REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-984/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužiteljice KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Upravljanje sportskim objektima, Zagreb, Trg Krešimira Ćosića 11, OIB: 59365213244, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Filkovića, odvjetnika, Koste Kostanjevića, zz tuženika i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Matića, odvjetnika i Andree Kopić, odvjetničke vježbenice, dana 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je Odluka tuženika Upravljanje sportskim objektima, Zagreb, Trg Krešimira Ćosića 11, OIB: 59365213244 ID: 231-1/23/3, Ur. broj: 110-30-23-4 od 1. lipnja 2023. o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici nedopuštena te da radni odnos tužiteljice KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, radi obavljanja poslova za koje je sklopila Ugovor o radu, na radno mjesto „Rukovoditelja stručne službe za kontroling“ ili drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da joj tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog s tuženikom 27. srpnja 2016. obavljala poslove radnog mjesta Rukovoditelj stručne službe za kontroling. Odlukom tuženika ID: 231-1/23/3, Ur. broj: 110-30-23-4 od 1. lipnja 2023. tužiteljici je otkazan Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Protiv tog Otkaza tužiteljica je uložila zahtjev za zaštitu prava dana 19. lipnja 2023., na koji tuženik nije odgovorio. Otkaz ugovora o radu tužiteljici je nezakonit i nedopušten i to kako u dijelu koji se odnosi na proceduru otkazivanja, tako i u odnosu na opravdani razlog. Procedura otkazivanja nije provedena u skladu sa zakonom jer tuženik nije Radničkom vijeću dostavio sve potrebne podatke vezane za prestanak potrebe za radom tužiteljice. Osim toga, tuženik nije Radničkom vijeću dao bilo kakvo objašnjenje zbog čega tužiteljici nije omogućeno daljnje obavljanje poslova koje je radila, iako potreba za tim poslovima i nadalje postoji, a u novodonesenoj Sistematizaciji radnih mjesta broj sistematiziranih radnih mjesta je bitno veći od ukupnog broja zaposlenih radnika. Iz Odluke o otkazu također uopće nije vidljivo zbog čega je prestala potreba za radom tužiteljice. U otkazu se osim potpuno nejasnih fraza ne navodi niti jedan konkretan razlog koji bi bio uzročno povezan s prestankom potrebe za radom tužiteljice. Da bi otkaz bio opravdan, nije dovoljno da poslodavac u aktu o sistematizaciji ukine radno mjesto, već je potrebno da prestane potreba za radom na poslovima na kojima je radnik do tad radio, što u konkretnom slučaju ne predleži. I u samom Otkazu navodi se da su poslovi koje je radnica obavljala „pretežno ukinuti“, a u manjem dijelu raspoređeni su na druge radnike, odnosno na drugo radno mjesto. Pri tom nije navedeno koji je to dio poslova „pretežno ukinut“, a koji se poslovi i nadalje odvijaju te kojim su to radnicima eventualno preraspodijeljeni. Iz samih navoda Otkaza proizlazi da je kod poslodavca zbog organizacijskih, ali i time povezanih gospodarskih te tehnoloških razloga došlo do prestanka potrebe za radom tužiteljice. Međutim, u otkazu nije naveden niti jedan gospodarski, a kamoli tehnološki razlog koji bi eventualno mogao dovesti do prestanka potrebe za radom tužiteljice. Pri tome su potpuno nelogični navodi obrazloženja prema kojem je reorganizacija koju je poslodavac proveo preduvjet za nastavak financijske stabilizacije, budući da je to proturječno činjenici da je novom sistematizacijom utvrđen daleko veći broj radnih mjesta nego što trenutno ima zaposlenih radnika. Zbog navedenog ne postoji bilo kakav razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

