Poslovni broj P-3426/2019-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nena Vujević, odvjetnica u Sinju, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici ĐN, Boris Bilić i Vana Vrsalović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 26. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika VN, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 13. lipnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012551652, koji je sklopljen dana 31. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran 31. svibnja 2007. po javnom bilježniku Jagodi Makelja-Šuljć iz Splita pod poslovnim brojem OV-7807/07, i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 19.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita,

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci kreditora o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

- članak 6.2. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.608,34 EUR (tri tisuće šesto osam eura i trideset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 5,45 EUR teku od 16.08.2007.g.

- 5,42 EUR teku od 16.09.2007.g.

- 1,66 EUR teku od 16.10.2007.g.

- 6,22 EUR teku od 16.11.2007.g.

- 2,69 EUR teku od 16.12.2007.g.

- 8,51 EUR teku od 16.01.2008.g.

- 15,85 EUR teku od 14.02.2008.g.

- 19,59 EUR teku od 16.03.2008.g.

- 18,29 EUR teku od 16.04.2008.g.

- 11,71 EUR teku od 16.05.2008.g.

- 13,81 EUR teku od 16.06.2008.g.

- 12,15 EUR teku od 16.07.2008.g.

- 11,20 EUR teku od 16.08.2008.g.

- 11,69 EUR teku od 16.09.2008.g.

- 18,43 EUR teku od 16.10.2008.g.

- 23,39 EUR teku od 16.11.2008.g.

- 16,68 EUR teku od 16.12.2008.g.

- 34,11 EUR teku od 16.01.2009.g.

- 34,22 EUR teku od 16.02.2009.g.

- 29,24 EUR teku od 16.03.2009.g.

- 29,93 EUR teku od 16.04.2009.g.

- 30,52 EUR teku od 16.05.2009.g.

- 27,49 EUR teku od 16.06.2009.g.

- 28,80 EUR teku od 16.07.2009.g.

- 26,54 EUR teku od 16.08.2009.g.

- 28,99 EUR teku od 16.09.2009.g.

- 26,31 EUR teku od 16.10.2009.g.

- 28,81 EUR teku od 25.11.2009.g.

- 29,10 EUR teku od 08.12.2009.g.

- 31,82 EUR teku od 08.01.2010.g.

- 34,86 EUR teku od 09.02.2010.g.

- 34,21 EUR teku od 09.03.2010.g.

- 39,02 EUR teku od 08.04.2010.g.

- 40,02 EUR teku od 08.05.2010.g.

- 42,98 EUR teku od 08.06.2010.g.

- 52,31 EUR teku od 08.07.2010.g.

- 45,76 EUR teku od 10.08.2010.g.

- 62,20 EUR teku od 02.09.2010.g.

- 57,21 EUR teku od 02.10.2010.g.

- 51,94 EUR teku od 03.11.2010.g.

- 66,33 EUR teku od 02.12.2010.g.

- 74,72 EUR teku od 04.01.2011.g.

- 68,35 EUR teku od 02.02.2011.g.

- 69,73 EUR teku od 02.03.2011.g.

- 65,15 EUR teku od 02.04.2011.g.

- 81,51 EUR teku od 02.06.2011.g.

- 84,20 EUR teku od 02.07.2011.g.

- 101,41 EUR teku od 02.08.2011.g.

- 96,22 EUR teku od 02.09.2011.g.

- 85,88 EUR teku od 04.10.2011.g.

- 85,06 EUR teku od 03.11.2011.g.

- 81,87 EUR teku od 14.12.2011.g.

- 87,40 EUR teku od 03.01.2012.g.

- 90,64 EUR teku od 14.02.2012.g.

- 91,34 EUR teku od 02.03.2012.g.

- 88.96 EUR teku od 03.04.2012.g.

- 89,59 EUR teku od 03.05.2012.g.

- 91,46 EUR teku od 06.06.2012.g.

- 89,53 EUR teku od 03.07.2012.g.

- 90,11 EUR teku od 02.08.2012.g.

- 88,82 EUR teku od 04.09.2012.g.

- 86,35 EUR teku od 02.10.2012.g.

- 89,01 EUR teku od 03.11.2012.g.

- 90,25 EUR teku od 04.12.2012.g.

- 90,22 EUR teku od 03.01.2013.g.

- 85,54 EUR teku od 02.02.2013.g.

- 88,59 EUR teku od 02.03.2013.g.

- 89,62 EUR teku od 03.04.2013.g.

- 87,74 EUR teku od 03.05.2013.g.

- 83,60 EUR teku od 04.06.2013.g.

do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.803,09 EUR (tisuću osamsto tri eura i devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita 31. svibnja 2007. s tuženikom kao kreditorom (bankom) sklopio Ugovor o kreditu broj 9012551652 solemniziran 31. svibnja 2007. po javnom bilježniku Jagodi Makelja- Šuljć iz Splita pod poslovnim brojem OV-7807/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje iznos od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 72 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 5,10% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.1. Nadalje, tužitelj u tijeku postupka tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je kao tužitelj podnio Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, uključujući i tuženika, tj. temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

1.2. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu s otplatnom tablicom i prikazom efektivne kamatne stope (list 5-9 spisa), dok preostale isprave, i to otplatni plan, tablicu svih uplata od po kreditu iz koje će biti vidljiv svaki parametar od kojeg se uplata sastojala, potvrdu iz koje će biti vidljivo koliko je iznosila kamatna stopa i iznos valute CHF za svo vrijeme trajanja ugovora predlaže pribaviti od tuženika. Osim čitanja navedenih isprava, tužitelj kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku i provede financijsko vještačenje.

