REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-381/2023-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Ivan Bošković, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove, nakon glavne rasprave održane 9. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Kvesić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 sklopljenog dana 4. lipnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 6. lipnja 2007. godine pod brojem OV-9474/07, koja glasi: Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. aneksa ugovora broj 1 (OV- 10267/11) od 20. rujna 2011. ugovoru o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koja glasi: Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d. d. Kamate se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. aneksa ugovora broj 2 (0V- 8415/12) od 20. rujna 2012., ugovoru o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d. d. Kamate se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

IV Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3. točka 3. i točka 4. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 sklopljenog dana 4. lipnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 6. lipnja 2007. godine pod brojem OV-9474/07, a koje glase: Banka odobrava stambeni kredit u iznosu od 74.500,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Kredit se podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, 0IB: 14036333877 da tužitelju HB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 8.880,05 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku: na iznos 22,40 eur od 2. listopada 2007. do isplate, na iznos 22,37 eur od 2 . studenog 2007. do isplate, na iznos 22,58 eur od 2 . prosinca 2007. do isplate, na iznos 22,61 eur od 2 . siječnja 2008. do isplate, na iznos 26,22 eur od 2. veljače 2008. do isplate, na iznos 31,76 eur od 2 ožujka 2008. do isplate, na iznos 36,75 eur od 2. travnja 2008. do isplate, na iznos 25,88 eur od 2 svibnja 2008. do isplate, na iznos 22,74 eur od 2. lipnja 2008. do isplate, na iznos 27,18 eur od 2. srpnja 2008. do isplate, na iznos 22,55 eur od 2. kolovoza 2008. do isplate, na iznos 22,62 eur od 2 rujna 2008. do isplate, na iznos 25,79 eur od 2. listopada 2008. do isplate, na iznos 56,93 eur od 2. studenog 2008. do isplate, na iznos 34,07 eur od 2. prosinca 2008. do isplate, na iznos 73,79 eur od 2. siječnja 2009. do isplate, na iznos 77,36 eur od 2. veljače 2009. do isplate, na iznos 79,86 eur od 2. ožujka 2009. do isplate, na iznos 74,88 eur od 2. travnja 2009. do isplate, na iznos 74,27 eur od 2. svibnja 2009. do isplate, na iznos 85,07 eur od 2. lipnja 2009. do isplate, na iznos 78,92 eur od 2. srpnja 2009. do isplate, na iznos 81,07 eur od 2. kolovoza 2009. do isplate, na iznos 85,63 eur od 2. rujna 2009. do isplate, na iznos 83,02 eur od 2. listopada 2009. do isplate, na iznos 80,49 eur od 2. studenog 2009. do isplate, na iznos 86,31 eur od 2. prosinca 2009. do isplate, na iznos 91,82 eur od 2. siječnja 2010. do isplate, na iznos 97,62 eur od 2. veljače 2010. do isplate, na iznos 96,10 eur od 2. ožujka 2010. do isplate, na iznos 105,86 eur od 2. travnja 2010. do isplate, na iznos 103,35 eur od 2. svibnja 2010. do isplate, na iznos 108,26 eur od 2. lipnja 2010. do isplate, na iznos 135,92 eur od 2. srpnja 2010. do isplate, na iznos 116,41 eur od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 139,35 eur od 2. rujna 2010. do isplate, na iznos 127,25 eur od 2. listopada 2010. do isplate, na iznos 118,15 eur od 2. studenog 2010. do isplate, na iznos 145,83 eur od 2. prosinca 2010. do isplate, na iznos 156,66 eur od 2. siječnja 2011. do isplate, na iznos 144,41 eur od 2. veljače 2011. do isplate, na iznos 146,20 eur od 2. ožujka 2011. do isplate, na iznos 137,40 eur od 2. travnja 2011. do isplate, na iznos 140,12 eur od 2. svibnja 2011. do isplate, na iznos 170,04 eur od 2. lipnja 2011. do isplate, na iznos 174,24 eur od 2. srpnja 2011. do isplate, na iznos 207,36 eur od 2. kolovoza 2011. do isplate, na iznos 195,33 eur od 2. rujna 2011. do isplate, na iznos 178,31 eur od 2. travnja 2012. do isplate, na iznos 180,26 eur od 2. svibnja 2012. do isplate, na iznos 183,12 eur od 2. lipnja 2012. do isplate, na iznos 180,03 eur od 2. srpnja 2012. do isplate, na iznos 180,30 eur od 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 177,45 eur od 2. rujna 2012. do isplate, na iznos 116,71 eur od 2. listopada 2012. do isplate, na iznos 120,75 eur od 2. studenog 2012. do isplate, na iznos 122,22 eur od 2. prosinca 2012. do isplate, na iznos 121,63 eur od 2. siječnja 2013. do isplate, na iznos 115,74 eur od 2. veljače 2013. do isplate, na iznos 119,82 eur od 2. ožujka 2013. do isplate, na iznos 120,76 eur od 2. travnja 2013. do isplate, na iznos 118,92 eur od 2. svibnja 2013. do isplate, na iznos 113,49 eur od 2. lipnja 2013. do isplate, na iznos 110,12 eur od 2. srpnja 2013. do isplate, na iznos 113,11 eur od 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos 115,17 eur od 2. rujna 2013. do isplate, na iznos 120,43 eur od 2. listopada 2013. do isplate, na iznos 117,53 eur od 2. studenog 2013. do isplate, na iznos 118,83 eur od 2. prosinca 2013. do isplate, na iznos 119,89 eur od 2. siječnja 2014. do isplate, iznos 80,31 eur od 2. veljače 2014. do isplate, na iznos 82,09 eur od 2. ožujka 2014. do isplate, na iznos 81,17 eur od 2. travnja 2014. do isplate, na iznos 79,41 eur od 2. svibnja 2014. do isplate, na iznos 78,61 eur od 2. lipnja 2014. do isplate, na iznos 78,96 eur od 2. srpnja 2014. do isplate, na iznos 81,18 eur od 2. kolovoza 2014. do isplate, na iznos 83,46 eur od 2. rujna 2014. do isplate, na iznos 83,26 eur od 2. listopada 2014. do isplate, na iznos 84,40 eur od 2. studenog 2014. do isplate, na iznos 86,04 eur od 2. prosinca 2014. do isplate, na iznos 85,37 eur od 2. siječnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. veljače 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. ožujka 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. travnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. svibnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. lipnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. srpnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. kolovoza 2015. do isplate i na iznos 86,30 eur od 2. rujna 2015. do isplate u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju HB, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.839,36 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj SB podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove. U tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. sklopili dana 4. lipnja 2007. ugovor o namjenskom stambenom kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića dana 6. lipnja 2007. godine pod brojem OV-9474/07. Tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 74.500,00 CHF koje se tužitelj obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ugovorom. Ugovoreni rok otplate kredita je 15 godina, a kredit je ugovoren uz osiguranje valutnom klauzulom vezivanjem za švicarski franak. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovorena je obveza tužitelja na isplatu ugovorene kamate, međutim ugovor ne sadrži bilo kakve podatke o načinu na koji se kamata mijenja, osim što je naznačeno da je kamata vezana uz valutnu klauzulu. Ugovor o kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 tužitelj i tuženik sklopili su na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima ugovorne strane nisu pregovarale stoga tužitelj nije imao niti je mogao imati ikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Svi ugovori sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita te nitko od klijenata tuženika nije imao faktičnu mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim gotovog ponuđenog bankarskog „proizvoda". Tako je u članku 4. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zakon o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP-a utvrđeno koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretni slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena odredba je ništetna. Zakon o obveznim odnosima (u nastavku: ZOO) u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da činidba neodređena ili neodrediva a u članku 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da u ovom sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle, ništetna je odredba na temelju koje je jednoj ugovornoj strani ostavljeno određivanje činidbe budući da zakonska odredba naknadno određivanje omogućava samo pod pretpostavkom da to čini treća osoba, slijedom čega se zaključuje da u izostanku kriterija odredivosti, činidba mora biti ugovorom određena. Iz odredbe članka 4. ugovora razvidno je da visina kamatne stope nije određena niti je odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju (svakodobne) odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Sud časti HGK-a, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da je jednostrana promjena ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time povredu pravila morala dobrih poslovnih običaja čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu. U obrazloženju citirane odluke navodi se da bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog' prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj poduzetnika, pa tako r banaka, bez da su utvrđeni razumni promjenjivi parametri, kao i egzaktna metoda izračuna." Dakle, konstatirano je da se opisanom praksom povređuje pravo potrošača na informiranost, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Napominje se da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučujući o žalbama tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, Visoki trgovački sud pravomoćnom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 i Pž- 7129/13 potvrdio izreku prvostupanjskog suda koja glasi: Utvrđuje se da je tužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03, petotuženik od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa jednostrano je povećana u više navrata, a promjenjivu kamatnu stopu tužitelj je ugovorio i prilikom sklapanja aneksa ugovora broj 1 (0V-10267/11) od 20. rujna 2011. i aneksa ugovora broj 2, (OV-8415/12) od 20. rujna 2012. tako da se traži utvrđenje ništetnosti ugovorenih promjenjivih kamata po svim ugovorima. Tužbom tužitelj potražuje razliku između naplaćene kunske kamate i onog iznosa kunskih kamata kojega bi platio za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonito promijenjenih kamatnih stopa na obračun kamate korištena početna kamatna stopa od 4,40 % prema početnom otplatnom planu. Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe članka 81.-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene.ie li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. točka 3. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je već ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promjeni vrijednost novca — kune — naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca — kune kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanim obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupao sa povjerenjem prema kreditnoj institucija, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje 'kreditne proizvode' prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika da prije sklapanja ugovora pruži tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakve ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog, prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutne klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj i tuženik sklopili su aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je tužitelju otpisan dio glavnice, međutim provedenom konverzijom nisu u potpunosti otklonjene štetne posljedice primjene gore opisanih nepoštenih i konzekventno ništetnih odredbi prvotnog ugovora o kreditu. Vezano uz provedenu konverziju citira se recentno zauzeti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da sama činjenica da je provedena konverzija, odnosno da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, bez obzira na to što su se one izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Sud objašnjava da ništetnost nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Napominje se da tužitelj više nije komitent tuženika stoga je tuženik odbio zahtjev za dostavu dokumentacije koja se smatra zajedničkom ugovornim stranama, tako da tužitelj uz tužbu dostavlja onu dokumentaciju koje je u posjedu, a predlaže sudu da tuženiku naloži ediciju dokumentacije radi mogućnosti utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom postupku. Budući da tužitelj ne raspolaže cjelovitom dokumentacijom, ne može specificirati tužbeni zahtjev po pojedinim mjesecima tako da prije provođenja vještačenja potražuje ukupni iznos od 70.000,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog mjesečnog anuiteta za koji se utvrdi da postoji preplaćeni iznos po osnovi ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili ništetne valutne klauzule. Na navedeni način tuženik je bez osnove stekao iznos od ukupno barem 70.000,00 kuna te se predlaže sudu donošenje presude kojom se utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 sklopljenog dana 4. lipnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 6. lipnja 2007. godine pod brojem OV-9474/07 koja glasi: Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. aneksa ugovora broj 1 (OV- 10267/11) od 20, rujna 2011. ugovoru o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koja glasi: Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d. d. Kamate se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. aneksa ugovora broj 2 (0V-8415/12) od 20. rujna 2012., ugovoru o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. Kamate se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3. točka 3. i točka 4. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 5140030250-69700019748/2007 sklopljenog između tužitelja OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 sklopljenog dana 4. lipnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 6. lipnja 2007. godine pod brojem OV-9474/07, a koje glase: Banka odobrava stambeni kredit u iznosu od 74.500,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Kredit se podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem te čaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupno iznos od 70.000,00 kuna na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje do 1. siječnja 2008. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos anuiteta za koji se utvrdi da je tuženik stekao bez osnove, u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu članka 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/20,13, 89/2014), a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji? Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.

Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni ,svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje. Tuženik ukazuje i kako je tužitelj neosnovano utužio tijek kamatne stope. Naime, sve i kada bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu (što se osporava), kamata bi mu pripadala eventualno od dana isplate svakog navodno preplaćenog anuiteta, a ne od fiksnog datuma. Opreza radi, ističe se prigovor zastare.

Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude. Predlaže se da naslovni sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

3. U podnesku od 9. listopada 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu te je naveo da prvenstveno, u odnosu na prigovor zastare potraživanja iz točke 24. odgovora na tužbu, : tužitelj smatra kako je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je :„kasnije otpala — pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženih banaka, kao ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicarna. Kako je pri tome utvrđeno da su banke nepošteni stjecatelji, to tužitelj, sukladno članku 1115. ZOO-a pridržava pravo i naplatiti kamatu od dana nepoštenog stjecanja za svaki pojedini obrok. Evidentno je kako se u konkretnom slučaju isprepliću instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda VTS-a u kolektivnom sporu postala pravomoćna, .„predmetna ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala". Prema navedenom stajalištu tužitelja, zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualau zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014. god. (presuda VTS-a poslovni broj Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Istome u prilog govori i recentna sudska praksa tj. stav /SRH-a, posebice na str, 7. i 8., u kojem se jasno navodi kako zastarni rok na restituciju od 5 godina ponovo počinje teći od 13. lipnja 2014. godine, a ovaj način stjecanje bez osnove i ništetnost se međusobno ne isključuju, već dapače, dopunjuju u mjeri u kojoj to zahtjev pravičnosti nalaže. Uopće, bilo bi nepojmljivo, protivno pravnom poretku Republike Hrvatske, da jedna ugovorna strana stekne nepripadajuću imovinsku korist na temelju ništetne odredbe, a da druga ugovorna strana ima pravo zahtijevati povrat samo dijela te imovine, ili da to pravo uopće nema. Ista „formula" se o stavu tužitelja primjenjuje i na ništetnost valutne klauzule, odnosno zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 4. lipnja 2018. god. Stoga, stav tužitelja je kako je prigovor zastare apsolviran i na isti se više neće očitovati. Nadalje, a u svezi prigovora nedostatka pravnog interesa tužitelja kojeg je izjavio tuženik u točki 4. do 22. odgovora na tužbu, tužitelj napominje kako je apsurdno tuženikovo isticanje navodno bitne činjenice što su pojedine odredbe ugovora o kreditu „zamijenjene" drugima s retroaktivnim učinkom time što je kredit konvertiran, jer bi usvajanjem takve logike došlo do diskriminacije potrošača tj. korisnika kredita koji su kredit konvertirali u rugu valutu. Presude VTS-a koje su pravni temelj ovoga postupka se odnose na sve korisnike kredita, tj. potrošače, a ne na „aktualne" samo dok je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Uostalom, pravo isticati ništetnost ugovora, kao i pojedinih odredbi ugovora, ne zastarijeva, stoga su takvi argumenti tuženika irelevantni, pogotovo jer ono što je ništetno od početka ne može postati valjano, kako je uostalom regulirano i odredbom članka 326. ZOO-a. Pri tome se kao relevantna ističe sudska praksa ŽS Zadar, a i recentan stav VSRH iskazan u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od dana 12. veljače 2019. u kojem se jasno navodi: "ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane...stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.", stoga — sapienti sat. Pri tome je vrlo proizvoljno tuženikovo tumačenje svrhe izmjena ZPK u smislu da je prihvaćanjem konverzije došlo do „potpune restitucije potrošača" tj. nekakvoga možebitnog odricanja od zahtjeva za povrat stečenoga bez osnove naknade štete, jer provedena konverzija nije nikakva izvansudska nagodba, niti je ista konačno rješenje svih otvorenih pitanja između tužitelja i tuženika, odnosno izvršena