2. Stoga predlaže Odluku tuženika od 1. lipnja 2023. o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici utvrditi nedopuštenom, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, kao i naložiti tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, sve uz naknadu parničnog troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, obzirom je isti neosnovan, iznesene činjenične okolnosti konstruirane ili izvučene iz konteksta, a u svakom slučaju prilagođene isključivo za potrebe ovog postupka, a prije svega da bi se navelo sud na pogrešan zaključak te donošenje odluke koja ne bi bila utemeljena na zakonu. Nisu sporne okolnosti da je tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od dana 27.7.2016., da je tuženik dana 3.4.2023. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, a kojim je stavio van snage prethodno važeći Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od dana 10.6.2016. Novi Pravilnik iz 2023. godine stupio je na snagu 15.5.2023. Uslijed donošenja Pravilnika, radno mjesto tužiteljice je ukinuto te su se poslovi koje je tužiteljica prethodno obavljala, sukladno novoj organizaciji poslovanja u najvećem dijelu ili u cijelosti prestali obavljati, a čime je otpala potreba za radom tužiteljice na njenom radnom mjestu „Rukovoditelj stručne službe za kontroling“. Također, a uslijed naprijed opisanih i objektivno opravdanih okolnosti koje su se dogodile kod tuženika, nije sporno da je isti, nemajući drugog izbora, dana 1.6.2023. donio Odluku o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu, kojom je tužiteljici otkazao ugovor o radu na njenom radnom mjestu. Naime, tužiteljica propušta uvidjeti da je racionalizacija poslovanja, financijska održivost, predviđanje financijskih i drugih gubitaka, ulaganje u radni kadar, opremu, ljudski faktor, racionalizaciju poslovanja, vođenje računa o makro i mikro ekonomskim učincima, kretanju tržišta, inflaciji, utjecaju COVID-19 na stanje tržišta, i svi drugi čimbenici o kojima ovisi poslovanje tuženika, a o kojima se mora voditi računa nekoliko koraka unaprijed, dakle prije nego što se dogode (a svakako i nakon što se u cijelosti ili djelomično dogode), kako bi se prevenirali ili barem ublažili negativni učinci, treba biti nešto o čemu itekako treba voditi računa te svoje poslovanje u takvim uvjetima i okolnostima treba prilagođavati spomenutim učincima. Ako to podrazumijeva ukidanje pojedinih radnih mjesta, nažalost, takav je proces te je takva odluka tuženika bila nužna. Uostalom, organizacija rada, radnih mjesta i poslovanja je autonomno pravo poslodavca, ovdje tuženika, u čiju opravdanost čak niti sud ne može utjecati. U suprotnom, radilo bi se o ograničenju temeljnih poduzetničkih prava i sloboda, slobodi tržišnog natjecanja i kretanju kapitala. Notorna je činjenica da je prethodno sastavu spomenutog financijskog izvješća vladala pandemija korona virusa (COVID-19). Prema tome, nemoguće je uspoređivati stanje tržišta za vrijeme kada je gospodarstvo u Republici Hrvatskoj bilo u najizazovnijim vremenima, gdje su prodaja karata i ostali izvori prihoda bili poražavajući, s razdobljem kada je završila pandemija COVID-19, gdje je bilo i logično da će ljudi koji koriste usluge tuženika, moći izaći na javne prostore i nastaviti s korištenjem usluga, a da će se time i prodaja karata i korištenja usluga povećati. Dakle, lako je prividno ostvariti prihod onda kada se isti događa, odnosno slijedi u razdoblju netom nakon što je tuženik poslovao u najgorem mogućem gospodarsko-ekonomskom okruženju. Iako se jedva snalazio u spomenutom razdoblju, tuženik je nastavio poslovati te poduzimati sve mjere kako bi u tako teškim vremenima sačuvao radna mjesta svojim radnicima. Međutim, uvidio je da organizacija i sistematizacija rada, radnih odnosa i poslovanja zahtijeva promjene, kako se više ne bi našao u identičnoj situaciji (nespreman, neadekvatno organiziran te potencijalno nelikvidan). Tek kad je završila pandemija COVID-19, uslijedio je dodatan šok za tuženika, a to je inflacija. Cijena roba, materijala, usluga te drugih izvora sredstava o kojima ovisi poslovanje tuženika se višestruko povećalo, a isti se nije niti oporavio od zadnjeg ekonomskog i gospodarskog „udarca“. Ponovno razmislivši o svemu, provedbom analize stanja tuženika, isti je zaključio da je krajnje vrijeme za reorganizaciju i sistematizaciju. Međutim, pregledom financijskog izvješća vidljivo je da su i unatoč povećanju prihoda, rashodi i dalje rastu, što daje do znanja da tuženik itekako ima gospodarski i ekonomski opravdane razloge za provedbu sistematizacije, reorganizacije i racionalizacije poslovanja, makar isto podrazumijevalo i neatraktivne rezove u smislu ukidanja pojedinih radnih mjesta te posljedični prestanak radnih odnosa s radnicima čija su radna mjesta ukinuta. Dodatno, napominje se da je sistematizacijom i reorganizacijom, umjesto dosadašnjih 17 rukovodećih pozicija, a na jednoj od kojih je radila i tužiteljica (Rukovoditelj stručne službe za kontroling), sada predviđeno samo njih 5. Rezultat navedene sistematizacije i reorganizacije je dugoročna ušteda novčanih sredstava koji su otpadali na radnike koji na rukovodećim pozicijama nisu imali opseg posla, sadržajno, kvalitativno i količinski, a koji bi odobravao nekadašnju strukturu takve organizacijske jedinice. Prema tome, tuženik je nastojao provedenom reorganizacijom iznos novčanih sredstava rasporediti na poslove niže složenosti i koeficijenata, povećati broj radnih mjesta na takvim pozicijama, odnosno povećati broj izvršitelja, obzirom je isto smatrao potrebnim i svrhovitim za omogućavanje i nastavak normalnog poslovanja tuženika, kako u financijskom, tako i u organizacijskom smislu. Dodatno, manji opseg poslova koji su i preostali nakon ukidanja nesvrhovitih radnih pozicija, kao što je Rukovoditelj stručne službe za kontroling, tuženik je prenio i preraspodijelio na druga radna mjesta odnosno radnike koji su jednako sposobni i imaju dovoljno znanja, vještina i vremena preuzeti obavljanje onih poslova koje su do sada obavljali radnici na najvišim pozicijama, a kojih više nije bilo u dovoljnoj mjeri da bi se takve radnike ostavilo na radnim mjestima. Također, za napomenuti je da je jedan od najboljih pokazatelja da je otkaz tužiteljici itekako opravdan, upravo taj da su se poslovi tužiteljice prestali obavljati, odnosno da su se isti u najmanjoj mogućoj mjeri raspodijelili na druga radna mjesta te sadržaj, količina odnosno opseg njezinih radnih zadataka ne dozvoljava (organizacijski, financijski, poslovno) da na istima radi zaseban izvršitelj (koji bi upražnjavao takvo radno