REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5378/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužiteljice ZF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojega zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice FF i punomoćnika tuženika, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 016-2547/2005 od 28. studenoga 2005. sklopljenog između tužiteljice ZF i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. solemniziranog od strane javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba pod posl. br. OU-1379/2005 dana 29. studenoga 2005. koja u čl. 7. glasi: "…. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja."
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici ZF iznos od 1.059,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 2,82 EUR od 4.11.2008. godine do isplate
na iznos od 3,99 EUR od 3.1.2009. godine do isplate
na iznos od 5,15 EUR od 4.2.2009. godine do isplate
na iznos od 5,42 EUR od 3.3.2009. godine do isplate
na iznos od 4,11 EUR od 1.5.2009. godine do isplate
na iznos od 4,18 EUR od 4.6.2009. godine do isplate
na iznos od 2,12 EUR od 4.7.2009. godine do isplate
na iznos od 0,62 EUR od 4.8.2009. godine do isplate
na iznos od 1,83 EUR od 2.9.2009. godine do isplate
na iznos od 0,54 EUR od 3.10.2009. godine do isplate
na iznos od 0,36 EUR od 3.11.2009. godine do isplate
na iznos od 2,11 EUR od 2.12.2009. godine do isplate
na iznos od 3,84 EUR od 2.2.2010. godine do isplate
na iznos od 5,61 EUR od 2.3.2010. godine do isplate
na iznos od 5,14 EUR od 2.4.2010. godine do isplate
na iznos od 8,42 EUR od 1.5.2010. godine do isplate
na iznos od 7,38 EUR od 2.6.2010. godine do isplate
na iznos od 8,82 EUR od 1.7.2010. godine do isplate
na iznos od 17,24 EUR od 1.7.2010. godine do isplate
na iznos od 15,42 EUR od 1.9.2010. godine do isplate
na iznos od 20,98 EUR od 1.9.2010. godine do isplate
na iznos od 17,34 EUR od 5.10.2010. godine do isplate
na iznos od 15,97 EUR od 3.11.2010. godine do isplate
na iznos od 22,49 EUR od 1.12.2010. godine do isplate
na iznos od 30,78 EUR od 2.2.2011. godine do isplate
na iznos od 25,99 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 27,17 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 24,55 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 25,02 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 36,12 EUR od 1.6.2011. godine do isplate
na iznos od 37,20 EUR od 2.8.2011. godine do isplate
na iznos od 46,47 EUR od 2.8.2011. godine do isplate
na iznos od 46,91 EUR od 3.9.2011. godine do isplate
na iznos od 36,46 EUR od 4.10.2011. godine do isplate
na iznos od 36,31 EUR od 3.11.2011. godine do isplate
na iznos od 35,65 EUR od 2.12.2011. godine do isplate
na iznos od 37,78 EUR od 7.2.2012. godine do isplate
na iznos od 40,27 EUR od 7.2.2012. godine do isplate
na iznos od 40,29 EUR od 2.3.2012. godine do isplate
na iznos od 38,89 EUR od 4.4.2012. godine do isplate
na iznos od 39,39 EUR od 3.5.2012. godine do isplate
na iznos od 40,73 EUR od 3.6.2012. godine do isplate
na iznos od 39,52 EUR od 3.7.2012. godine do isplate
na iznos od 39,49 EUR od 5.9.2012. godine do isplate
na iznos od 38,56 EUR od 5.9.2012. godine do isplate
na iznos od 36,73 EUR od 3.10.2012. godine do isplate
na iznos od 39,02 EUR od 6.11.2012. godine do isplate
na iznos od 38,36 EUR od 18.12.2012. godine do isplate,
i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se da ne postoji prigovorom radi prijeboja istaknuto potraživanje tuženika Addiko Bank d.d. prema tužiteljici ZF u iznosu od 212,32 EUR.
IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici ZF troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je u svojstvu korisnice kredita 28.11.2005. s tuženikom (tada Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu br. 016-2547/2005 radi kupnje vozila, a kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.461,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Sukladno čl. 7. Ugovora tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 2. Ugovora određena kao promjenjiva. Tužiteljica je u cijelosti ispunila obvezu povrata kredita. U konkretnom slučaju radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, gdje se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije moglo pojedinačno pregovarati. Isto tako, tuženik nije tužiteljicu niti u jednom trenutku informirao niti pokušao informirati u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi tužiteljica mogla donijeti razboritu i informiranu odluku, čime je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, dakle radilo se o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna. Sve navedeno utvrđeno je i u kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika. S osnova rasta tečaja tužiteljica je tuženiku isplatila veći iznos od onoga koji bi isplatila da tog povećanja nije bilo, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici tako stečeno bez osnove. Slijedom toga, tužiteljica u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se uz prethodno utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli naložiti tuženiku isplata iznosa od 1.059,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni isplaćeni iznos kao u izreci i troškovima postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ne osporava sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, dok se u preostalom dijelu u cijelosti protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare i smatra da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača budući da je ista u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila vlasnica frizerskog obrta. Navodi da je tužiteljica slobodnom voljom izabrala naznačenu vrstu kredita (s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom) iako je mogla birati između ostalih ponuđenih kredita (kredit s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu u hrvatskim kunama, ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom), što u konačnici predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Pozitivnim propisima predviđena je mogućnost pozivanja potrošača na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora u posebnim parnicama za naknadu štete, a ne zbog stjecanja bez osnove što čini tužiteljica. Nadalje, sporne ugovorne odredbe bile su jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, dok je samo ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i uobičajeno u bankarskom poslovanju. Tuženik je tužiteljicu informirao o tečajnom riziku i u svojim oglasnim brošurama upućenim svim klijentima, dok isti svakako nije mogao predvidjeti znatan rast tečaja u budućem razdoblju. Prigovara i zatraženom tijeku zatezne kamate te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova postupka.Tuženik je ujedno istakao i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u konačnom iznosu od 212,32 EUR.
3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u dopis tužiteljice po punomoćniku od 29.5.2023., Ugovor o kreditu br. 016-2547/2005 od 28.11.2005. s potvrdom javnog bilježnika, otplatne planove, specifikaciju uplata i pregled prometa za klijenta, prethodni izračun potraživanja tužiteljice, pregled kamatnih stopa na kunske kredite, tuženikovu Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, stručne članke i oglasne brošure tuženika, izjavu ZFL od 24.8.2020., provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb, saslušana je tužiteljica.
4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja nije osnovano.
6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik (tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) 28.11.2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 016-2547/2005 koji je potvrđen po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba 29.11.2005. pod br. OU- 1379/2005. Naznačenim ugovorom je tuženik kao banka tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 13.461,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita (koji je tada 30.11.2005. iznosio 1 CHF = 4,783575 kn). Rok otplate kredita bio je 84 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), a namjena kredita naznačenog kao potrošačkog bila je kupnja novog automobila. U čl. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa 5,25 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nije sporno da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila, kao i da je tijekom ugovornog odnosa stranaka uglavnom dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Isto tako, sud je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Darfin d.o.o., Zagreb, čiji nalaz i mišljenje kojim je odgovoreno na postavljeni zadatak sud prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (kao takvog su ga u bitnom prihvatile i stranke, dok su prigovori tuženika uglavnom bili pravne prirode gdje je općenito prigovarao provođenju takvog dokaza na način kao u ovom postupku smatrajući da bi se trebala primjenjivati kamatna stopa koja je ugovarana za kunske kredite, a što nije niti predmet ovoga postupka), utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi 1.059,56 EUR (koji tužiteljica i potražuje u ovom postupku), dok za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos iznosi 212,32 EUR (koji tuženik ističe prigovorom radi prijeboja).
7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. (tada pod nazivom Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.
8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je sporni Ugovor između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog Ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF(upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice koji iskaz sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača, sud odredbu Ugovora koje se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nalazi nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.
9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koja je ništetna tj. ništava (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništavosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništave odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nesavjestan stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužiteljici nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.
10. Slijedom svega toga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.059,56 EUR s osnova rasta tečaja za koje je provedenim dokazima utvrđeno da su od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužiteljice teku od prvog dana iza dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).
11. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu i visinu potraživanja tužitelja. Prema odredbama čl. 109. i čl. 110. ZOO-a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužiteljica kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništavosti ugovora regulirane su odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbi predmetnog ugovora o kreditu koja je utvrđena ništavom (ništetnom) i koja kao takve stoga kao da nije niti postojala. Kako tužiteljica na temelju utvrđene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije ništa primila od tuženika, to u smislu prethodno citirane odredbe ZOO-a ne postoji niti eventualna dužnost iste za povrat po toj osnovi, zbog čega se prigovorom radi prijeboja tako istaknuto potraživanje tuženika (tzv. negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 212,32 EUR) u cijelosti ukazuje neosnovanim. Tužiteljica je prvotni tužbeni zahtjev postavila sukladno odredbama čl. 186.b ZPP-a, a nakon dostave zatražene dokumentacije postavila je i određeni tužbeni zahtjev koji tijekom postupka nije povećavala, a na taj način suprotno navodima tuženika nije izvršila preinaku tužbe kako je definirana odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a. Točno je da je zakonodavac za pojedinačne postupke pokrenute povodom odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koristio termin naknada štete, međutim prema stajalištu ovoga suda istu formulaciju ne treba tumačiti doslovno i isključivo, već pod time valja razumijevati i obuhvatiti mogućnost poduzimanja sveukupnih pravnih radnji i instituta kojima će pojedini potrošač ostvariti ili zaštititi svoja konkretna prava koja su mu povrijeđena postupcima određene osobe koja su bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi. Isto tako, okolnost da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila i vlasnica obrta [obrt]", [adresa] nije od utjecaja na tužiteljičino svojstvo potrošača u konkretnom slučaju, a s obzirom da je odredbom čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač određen objektivno kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što upravo i proizlazi iz Ugovora o kreditu gdje je sam kredit naznačen kao potrošački i iskaza tužiteljice iz kojih je razvidno da je kredit bio za kupnju novog automobila, dakle kao takav namijenjen i utrošen za osobne privatne potrebe tužiteljice (tuženik ničim ne dokazuje suprotno). Tuženikov prigovor zastare također nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 388. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1.6.2023., to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 371. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao.
12. Trošak tužiteljice odnosi se na trošak zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podnesaka od 30.10.2024. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) i 25.4.2025.. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 25.8.2023. – 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 2.12.2024. i 3.6.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), prema vrijednosti predmeta spora od 1.459,95 EUR do 24.8.2023., zatim prema vrijednosti predmeta spora od 1.723,82 EUR do 24.4.2025 te nadalje vrijednosti predmeta spora od 1.723,17 EUR, što ukupno čini 575 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 1.150,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 287,50 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 132,73 EUR, što sveukupno čini trošak tužiteljice u iznosu od 1.570,23 EUR.
13. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio da joj tuženik naknadi troškove postupka u cijelosti. Iz razloga potpunog neuspjeha u parnici odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova.
14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.
U Zagrebu 13. lipnja 2025.
SUDAC:
MARIJAN GLAVAŠ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