konverzija nije povrat sve preplate i po osnovi jednostrano povećane kamate i po osnovi povećanog tečaja (svrha je pojašnjena u članku 19.b ZPK), pri čemu je tužitelj detaljno i matematički precizno u historijatu tužbe pojasnio na koji način će specificirati tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju. Nastavno na navedeno, tužitelj smatra bitnim za istaknuti kako je sam tuženik u predmetnome Aneksu ugovora (str. 4., članak 12., zadnji odlomak), smatrao potrebnim istaknuti: banka osporava Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu: ZID ZPK) po osnovi, između ostaloga, njegove nesuglasnosti stavom. Banka provodi konverziju i izmjenu plana otplate kao što je navedeno u ovom aneksu isključivo s ciljem provođenja prisilnih odredbi ZID ZPK koje su trenutno na snazi.' Sve to jasno govori u prilog intenciji sklapanja Aneksa — ne radi konačnog rješavanja otvorenih pitanja i restitucije potrošača - ovdje tužitelja - u cijelosti, već radi obligatome zakonske obveze koju je tuženik evidentno osporavao, tj. smatrao protutustavnom. Stoga, sukladno čl. 320. ZOO-a, baš radi tuženikove prijeke potrebe isticanja neslaganja sa svrhom predmetnoga Aneksa, ova nejasna odredba se treba tumačiti u korist tužitelja, odnosno nema ti govora o nekakvoj navodnoj potpunoj restituciji. Osim toga, tuženik svojom argumentacijom o navodnome nedostatku pravnog interesa posredan način ignorira i Direktivu vijeća EZ 93/13 EEZ, iako je sukladno istoj toj direktivi i utvrđena ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna opa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Osim toga, Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. god. je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je, među ostalim, implementirana u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u članku 49. i 50., a na koju se poziva i Vrhovni sud RH svojoj revizijskoj odluci Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god. koja je sada već svima općepoznata, a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka jer se ta Direktiva odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne opet, kao i na ništetnost valutne klauzule u CHF, a u bilo kakvoj dvojbi Direktiva EU se mora primjenjivati na isti način kao što međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom, neovisno o provedenoj konverziji. Osim toga, tuženikovo osporavanje utvrđenja ništetnosti članak 18. i 24. predmetnoga ugovora (točka 23. odgovora na tužbu), odnosno isticanje navodnog nepostojanja razloga ništetnosti predmetnih odredbi, nema pravnu osnovu niti je životno i logično. Naime, u kontekstu svega do sada rečenoga, evidentno je kako su te odredbe u opreci s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno protivne su moralu društva i Ustavu RH, čime je postupanje tuženika bilo suprotno i članak 2. te članak 322. ZOO-a, kao i gore spomenutoj Direktivi vijeća br. 93/13/EEZ. S tim u svezi, a u odnosu na tužiteljevo navodno odricanje od prigovora promijenjenih okolnosti (članak 18. Ugovora), za pojasniti je kako je isto „odricanje" u opreci s načelom savjesnosti i poštenja sukladno članku 372. ZOO-a, uostalom upravo zato smo i u ovoj fazi pojedinačnih postupaka nakon kolektivnih presuda za zaštitu potrošača tj. korisnika kredita, sve to u skladu s Direktivom 93/13, Zakonom o potrošačkom kreditiranju te Zakonom o potrošača: ugovorne odredbe koje su nepoštene su i ništetne. Stoga, tužitelj smatra kako su svi navodi tuženika iz odgovora na tužbu promašeni s pravne strane s obzirom da se ovaj postupak temelji na pravomoćnim sudskim odlukama temeljem kojih se potražuje isplatom naknada štete tj. restitucije proizašla iz tuženikovog stjecanja bez osnove radi ništetnosti dijela ugovora. Dodatno, tužitelj predlaže naslovljenom sudu da naloži tuženiku dostaviti u spis dokumentaciju predloženu od strane tužitelja obzirom da isti nije tužitelju dostavio istu po njegovom zahtjevu od 9. svibnja 2019., zaprimljenom od strane tuženika istog dana, a sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača. Isto tako, u podnesku od 19. studenog 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu i osporio navode tuženika iz odgovora na tužbu.

4. U podnesku od 9. svibnja 2020. tužitelj je naveo da prvenstveno, a uzevši u obzir kako je VSRH rješenjem br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. donio odluku u tzv. oglednom sporu, tužitelj se ovim podneskom očituje na ranije spomenuto rješenje VSRH, kao i na dosadašnji tijek postupka pred naslovljenim sudom. Naime, a u svezi gore spomenutog oglednog spora, za pojasniti je kako tužitelj nije niti tvrdio da je aneks o konverziji ništetan. Dapače, tužbeni zahtjev je formuliran na način da tužitelj zahtjeva da se utvrdi ništetnost odredbe članka 4. ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 6. lipnja 2007. između parničnih stranaka, odredbe članka 3. aneksa ugovora broj 1 od 20. rujna 2011. ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između parničnih stranaka, odredba članka 3 aneksa ugovora broj 2 od 20. rujna 2012. ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između parničnih stranaka, odredbe članka 2. i članka 3 točka 3 i točka 4. ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 6. lipnja 2007. između parničnih stranaka. Nadalje, a nastavno na gore navedeno, tužitelj želi istaknuti dio obrazloženja VSRH-a iz rješenja br. Gos-1/2019- 36 od dana 04. ožujka 2020., tzv. oglednog spora, konkretno str. 4., 3. odlomak: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“; str. 5., 5. odlomak: „u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.“; str. 5., 9. odlomak: „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik.“; str. 6., 2. odlomak: „U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.“; str. 7., 1. odlomak, zadnja alineja: „nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“; str. 7., 3. odlomak: „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji).“; kao i str. 7., 4. odlomak: „...valja imati na umu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske vezan granicama postavljenog pravnog pitanja.“. Za napomenuti je i kako je Sud Europske unije u svojoj presudi vezanoj uz istu tematiku bio neprijeporno jasan - C-118/17, H: intervencija nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe/ugovora nema, odnosno Sud je obrazložio kako zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije obrazložio je kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to sa posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac, neopravdano stekao („na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se H nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe“). Za podsjetiti je kako je svrha suda EU-a tumačenje prava kako bi se osigurala njegova ujednačena primjena u svim državama članicama EU-a, pri čemu su nacionalni sudovi zemalja EU-a dužni osigurati pravilnu primjenu prava EU-a. Uostalom, članak 41. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) je također jasan: “Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona, ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.“ Dakle, tužitelj smatra kako je njegov tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što tužitelj uopće tijekom postupka nije osporavao novi ugovorni odnos među strankama (nastao sklapanjem aneksa o konverziji), već tužitelj potražuje razliku novčanog iznosa koja mu pripada kao posljedica ništetnosti valutne klauzule u CHF, kao i jednostrano povećane kamatne stope od strane tuženika budući da je ista ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke jedne od ugovornih strana, a uzevši u obzir upravo gore izneseni stav VSRH-a kako baš radi specifičnosti ZID ZPK-a nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora, već je riječ o novoj pravnoj osnovi, kao i stav Suda EU da zakonodavna intervencija mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača. U tom smislu, u nastavku postupka nužno je provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine iznosa koji tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi ugovora – odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli.

5. U podnesku od 31. kolovoza 2023. tuženik je naveo kako je tijekom ovog postupka utvrđeno, da su stranke ovog spora sklopile sporazum o konverziji, kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu

u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano člankom 19. c stavak 1. točka 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom nije primjenjiva Direktiva 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), koja se prema stavku 10. stavak 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama Direktive 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju se odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. 1 C-567/20: „U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.“ Taj zakon, kako je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. ocijenio je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., cit.: “ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu

– sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da Direktiva 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji3 ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju Direktiva 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., H (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“

Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka stoga proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz članka 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, navedeno nije slučaj. Posebice tuženik ukazuje da ocjena o potencijalnoj nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u ovom postupku niti ne može bit donesena bez da prvostupanjski sud u tom smjeru provede dokaze koje je tuženik predložio, naročito sasluša radnika koji je radio na obradi spornog Ugovor o kreditu. Naime, je li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, činjenično je pitanje u svakom konkretnom slučaju, a Zakonom o zaštiti potrošača propisane su i pretpostavke na kojima je o tim činjenicama moguće zaključivati. Ujedno je člankom 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi. Nadalje, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora, pa je u okolnostima u kojima nije saslušao predložene svjedoke, neosnovan i proizvoljan zaključak prvostupanjskog Suda da sporne ugovorne odredbe tužitelju ne bi bile razumljive. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske još je u odluci Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. dao sljedeće obrazloženje, cit.: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.“ S obzirom na navedeno, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je ovaj, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugačiji način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naprijed navedeno proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g.): „u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđenja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.…podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku. Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice“ Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

6. U podnesku od 6. svibnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je u odnosu na točku V tužbenog zahtjeva uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, 0IB: 14036333877 da tužitelju HB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 8.880,05 EUR na ime stečenog z osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku: na iznos 22,40 eur od 2. listopada 2007. do isplate, na iznos 22,37 eur od 2 . studenog 2007. do isplate, na iznos 22,58 eur od 2 . prosinca 2007. do isplate, na iznos 22,61 eur od 2 . siječnja 2008. do isplate, na iznos 26,22 eur od 2. veljače 2008. do isplate, na iznos 31,76 eur od 2 ožujka 2008. do isplate, na iznos 36,75 eur od 2. travnja 2008. do isplate, na iznos 25,88 eur od 2 svibnja 2008. do isplate, na iznos 22,74 eur od 2. lipnja 2008. do isplate, na iznos 27,18 eur od 2. srpnja 2008. do isplate, na iznos 22,55 eur od 2. kolovoza 2008. do isplate, na iznos 22,62 eur od 2 rujna 2008. do isplate, na iznos 25,79 eur od 2. listopada 2008. do isplate, na iznos 56,93 eur od 2. studenog 2008. do isplate, na iznos 34,07 eur od 2. prosinca 2008. do isplate, na iznos 73,79 eur od 2. siječnja 2009. do isplate, na iznos 77,36 eur od 2. veljače 2009. do isplate, na iznos 79,86 eur od 2. ožujka 2009. do isplate, na iznos 74,88 eur od 2. travnja 2009. do isplate, na iznos 74,27 eur od 2. svibnja 2009. do isplate,

na iznos 85,07 eur od 2. lipnja 2009. do isplate, na iznos 78,92 eur od 2. srpnja 2009. do isplate, na iznos 81,07 eur od 2. kolovoza 2009. do isplate, na iznos 85,63 eur od 2. rujna 2009. do isplate, na iznos 83,02 eur od 2. listopada 2009. do isplate, na iznos 80,49 eur od 2. studenog 2009. do isplate, na iznos 86,31 eur od 2. prosinca 2009. do isplate, na iznos 91,82 eur od 2. siječnja 2010. do isplate, na iznos 97,62 eur od 2. veljače 2010. do isplate, na iznos 96,10 eur od 2. ožujka 2010. do isplate, na iznos 105,86 eur od 2. travnja 2010. do isplate, na iznos 103,35 eur od 2. svibnja 2010. do isplate, na iznos 108,26 eur od 2. lipnja 2010. do isplate, na iznos 135,92 eur od 2. srpnja 2010. do isplate, na iznos 116,41 eur od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 139,35 eur od 2. rujna 2010. do isplate, na iznos 127,25 eur od 2. listopada 2010. do isplate, na iznos 118,15 eur od 2. studenog 2010. do isplate, na iznos 145,83 eur od 2. prosinca 2010. do isplate, na iznos