mjesto), već će se isti obavljati u smanjenom opsegu u okviru rada drugog izvršitelja na drugom radnom mjestu. Također, dodatan pokazatelj svrhovitosti otkaza je i taj da tuženik po otkazu ugovora o radu tužiteljici, na njezinu radnom mjestu nije zapošljavao nove radnike, obzirom isti očigledno nisu potrebni, niti ih ima namjeru zapošljavati. Dakle, sustav (sistematizacijski/organizacijski/poslovni) funkcionira u najboljem mogućem redu i bez da unutar istog postoji ustrojeno tužiteljičino radno mjesto. Drugim riječima, tuženik si ne može dopustiti održati u organizacijskoj strukturi radno mjesto u okviru kojeg njegov izvršitelj (ovdje tužiteljica) ne bi imala dovoljan opseg i sadržaj zadataka za obavljati već mu je bilo racionalnije tako smanjen opseg poslova alocirati na druga radna mjesta. Dapače, dolazi do uštede sredstava rada i dodatne racionalizacije poslovanja, što je ujedno bila i tuženikova želja svo vrijeme pri provedbi reorganizacije i sistematizacije. Rezultat provedene reorganizacije i sistematizacije doveo je do to ga dosadašnjih 52.632,00 / 631.588,00 EUR na mjesečnoj / godišnjoj razini, na rukovodeće pozicije će biti utrošeno svega 16.270,00 / 195.240,00 EUR, što na mjesečnoj razini čini uštedu u iznosu od 36.362,00 EUR, dok na godišnjoj razini čini uštedu od 436.348,00 EUR. Također, skreće se pozornost da je tuženik jedan od proračunskih korisnika Grada Zagreba te njegovo poslovanje, rad, izvori prihoda u pretežnom dijelu ovise isključivo o iznosu koji je odlukom Grada Zagreba dodijeljen tuženiku na raspolaganje. Prema tome, a kada se uzmu u obzir svi naprijed navedeni aspekti, jasno je da se financijski iznosi i isplativost rada skoro isključivo vežu uz proračun na koji tuženik kao takav nema utjecaj. Upravo suprotno, s onim iznosom novca koji mu je stavljen na raspolaganje, on mora raspolagati što je moguće racionalnije i u dodijeljenim okvirima. Prema tome, reorganizacija se u očima tuženika itekako čini opravdanom i potrebnom, dok se ukidanje radnih mjesta te preraspodjela takvih poslova (koliko ih je ostalo u manjem opsegu) koji financijski i organizacijski ne opravdavaju da na takvim radnim mjestima bude zaposlena osoba, učinila nužnom i svrhovitom. Tako ušteđen novac tuženik je u mogućnosti ponovno utrošiti u radna mjesta, izvršitelje te poslove za koje do sada takvog novca nije imao. Drugim riječima, tuženik je bio obvezan racionalnije iskoristiti ograničen iznos novčanih sredstava koji su mu dodijeljeni kao proračunskom korisniku. Radno mjesto tužiteljice više ne postoji te bi vraćanjem iste na rad na njezino radno mjesto zahtijevalo od poslodavca ponovnu provedbu reorganizacije i sistematizacije ostalih radnih mjesta i poslovanja, kako bi se udovoljilo zahtjevima tužiteljice. Navedeno je objektivno, poslovno i logički neprihvatljivo, a takvo postupanje bi izravno štetilo tuženiku kao poslodavcu. Naime, kako je to već navedeno u odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljice, tuženik je analizom sveukupnog poslovanja i poslovnih procesa koji se kod njega odvijaju, utvrdio da postojeća organizacija i sistematizacija radnih mjesta ne odgovara poslovnim potrebama te da je potrebno što je moguće prije provesti operativno restrukturiranje s ciljem usklađivanja broja, strukture i kvalifikacije radne snage po pojedinim radnim mjestima, organizacijskim cjelinama, a sve kako bi se osiguralo optimalno funkcioniranje poslovnih procesa u redovitim, ali izvanrednim okolnostima (u kakvima se tuženik već imao prilike naći). Navedeno predstavlja preduvjet financijske stabilizacije i dugoročnog osiguravanja tuženika da neometano vodi poslovanje uz poštivanje svih preuzetih obveza financijske i druge naravi. Upravo zbog navedenog, tuženik je Pravilnikom uveo nova radna mjesta, ukinuo postojeća, dok je na pojedinim radnim mjestima smanjio broj izvršitelja, sve uz preraspodjelu dijela poslova koji se kod tuženika i dalje obavljaju čak i nakon provedene reorganizacije. Uslijed navedenog, tuženik je bio primoran, vodeći se unaprijed zamišljenim ciljevima racionalizacije poslovanja, ukinuti i radno mjesto tužiteljice, obzirom se isto u novoj organizacijskoj strukturi činilo financijski, organizacijski, pa i na svaki drugi način neodrživo. Naposljetku, autonomno je pravo tuženika kao poslodavca da svoje poslovne procese i organizaciju poslovanja maksimalno prilagodi svojim potrebama te da s tim u vezi donosi odgovarajuće opće, ali i pojedinačne akte, kojima se navedeno provodi u djelo, a što podrazumijeva i donošenje predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju. Također, tuženik ne smatra potrebnim detaljno ukazivati sudu da je otkaz ugovora o radu tužiteljice sastavljen poštujući odredbe članka 120. Zakona o radu, obzirom je isti izrađen u pisanom obliku, dostavljen tužiteljici te detaljno obrazložen s valjano istaknutim i zakonom potkrijepljenim otkaznim razlozima. Uvidom u odluku o otkazu, vidljivo je da su zadovoljena sva 3 kriterija koja je postavio članak 120. Zakona o radu. Jer naime, iako nije bio obvezan na količinski detaljno obrazlaganje otkaza ugovora o radu tužiteljice, već samo učiniti vjerojatnim postojanje otkaznih razloga, tuženik je, vodeći se primjerenim odnosom prema tužiteljici, svojim zakonskim obvezama i njegujući odnos radnik – poslodavac, ipak nastojao tužiteljici, odnosno i drugim radnicima koji su dobili otkaze, doista opisati što se krije iza reorganizacije i sistematizacije koja je dovela do ukidanja radnih mjesta, na koji način su isti razlozi neupitno povezani s njihovim ugovorima i zašto više nema mjesta nastavku radnog odnosa. Tuženik se o takvom otkazu savjetovao s radničkim vijećem na način kako to nalažu odredbe Zakona o radu te je posljedično po provedenom postupku savjetovanja donio odluku o otkazu s valjanim obrazloženjem i valjanim otkaznim razlozima. U vezi s navedenim, a istovremeno i s navodima iz tužbe gdje tužiteljica osporava zakonitost provedenog postupka savjetovanja s radničkim vijećem, tuženik se očituje kako slijedi. Naime, tužiteljica ističe da je odluka nedopuštena iz razloga jer je donesena protivno članku 150. Zakona o radu. Odredbama članka 150. Zakona o radu u bitnome je propisano da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika (time i otkaza ugovora o radu), poslodavac dužan prethodno savjetovati s radničkim vijećem. Kada je riječ o savjetovanju, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Polazeći od činjeničnih okolnosti ovog slučaja, vidljivo je da je tuženik, postupajući sukladno članku 150. stavak 1. Zakona o radu, dana 16.5.2023. radničkom vijeću