Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ŠC

Poslovni broj: P-14/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice ČC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Danijelu Trubiću,odvjetniku u Varaždinu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 22.svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice uz zamjenika punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 13.lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 218-50- 4870675 sklopljenog dana 10. svibnja 2008. između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 i tužiteljice ČC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je 12. svibnja 2008. solemniziran kod javne bilježnice Jasenke Crnčec izČakovca, pod brojem OV-9830/08, i to u dijelu koji glasi :

„3. /treće/ naknada: 3,70 % (slovima: tri zarezsedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 da tužiteljici ČC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od ukupno 400,23 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 15. svibnja 2008. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iznatječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 da tužiteljici ČC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 539,81 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika navodeći da je s istim kao korisnica kredita dana 10.svibnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 218-50- 4870675 koji je dana 12.svibnja 2008. solemniziran kod javne bilježnice Crnčec Jasenke pod brojem OV-9830/08. Predmetni kredit tužiteljica je u cijelosti i uredno otplatila 28. svibnja 2015. Dana 14. svibnja 2008. tuženik je tužiteljici prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 673,06 CHF, odnosno 3.015,55 kn/ 400,23 EUR (preračunato po tadašnjem tečaju od 4,480359 u kune te nadalje po tečaju 7,5345 u EUR-e). Ujedno se ističe kako je kod Naslovnog suda u spomenutom predmetu poslovnog broja P-125/2021 temeljem naznačenog Ugovora o kreditu i između istih parničnih stranaka, većvođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojem postupku je Naslovni sud pravomoćnom presudom od 11. studenog 2022. (potvrđenu presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-23/2023) meritorno riješio spor u korist tužiteljice.

1.1.Odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu određena je obveza tužiteljice kojom je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužna platiti 3,70 % (tri zarezsedamdeset posto) jednokratne naknade od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno koja je svrha predmetne naknade i od čega se ona sastoji, a ista nema niti podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 3,70 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime tzv. ulazne naknade platila tuženiku iznos od čak 673,06 CHF, odnosno 400,23 EUR, što je u tom trenutku bilo više od dva anuiteta kredita. Tužiteljica isto tako ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba čl. 3 Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava jer tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora nije predočeno koja je svrha takve naknade i koji se troškovi njome podmiruju, niti joj je omogućeno da o takvoj odredbi ugovora pregovara, a naposljetku predmetni iznos naknade tuženik je bez znanja tužiteljice ustegnuo od iznosa kredita prije nego što je isti isplaćen. Tužiteljica posebno ukazuje i na opsežnu sudsku praksu u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidi Gž-893/2023 od 28. 2. 2024. Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1656/2022-2 od 18. 5. 2023 Županijskog suda u Varaždinu, GŽ-3610/2022 od 25. 4. 2023. Županijskog suda u Zagrebu), kao i na recentne odluke Vrhovnog suda RH kojima su odbijeni prijedlozi za pokretanje revizije banaka (Rev-715/2024 od 22. 5. 2024., Revd-1601/2023 od 30. 4. 2024 i Rev-1051/2023 od 3. 4. 2024. ), a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

1.2. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, tužiteljica ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koja je svrha takve naknade, koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici iznos od čak 3,70 % od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u članku 3. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući je utuženi iznos od 400,23 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu , te da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 400,23 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 15.svibnja 2008., pa nadalje, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je sa tužiteljicom dana 10.5.2008. sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Navodi da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz čl.3. predmetnog ugovora navodi da je ista odredba ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika , a tužitelju je ne samo da je pojašnjena sporna ugovorna odredba već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tužitelj nikad nije izjavio prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Stoga tužitelj neutemeljeno ističe da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i nedopuštena, kao takva i ništetna, i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, te se poziva na odredbu čl.225. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je nesporno da je tužitelj svojom slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor o kreditu, da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora i da se svojom potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu ispunjeni navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno Načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno trebaju biti ispunjeni slijedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno Načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog tuženik tvrdi da je vidljivo da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u prijepis knjigovodstvene kartice za predmetni kredit ( list 7-9 spisa), podnesak banke da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 28.5.2015. (list 10 spisa), Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 11-15 spisa), otplatni plan (list 16-19 spisa), arhivu tečajne liste, sudsku praksu (list 21-54 spisa), odgovor na tužbu (list 59-61 spisa), podnesak tužiteljice od 4.3.2025. (list 64- 65 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica ČC je izjavila da je kredit trebala za kupnju osobnog vozila. U Auto kući Knez pronašla je odgovarajuće vozilo, te su je oni uputili na Raiffeisen banku glede kredita navodeći da surađuju s istom. Razgovarala je, pretpostavlja s prodavačem vozila, te je pitala da li se kredit može dobiti u kunama ili eurima, na što je on odgovorio negativno i kazao da se može dobiti kredit u švicarcima, i da će oni to sve srediti. U auto kući su sredili svu dokumentaciju, ona uopće nije bila u banci, već samo kod javnog bilježnika radi potpisa ugovora. Pretpostavlja da su Ugovor o kreditu sastavili auto kuća i banka. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora, zna da je kamatna stopa bila promjenjiva. Djelatnik banke nije joj naveo nikakve rizike vezano uz kredit u CHF , nije spominjao termin valute utočišta, nije sigurna što to znači već misli da to znači da Hrvatska država štiti tu valutu, niti joj je dana informacija koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Djelatnik auto kuće nije joj kazao radi čega dolazi do promjene kamatne stope, Ne sjeća se da li su u auto kući imali Odluke tuženika u kojima su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Ugovor je pročitala , ne sjeća se da li je uočila odredbu o naknadi za odobrenje i obradu kredita, zna da je pitala da li je to ta cijena, pod čime je mislila cijenu kredita i cijenu auta, kao što su dogovorili. Zna da je dala 10.000,00 kuna za akontaciju, s obzirom da je toliko imala, dok je ostali iznos za cijenu vozila pokrivao kredit. Kredit je plaćala putem trajnog naloga. Ulazna naknada joj je skinuta iz kredita. Kada je bila kod javnog bilježnika isti je nije upozoravao na rizike glede predmetnog kredita, kazao je što će se desiti ukoliko neće plaćati kredit odnosno što slijedi iza toga. Javni bilježnik je nije upozorio niti joj je objasnio bilo što vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, kao niti bilo kakve rizike vezane uz CHF. Visina tzv. ulazne naknade bila je visina oko dvije rate kredita. Prve rate kredita iznosile su oko 1.045,00 kuna mjesečno, a najviše su bile oko 1.400,00 kuna mjesečno. Osobno vozilo trebala je za vlastite potrebe, za prijevoz obitelji i odlazak na posao.

4.1. Na upit z.pun.tuženika da li je zahtijevala da ulazna naknada bude manja ili da istu ne plati tužiteljica je iskazala da uopće nije imala nikakvih saznanja da treba platiti ulaznu naknadu. Isto tako nije imala saznanja da može mijenjati bilo koju odredbu ugovora, time da je u to nitko nije uputio.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. U čl.2.st.1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u čl.219. ZPP-a određeno je da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U čl.221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4870675 dana 10.5.2008. koji je dana 12.5.2008. solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa].

8. Prema odredbi čl.502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je to u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl.502.c. ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda RH.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

13. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena nije predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, na način da bi predložila saslušanje djelatnika banke s kojim je tužitelj razgovarao o predmetnom kreditu.

16. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužiteljica nije informirana od strane djelatnika tuženika o obvezi plaćanja predmetne naknade , s obzirom da nije niti razgovarala sa djelatnikom banke već je sve razgovore glede predmetnog kredita vodila s prodavačem vozila u Auto kući Knez, te je u auto kući sređena sva potrebna dokumentacija, te ona pretpostavlja da je Ugovor o kreditu sastavljen od strane auto kuće i banke. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona nije niti mogla o predmetnom kreditu i odredbama istog pregovarati s tuženikom s obzirom da je sve razgovore glede predmetnog kredita vodila samo s prodavačem vozila.

17. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.siječnja 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

22. Presudom VTSRH broj Pž-6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev- 2221/2018 od 3.9.2019.g.

23. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

24. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

26. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

27. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

28. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

29. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

30. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

31. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN Z142/12, 103/14, 118/14,107/15, dalje Tarife), sastav podneska od 3.3.2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu dana 7.4.2025. i 22.5.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 400,00 eura, a kojem iznosu treba dodati PDV ( Tbr. 46) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 500,00 eura. Nadalje tužiteljici su priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eura i za presudu u iznosu od 26,54 eura, što ukupno iznosi 539,81 euro.

Čakovec, 13.lipnja 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.