156,66 eur od 2. siječnja 2011. do isplate, na iznos 144,41 eur od 2. veljače 2011. do isplate, na iznos 146,20 eur od 2. ožujka 2011. do isplate, na iznos 137,40 eur od 2. travnja 2011. do isplate, na iznos 140,12 eur od 2. svibnja 2011. do isplate, na iznos 170,04 eur od 2. lipnja 2011. do isplate, na iznos 174,24 eur od 2. srpnja 2011. do isplate, na iznos 207,36 eur od 2. kolovoza 2011. do isplate, na iznos 195,33 eur od 2. rujna 2011. do isplate, na iznos 178,31 eur od 2. travnja 2012. do isplate, na iznos 180,26 eur od 2. svibnja 2012. do isplate, na iznos 183,12 eur od 2. lipnja 2012. do isplate, na iznos 180,03 eur od 2. srpnja 2012. do isplate, na iznos 180,30 eur od 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 177,45 eur od 2. rujna 2012. do isplate, na iznos 116,71 eur od 2. listopada 2012. do isplate, na iznos 120,75 eur od 2. studenog 2012. do isplate, na iznos 122,22 eur od 2. prosinca 2012. do isplate, na iznos 121,63 eur od 2. siječnja 2013. do isplate, na iznos 115,74 eur od 2. veljače 2013. do isplate, na iznos 119,82 eur od 2. ožujka 2013. do isplate, na iznos 120,76 eur od 2. travnja 2013. do isplate, na iznos 118,92 eur od 2. svibnja 2013. do isplate,

na iznos 113,49 eur od 2. lipnja 2013. do isplate, na iznos 110,12 eur od 2. srpnja 2013. do isplate, na iznos 113,11 eur od 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos 115,17 eur od 2. rujna 2013. do isplate, na iznos 120,43 eur od 2. listopada 2013. do isplate, na iznos 117,53 eur od 2. studenog 2013. do isplate, na iznos 118,83 eur od 2. prosinca 2013. do isplate, na iznos 119,89 eur od 2. siječnja 2014. do isplate, iznos 80,31 eur od 2. veljače 2014. do isplate, na iznos 82,09 eur od 2. ožujka 2014. do isplate, na iznos 81,17 eur od 2. travnja 2014. do isplate, na iznos 79,41 eur od 2. svibnja 2014. do isplate, na iznos 78,61 eur od 2. lipnja 2014. do isplate, na iznos 78,96 eur od 2. srpnja 2014. do isplate, na iznos 81,18 eur od 2. kolovoza 2014. do isplate, na iznos 83,46 eur od 2. rujna 2014. do isplate, na iznos 83,26 eur od 2. listopada 2014. do isplate, na iznos 84,40 eur od 2. studenog 2014. do isplate, na iznos 86,04 eur od 2. prosinca 2014. do isplate, na iznos 85,37 eur od 2. siječnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. veljače 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. ožujka 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. travnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. svibnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. lipnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. srpnja 2015. do isplate, na iznos 86,30 eur od 2. kolovoza 2015. do isplate i na iznos 86,30 eur od 2. rujna 2015. do isplate u roku 15 dana.

7. U podnesku od 30. travnja 2025. tuženik je predložio da se dopuni nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka s tim da primjedbi na nalaz i mišljenje nije imao.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu bez depozita od 4. lipnja 2007., aneks broj 1 uz ugovor o kreditu bez depozita od 20. rujna 2011., otplatni plan, aneks broj 2 uz ugovor o kreditu bez depozita od 20. rujna 2012., izračun efektivne kamatne stope, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici kredita, obavijesti o promjenama kamatne stope po kreditu, popis uplata za namirenje obveze po kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom, parametrima ispisa obavijesti o konverziji sa specifikacijom, izvršen je uvid u metodologiju promjene kamatne stope tuženika, tekst iz godišnjaka tradicionalnog savjetovanja, tekst o zaštiti potrošača, povijesnom kretanju eur i CHF, tekst o švicarskom franku s presudama Europskog suda za ljudska prava, novinski natpisi o kretanju kredita uz valutu CHF i eur i novinski natpisi i tekstovi u časopisu (listovi 206-7 do 255-8 spisa), izvršen je uvid u otplatne planove s pregledom prometa za klijenta i specifikacijom uplata, saslušan je svjedok RB, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 12. veljače 2025., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj SB.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj SB kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu bez depozita dana 4. lipnja 2007. Pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u iznosu od 74.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorne strane su ugovorile da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti od 74.500,00 CHF zaračunava kamata od 4,40% godišnje, a rok vraćanja kredita je 15 godina i kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Člankom 4. ugovorne strane su ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu i izmjena kamatne stope sastavni je dio ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru što stranke potvrđuju potpisom ugovora.

10. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženi sklopili aneks broj 1 uz ugovor o kreditu dana 20. rujna 2011. kojim su izmijenili članak 3., 4. i 6. osnovnog ugovora te su ugovorili kamatnu stopu od 5,95% godišnje i moratorij, a ugovorili su i nadalje promjenjivu kamatnu stopu. Tim aneksom broj 1 kreditor je korisniku kreditu odobrio moratorij za otplatu glavnice kredita.

10.1. Isto tako nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili aneks broj 2 ugovora o kreditu kojim su izmijenili rok vraćanja kredita sa 15 na 25 godina i sukladno toj izmjeni mijenjali su članak 3. i 4. osnovnog ugovora te su člankom 3. tog aneksa ugovorili kamatnu stopu od 5,45% godišnje koja je promjenjiva dok su člankom 4. rok vraćanja kredita odredili do 1. srpnja 2032., a preostale iznose korisnik kredita se obvezao vraćati u 238 anuiteta s tim da se isti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti 402,70 CHF obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

11. Nesporno je da su ugovorne strane dana 2. veljače 2016. sklopile aneks uz ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

12. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

13.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

15.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

16. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

17. Tužitelj je tužbom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te utvrđenje ništetnosti odredbi aneksa broj 1 i 2 ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te specificiranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 6. svibnja 2025. isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

18. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

18.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

19. Temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu i aneks broj 1 i broj 2 ugovora o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

20. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

21. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za kupnju stana. Člankom 3. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao vraćati kredit u kunskoj protuvrijednosti od 290.800,00 CHF s kamatom od 3,99% godišnje i u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta iznos od 1.467,51 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Člankom 6. ugovorne strane su ugovorile da se ugovorena kamatna stopa neće mijenjati do 30. rujna 2006., a da je tuženik kao kreditor ovlašten od 1. listopada 2006. izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora i da to može učiniti i prije roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora.

22. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu i aneksa broj 1 ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

23. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

24. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

25. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

26. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

27. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

28. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

29. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

30. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

31. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

32. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

33. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

34. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

35. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

36. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

37. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

38. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

39. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

40. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

42. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 4. lipnja 2007. kao i aneksa broj 1 sklopljenim 20. rujna 2011. i aneksa broj 2 sklopljenog 20. rujna 2012. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelj iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

45. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

46. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

47. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu i aneksa broj 1 i 2. ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

48. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i aneksa broj 1 i 2. ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

49. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 2. veljače 2016. od 4. ožujka 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 32.845,95 eur i da je preplata po predmetnom kreditu iznos od 29.576,90 kn.

50. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

51. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i rate kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

52. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor Slavonska banka d.d. sklopili 4. lipnja 2007. ugovor o kreditu u iznosu od 74.500,00 CHF na rok otplate od 15 godina uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,40% godišnje uz početni mjesečni anuitet od 567,51 CHF, naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti povećavali od strane tuženika te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF za kune, a prema obračunu kreditora. Kredit je isplaćen u dvije isplate i to 8. lipnja 2007. u iznosu od 56.874,84 CHF u kunama i u iznosu od 17.625,16 CHF u kunama. Zbog povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita plaćeno je više u iznosu od 64.742,73 kn odnosno 8.592,84 eur, a zbog povećanja tečaja tijekom otplate kredita plaćeno je više u iznosu od 66.906,70 kn odnosno 8.880,05 eur. U postupku konverzije kredita tužitelju je priznata preplata u iznosu od 29.576,90 kn.

54. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

55. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

55.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

56. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

57. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope u iznosu od 8.592,84 eura, a zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita iznos od 8.880,05 eur.

58. Tužitelj je specificiranim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 8.880,05 eur na ime stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

59. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 8.880,05 eur koji iznos tužitelj tužbenom zahtjevom iz podneska od 9. svibnja 2025. potražuje stekao bez osnove to je sud tako postavljeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u izreci. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate.

60. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

61. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

62. Tužitelj je podnio tužbu 12. lipnja 2019. te je zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu broj 1 i 2., a koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi predmetnih ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

63. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

63.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

63.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

63.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

63.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

64. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

65. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

66. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

66.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

67. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

68. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

69. Budući je tužitelj podnio tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule 12. lipnja 2019. i traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa kako zbog promjene kamatne stope tako i zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja.

70. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zatim za sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za pristup na pripremno ročište održano 22. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 2. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. listopada 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 26. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 11. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 26. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 9. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. Sud je priznao i trošak tužitelja za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.200,00 eura i PDV na taj iznos od 300,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 139,36 eura koliko je tužitelj na ime sudske pristojbe na tužbu u obvezi platiti i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 200,00 eura koliko je tužitelj platio. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.839,36 eur. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

71. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 13. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Bošković, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47