dostavio dopis kojim inicira postupak savjetovanja oko odluke o otkazu tužiteljici, dostavlja svu potrebnu i raspoloživu dokumentaciju (namjeravanu odluku o otkazu, prateći ugovor o radu) te se poziva na svima dostupnu dokumentaciju, s kojom su svi upoznati, obzirom je objavljena na oglasnoj ploči tuženika, sve na način propisan Zakonom o radu te Pravilnikom o objavi pravilnika o radu. Riječ je o Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ID: 141-2/23/2, Ur.br. 110-30-23-1, koji je stupio na snagu 15.5.2023., te Pravilnik o radu ID: 141-2/23/1, Ur.br. 110-01-38-23-1, koji je (osim članaka 61. i 62.) stupio na snagu 9.2.2023., kako je isti izmijenjen Odlukom o izmjeni i dopuni od 14.3.2023., ID: 125-3/23/3, Ur.br.: 110-30-23-8. Tuženik nije imao drugu dokumentaciju koja bi bila od utjecaja na savjetovanje s radničkim vijećem u pogledu odluke o otkazu ugovora o radu. Međutim, da je tuženik ušao u postupak savjetovanja s radničkim vijećem bona fidae, dokazuje i činjenica da je u samom dopisu od dana 16.05.2023., iako smatrajući da nema nekih drugih odlučujućih podataka koji bi utjecali na postupak savjetovanja oko odluke o otkazu, tuženik ipak pokazao dobru volju za suradnjom s radničkim vijećem te ostavio prostora kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke, izričito skrenuo radničkom vijeću pozornost na sljedeće: „Za slučaj da Radničko vijeće smatra da postoje kakvi daljnji podaci važni za donošenje namjeravane odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, to se predlaže Radničkom vijeću da o istome bez odgode obavijesti Poslodavca.“ Polazeći od navedenog, obzirom je tuženik dopisom od dana 16.5.2023. pokrenuo postupak savjetovanja u smislu članka 150. Zakona o radu, radničko vijeće 23.5.2023. održava sjednicu radničkog vijeća te jednoglasno donosi zaključak. Za zaključiti je da su navodi tužiteljice u cijelosti bespredmetni i neistiniti. Razlog tomu je, kao što se može primijetiti iz decidirano izloženog postupanja, to što radničko vijeće, nikada, niti u jednom trenutku, od tuženika uopće nije zatražilo kakva dodatna očitovanja, podatke i informacije, iako mu je takva ovlast dana odredbom članka 150. stavak 2. Zakona o radu, te iako je tuženik pozvao radničko vijeće na navedeno postupanje, odnosno da prema potrebi iskoristi tu ovlast, posebice uzevši u obzir sadržaj njegovog dopisa od dana 16.5.2023. Prema tome, u navedenom se ni na koji način ne ogleda kakav propust tuženika u pogledu provedbe postupka savjetovanja, posebice u pogledu dostave podataka koji nikada nisu niti zatraženi. Dakle, tuženiku se ovdje ne može ništa predbaciti, niti ga se može sankcionirati za (ne)postupanje radničkog vijeća odnosno za (ne)iskorištavanje zakonom mu danih ovlasti, niti takav propust postupanja radničkog vijeća treba imati štetne posljedice za poslodavca, ovdje tuženika. Dodatno, a kada je riječ o obrazloženju radničkog vijeća iskazanom na zapisniku 23.5.2023., tuženik mora skrenuti pozornost da čak i u slučaju da se uvaže navodi tužiteljice da se tuženik pri savjetovanju trebao voditi uputom, stavom i prijedlogom radničkog vijeća, odnosno usuglasiti se s protivljenjem otkazu koje je radničko vijeće iskazalo, tuženik napominje da osim što na navedeno nije obvezan zakonom, isto nije mogao niti učiniti, obzirom obrazloženje, uputa, prijedlozi te argumentaciju koje radničko vijeće pružilo, nisu bili upotrebljivi, primjenjivi niti su pomogli poslodavcu da eventualno zauzme drugačiju odluku od namjeravane. Razlog tomu leži u činjenici što se obrazloženje radničkog vijeća sve na svega 2 rečenice, i 2 neobrazložena argumenta zašto bi tužiteljicu trebalo ostaviti na radnom mjestu: Naime, radničko vijeće se ograničilo u svom obrazloženju na to da: smatra da se tužiteljici sukladno njenim kvalifikacijama treba ponuditi radno mjesto unutar sistematizacije i smatra da se treba voditi računa o socijalnim aspektima tužiteljice Osim navedenog, radničko vijeće ni na koji način nije smisleno, opravdano i suvislo iskazalo zašto se protivilo odluci o otkazu, koje su to kvalifikacije tužiteljice bile podloga takvom protivljenju, koje su to kvalifikacije bile podobne za ponuditi drugo radno mjesto, kao niti podatak koje bi to radno mjesto bilo unutar nove sistematizacije, a sve navedeno osobito imajući u vidu da obveza tuženika da tužiteljici ponudi neko drugo radno mjesto sukladno ZR-u niti ne postoji. Također, nije se osvrnulo niti na postojanje bilo kakvog drugog otkaznog razloga (gospodarski, tehnološki i organizacijski), odnosno njegovu opravdanost. Tako paušalno obrazloženje protivljenja otkazu, tuženik jednostavno nije mogao niti imao razloga prihvatiti. Imajući u vidu navedeno, radničko vijeće osim što nije zatražilo dostavu podataka, isto je očigledno (ispravno) smatralo da su svi podaci i dokumentacija dostatni za odlučivanje te je nedovoljno obrazloženo te paušalno iskazalo svoje protivljenje odluci. Obzirom prije konačnog očitovanja radničkog vijeća od tuženika nisu zatraženi kakvi drugi podaci, već je radničko vijeće odlučilo dovršiti postupak savjetovanja, to je tuženik zaprimivši takvu odluku te uvidjevši da je ista očigledno neosnovana i protivna smislu savjetovanja te činjeničnim okolnostima slučaja, istu odlučio ne usvojiti te dovršiti postupak otkazivanja ugovora o radu, na što je između ostalog i ovlašten temeljem odredbi Zakona o radu. Dapače, opće je poznato da tuženik nije niti bio u obvezi postupiti s instrukcijama radničkog vijeća, odnosno ponuditi tužiteljici neko drugo radno mjesto, odnosno održati na snazi radni odnos. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Dodatno se ističe da je tužbeni zahtjev neodređen, neprovediv i proturječan sam sebi i navodima i dokazima samog tužitelja, te se ni na koji način ne može povezati s činjeničnim supstratom u ovom parničnom postupku. Također, tuženik ovdje ujedno osporava da bi tužiteljica uopće bila legitimirana na pokretanje ovog parničnog postupka, odnosno da bi zatražila zaštitu u roku propisanom člankom 133. ZR-a. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu naknade troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovore o radu, Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu od 1.6.2023., Zahtjev za zaštitu prava, presliku povratnice, sudsku praksu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 3. travnja 2023., saslušani su svjedoci ST, HT, TT, BT, IT, izvršen je uvid u dopis od 16.5.2023. i dokumentaciju, saslušan je zakonski zastupnik tuženika ŠT, izvršen je uvid u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz lipnja 2016., Katalog radnih mjesta.

5. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka KTS, STS, ĆT, te za dopunskim saslušanjem članova Radničkog vijeća koji su već saslušani kao svjedoci, obzirom su isti dokazni prijedlozi ocijenjeni nepotrebnima, kad je već i temeljem provedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke. Naime, svi članovi Radničkog vijeća saslušani su na ročištu 10. ožujka 2025., te je punomoćnik tuženika imao mogućnost istima postavljati pitanja, što je i učinio, te uredno potpisao zapisnik nakon što pitanja za svjedoke više nije bilo.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno da je tužba tužiteljice podnesena u zakonskom roku iz čl.133. Zakona o radu, kako je to navedeno u tužbi (stranica 645 spisa), pa je prigovor prekluzije istaknut po tuženiku stoga neosnovan.

8. Među strankama je sporno da li je tuženik prije otkazivanja tužiteljici na valjan način proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u smislu čl.150. Zakona o radu, dok je podredno sporno i da li je dopuštena Odluka o otkazu od 1. lipnja 2023. i iz materijalnopravnih razloga koji se u istoj navode kao razlog otkazivanja tužiteljici, te da li je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad.

9. Uvidom u Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 1.6.2023. utvrđeno je da je tuženik tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu Rukovoditelja stručne službe za kontroling otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, navodeći da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, te da su se poslovi koje je do tada obavljala sukladno novoj organizaciji poslovanja u najvećem dijelu prestali obavljati, dok su u preostalom manjem dijelu raspoređeni na druge radnike odnosno na drugu organizacijsku jedinicu, a čime da je otpala potreba za njenim radom na njezinom radnom mjestu.

