Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-277/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Borni Okroši, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 28. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj: 9012009875, zaključenog između tužiteljice MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 i to 6. listopada 2006. u Sisku, ovjerenog pod brojem OU-1359/2006 od strane javnog bilježnika Ivana Čubelića iz Siska, u kojoj je ugovorena valuta švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati ukupno iznos od 1.884,87 EUR i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 4,31 EUR od 5. studenog 2008. pa do isplate

- iznos od 1,14 EUR od 3. prosinca 2008. pa do isplate

- iznos od 5,82 EUR od 7. siječnja 2009. pa do isplate

- iznos od 9,01 EUR od 12. veljače 2009. pa do isplate

- iznos od 12,71 EUR od 11. ožujka 2009. pa do isplate

- iznos od 7,21 EUR od 9. travnja 2009. pa do isplate

- iznos od 9,18 EUR od 5. svibnja 2009. pa do isplate

- iznos od 5,83 EUR od 2. lipnja 2009. pa do isplate

- iznos od 5,36 EUR od 8. srpnja 2009. pa do isplate

- iznos od 4,41 EUR od 6. kolovoza 2009. pa do isplate

- iznos od 5,49 EUR od 8. rujna 2009. pa do isplate

- iznos od 4,67 EUR od 5. listopada 2009. pa do isplate

- iznos od 4,41 EUR od 5. studenog 2009. pa do isplate

- iznos od 5,92 EUR od 3. prosinca 2009. pa do isplate

- iznos od 7,49 EUR od 5. siječnja 2010. pa do isplate

- iznos od 9,99 EUR od 8. veljače 2010. pa do isplate

- iznos od 9,38 EUR od 9. ožujka 2010. pa do isplate

- iznos od 12,84 EUR od 9. travnja 2010. pa do isplate

- iznos od 13,66 EUR od 7. svibnja 2010. pa do isplate

- iznos od 14,63 EUR od 4. lipnja 2010. pa do isplate

- iznos od 22,70 EUR od 9. srpnja 2010. pa do isplate

- iznos od 17,89 EUR od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- iznos od 31,41 EUR od 9. rujna 2010. pa do isplate

- iznos od 25,11 EUR od 5. listopada 2010. pa do isplate

- iznos od 20,83 EUR od 5. studenog 2010. pa do isplate

- iznos od 29,80 EUR od 3. prosinca 2010. pa do isplate

- iznos od 36,06 EUR od 5 siječnja 2011. pa do isplate

- iznos od 33,23 EUR od 3. veljače 2011. pa do isplate

- iznos od 32,27 EUR od 8. ožujka 2011. pa do isplate

- iznos od 29,74 EUR od 8. travnja 2011. pa do isplate

- iznos od 35,76 EUR od 9. svibnja 2011. pa do isplate

- iznos od 43,61 EUR od 8. lipnja 2011. pa do isplate

- iznos od 41,00 EUR od 5. srpnja 2011. pa do isplate

- iznos od 67,21 EUR od 9. kolovoza 2011. pa do isplate

- iznos od 47,56 EUR od 8. rujna 2011. pa do isplate

- iznos od 43,94 EUR od 7. listopada 2011. pa do isplate

- iznos od 42,68 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate

- iznos od 43,02 EUR od 6. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 46,88 EUR od 5. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 49,64 EUR od 16. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 49,25 EUR od 8. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 48,07 EUR od 10. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 49,08 EUR od 9. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 50,17 EUR od 8. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 48,51 EUR od 9. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 49,24 EUR od 3. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 47,93 EUR od 4. rujna 2012. pa do isplate