1.3. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., 4., 6. i 11. Ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih novčanog iznosa koje je tuženik stekao bez pravne osnove zbog primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da zahtjev za isplatom određenog novčanog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove ne može određeno postaviti prije provedenog financijskog vještačenja jer za to nema potrebna stručna znanja, odnosno prije nego što tuženik dostavi preostale isprave potrebne za izračun visine tražbine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor prekluzije pozivajući se na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se na ništetnost ugovora ne može pozivat i ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je manjeg značaja. Naime, tuženik ističe da ugovor prestao isplatom kredita pa kako je ugovor prestao ispunjenjem, to smatra da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost ugovora.

2.1. Tuženik smatra da se na pravna utvrđenja iz presude donesene temeljem odredbe čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku mogu pozivati samo fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete, ali ne u parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove o kojoj je riječ u ovome postupku. Osim toga, tuženik smatra da se tužitelj ne može pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu iz razloga što ne postoji identitet odredbi o kojima se odlučivali i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i odredbi Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnim tužitelj traži ovom tužbom.

2.2. Zatim, tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope izričito dopušteno odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, dok je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te smatra kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke nepoštenosti tih odredbi Ugovora o kreditu.

2.3. Isto tako, tuženik ističe prigovor zastare i osporava visinu tražbine.

2.2. Tuženik kao dokaz uz odgovor na tužbu prilaže Opće uvjete poslovanja s građanima (list 31-39 spisa), a na okolnost da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze predlaže saslušati javnog bilježnika i djelatnika banke, a nakon tako provedenih dokaza predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: Ugovor o kreditu s otplatnom tablicom i prikazom efektivne kamatne stope (list 5-9 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 31- 39 spisa).

3.1. Osim toga, saslušan je tužitelj ČN (list 147 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Anti Mrčeli, dipl. oec. koji je 2. travnja 2025. sastavio pisani nalaz i mišljenje (list 51-58 spisa). Pri tome valja reći kako je pisani nalaz i mišljenje sudski vještak sastavio i na temelju isprava koje mu je tuženik izravno dostavio na njegov zahtjev, odnosno nakon što mu je tuženik dostavio pregled uplata po kreditu na dan 27. ožujka 2015. (list 63-65 spisa) i plan otplate (list 66-67 spisa), a koje isprave je sudski vještak priložio ovome spisu zajedno sa pisanim nalazom i mišljenjem.

3.2. Nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika i djelatnika banke jer je od tog dokaznog prijedloga tuženik odustao na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025.

4. Sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP), odnosno nakon što je provedeno financijsko vještačenje temeljem svih isprava potrebnih za izračun tražbine, tužitelj je podneskom od 26. svibnja 2025. postavio određen tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa te je uredio tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

4.1. Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u euro, tužitelj podneskom od 26. svibnja 2025. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim traži:

- da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o kreditu, i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 19.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita,

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci kreditora o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

- članak 6.2. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja.

- isplatu svakog pojedinog preplaćenog iznosa koji zbrojeno iznose ukupno 3.608,34

EUR, sve pripadajućim zateznim kamatama,

- isplatu iznosa od ukupno 3.608,34 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

5. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 3.608,34 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

7. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 31. svibnja 2007. s tuženikom kao kreditorom (bankom) sklopio Ugovor o kreditu broj 9012551652 solemniziran 31. svibnja 2007. po javnom bilježniku Jagodi Makelja-Šuljć iz Splita pod poslovnim brojem OV-7807/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 72 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 5,10% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

7.1. Dakle, sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu banka je tužitelju stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, sve prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

7.2. Također, nije sporno da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje kamate po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje, obračunava se u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

7.3. Prema tome, nije sporno kako u navedenim odredbama č. 1. i 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a isto tako nije sporno da je odredom čl. 4. Ugovora o kreditu redovna kamata ugovorena kao promjenjiva sukladno internoj odluci banke.

7.4.. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 2. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za kupnju automobila. Kako tužitelj u svom iskazu navodi da je automobil sredstvima kredita kupljen za njegove osobne potrebe, to se u konkretnom slučaju, imajući u vidu i svojstvo kreditora kao trgovca radi o potrošačkom ugovoru, što također tijekom ovoga postupka između stranaka nije bilo sporno.

7.5. Nadalje, između stranaka nije sporno da je Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, međutim, kredit nije otplaćen 3. listopada 2013. kako to navodi tuženik u odgovoru na tužbu već je Ugovor o kreditu konačno otplaćen 3. lipnja 2013., a što se poklapa sa trajanjem otplate kredita od 72 mjeseca i utvrđeno je čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Ante Mrčele, dipl. oec. od 2. travnja 2025.

8. Sporno je, mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja i je li nastupila prekluzija podnošenja tužbe, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

9. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (banka) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika (banke) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

10. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

10.1. Među strankama nije sporno da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako mu je bilo jasno da je Ugovor o kreditu sklopljen u zaštitnu valutnu klauzulu ali da mu tuženik nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule, odnosno upravo suprotno, djelatnik banke ga je uvjeravao da je kredit u CHF kvalitetniji od usporednog kredita ponuđenog u EUR jer je švicarski franak sigurna valuta. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

10.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

11. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je u odredbi čl 4. redovna kamatna stopa od 5,10 posto godišnje koja je promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika. Sama ugovorna konstatacija da će promjena kamatne stope ovisiti o naknadnoj odluci kreditora upućuje na zaključak da tužitelj temeljem sadržaja ugovora nije mogao znati koji će biti parametri i o čemu će ovisiti donošenje odluke banke o promjeni kamatne stope te stoga navedena ugovorna odredba nije jasna, razumljiva niti lako uočljiva pa da bi isključivala ocjenu nepoštenosti.

11.1. Također, valja istaknuti kako je i ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

12. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da je tužitelj mogao jedino prihvatiti ili odbiti ugovor čiji je sadržaj banka unaprijed pripremila.

13. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

13.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

13.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

14. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

14.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopama određenim čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

15. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku mr. sc. Anti Mrčeli, dipl. oec., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 2. travnja 2025., i to u ukupnom iznosu 3.608,34 EUR. S time da su pojedinačni iznosi s osnove preplaćenih iznosa s osnova promjene u kamatnoj stopi prikazani u stupcu 12.a tablice koja je sastavni dio pisanog nalaza i mišljenja te ukupno iznose 766,36 EUR, dok su pojedinačni iznosi s osnove preplaćenih iznosa s osnova rasta tečaja prikazani u stupcu 13.a tablice koja je sastavni dio pisanog nalaza i mišljenja te ukupno iznose 2.841,98 EUR, a konačni zbroj svih navedenih pojedinačnih preplaćenih iznosa po osnovi promjene u kamatnoj stopi i rasta tečaja prikazan je u stupcu 11.a tablice i u cijelosti odgovara pojedinačnim iznosima navedenima pod stavkom II. izreke ove presude.

15.1. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na izračun preplaćenog iznosa nisu imale prigovora. Pisano očitovanje tuženika u podnesku od 22. svibnja 2025. nije od utjecaja na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a ovo stoga što u tome podnesku tuženik ne prigovara nalazu i mišljenju već ponavlja svoje prigovore već ranije iznesene u odgovoru na tužbu koji se tiču osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

16.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 12. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

16.2. Nadalje, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za primjenjivu kamatnu stopu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 12. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

17. Također, neosnovan je i prigovor prekluzije kojeg tuženik temelji na odredbi čl. 326. st. 2. ZOO. Naime, odredbom čl. 326. st. 2. ZOO propisano je da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nije sporno da je Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju prestao ispunjenjem, međutim, odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi je jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te se stoga ne radi o zabrani manjeg značaja te stoga tužitelj prema stavu ovoga suda nije prekludiran u podnošenju ove tužbe.

18. Pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/2020 donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, kao i pozivanje tuženika na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje ZID ZPK) kojim su unesene odredbe o konverziji kredita iz CHF u eurske kredite nije relevantno za ovaj spor jer stranke u konkretnom slučaju nisu sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno Ugovor o kreditu nije konvertiran.

18.1. Osim što odluka suda u predmetu C- 567/2020 nije relevantna za ovaj spor, tuženik ju i pogrešno tumači. Naime, Sud Europske unije je u odluci u predmetu C- 567/2020 utvrdio da je na nacionalnom sudu da u predmetima u kojima je izvršena konverzija odluči o pravu potrošača na potpuno obeštećenje temeljem od strane banaka stečenih iznosa bez osnove. Dakle, Sud Europske unije u predmetnoj odluci nije odlučivao o zastari ni o prekluziji, a niti o ugovorima o kreditu u kojima nije izvršena konverzija.

19. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.608,34 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos utvrđen uvidom u stupac 11.a tablice koja je sastavni dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka, odnosno na način kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude.

20. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.

20.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 3.608,34 EUR, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj 118/18 i 51/23, dalje ZSP).

20.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 12. lipnja 2019. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podneska od 26. svibnja 2025. i 27. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 6. ožujka 2025. i 28. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.000,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR iznosi 1.250,00 EUR. Također, priznaje se kao opravdan trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR te trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu od 53,09 EUR. Zbrajanjem priznatih odvjetničkih troškova (1.250,00 EUR), troškova vještačenja (500,00 EUR) i troškova sudske pristojbe za tužbu (53,09 EUR) dolazi se do iznosa od 1.803,09 EUR.

20.3. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 11. st. 1. točki 20. ZSP kao potrošač koji je pokrenuo ovu pojedinačnu parnicu na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi koje su nastale od trenutka stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) pa se stoga ne priznaju zatraženi troškovi sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,08 EUR.

20.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

20.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.803,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.