10. Također se o Odluci o otkazu navodi i da se prije donošenja te odluke, poslodavac temeljem članka 150. ZR savjetovao s Radničkim vijećem.

11. No, iz provedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka i uvidom u dokumentaciju spisa, sud je utvrdio da tuženik nije na valjan način prije otkazivanja tužiteljici proveo postupak savjetovanja u smislu čl.150. ZR, pa je već i zbog navedenog, pobijana odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom.

12. Prema odredbi čl.150. st.1. Zakona o radu (dalje: ZR), prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Prema st. 2. istoga članka, važnom odlukom se, između ostalog, smatra i odluka o otkazu.

13. Prema čl.150. st.4. ZR, podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

14. Odluka poslodavca donesena protivno odredbama toga zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem, ništetna je, sukladno čl.150. st.12. ZR.

15. Iako se tuženik u odgovoru na tužbu pozivao na dopis tuženika od dana 16.5.2023., te tvrdio da je temeljem istoga pokrenuo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem, u smislu čl.150. ZR, a također je navodio da je Radničko vijeće dana 23.5.2023. održalo sjednicu na kojoj je donijelo zaključak da se protivi otkazu ugovora o radu tužiteljici, valja navesti kako tuženik dopis tuženika od 16.5.2023. na koji se poziva, do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio u spis, pa ni na ročište 10.3.2025. na kojem su saslušani članovi Radničkog vijeća.

16. Navedena okolnost da će sud provesti dokaz saslušanjem članova Radničkog vijeća kao svjedoka punomoćniku tuženika bila je poznata još na ročištu 3. prosinca 2024., kada je zaključen prethodni postupak, te je određeno izvođenje tih dokaza na ročištu 10.3.2025. Međutim, tuženik je tek nakon zaključenja prethodnog postupka, i to podneskom od 12.3.2025., dostavio u spis dopis od 16.5.2023., (strana 684-685 spisa), a koji je navodno dostavio Radničkom vijeću uz nacrt namjeravane odluke o otkazu za tužiteljicu, tvrdeći da su na dan slanja odgovora na tužbu postojale poteškoće u sustavu e-komunikacije, što je moguće uzrokovalo to da navedeni dopis tuženik nije dostavio sudu uz odgovor na tužbu u ovom postupku.

17. Iako se tuženik na navedeni dopis pozvao u odgovoru na tužbu, sud isti dopis koji je dostavljen u spis nakon zaključenja prethodnog postupka nije uzeo u obzir, obzirom su navodi punomoćnika o tome da je isti bio u mogućnosti dostaviti taj dopis sudu tek protekom više od godine dana od kada se navodno nije mogao dostaviti uz odgovor na tužbu, neuvjerljivi.

18. Osim toga, tuženik čak niti do zaključenja glavne rasprave uopće nije dostavio u spis presliku očitovanja Radničkog vijeća od dana 23.5.2023., a koje je očitovanje citirao još u odgovoru na tužbu, pa sud nije imao mogućnost temeljem materijalne dokumentacije utvrđivati kakav je zaključak Radničko vijeće i u kojem obliku stvarno i donijelo, već je isto utvrđivao i cijenio temeljem iskaza članova Radničkog vijeća koji su kao svjedoci saslušani u ovom postupku.

19. No, pritom valja navesti da, čak i da je tuženik dostavio u spis očitovanje Radničkog vijeća od dana 23.5.2023., te da je sud cijenio i dopis od 16.5.2023., isto opet niti tada ne bi dovelo do drugačije odluke suda, obzirom iz iskaza saslušanih članova Radničkog vijeća jasno i nedvojbeno proizlazi da tuženik prije otkazivanja tužiteljici nije na valjan način proveo postupak savjetovanja u smislu čl.150. ZR.

20. Štoviše, iz iskaza članova Radničkog vijeća, danih u svojstvu svjedoka, proizlazi kako je tuženik prilikom otkazivanja tužiteljici grubo povrijedio zakonsku proceduru savjetovanja s istim prilikom traženja savjetovanja na otkaz tužiteljici.

21. Naime, iz njihovih iskaza proizlazi kako Radničkom vijeću od strane tuženika kao poslodavca prilikom traženja savjetovanja prije otkazivanja tužiteljici, uopće nije prethodno bila dostavljena relevantna dokumentacija važna za donošenje odluke o otkazivanju upravo tužiteljici, a kako to jasno nalaže odredba čl.150. st.1. ZR.

22. Tako iz iskaza člana Radničkog vijeća u spornom periodu, ČT, u bitnome proizlazi:

- da su oni kao Radničko vijeće dobili od poslodavca dokumentaciju na uvid uz dopis poslodavca,

- da im nije dostavljena namjeravana odluka o otkazu za tužiteljicu,

- da ne zna točno s kojeg radnog mjesta je tužiteljica dobila otkaz,

- da je Radničko vijeće kao očitovanje napisalo jednu izjavu u kojoj su naveli da nisu za otkaze niti za tužiteljicu niti za druge radnike, misli da se radilo oko 6 do 7 otkaza, uglavnom tu izjavu koju je Radničko vijeće dalo potpisali su svi članovi Radničkog vijeća, dakle i predsjednik i ostali članovi i dostavili su ju tuženiku,

- da u vrijeme dok se Radničko vijeće očitovalo nije znao koju stručnu spremu ima tužiteljica,

- da ne zna je li tužiteljici bilo ponuđeno novo radno mjesto prema novoj sistematizaciji, misli da je.

23. Iz iskaza člana Radničkog vijeća HT u spornom periodu, u bitnome proizlazi:

- da razloge za otkaz tužiteljici ne zna, odnosno ne zna zašto je tužiteljica trebala dobiti otkaz, a to nije znao niti u vrijeme dok je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem,

- da im je poslodavac uputio dopis gdje je tražio da se očituju o namjeri otkaz,

- da im odluka o otkazu koja se namjerava donijeti nije bila dostavljena, već je to sve samo pisalo u dopisu,

- da ne zna niti koje poslove je radila tužiteljica niti koju stručnu spremu je imala,

- da oni kao Radničko vijeće nisu dobili od poslodavaca podatke o tome koliko je trajao radni odnos kojem od ta tri radnika kojima je trebalo otkazati ugovore a među njima je bila tužiteljica, niti su dobili podatak o njihovoj starosti i obvezama uzdržavanja, to nisu dobili prilikom savjetovanja,

- da ne zna jesu li ti radnici i bili jedini izvršitelji na poslovima s kojih su trebali dobiti otkaze ili ih je bilo više.

24. Iz iskaza TT, člana Radničkog vijeća u spornom periodu, proizlazi:

- da ne zna zašto je tužiteljica dobila otkaz,

- koji je razlog za otkaz konkretno tužiteljici bio, to ne zna,

- da misli da nije vidjela odluku o otkazu koju namjerava donijeti za tužiteljicu i ta preostala dva radnika,

- da ne zna je li kakvo očitovanje doneseno ili je li taj zapisnik Radničkog vijeća sa sjednice poslan poslodavcu, te da su oni bili protiv otkaza tužiteljici.

25. Iz iskaza GT, člana Radničkog vijeća u spornom periodu, proizlazi:

- da su od poslodavca dobili pisanim putem dopis da se očituju u vezi otkaza radnicima, bilo je troje radnika, među njima i tužiteljica,

- da misli da nije bila priložena nikakva dokumentacija uz taj dopis kojim su pozvani na savjetovanje,

- da misli da nije vidio odluku o otkazu koja se namjerava dati tužiteljici,

- da su održali sjednicu i bili protiv otkaza tužiteljici,

- da ne zna koje je poslove tužiteljica obavljala u vrijeme otkaza,

- da niti u trenutku savjetovanja otkazu tužiteljici nije znao na kojim poslovima je tužiteljica bila zaposlena, odnosno kakav ona ima ugovor o radu.

26. Iz iskaza LT, člana radničkog vijeća u spornom periodu, proizlazi:

- da im je poslodavac uputio dopis o namjeri otkaza sveukupno troje radnika, a među njima je bila i tužiteljica,

- da nije dostavljena nikakva dokumentacija uz taj dopis poslodavca, samo ono što je on u tom dopisu naveo,

- da priloga dopisu u vezi takvih navoda nije bilo,

- da nisu dobili odluku o otkazu koja se namjerava dati tužiteljici i drugim radnicima,

- da je održan sastanak Radničkog vijeća, te da je kraju donesena odluka da se protive otkazima svim radnicima,

- da im poslodavac nije dostavio podatke o stažu radnika, godinama života i obvezama uzdržavanja,

- da je obrazloženje zašto tužiteljici poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu bilo navedeno u samom dopisu poslodavca, dok sam dokument odnosno odluku o otkazu koja se namjerava dati oni kao Radničko vijeće nisu vidjeli.

27. Zakonski zastupnik tuženika ŠT iskazao je da je Radničkom vijeću išao dopis od strane poslodavca vezano uz savjetovanje, to im je bilo dostavljeno putem interne pošte, a uz taj dopis i nacrt odluke o otkazu tužiteljici, dok ništa drugo osim namjeravane odluke o otkazu nije dostavljeno Radničkom vijeću uz taj dopis. Radničko vijeće se očitovalo, načelno je navelo da nisu suglasni s otkazom tužiteljici, ne zna ni je li to očitovanje bilo za sve radnike zajedno ili za svakog posebno. Očitovanje je bilo u pisanom obliku i dostavljeno je od strane Radničkog vijeća tuženiku, da li je dostava išla putem maila ili pošte ne zna, ali postoji evidencija da je to uručeno tuženiku.

28. Dakle, iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je proveo postupak savjetovanja prije otkazivanja tužiteljici u skladu s odredbom čl.150. ZR, iz iskaza članova Radničkog vijeća kao svjedoka u ovom postupku, isto ne proizlazi. Pritom su iskazi svih članova Radničkog vijeća u bitnom dijelovima u međusobnom suglasju, te ih sud prihvaća kao životne, istinite i uvjerljive.

29. Naime, iz iskaza članova Radničkog vijeća jasno proizlazi da tuženik nije u skladu s navedenom zakonskom odredbom ZR Radničkom vijeću dostavio sve potrebne podatke, pri čemu ne samo da nije dostavio potrebne podatke vezane za prestanak potrebe za radom tužiteljice, nego proizlazi da isti Radničkom vijeću nije dostavio praktički niti osnovne podatke.

30. Očigledno je da tuženik nije dostavio Radničkom vijeću nacrt odluke o otkazu kojom namjerava otkazati ugovor o radu tužiteljici, iz koje bi jasno bili vidljivi točni razlozi za otkaz, te poslovi koje je do tada obavljala tužiteljica. Nedopustivo je da poslodavac Radničkom vijeću prilikom traženja savjetovanja prema odredbi čl.150. ZR dostavlja samo dopis u kojem on jednostrano i svojevoljno navodi koji bi razlozi za otkaz radnici bili, a da pritom ne dostavlja nacrt odluke o tome koja bi vrsta otkaza, s kojim otkaznim rokom, pod kojim uvjetima trebala biti dana radnici, te jesu li uzeti u obzir socijalni ili uopće bilo kakvi drugi kriteriji, pri čemu iskazi članova Radničkog vijeća da oni uopće i nisu znali zašto tužiteljica treba dobiti otkaz, niti koje je ona poslove u to vrijeme kada je trebala dobiti otkaz radila, niti koju je stručnu spremu imala, jasno govore o gruboj povredi zakonske procedure tuženika kao poslodavca, jer se takvim postupanjem grubo vrijeđa odredba čl.150. ZR, kojom je jasno propisan postupak savjetovanja.

31. To što članovi Radničkog vijeća uopće nisu znali niti za koje poslove tužiteljica ima sklopljen ugovor o radu, da li je jedini izvršitelj na radnom mjestu na kojem radi ili ih ima više, koju stručnu spremu ona ima, te u konačnici zašto ona uopće treba dobiti otkaz, jasno ukazuje da je poslodavac postupio protivno zakonskoj odredbi, tražeći samo vlastitim dopisom u kojem je napisao svoje viđenje da bi tužiteljica trebala dobiti otkaz, savjetovanje Radničkog vijeća o otkazu, a bez dostave čak i osnovne dokumentacije o tome s kojeg radnog mjesta i zašto, odnosno zbog kojih točno razloga tužiteljica uopće treba dobiti otkaz, govori o gruboj povredi zakonske procedure propisane čl.150. ZR od strane tuženika, obzirom Radničkom vijeću nisu dostavljeni svi podaci važni za donošenje namjeravane odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj tužiteljice kao radnice, uslijed čega je odluka kojom je tužiteljici nakon toga tuženik otkazao ugovor o radu, već i zbog iznesenog, u potpunosti nezakonita i nedopuštena.

32. Iz svega navedenog je očigledno kako Radničkom vijeću, kao tijelu, u vrijeme traženja savjetovanja prije otkaza tužiteljici, uopće i nisu bili poznati pravi razlozi otkazivanja tužiteljici, pa stoga isto i nije moglo sagledati utjecaj takve odluke na položaj tužiteljice kao radnice kojoj se namjerava otkazati ugovor o radu, što je protivno odredbi čl.150. ZR.

33. Sud ne prihvaća kao uvjerljiv iskaz zakonskog zastupnika tuženika Koste Kostanjevića gdje tvrdi da je uz dopis Radničkom vijeću poslodavac dostavio i nacrt odluke o otkazu tužiteljici, obzirom drugačije proizlazi iz svih iskaza članova Radničkog vijeća, saslušanih u svojstvu svjedoka.

34. Slijedom svega iznijetog, sud je nedvojbeno utvrdio kako poslodavac prilikom traženja savjetovanja nije postupio u skladu sa čl.150. ZR, pa je već i zbog navedenih formalnopravnih razloga Odluka o otkazu tužiteljici od 1. lipnja 2023. ništetna i nedopuštena, uslijed čega je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

35. Obzirom je već uslijed navedenih formalnopravnih razloga Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu 1. lipnja 2023. utvrđena nedopuštenom, to sud nije utvrđivao materijalnopravne razloge za otkazivanje ugovora o radu, obzirom bi saslušanje svjedoka na okolnost materijalnopravnih razloga za otkaz, u situaciji kada je već iz provedenih dokaza razvidno da postoje formalnopravni nedostaci za valjano otkazivanje, bilo nesvrsishodno i usmjereno odugovlačenju postupka. Iz navedenih je razloga također sud i odbio prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka kao nepotrebne.

36. Kako je Odluka o otkazu tuženika utvrđena nedopuštenom, te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem iste nije prestao, to su ispunjeni su uvjeti iz čl.124. st.1. ZR, pa je stoga naloženo tuženiku tužiteljici vratiti natrag na posao, kao u izreci presude.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT). Tako su tužiteljici priznati troškovi jednokratne nagrade od 250 bodova za prvostupanjski postupak, i to za četiri radnje - sastav tužbe, podnesaka od 11.1.2024. i 18.9.2024., ročište 3.12.2024.), te za svaku daljnju radnju po 50 bodova, sukladno Tbr.7.2. OT, i to: pristup na ročište 3.12.2024., 10.3.2025., 16.4.2025. i sastav podneska od 17.3.2025., odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 900,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.125,00 eura.

38.Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. lipnja 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika