REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-531/2024-28.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FG, Sesvetski [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Monika Mihelić, odvjetnica u Vrbovcu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupaju odvjetnici iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Moniku Mihelić, odvjetnicu iz Vrbovca i zz tuženika TG, odvjetničkog vježbenika iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 13. lipnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102819487, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25.1.2006. godine, potvrđenog dana 27.1.2006. godine po javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba pod brojem: OU-40/06-1, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da u roku petnaest dana plati tužitelju FG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.353,68 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih - središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320,da tužitelju FG, Sesvetski [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 403,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 25.1.2006. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102819487, potvrđen dana 27.1.2006. godine po javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba pod brojem: OU- 40/06-1, prema kojem je tuženik kao kreditor, njemu kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 438,33 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije joj pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom u valuti CHF.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Prihvatio je takav prijedlog te je sa tuženikom 22.1.2016. zaključio Aneks br.1. Ugovora o kreditu.

Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio joj preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi.

Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Dakako da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom.

Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik joj je naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova tu joj je, osim iznosa priznatog u konverziji, i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 5.308,91 € / 40.000,00 kn.

Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. - 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a- „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“

Sukladno st. 3. istog članka- „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a- „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da- „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 17.04.2025. (list 397 i 398 spisa), tužitelj predlaže da sud isti usvoji.

2. U odgovoru na tužbu (list 55 do 70 spisa), tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja.

Ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana njegovim postupanjem.

Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda.

Slijedom navedenog, ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Sud EU je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993.).

Ugovor o kreditu između tužitelja i njega sklopljen je dana 25. siječnja 2006. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor. Prema shvaćanju Suda EU, Direktiva 93/13 se primjenjuje na dodatak/aneks originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske u EU. Pri tome je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13).

Sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan. Sud EU ispravno je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19). Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kongentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog

odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu.

Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona.

VSRH u oglednom postupku zauzeo je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.

Razvidno je stoga da se u konkretnom slučaju, obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu ima smatrati da je već udovoljeno zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa je osnovano tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Za razliku od njega koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s njim na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-368512015 od 4. travnja 2017. Slijedom svega navedenog jasno proizlazi kako slijedi:

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten nije ni ništetan te ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi, ugovorne strane su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan i čije odredbe su isključene od ispitivanja nepoštenosti, prilikom provođenja konverzije banke su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR, time su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR, budući da je Aneks izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena je u mehanizam konverzije, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kongentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju.

Cilj ZIDZPK/15 je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

Ističe da je dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca.

Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke.

S tim u vezi ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U ovom postupku predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.

U svjetlu prethodno navedenog, ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama.

U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tužitelja je kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

Nadalje, u istom dokumentu on informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je on upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija

temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Osim toga, on je uz ovaj odgovor na tužbu dostavio i pisani iskaz gđe. PG (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u je vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada njihovog zastupnika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

Predloženim svjedocima želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. PG svim zaposlenicima u njegovim nadležnim službama poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Ističe kako ona niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Imao je na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika on ju je uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena njegova devizna pozicija.

Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti).

Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), - banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a),on se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po njegovom stajalištu , to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, atakve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i on dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u njegovoj ponudi nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF.

Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita.

Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da mu naslovni sud naloži isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa.

Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora.

Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo.

Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što on smatra neosnovanim, ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi:„ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

Ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela.

Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 6632/17).

Ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

Čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno, te kada bi se i radilo o restitucijskom zahtjevu zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. godine.

Ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP- a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete.

Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što on osporava u cijelosti, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.016,10 odnosno EUR 400,31 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže presudom utvrditi da postoji njegova tražbina prema tužitelju koja iznosi kn 3.016,10 odnosno EUR 400,31 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- kn 0,3/€ 0,04 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kn 36,75/€ 4,88 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 49,83/€ 6,61 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kn 44,89/€ 5,96 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kn 40,08/€ 5,32 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 49,62/€ 6,59 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kn 52,56/€ 6,98 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kn 35,84/€ 4,76 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 41,3/€ 5,48 od 02.10.2006. pa do isplate;

- kn 40,34/€ 5,35 od 02.11.2006. pa do isplate;

- kn 48,1/€ 6,38 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 70,18/€ 9,31 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kn 85,02/€ 11,28 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 78,13/€ 10,37 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kn 82,16/€ 10,9 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kn 119,74/€ 15,89 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 128,97/€ 17,12 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 141,15/€ 18,73 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 141,06/€ 18,72 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 124,38/€ 16,51 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 149,21/€ 19,8 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 149,82/€ 19,88 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 132,39/€ 17,57 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 134,3/€ 17,82 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 104,04/€ 13,81 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 77,49/€ 10,28 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kn 51,27/€ 6,8 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kn 112,77/€ 14,97 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 129,85/€ 17,23 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 111,19/€ 14,76 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 148,38/€ 19,69 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 140,02/€ 18,58 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 103,29/€ 13,71 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 61,68/€ 8,19 od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stav. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj njegove tražbine s tražbinom tužitelja. Zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari.

Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom:

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu.

Predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102819487 od 25.1.2006.(list 9 do 16 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102819487 od 22.1.2016. (list 18 do 24 spisa), Otplatni plan za kredit (list 30 do 36 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5102819487 (list 37 do 49 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5102819487 na dan 30.9.2015. (list 254 do 262 spisa), Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 27.11.2015. (list 273 i 274 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti KG iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 9.4.2025. (list 363 do 376 spisa).Saslušana je tužiteljica FG (list 403 i 404 spisa).

4. Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka predložio da se kao dokaz uzme u obzir pisani iskaz svjedoka ZG, međutim sud je na pripremnom ročištu 12. veljače 2025. godine Rješenjem odbio dokazni prijedlog tuženika da se uzme kao dokaz pisani iskaz svjedoka ZG, jer se radi o nezakonitom dokaznom prijedlogu i svjedoci se na glavnoj raspravi saslušavaju neposredno.

5. Na glavnoj raspravi 24. travnja 2025. godine tuženik je istaknuo da ostaje kod dokaznog prijedloga da se provede dopunsko vještačenje na okolnost da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15. te jesu li se prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita. Također je predlagao da u dopuni vještak izračuna novčani iznos izražen u kunama po mjesecima, kao razliku između iznosa anuiteta kojeg bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2.2.2006., a sve sukladno prigovoru radi prijeboja koji je stavljen u odgovoru na tužbu.

5.1. Tužitelj se protivio tuženikovom prijedlogu za dopunsko vještačenje na naprijed navedene okolnosti smatrajući isti nesvrsishodnim, budući da nije sporno da je konverzija provedena sukladno Zakonu, te je istaknuo i prigovor zastare eventualnog tuženikovog potraživanja u slučaju kada bi on bio osnovan. Tužitelj nije sporio iznos koji je tuženik stavio u prijeboj ali je u odnosu na isti istaknuo prigovor zastare.

5.2.Sud je Rješenje od 24. travnja 2025. godine odbio Prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje u odnosu na činjenice na koje je predloženo iz razloga jer je tužitelj učinio nespornim iznos koji je tuženik stavio u prijeboj. O činjenici da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama odlučuje sud jer se radi o pravnom pitanju, a ne vještak, a sve ostale činjenice tj. dokaze koje bi trebalo utvrditi dopunskim vještačenjem i koje je tuženik predložio u podnesku od 15 travnja 2025. godine, predložene su nakon zaključenja prethodnog postupka.

6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102819487 dana 25.1.2006 kojim mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 93.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora, ugovorena namjena kredita tj., stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da je ugovoren rok vraćanja kredita na 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovorena otplata kredita u 360 mjesečnih obroka nakon puštanja kredita u tečaj , a kredit da dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog obroka je 438,33 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti,

- da je ugovoreno da glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 55.800,00 CHF. Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 360 anuiteta, a iznos anuiteta iznosi 291, 08 CHF,

- da je ugovoreno da ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 37.200,00 CHF i ostatak vrijednosti vraća se jednokratno sa dospijećem zadnjeg obroka. Banka na iznos ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 147,25 CHF,

- da je ugovoreno da po dospijeću zadnjeg obroka korisnik kredita može s bankom ugovoriti otplatu preostalog iznosa kredita u anuitetima sukladno važećim odlukama banke. Banka će zatvoriti nedospjelu glavnicu kredita ukoliko će saldo prijevremenih uplata, o dospijeću obroka, prelaziti iznos 2 mjesečna obroka,

- da je ugovoreno da zatvaranje nedospjele glavnice se provodi jednom mjesečno, o dospijeću, za iznos više uplaćenih sredstava od iznosa dva mjesečna obroka,. Banka će s prvim slijedećim obrokom korigirati visinu istog i o tome pismeno obavijestiti korisnika kredita,

- da je člankom 8. ugovorena kamatna stopa i to promjenjiva a u trenutku ugovaranja iznosi 4,750% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode,

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana u kojem i danas živi,

- da je tuženik kao kreditor imao mogućnost i ovlasti kontrolirati u što će uložiti tužitelj sredstva od kredita,

- da se tečaj CHF stalno mijenjao tj. povećavao, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja,

- da je tužitelj kao korisnik kredit sa tuženikom kao kreditorom sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102819487 dana 22.1.2016. godine, a temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.),

- da je člankom 2. točka 2 . Aneksa broj 1 ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da će se i temeljem ovog Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 511415755. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije i druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim ranijim Aneksom Osnovnog Ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima,

- da je člankom 4. predmetnog Aneksa ugovoreno da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.09.2015. godine a prije provedbe konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK duguje Banci temeljem Osnovnog ugovora u CHF i to po osnovu: dospjele glavnice kredita iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele ugovorne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja , dospjele zatezne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja , nedospjele glavnice kredita iznos 81.906,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja , drugih dospjelih troškova i naknada iznos 0,00 HRK,

- da je člankom 5. Konverzija i to 5.1. ugovoreno da temeljem ZID ZPK, a sukladno izračunu konverzije kredita i prihvatu Izračuna konverzije od strane Korisnika kredita danog sukladno čl.1.ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan čl.19.e. st.5. utvrđuje se, za vrijeme važenja ovog Aneksa, promjena načina ispunjenja obveze iz Osnovnog ugovora u CHF opisanih u čl. 4.1. tako da se obveze iz Osnovnog ugovora u CHF osim zateznih kamata, ostalih troškova i naknada dospjelih i nepodmirenih do potpisivanja Aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za EUR važećem na dan podmirenja i iznose kako je navedeno, u nižim stavcima ovog članka,

- da je člankom 5.2. ugovoreno da u skladu s prethodnim stavkom i odredbama ZID ZPK utvrđuje se da obveze Korisnika kredita iz Osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznose 54.006,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9. ovog Aneksa,

- da je Aneksom broj 1 Osnovnom Ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu, sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da provedena konverzija i izračun iste nije bio sporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku

19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu stavio u prijeboj iznos od 400,31 EUR koji iznos tužitelj nije sporio, ali je stavio prigovor zastare na isti.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 02006-1031262160/51400607- 5102819487 dana 25.1.2006 . godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužiteljice FG (list 403 i 404 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju stana. Taj stan joj je služio da živi u njemu i još uvijek u njemu živi. Nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu. Nisu joj pojasnili nikakve rizike u svezi predmetnog ugovora. Kredit je uzela u CHF iz razloga što joj ga je banka ponudila kao najbolji kredit i najpovoljniji. Tijekom otplate kredita rate su rasle i to skoro duplo u odnosu na visinu kada je sklopljen kredit. Aneks Ugovora o kreditu sklopila je iz razloga jer je bila na neki način prisiljena, jer bi inače ostala bez stana, nije mogla plaćati kredit. Nije ništa potpisala prilikom sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu da ne bi imala potraživanja prema tuženiku. Pročitala je Ugovor o kreditu. Razumjela je, koliko je mogla razumjeti, ali nije pitala da joj netko pojasni i nitko joj ništa nije pojašnjavao u svezi ugovora o kreditu. Ugovor kada je došla je bio pripremljen. Rate kredita je osobno otplaćivala. Aneks je nešto pročitala, ali nije imala izbora, i potpisala ga je. Predmetnu nekretninu nije nikada iznajmljivala, niti se u njoj nalazio poslovni prostor, na toj nekretnini nije bio prijavljen obrt. Nije prije potpisivanja pročitala Aneks Ugovora o kreditu, nije imala prigovora. Osobni bankar ju je upozorio da može doći do promjene rasta kredita, ali ona nije mislila ni shvatila da može doći do tako velikog porasta.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iznosa na ime razlike glavnice na dan konverzije, jer da je takav zahtjev tužitelj dostavio tek podneskom od 20.11.2024. Međutim ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu tj. o stambenom kreditu za kupnju nekretnine i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to kupnja nekretnine. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana u kojem živi i danas, a ne za nikakve druge djelatnosti, a pogotovo ne za iznajmljivanje. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom F izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba F potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se F nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,750% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks broj 1 Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 25.1.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit za tebe. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja, jer je tužitelj po zanimanju frizer.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti KG iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 09.04.2025. (list 363 do 376 spisa). Vještak je u svojem nalazu i mišljenju na strani 11 i 12 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 37.969,41 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.039,38 EUR.

Nadalje je prikazao u Tabeli na strani 12 i 13 svojeg nalaza i mišljenja izračun zateznih kamata na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine.

Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 1.634,83 EUR.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađena na temelju dokumentacije tj. izračuna konverzije kredita broj 5102819487 na dan 30.9.2015. (list 254-257 spisa), prikazana je u Tabeli na strani 14. nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 24.504,21 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.252,27 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Izračunu konverzije kredita iznosi 54.006,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan konverzije iznosi 412.183,96 HRK.

Iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 81.906,48 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi 387.679,75 HRK.

Razlika između iznosa 412.183,96 HRK i iznosa 387.679,75 HRK je 24.504,21 HRK. Prema Izračun konverzije kredita utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. i iznosi -2.727,64 EUR.

25. Tuženik u svojem podnesku od 15.travnja 2025. godine ne stavlja primjedbe i prigovore na provedeno financijsko vještačenje osim što predlaže da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja i to na okolnosti koje su navedene u obrazloženju ove Presude u odlomku 5. Sud je odbio Prijedlog iz razloga kako je to obrazloženo u odlomku 5.2.Tužitelj nije imao nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

27. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

28.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, a koji iznosi se odnose na preplatu s osnova valutne klauzule u iznosu od 6.039,38 EUR, a na koji iznos su utvrđene ukupno zatezne kamate u visini od 1.634,83 EUR, a koji iznos je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka, također u provedenoj konverziji tuženik sa danom 30.9.2015. godine nije priznao tužitelju ni preplatu, već je utvrdio manjak u visini 2.679,47 EUR, koju mu je tuženik kasnije naplatio uvećanjem kasnijih anuiteta nakon 30.9.2015. godine, pa taj iznos predstavlja preplatu za tužitelja.

Prema tome, tuženik je dužan vratiti tužitelju sveukupno 9.353,68 EUR.

29. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

30. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II i III.

31. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, valja navesti da osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18.prosinca 2023.

32. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

33.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 11.12.2023. i 17.4.2025. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 22.2.2024., 12.2.2025. i 24.4.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.600,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

34. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

35. O troškovima delegacije odlučit će se posebnom Odlukom.

U Krapini, 13. lipnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Monika Mihelić, Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 1

2. OD Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22