Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1891/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Ines Ferlin i Olga Perović, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Petrinjska 59, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke i Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja II, punomoćnice tužitelja ĆI, te odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika VI, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 13. lipnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,95 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013., iznos od 1.339,23 eura (slovima: tisućutristotridesetdevet eura i dvadesettri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to zatezne kamate tekuće kako slijedi:

- od dospijeća dana 31.12.2007 na iznos od 20,33 eura

- od dospijeća dana 31.1.2008 na iznos od 20,68 eura

- od dospijeća dana 29.2.2008 na iznos od 20,88 eura

- od dospijeća dana 31.3.2008 na iznos od 21,22 eura

- od dospijeća dana 30.4.2008 na iznos od 20,69 eura

- od dospijeća dana 31.5.2008 na iznos od 40,81 eura

- od dospijeća dana 30.6.2008 na iznos od 41,30 eura

- od dospijeća dana 31.7.2008 na iznos od 40,54 eura

- od dospijeća dana 31.8.2008 na iznos od 40,56 eura

- od dospijeća dana 30.9.2008 na iznos od 40,98 eura

- od dospijeća dana 31.10.2008 na iznos od 44,30 eura

- od dospijeća dana 30.11.2008 na iznos od 42,05 eura

- od dospijeća dana 17.1.2009 na iznos od 44,86 eura

- od dospijeća dana 24.2.2009 na iznos od 45,28 eura

- od dospijeća dana 26.3.2009 na iznos od 45,45 eura

- od dospijeća dana 18.4.2009 na iznos od 44,89 eura

- od dospijeća dana 22.5.2009 na iznos od 44,97 eura

- od dospijeća dana 2.6.2009 na iznos od 44,12 eura

- od dospijeća dana 30.6.2009 na iznos od 43,48 eura

- od dospijeća dana 31.7.2009 na iznos od 43,62 eura

- od dospijeća dana 31.8.2009 na iznos od 43,92 eura

- od dospijeća dana 30.9.2009 na iznos od 43,87 eura

- od dospijeća dana 17.11.2009 na iznos od 43,52 eura

- od dospijeća dana 30.11.2009 na iznos od 44,09 eura

- od dospijeća dana 21.1.2010 na iznos od 44,56 eura

- od dospijeća dana 16.2.2010 na iznos od 45,23 eura

- od dospijeća dana 18.3.2010 na iznos od 45,04 eura

- od dospijeća dana 20.4.2010 na iznos od 45,94 eura

- od dospijeća dana 18.5.2010 na iznos od 45,74 eura

- od dospijeća dana 19.6.2010 na iznos od 46,06 eura

- od dospijeća dana 16.7.2010 na iznos od 49,02 eura

- od dospijeća dana 31.7.2010 na iznos od 48,38 eura

- od dospijeća dana 31.8.2010 na iznos od 4,22 eura

- od dospijeća dana 30.9.2010 na iznos od 4,15 eura

- od dospijeća dana 17.11.2010 na iznos od 4,05 eura

- od dospijeća dana 16.12.2010 na iznos od 4,24 eura

- od dospijeća dana 15.1.2011 na iznos od 4,46 eura

- od dospijeća dana 17.2.2011 na iznos od 4,29 eura

- od dospijeća dana 31.8.2010 na iznos od 4,22 eura

- od dospijeća dana 30.9.2010 na iznos od 4,15 eura

- od dospijeća dana 17.11.2010 na iznos od 4,05 eura

- od dospijeća dana 16.12.2010 na iznos od 4,24 eura

- od dospijeća dana 15.1.2011 na iznos od 4,46 eura

- od dospijeća dana 17.2.2011 na iznos od 4,29 eura,

pa sve do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od 17.853,36 eura (Slovima: sedamnaesttisućaosamstopedesettri eura i tridesetšest centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to zatezne kamate tekuće kako slijedi:

- od dospijeća dana 31.12.2007 na iznos od 0,85 eura

- od dospijeća dana 31.1.2008 na iznos od 6,01 eura

- od dospijeća dana 29.2.2008 na iznos od 8,84 eura

- od dospijeća dana 31.3.2008 na iznos od 13,70 eura

- od dospijeća dana 30.4.2008 na iznos od 6,40 eura

- od dospijeća dana 31.5.2008 na iznos od 3,44 eura

- od dospijeća dana 30.6.2008 na iznos od 6,93 eura

- od dospijeća dana 31.7.2008 na iznos od 1,81 eura

- od dospijeća dana 31.8.2008 na iznos od 2,06 eura

- od dospijeća dana 30.9.2008 na iznos od 5,10 eura

- od dospijeća dana 31.10.2008 na iznos od 28,07 eura

- od dospijeća dana 30.11.2008 na iznos od 12,68 eura

- od dospijeća dana 17.1.2009 na iznos od 32,25 eura

- od dospijeća dana 24.2.2009 na iznos od 35,26 eura

- od dospijeća dana 26.3.2009 na iznos od 36,63 eura

- od dospijeća dana 18.4.2009 na iznos od 32,88 eura

- od dospijeća dana 22.5.2009 na iznos od 33,60 eura

- od dospijeća dana 2.6.2009 na iznos od 27,87 eura

- od dospijeća dana 30.6.2009 na iznos od 23,65 eura

- od dospijeća dana 31.7.2009 na iznos od 24,78 eura

- od dospijeća dana 31.8.2009 na iznos od 27,01 eura

- od dospijeća dana 30.9.2009 na iznos od 26,81 eura

- od dospijeća dana 17.11.2009 na iznos od 24,57 eura

- od dospijeća dana 30.11.2009 na iznos od 28,79 eura

- od dospijeća dana 21.1.2010 na iznos od 32,18 eura

- od dospijeća dana 16.2.2010 na iznos od 37,00 eura

- od dospijeća dana 18.3.2010 na iznos od 35,89 eura

- od dospijeća dana 20.4.2010 na iznos od 42,43 eura

- od dospijeća dana 18.5.2010 na iznos od 41,20 eura

- od dospijeća dana 19.6.2010 na iznos od 43,62 eura

- od dospijeća dana 16.7.2010 na iznos od 64,55 eura

- od dospijeća dana 31.7.2010 na iznos od 60,24 eura

- od dospijeća dana 31.8.2010 na iznos od 76,42 eura

- od dospijeća dana 30.9.2010 na iznos od 71,68 eura

- od dospijeća dana 17.11.2010 na iznos od 64,07 eura

- od dospijeća dana 16.12.2010 na iznos od 80,14 eura

- od dospijeća dana 15.1.2011 na iznos od 100,58 eura

- od dospijeća dana 17.2.2011 na iznos od 86,11 eura

- od dospijeća dana 17.3.2011 na iznos od 91,19 eura

- od dospijeća dana 16.4.2011 na iznos od 84,73 eura

- od dospijeća dana 18.5.2011 na iznos od 85,89 eura

- od dospijeća dana 16.6.2011 na iznos od 113,29 eura

- od dospijeća dana 30.6.2011 na iznos od 114,79 eura

- od dospijeća dana 31.7.2011 na iznos od 137,45 eura

- od dospijeća dana 31.8.2011 na iznos od 125,81 eura

- od dospijeća dana 30.9.2011 na iznos od 113,07 eura

- od dospijeća dana 18.11.2011 na iznos od 111,70 eura

- od dospijeća dana 20.12.2011 na iznos od 110,72 eura

- od dospijeća dana 14.1.2012 na iznos od 116,80 eura

- od dospijeća dana 17.2.2012 na iznos od 122,10 eura

- od dospijeća dana 17.3.2012 na iznos od 122,81 eura

- od dospijeća dana 17.4.2012 na iznos od 119,14 eura

- od dospijeća dana 17.5.2012 na iznos od 121,62 eura

- od dospijeća dana 15.6.2012 na iznos od 123,31 eura

- od dospijeća dana 19.7.2012 na iznos od 120,46 eura

- od dospijeća dana 31.7.2012 na iznos od 121,21 eura

- od dospijeća dana 31.8.2012 na iznos od 119,08 eura

- od dospijeća dana 30.9.2012 na iznos od 114,46 eura

- od dospijeća dana 31.10.2012 na iznos od 119,38 eura

- od dospijeća dana 30.11.2012 na iznos od 121,74 eura

- od dospijeća dana 17.1.2013 na iznos od 120,09 eura

- od dospijeća dana 20.2.2013 na iznos od 110,81 eura

- od dospijeća dana 19.3.2013 na iznos od 118,69 eura

- od dospijeća dana 17.4.2013 na iznos od 119,38 eura

- od dospijeća dana 30.4.2013 na iznos od 116,29 eura

- od dospijeća dana 31.5.2013 na iznos od 106,68 eura

- od dospijeća dana 11.6.2013 na iznos od 10.036,26 eura

- od dospijeća dana 30.6.2013 na iznos od 105,11 eura

- od dospijeća dana 31.7.2013 na iznos od 107,44 eura

- od dospijeća dana 31.8.2013 na iznos od 111,18 eura

- od dospijeća dana 30.9.2013 na iznos od 116,35 eura

- od dospijeća dana 31.10.2013 na iznos od 113,68 eura

- od dospijeća dana 30.11.2013 na iznos od 115,57 eura

- od dospijeća dana 31.12.2013 na iznos od 117,72 eura

- od dospijeća dana 6.2.2014 na iznos od 114,90 eura

- od dospijeća dana 28.2.2014 na iznos od 117,62 eura

- od dospijeća dana 15.4.2014 na iznos od 116,73 eura

- od dospijeća dana 31.5.2014 na iznos od 113,72 eura

- od dospijeća dana 14.6.2014 na iznos od 112,75 eura

- od dospijeća dana 15.7.2014 na iznos od 113,19 eura

- od dospijeća dana 31.7.2014 na iznos od 116,61 eura

- od dospijeća dana 16.9.2014 na iznos od 119,48 eura

- od dospijeća dana 4.10.2014 na iznos od 118,89 eura

- od dospijeća dana 4.11.2014 na iznos od 121,37 eura

- od dospijeća dana 16.12.2014 na iznos od 123,06 eura

- od dospijeća dana 15.1.2015 na iznos od 122,07 eura

- od dospijeća dana 17.2.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 17.3.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 16.4.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 16.5.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 16.6.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 7.7.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 31.7.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 31.8.2015 na iznos od 123,43 eura

- od dospijeća dana 30.9.2015 na iznos od 123,43 eura,

pa sve do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 5.067,45 (pettisućašezdesetsedam eura i četrdesetpet centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 13. lipnja 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 265,45 (dvjestošezdesetpet eura i četrdesetpet centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanih iznosa po osnovi više obračunate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), te po osnovi više plaćene nedospjele glavnice kredita obračunate po tuženiku na dan provedene konverzije u odnosu na preostalu neotplaćenu glavnicu prema prvobitnom otplatnom planu, a koje iznose će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknuo i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika.

Tužitelj od bitnoga navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine, kojim ugovorom mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.300,00 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 4,95% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke.

Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Tužitelj u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 03.02.2016. godine sklopio dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 128-50-4470376, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer sklopljenim dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena, pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Suda EU u predmetu broj C-118/17, te potražuje razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije prema prvobitnom otplatnom planu.

Tužitelj stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tuženiku je nesporno da je s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj 128-50- 4470376, od dana 23.10.2007. godine, te mu je nesporno da su dana 03.02.2016. godine zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Tuženik tvrdi da sudovi u kolektivnom sporu nisu utvrđivali činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već su na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene i posljedično ništetne, pa stoga smatra kako je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne

jer takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Vezano uz nepoštenost ugovornih odredbi tuženik se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03. i 46/07) i to na čl.81.st.1., čl.83., čl.84. i čl. 85., te tvrdi kako je sukladno navedenim odredbama prvo potrebno utvrditi da li su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, a ako nisu da je tada potrebno provesti test poštenosti.

Što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da je ista sadržana u čl.1. i u čl.7. Ugovora o kreditu, te tvrdi kako je ista odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a kako je tužitelju uz ugovor predan i otplatni plan u kojem su anuiteti izraženi u CHF, te kako je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, tuženik smatra da je tužitelju već time obrazloženo i jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika budući da je tako izričito ugovoreno. Tuženik dodatno ističe da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika pri čemu je javni bilježnik sukladno čl.57. Zakona o javnom bilježništvu strankama dužan objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji, pa stoga smatra nedvojbenim kako je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju.

Tuženik smatra kako okolnost jasnoće, razumljivosti i lake uočljivosti predmete odredbe treba cijeniti i s aspekta tužitelja kao potrošača u smislu definicije potrošača prema praksi Suda Europske unije kao osobe koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", pa tuženik smatra kako tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama, te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, tako da tuženik zaključuje kako je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03. i 46/07).

Vezano uz pojedinačno pregovaranje tuženik navodi kako je nudio više opcija u odnosu na valutne klauzule, a potom da je prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika odabrana jedna od ponuđenih opcija.

Tuženik dalje tvrdi kako valutna klauzula nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je ugovorena kao dvostrana klauzula, te da bi u slučaju pada vrijednosti CHF tužitelj bio u obvezi vratiti manji iznos kredita, te da se povećanje vrijednosti valute CHF nije moglo predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora, niti se uzrok povećanja iste ne nalazi u postupanju tuženika, niti je isti ostvario ikakav dodatni profit obzirom da je i sam zadužen u istoj valuti kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu. Vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost, te se ista nalazi u čl.2. predmetnog ugovora o kreditu, te s tim u vezi navodi kako u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, već su sporne bile promjene kamatnih stopa sukladno odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope.

Navodi kako se po čl.2. i čl.9. ugovora tužitelj pristao da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti banke o kreditiranju građana i sve izmjene i dopune, pa smatra kako je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene odredbe odluka banke i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope,

O svakoj promjeni kamatne stope tužitelj je obaviješten, te isti nikad nije imao prigovora odnosno primjedbe na takve promjene, a tuženik je promjenu vršio samo onda kada je za to imao opravdani razlog sukladno tržišnim uvjetima, te kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, te kako je u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, važećim od 2005. do 2009., u kojima su utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa, te su kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, te da je upravo temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa.

Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilokakve isplate jer su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 te Dodatak broj KONV-02/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, te su sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu, slijedom čega potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru. Tuženik nadalje osporava i dio potraživanja s osnova tijeka kamata na pojedinačne iznose, jer tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos budući da tuženik nije bio nepošten jer je u cijelosti postupao u skladu s tada važećim propisima, ugovorom i općim uvjetima kao sastavnim dijelom ugovora, te je kamatnu stopu mijenjao prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, kao i promjena tečaja valute, na koju također nije mogao utjecati. Vezano uz nezakonito obračunatu glavnicu tuženik ističe da je konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu, te da je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju. Navodi kako je tužitelju dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka, te da tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te je na takav izračun pristao i time izrazio svoju slobodnu volju za zaključenje Dodatka i na provedbu konverzije sukladno dostavljenom izračunu.

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, te predlaže da se tužba odbije i da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja pa do isplate.

3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužitelja odlučio posebnim rješenjem poslovni broj: 16. P-1891/2019-17, od 16. veljače 2023. godine (stranica 631-634), te naložio tuženiku da dostavi tužitelju zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužitelja, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 30.08.2023. godine (stranica826-828) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 26.06.2024. (stranica 865- 867), naložio tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora, što je tužitelj i učinio u svojem podnesku od 02.09.2024. godine (stranica 874-880) u kojem ističe određeni tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 1.339,23 eura po osnovi više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,95 % godišnje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i novčanog iznosa od 17.853,36 eura po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je povukao novčani zahtjev za isplatom 4.405,46 eura, za koji iznos je tužena banka više umanjila nedospjelu glavnicu na dan konverzije, te je tuženik je u svojem podnesku od 25.09.2024. godine pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva i zatražio s te osnove naknadu troška (stranica 881-886).

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava priloženih u spisu: Ugovor o kreditu br.: 128-50-4470376, od 23.10.2007. (stranica 16-21), Dodatak br.: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.: 128-50-4470376 od 03.02.2016.. (stranica 24-29), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića od 29.04.2024. (stranica 831-852).

6. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 1.339,23 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnove preplaćenog tečaja u visini od 17.853,36 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Između parničnih stranaka u postupku su nesporne činjenice:

- da su zaključile Ugovor o kreditu br.: 128-50-4470376, od 23.10.2007., na iznos od 83.300,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka br.: KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br.: 128-50-4470376 od 03.02.2016..

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se pravomoćnost presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., proteže i na predmet ovog spora;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja,

11. Vezano uz spornu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

12. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine (stranica 16-21), sud utvrđuje kako je u članku 1. ugovora ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 83.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, u članku 2. ugovora ugovorena je visina kamatne stope od 4,95% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama, u članku 6. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se o stambenom kreditu, te je u članku 7. ugovora ugovoren način otplate kredita u 288 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

14. Iz iskaza tužitelja II proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana za stanovanje u [adresa], kod [adresa], te da u predmetnom stanu nije obavljana nikakva gospodarska aktivnost, niti se je isti iznajmljivao.

15. S druge strane tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljima status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

16. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je kupljen stan za stanovanje tužitelja, te budući da se u stanu nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, sud stoga smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

17. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine (stranica 16-21), utvrđeno je da je vjerovnik bila Raiffeisenbank Austria d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu, koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, bila IV-tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

18. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 23.10.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

19. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine (stranica 16-21), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

20. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

21. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

25. Vezano uz spornu okolnost da li je tužitelj pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03), bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje logo tuženika na vrhu prve stranice, što je sudu notorno poznato, te podaci o tuženikovoj tvrtci, kao i okolnost što se na prvoj stranici ugovora u donjem dijelu nalazi vrsta tuženikovog logotipa (R۰B۰A), kao dio njegovog vizualnog identiteta, te je na dnu svake stranice ugovora naveden tekst "Member of the Austrian Raiffeisen Banking Group" što sve upućuje da je ugovor unaprijed sastavljen i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

27. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je na upit suda odgovorio kako nije sudjelovao u sastavljanju isprave ugovora o kreditu, već da mu je isti bio predan u poslovnici tuženika. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi i da mu prilikom ugovaranja kredita nije dana informacija vezano uz način na koji će se mijenjati ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i tko o tome odlučuje, a vezano uz valutnu klauzulu u CHF-a u poslovnici tuženika mu o tome ništa nije bilo rečeno.

28. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužitelj na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su mu neposredno poznate i kojih se mogao prisjetiti, te u njegovom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njegov iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

29. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine (stranica 16-21), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora.

30. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

31. Okolnost koju ističe tuženik, da je nudio više mogućnosti u odnosu na valutne klauzule (EUR, CHF ili kune), te bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli i odabrati jednu od ponuđenih opcija, ne može se smatrati pojedinačnim pregovaranjem, već eventualno o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika.

32. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na Odluku o kamatnim stopama (čl.2.), kao i na svoje opće akte kojima je regulirano kreditiranje građana (čl.10.st.3.) ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

33. Osim toga u ugovoru o kreditu (čl.2. ugovora) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatnim stopama kreditora.

34. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio samo onda kada je za to imao opravdani razlog sukladno tržišnim uvjetima, te kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a to iz razloga jer predmet ove pravne stvari nije postojanje objektivnog razloga za promjenu visine kamatne stope, već ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu.

35. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj, kao prethodno pitanje, dokazao činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine (stranica 16-21), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

36. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako mu u konkretnom slučaju to pravo pripada.

37. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

38. Uvidom i čitanjem Dodatka br.: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.: 128-50- 4470376 od 03.02.2016.. (stranica 24-29), sud je utvrdio da je predmetni Dodatak zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Dodatkom temeljem čl.19.a do 19.j. istog zakona, te temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije, ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

39. Iz sadržaja predmetnog Dodatka ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 128-50- 4470376, od 23.10.2007. godine, a na takav zaključak upućuje odredba članka 1. stavka 2. Dodatka gdje je izričito navedeno da konverzija kredita temeljem tog Dodatka ne predstavlja obnovu iz čl.145. do 149. Zakona o obveznim odnosima, niti nagodbu iz čl.150. do 159. istog zakona, kao niti bilo koji drugi način prestanka obveze iz glavnog ugovora, osim dio obveze koji je ovom Dodatkom izričito ugovoren, te da postojeća obveza ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog Dodatka odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

40. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

41. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

42. Ovaj sud prihvaća i shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

43. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

44. Prema stajalištu naslovnog suda tužitelj se sklapanjem predmetnog Dodatka nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Dodatka proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.41. ovog obrazloženja.

45. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Dodatka br.: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.: 128-50-4470376 od 03.02.2016. (stranica 24-29), a tužitelj potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 31.12.2007. do 17.02.2011., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 31.12.2007. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Dodatka br.: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.: 128-50-4470376 od 03.02.2016.. (stranica 24-29), tužitelj ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine – op. suda), do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.

46. Čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, od 29.04.2024. (stranica 831-852), vještak je utvrdio da je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita do dana sa kojim je provedena konverzija temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, na ime kamata više uplatio 1.339,23 eura, dok je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 17.853,36 eura.

47. Sud smatra kako je tužitelj podmirio sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 1.339,23 eura s osnove promjene kamatne stope, te u iznosu od 17.853,36 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i te iznose, tako da ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo su navedene preplate predmetom tužbenog zahtjeva, slijedom čega sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru.

48. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužitelj ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te pretplatu s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog osnovnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, banka uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, kao što je to utvrđeno provedenim vještačenjem i navedeno u toč.46. ovog obrazloženja, slijedom čega sud zaključuje da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužitelja.

49. Tužitelj nije istaknuo nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje koje je vještak proveo po njegovom prijedlogu, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 09.08.2024. godine (stranica 870-872) u kojem, osim protivljenja određenom zadatku vještaku, ističe kako vještak u nalazu i mišljenju nije utvrdio iznose anuiteta koje je tužitelj manje platio zbog smanjenja kamatne stope i tečaja CHF.

50. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

51. Sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da bi sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, bio dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih. To iz razloga jer sud, kao prvo, smatra kako u pogledu izračuna razlike radi promjene kamatne stope odnosno smanjenja, tuženikovim smanjenjem kamatne stope, nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, jer se presuda u kolektivnom sporu odnosi na postojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, a ne u njihovom smanjenju, kao i u korištenju ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak posljedično izazivalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, kao drugo, sud odbija kao neosnovan prigovor tuženika da su u nalazu i mišljenju obuhvaćene samo pozitivne razlike, te kako je vještak trebao obuhvatiti i tzv. negativne razlike, obzirom da to nije niti bio zadatak vještaku, te je tuženik radi utvrđivanja istih okolnosti mogao predložiti vještačenje, a što nije učinio, pa stoga nije ovlašten predlagati utvrđivanje istih okolnosti u okviru "dopune" nalaza i mišljenja, već kao zasebni dokazni prijedlog.

Tuženik točno navodi da kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ZOO u čl.323. propisuje da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužitelju iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao, sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev, a kako to nije učinio, sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

52. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.339,23 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 17.853,36 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

53. Sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se glede promjene kamatne stope isti ima smatrati poštenim stjecateljem, pa da stoga tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos budući da je tuženik postupao u skladu s tada važećim propisima, ugovorom i općim uvjetima kao sastavnim dijelom ugovora, te je kamatnu stopu mijenjao prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, kao i promjena tečaja valute, na koju također nije mogao utjecati.

Sud utvrđuje kako se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a to iz razloga što je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je kao IV-tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Kod takvog pravomoćnog utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik nikako ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužitelju zakonske zatezne kamate koje tužitelj potražuje od dana podnošenja tužbe.

Člankom 1115. ZOO/05 propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

54. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 23.10.2007. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, a kako je to sud već prethodno utvrdio.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

55. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P- 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužitelj tužbu podnio dana 11.06.2019. godine, što je utvrđeno iz otisnutog štambilja, a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga sud utvrđuje da zastara za potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

56. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 23.10.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 83.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te redovnu kamatnu stopu od 4,95% godišnje, promjenjivu, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja stana za stanovanje, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka br.: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.: 128-50-4470376 od 03.02.2016.;

- da tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelj nije obeštećen u cijelosti;

- da visina potraživanja tužitelj prema tuženiku iznosi 1.339,23 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 17.853,36 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

57. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).

58. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.).

59. Člankom 324. stavkom 1. ZOO/91 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

60. Člankom 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

61. Člankom 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 propisano je da Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

62. Člankom 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

63. Obzirom da je tužitelj, kao prethodno pitanje, uspio dokazati činjeničnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je su temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/95, u Ugovoru o kreditu broj: 128-50-4470376, od 23.10.2007. godine, djelomično ništetene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukama tuženika iz čl.2. ugovora, i u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak iz čl.7. ugovora.

64. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 1.339,23 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 17.853,36 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

65. Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I i iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose od 1.339,23 eura i 17.853,36 eura koje je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

66. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 1.339,23 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 17.853,36 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

67. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

68. Vezano uz naknadu troškova postupka tuženik u svojem podnesku od 25.09.2025. (stranica 881-886) navodi da tužitelj djelomično povlači tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, u odnosu na određeni tužbeni zahtjev postavljen pod točkom III. tužbe za iznos od 4.730,37 eura, te da pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, te da potražuje trošak uvećan za PDV u iznosu od 3.125,00 eura.

69. Međutim, sud nalazi kako tuženikov zahtjev za naknadom troškova nije osnovan.

70. Naime, iz stanja spisa sud utvrđuje kako je početna vrijednost spora naznačena u iznosu od 110.000,00 kuna / 14.599,50 eura (po fiksnom tečaju konverzije) za ukupno 3 novčana tužbena zahtjeva od čega su dva postavljena u okviru stupnjevite tužbe s neodređenim novčanim iznosom, dok je treći postavljen u određenom novčanom iznosu od 4.730,37 eura.

71. Tijekom postupka tužitelj je nakon prihvaćanja manifestacijsko zahtjeva i provedenog financijskog vještačenja po pozivu suda odredio visinu i za dva neodređena tužbena zahtjeva i naveo novu vrijednost predmeta spora u visini od 19.192,64 eura, te povukao tužbeni zahtjev iz točke III za isplatom iznosa od 4.730,37 eura.

72. Obzirom da je tužitelj time povisio tužbeni zahtjev u odnosu na početni s iznosa od 14.599,50 eura na iznos od 19.192,64 eura, sud smatra kako uslijed djelomičnog povlačenja tužbe nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, kako to navodi tuženik, jer je vrijednost predmeta spora za nepovučeni dio tužbenih zahtjeva iz točke I i točke II povećana.

73. Na dio povučenog tužbenog zahtjeva iz točke III tuženik je pristao, međutim ne pripada mu pravo na naknadu troškova za povučeni dio, jer unatoč što se promijenila vrijednost predmeta spora, njenim povećanjem, a ne smanjenjem, ista činjenica stoga utječe na obračun visine naknade troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

74. Tuženik bi svoje pravo na eventualno priznavanje troškova ostvario u slučaju da se protivio djelomičnom povlačenju tužbe i posljedično smanjenju tužbenog zahtjeva, radi čega bi sud trebao odlučiti o cijelom tužbenom zahtjevu tj. i o onom dijelu koji tužitelj povlači, pa tek ukoliko bi tužbeni zahtjev pod tokom III (a koji je povučen) ocijenio neosnovanim, to bi se tuženiku prilikom odluke o troškovima priznalo kao razmjerni uspjeh u sporu.

75. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

76. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, te obzirom da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 19.192,64 eura, isti je dužan tužitelju nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav 3 obrazložena podneska od 23.09.2021, 15.08.2023. i 03.09.2024. u visini od po 250 bodova, što iznosi 1.500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 3 ročišta dana 16.02.2023, 21.01.2025 i 24.04.2025. . u iznosu po 250 bodova što iznosi 1.500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 875,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 500,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 192,45 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

77. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

78. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 5.067,45 eura, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točkom III izreke ove presude.

79. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

80. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

81. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 13. lipnja 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnica,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.