- iznos od 45,96 EUR od 4. listopada 2012. pa do isplate

- iznos od 48,74 EUR od 8. studenog 2012. pa do isplate

- iznos od 48,33 EUR od 10. prosinca 2012. pa do isplate

- iznos od 50,29 EUR od 9. siječnja 2013. pa do isplate

- iznos od 45,74 EUR od 8. veljače 2013. pa do isplate

- iznos od 45,47 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate

- iznos od 48,55 EUR od 11. travnja 2013. pa do isplate

- iznos od 47,52 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate

- iznos od 43,79 EUR od 5. lipnja 2013. pa do isplate

- iznos od 43,01 EUR od 4. srpnja 2013. pa do isplate

- iznos od 43,98 EUR od 9. kolovoza 2013. pa do isplate

- iznos od 36,21 EUR od 4. rujna 2013. pa do isplate

- iznos od 47,90 EUR od 7. listopada 2013. pa do isplate

- iznos od 53,33 EUR od 6. studenog 2013. pa do isplate,

tako da kamate u razdoblju od 5. studenog 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.686,18 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 0,80 €.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 12. lipnja 2023., tužiteljica MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 (dalje; tuženik), sklopio 6. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj: 9012009875. Temeljem navedenog Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 15.220,54 CHF, po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke. Kredit je odobren za kupnju osobnog vozila, a rok otplate bio je 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. U članku 6.2. Ugovora navedeno je da se kredit u iznosu od 15.220,54 CHF i kamata otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Temeljem ugovorene kamatne stope i tečaja CHF banka je korisniku kredita dostavila otplatni plan u kojem su otplatne rate utvrđene u iznosu od 216,34 CHF. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila u cijelosti, a zbog povećanja tečaja CHF tužiteljica je tuženiku platila iznos od 1.885,67 EUR / 14.207,39 kuna više od obveze po početnom planu otplate. Odredba predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli ništetna je iz razloga što je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i time povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik nije upoznao tužiteljicu sa rizicima vezivanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze mijenjana u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takav pravni stav potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. Navedene presude temelje se na direktivi Vijeća EU 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kolektivnom sporu utvrđeno je da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Kako je tuženik je na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu obračunavao veći iznos kredita mjesečno uslijed rasta tečaja CHF tužiteljica je angažirala financijsko knjigovodstvenog vještaka kako bi se utvrdio točan iznos plaćen više zbog rasta valute CHF. Obračunom je utvrđeno da je povećanjem tečaja CHF tužiteljica kao korisnica kredita u otplatnim ratama platila iznos od 1.885,67 EUR/14.207,39 kuna više nego je trebala prema otplatnom planu. Povećane otplatne rate počinju od obveze za listopad 2006.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 27. listopada 2023., tuženik se protivi tužbi kako po osnovu, tako i visini, smatra da su utvrđeni parametri i metode izračuna parametra koji utječu na izračun tuženika o promjeni vezane uz valutnu klauzulu, tužitelj je potpisom ugovora pristao na valutnu klauzulu. Rast CHF-a nije posljedica nesavjesnosti i nepoštenja tuženika, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Podneskom od 21. studenog 2023,. tuženik navodi da ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja, smatra da vještak treba uzeti u obzir i razdoblja u kojima je anuitet bio niži od početno ugovorenog (tzv. negativne razlike), no ne ističe u tom pravcu niti prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev.

3. Tužitelj je tužbom potraživao iznos od 1.885,67 €, a nakon provedenog vještačenja podneskom od 3. travnja 2025., koji je tuženiku dostavljen 11. travnja 2025., tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 0,80 €. Tuženik se nije protivio navedenom povlačenju tužbenog zahtjeva, pa je temeljem članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/2022, 155/2023; dalje ZPP), valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan (stranica 9-10 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 11-15 spisa), uplatnice (stranice 19-42 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, saslušana je tužiteljica kao stranka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 15.220,54 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje čl. 2. utvrđeno je da je namjena kredita kupnja vozila. Člankom 6. određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

8. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je trebala osobni automobil za svoje potrebe kako bi mogla odlaziti na posao i kako bi mogla prevoziti djecu do škole te su za te njene potrebe pronašli osobni automobil marke Opel Corsa u auto salonu u Sisku i otišli su tamo radi kupnje tog automobila. Konkretno vezano uz sam kredit ona nije u niti jednom trenutku došla u kontakt sa djelatnicima tuženika, sva njena komunikacija se odvijala sa djelatnicima auto kuće. Uvjet dobivanja kredita, odnosno plaćanje auta kroz kredit, što je njoj bilo bitno, je bilo da to bude kredit kod PBZ i kredit u CHF-u. Po struci je diplomirani pravnik i imala je već kredit u EUR za stan pa je pravo iz tog razloga i pitala da li može dobiti kredit u EUR na što joj je odgovoreno da ne, da je uvjet upravo ova vrsta kredita i kod ove banke te je na to pristala jer joj je automobil trebao. Ona je pitala vezano uz CHF zašto baš CHF i djelatnik u auto kući s kojim su dogovarali oko kredita joj je rekao da se nema što brinuti, da je CHF čvrsta i stabilna valuta i da se ništa vezano uz nju ne može dogoditi, odnosno da će rata kredita biti stabilna. Ništa joj nije bilo poznato da bi odnos HNB-a u odnosu na HRK i CHF, u odnosu na HRK i EUR, na bilo koji način bio različit niti da postoji mogućnost da joj rata ovoliko naraste. Ona je dobila otplatni plan i u tom otplatnom planu je bilo prikazano koliko bi joj iznosila rata kredita u HRK i ona je presumirala da će ta rata toliko i biti, odnosno, eventualno da će se mijenjati par kuna gore dolje, a ne u ovolike iznose. Ugovor o kreditu je već bio pripremljen na formularu i ona ga je samo dobila u auto kući i otišla ovjeriti kod javnog bilježnika, nije mogla o niti jednoj odredbi kredita pregovarati, odnosno mogla je taj ugovor kao takav ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Ugovor je pročitala, ali ga je shvatila i doživjela na način kako je već gore navela. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta, nositelj OPG-a ili sl. Ona je znala što je valutna klauzula, ali je podrazumijevala da će rata kredita eventualno ići kunu do dvije gore dolje, a ne nikako za ove utužene iznose. Nije tražila pojašnjenje ugovornih odredaba jer je to bio ugovor koji je kao takav bio pripremljen i koji je samo mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Ona je vršila uplate anuiteta. Rata kredita joj je u početku bila nešto više od 900,00 kn, da bi na kraju otplate kredita došla do 1.500,00-1.600,00 kn. Išla je pitati u banku zašto se to povećanje događa, ali joj je rečeno da je to tako, da može platiti kredit prije vremena, ali tada mora platiti naknadu banci za prijevremenu otplatu kredita.

9. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranim ugovorima, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu, sve je rješavala putem auto kuće i niti u jednom trenutku niti došla u kontakt sa djelatnicima banke.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

12. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, a suprotno navodima tuženika, ne ističe se da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već jedino i isključivo ugovori o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je). Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 GČ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 M i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

13. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. i 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača tužitelj kao potrošač u ovopredmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredit (odnosno korištenja a koji je jedino bio izvjestan i poznat tužitelju), a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

16. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Iz iskaza tužitelja jasno je da je postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, bitne stavke u konkretnom slučaju za tužitelja, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužitelja predstavljala nerazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužitelj od kredita ostvario (odnosno nerazmjer između onoga što je tuženik dao i koristi koju je u konačnici ostvario). Osim navedenog, osnovom iskaza tužitelja, utvrđeno je da tužitelj, osim što je upoznat sa visinom kredita za koji je kreditno sposoban i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule, nije upoznat niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 LČ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen dana 27. studenog 2006., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna.

19. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze.

20. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. (e-komunikacijom), a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja, koje je dospjelo najkasnije do 5. studenog 2008. (najstariji mjesečni iznos prema konačnoj specifikaciji) nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata.

21. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Kseniji Vrebac, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, te je osnovom nalaza i mišljenja vještaka od 17. studenog 2024. utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012009875. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju motornog vozila u visini od 15.220,54 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca. Vještak je u svom nalazu navodi da je prema podacima iz knjigovodstvene kartice kredit isplaćen 9. listopada 2006., prema srednjem tečaju PBZ-a za CHF je iznosio 4,656138. Vještak je sukladno nalogu suda u tablici označenoj broj 1 prikazala tzv. pozitivne razlike prema kojima jer kroz utuženo razdoblje tužiteljica platila više od početno ugovorenog anuiteta, iznos od 1.884,87 € pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu. Sukladno zadatku, vještakinja je prikazala i tzv. negativne razlike u tablici broj 2, a koje se odnose na manje plaćene anuitete. Iz prikazane tablice vidljivo je da su ti negativni anuiteti nastali od studenog 2006. do rujna 2008. i iznose ukupno 112,06 EUR.

22. Uvidom u tužbeni zahtjev, utvrđeno je da tužitelj tužbenim zahtjevom nije potraživao iznose u mjesecima u kojima su nastale tzv. negativne razlike, a isto tako tuženik u tom pravcu nije stavio niti prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev pa uračunavanjem ovih negativnih razlika, sud bi prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno, počinio bi povredu parničnog postupka u smislu članka 2. ZPP-a.

23. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, u utuženom razdoblju i u specificiranim mjesecima, primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koji isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem anuiteta tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplate, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (čl. 1111. ZOO). Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi pravomoćna sudska presuda Pž-6632/17, pa sud smatra da je tuženik trebao tražiti utvrđenje postojanja svoje tražbine i istaknuti prijeboj, a što nije učinio.

24. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana dospijeća pa do isplate.

25. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 14. lipnja 2022., te 4. travnja 2025., svaki u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 26. lipnja 2024., te 28. svibnja 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 €, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, te trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno iznosi 1.686,18 €.

26. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 13. lipnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Borni Okroši, odvjetniku iz Zagreba

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba