. Tužitelj je s tuženom dana 01. veljače 2016. godine potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu broj računa 7102702216 koji je solemniziran dana 25. veljače 2016. godine pod brojem OV-1565/16. Navedenim aneksima izvršena je konverzija kredita opisanog u točki I. ove tužbe na način da je otplata obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu uz EUR. Članak 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud. Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija i provede odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, sve sukladno čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže sudu da nakon provedenoga postupka, a uvažavajući i odredbe iz članka 186. b Zakona o parničnom postupku, donese presudu kojom se nalaže tuženoj Zagrebačka banka d.d.-u, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan novčani iznos od 37.132,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom na iznos od 47,00 kuna od 10. studenog 2007. godine pa do isplate, na iznos od 46,00 kuna od 10. prosinca 2007. godine pa do isplate, na iznos od 47,00 kuna od 10. siječnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 48,00 kuna od 10. veljače 2008. godine pa do isplate, na iznos od 139,00 kuna od 10. ožujka 2008. godine pa do isplate, na iznos od 137,00 kuna od 10. travnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 135,00 kuna od 10. svibnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 135,00 kuna od 10. lipnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 134,00 kuna od 10. srpnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 133,00 kuna od 10. kolovoza 2008. godine pa do isplate, na iznos od 133,00 kuna od 10. rujna 2008. godine pa do isplate, na iznos od 138,00 kuna od 10. listopada 2008. godine pa do isplate, na iznos od 148,00 kuna od 10. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 138,00 kuna od 10. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 180,00 kuna od 10. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 189,00 kuna od 10. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 222,00 kuna od 10. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 174,00 kuna od 10. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 173,00 kuna od 10. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 165,00 kuna od 10. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 170,00 kuna od 10. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 227,00 kuna od 10. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 235,00 kuna od 10. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 233,00 kuna od 10. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 229,00 kuna od 10. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 231,00 kuna od 10. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 257,00 kuna od 10. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 274,00 kuna od 10. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 267,00 kuna od 10. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 293,00 kuna od 10. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 305,00 kuna od 10. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 343,00 kuna od 10. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 369,00 kuna od 10. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 334,00 kuna od 10. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 435,00 kuna od 10. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 391,00 kuna od 10. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 398,00 kuna od 10. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 438,00 kuna od 10. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. srpnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. kolovoza 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. rujna 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. listopada 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. studenog 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. prosinca 2015. godine pa do isplate, na iznos od 400,00 kuna od 10. siječnja 2016. godine pa do isplate i na iznos od 400,00 kuna od 10. veljače 2016. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa] otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana. Tužitelj će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi nadležni sud, nakon što tuženik dostavi sve potrebne ,podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i kamata) koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje kojem je slučaju sukladno odredbama članka 186.b. stavak 4, i 5. ZPP-a, ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana presuđenja pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa] otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana.
2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. godine. Tuženik predlaže odbiti prijedlog da sud tuženiku službenim putem naloži dostavu dokumentacije jer se radi o dokumentaciji s kojom bi tužitelj trebao raspolagati, a koja je djelomično, sukladno izričitim zakonskim odredbama, javno dostupna na internetu. Na koncu, tužitelj, kao i svaki drugi korisnik kredita može, a i trebao bi, uložiti napor i otići u poslovnicu banke, te pribaviti dokumentaciju vezanu za svoj kredit, jer na to ima pravo temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj nije ničime dokazao kako je zatražio predmetne podatke vansudskim putem, te da mu je banka navedeno odbila dostaviti. Tuženik stoga predlaže odbiti tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja prema kojem bi banka bila obvezna dostavljati dokumentaciju koju bi tužitelj trebao dostaviti u spis. Pravilo o teretu dokaza je inače sasvim jasno u pogledu obveze stranke na dostavu isprava na kojima temelji svoje zahtjeve. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/ 2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 19. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/ 15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate4 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta i1i isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz Z1D ZPK/ 15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (članak 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR" , te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (članak 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope — prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/ 15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantno, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj ni.je bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249 /14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521 /15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkurentnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz članka 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovane izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom9, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR" . Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na kraju tužitelj potražuje trošak konferencije sa strankom u iznosu od 500,00 kuna, međutim, jasno je kako tužitelj nema pravo na navedeni trošak niti je igdje u zakonu propisano takvo pravo. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. U podnesku od 18. studenog 2019. godine tuženik je i istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije.
4. U podnescima koji su uslijedili i tužitelj i tuženik u bitnom iznose navode koje su iznijeli kako u tužbi tako i u odgovoru na tužbu.
5. U podnesku od 30. prosinca 2024. tuženik je naveo da se očituje na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, ali u bitnom iznosi sve navode koje je tijekom postupka iznosio.
6. U podnesku od 2. siječnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je iznosio i prigovore na isti.
7. U podnesku od 2. travnja 2025. tužitelj se očitovao na dopunski nalaz i mišljenje te je istim podneskom predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženoj Zagrebačka banka d.d. -u, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan novčani iznos od 3.824,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od 6,20 eur od 02. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 21,93 eur od 02. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,77 eur od 02. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 30,61 eur od 02. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,03 eur od 02. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,59 eur od 02. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,43 eur od 02. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 30,87 eur od 02. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 33,17 eur od 02. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 32,29 eur od 02. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,87 eur od 02. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,46 eur od 02. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 35,27 eur od 02. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 38,66 eur od 02. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 34,26 eur od 02. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,09 eur od 02. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 41,52 eur od 02. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,86 eur od 02. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 55,23 eur od 02. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 63,80 eur od 02. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 54,50 eur od 02. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 57,28 eur od 02. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 53,73 eur od 02. travnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,45 eur od 02. svibnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,64 eur od 02. lipnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 70,54 eur od 02. srpnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 93,60 eur od 02. kolovoza 2011. godine pa do isplate, na iznos od 71,56 eur od 02. rujna 2011. godine pa do isplate, na iznos od 64,99 eur od 02. listopada 2011. godine pa do isplate, na iznos od 65,22 eur od 02. studenog 2011. godine pa do isplate, na iznos od 65,23 eur od 02. prosinca 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,33 eur od 02. siječnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 72,99 eur od 02. veljače 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,26 eur od 02. ožujka 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,51 eur od 02. travnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,02 eur od 02. svibnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 72,72 eur od 02. lipnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,94 eur od 02. srpnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,78 eur od 02. kolovoza 2012. godine pa do isplate, na iznos od 67,49 eur od 02. rujna 2012. godine pa do isplate, na iznos od 68,61 eur od 02. listopada 2012. godine pa do isplate, na iznos od 71,05 eur od 02. studenog 2012. godine pa do isplate, na iznos od 70,33 eur od 02. prosinca 2012. godine pa do isplate, na iznos od 68,55 eur od 02. siječnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,08 eur od 02. veljače 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,46 eur od 02. ožujka 2013. godine pa do isplate, na iznos od 70,71 eur od 02. travnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 68,10 eur od 02. svibnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 66,81 eur od 02. lipnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 63,55 eur od 02. srpnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 65,84 eur od 02. kolovoza 2013. godine pa do isplate, na iznos od 67,32 eur od 02. rujna 2013. godine pa do isplate, na iznos od 69,41 eur od 02. listopada 2013. godine pa do isplate, na iznos od 69,41 eur od 02. studenog 2013. godine pa do isplate, na iznos od 70,55 eur od 02. prosinca 2013. godine pa do isplate, na iznos od 31,44 eur od 02. siječnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,78 eur od 02. veljače 2014. godine pa do isplate, na iznos od 34,49 eur od 02. ožujka 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,95 eur od 02. travnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,13 eur od 02. svibnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 32,79 eur od 02. lipnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 33,57 eur od 02. srpnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,02 eur od 02. kolovoza 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,54 eur od 02. rujna 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,54 eur od 02. listopada 2014. godine pa do isplate, na iznos od 35,13 eur od 02. studenog 2014. godine pa do isplate, na iznos od 37,15 eur od 02. prosinca 2014. godine pa do isplate, na iznos od 37,15 eur od 02. siječnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. veljače 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. ožujka 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. travnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. svibnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. srpnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 37,42 eur od 02. kolovoza 2015. godine pa do isplate i na iznos od 37,42 eur od 02. rujna 2015. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN:
[broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku 15 dana
8. U podnesku od 23. travnja 2025. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužitelja te je naveo da smatra da je tužitelj preinačio tužbu kojoj preinaci se tuženik protivi, a ukoliko sud dopusti preinaku tuženik je istaknuo prigovor zastare za sve preinačene iznose, a prigovorio je i tijeku zatezne kamate koju tužiteljica potražuje.
9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 3. svibnja 2005., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izvršen je uvid u podatke o uplati po partiji kredita, pregled promjena kamatnih stopa sa specifikacijom uplata, dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2016., izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije s pregledom otvorenih stavki na dan 30. rujna 2015., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024. i dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 6. ožujka 2025., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica MJ.
10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica MJ kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu dana 2. svibnja 2005. Tuženik kao kreditor odobrio je tužiteljici kao korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.420,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Člankom 2. tužiteljica se obvezala tuženiku platiti u anuitetima iznos od 38.420,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,9% godišnje i to u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ugovorne strane ugovorile su rok otplate kredita od 25 godina. Člankom 7. tužiteljica se obvezala kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 220,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a taj iznos sadrži glavni dug i kamatu.
11. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 10. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.
12. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.
13.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.
13.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.
14. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.
15. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
16. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 3. svibnja 2005. kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 38.420,00 CHF te sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.
17. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.
18. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu. Člankom 1. tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 38.420,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Člankom 2. ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva dok je člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 220,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
19. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.
20. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).
21. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
22. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
23. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
24. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.
25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.
26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.
27. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.
29. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.
30. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
31. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."
32. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
33. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
34. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.
35. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.
36. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.
37. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.
38. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
40. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
41. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 12. srpnja 2007. kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
42. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 2. i članka 7. ugovora o kreditu sklopljenim između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 3. svibnja 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.
43. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
44. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
45. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbama tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
46. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur, a ugovorne strane su utvrdile da je tužiteljica kredit preplatila u iznosu od 2.124,24 kn.
47. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamate stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.
48. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužiteljica i tuženik 3. svibnja 2005. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 38.420,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,9% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima i na naplatu dospijeva zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 25 godina. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju uzastopno prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 1. lipnja 2005. Kredit je isplaćen 30. svibnja 2005. u iznosu od 38.420,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužiteljica i tuženik su 19. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima na osnovu izračuna konverzije kredita utvrđena je na dan 30. rujna 2015. preplata u iznosu od 2.124,24 kn odnosno 278,33 eur. Prema zaključku knjigovodstvenog vještaka tužiteljica je u razdoblju od 1. srpnja 2005. do 30. rujna 2015. uplatila razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 29.204,19 kn, a pri tome je više uplatila u iznosu od 29.904,28 kn ili 3.918,24 eur prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos preplate kredita prema uvjetima odobrenog kredita u eur iznosi 2.124,24 kn odnosno 278,33 eur prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015.
48.1. U svom dopunskom nalazu i mišljenju knjigovodstveni vještak naveo je da je tužiteljica u razdoblju od 1. srpnja 2005. do 30. rujna 2015. uplatila razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 30.204,19 kn, a pri tome je više uplaćenih anuiteta iznosio 30.904,38 kn ili 4.102,83 eur prema tečaju konverzije od 7,5345.
48.2. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz kako nalaza i mišljenja tako i dopunskog nalaza i mišljenja.
49. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.
49.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
50. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos manje plaćenih rata kredita za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica platila više u iznosu od 43.075,07 kn.
51. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog promjene kamatne stope koja se povećavala i zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 4.102,83 eur, a tužiteljici je u konverziji kredita priznata preplata u iznosu od 278,33 eur pa je tužiteljica po ništetnim odredbama ugovora o kreditu platila više u iznosu od 3.824,50 eura.
52. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka i umanjila za priznatu preplatu.
53. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 3.824,50 eur stekao bez osnove, a koji iznos tužiteljica konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje to je sud tužbeni zahtjev prihvatio, a prihvatio je i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedine preplaćene rate kredita pa do isplate.
Stoga je odlučeno kao u izreci.
54. Sud nije prihvatio prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije budući je temeljem iskaza tužiteljice sud utvrdio da je ista postupala po sklopljenom ugovoru o kreditu i plaćala anuitete kredita.
55. Tuženik je tužbeni zahtjev tužiteljica iz podneska od 2. travnja 2025. smatrao preinakom tužbe i sud nalazi da tužiteljica nije preinačila tužbu.
55.1. Naime, tužiteljica je tužbom zatražila isplatu iznosa od 37.132,00 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 4.928,26 eur, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 3.824,50 eura pa dakle tužiteljica niti je povećala niti promijenila istovjetnost zahtjeva niti istaknula drugi zahtjev uz postojeći.
56. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.
57. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.
58. Tužiteljica je tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio isplatu preplaćenih rata kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a tužba je podnesena sudu 10. lipnja 2019.
59. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.
59.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
59.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
59.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.
59.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.
59.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
60. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).
61. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).
61.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
62. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
63. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.
64. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 10. lipnja 2019., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.
65. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 22. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 6. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 9. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.600,00 eura i PDV na taj iznos od 400,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.000,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 95,69 eura i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko iznosi trošak knjigovodstvenog vještaka pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.493,86 eur, a tužiteljicu je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka sud kao s neosnovanim odbio.
66. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 13. lipnja 2025.
S u d a c:
Ilka Leko
Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Zajednički odvjetnički ured Jurica Borojević i Domagoj Jugović, Nova Gradiška, Alojzija Stepinca 16a
2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII
