REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6378/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Davor Domijan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika HS, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 3.678,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na:

-na iznos od 1,09 EUR od 02.08.2007. do isplate,

-na iznos od 1,24 EUR od 02.09.2007. do isplate,

-na iznos od 2,76 EUR od 02.12.2007. do isplate,

-na iznos od 3,25 EUR od 02.02.2008. do isplate,

-na iznos od 4,36 EUR od 02.03.2008. do isplate,

-na iznos od 10,53 EUR od 02.04.2008. do isplate,

-na iznos od 6,60 EUR od 02.05.2008. do isplate,

-na iznos od 2,87 EUR od 02.06.2008. do isplate,

-na iznos od 4,13 EUR od 02.07.2008. do isplate,

-na iznos od 0,63 EUR od 02.08.2008. do isplate,

-na iznos od 01,03 EUR od 02.09.2008. do isplate,

-na iznos od 4,99 EUR od 02.10.2008. do isplate,

-na iznos od 17,96 EUR od 02.11.2008. do isplate

-na iznos od 8,56 EUR od 02.12.2008. do isplate,

-na iznos od 10,22 EUR od 02.01.2009. do isplate,

-na iznos od 19,92 EUR od 02.02.2009. do isplate,

-na iznos od 24,59 EUR od 02.03.2009. do isplate,

-na iznos od 20,15 EUR od 02.04.2009. do isplate,

-na iznos od 21,61 EUR od 02.05.2009. do isplate,

-na iznos od 16,47 EUR od 02.06.2009. do isplate,

-na iznos od 17,91 EUR od 02.07.2009. do isplate,

-na iznos od 16,44 EUR od 02.08.2009. do isplate,

-na iznos od 17,45 EUR od 02.09.2009. do isplate,

-na iznos od 16,38 EUR od 02.10.2009. do isplate,

-na iznos od 15,59 EUR od 02.11.2009. do isplate,

-na iznos od 18,86 EUR od 02.12.2009. do isplate,

-na iznos od 21,45 EUR od 02.01.2010. do isplate,

-na iznos od 23,67 EUR od 02.02.2010. do isplate,

-na iznos od 24,27 EUR od 02.03.2010. do isplate,

-na iznos od 28,11 EUR od 02.04.2010. do isplate,

-na iznos od 27,22 EUR od 02.05.2010. do isplate,

-na iznos od 30,62 EUR od 02.06.2010. do isplate,

-na iznos od 41,91 EUR od 02.07.2010. do isplate,

-na iznos od 40,11 EUR od 02.08.2010. do isplate,

-na iznos od 51,03 EUR od 02.09.2010. do isplate,

-na iznos od 45,93 EUR od 02.10.2010. do isplate,

-na iznos od 40,98 EUR od 02.11.2010. do isplate,

-na iznos od 54,96 EUR od 02.12.2010 do isplate,

-na iznos od 64,68 EUR od 02.01.2011. do isplate,

-na iznos od 55,29 EUR od 02.02.2011. do isplate,

-na iznos od 58,84 EUR od 02.03.2011. do isplate,

-na iznos od 53,76 EUR od 02.04.2011. do isplate,

-na iznos od 55,14 EUR od 02.05.2011. do isplate,

-na iznos od 72,93 EUR od 02.06.2011. do isplate,

-na iznos od 74,42 EUR od 02.07.2011. do isplate,

-na iznos od 2.527,68 EUR od 17.07.2011. do isplate ,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.806,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužiteljica učinila podneskom od 21.05.2024.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 30. studenoga 2022. podnijela tužbu navodeći da je u svojstvu korisnice kredita sa tuženikom kao kreditorom 20. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3209963281, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 21.148,85, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja. Kredit je ugovoren za kupnju novog motornog vozila, a ugovoreni rok otplate je iznosio 84 mjeseca. Ugovorom je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 300,92 CHF uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Na dan isplate kredita (04.07.2007.) kupovni tečaj tuženika u odnosu na CHF je bio 4,4003, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do prijevremene otplate kredita. To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik nije tužiteljici objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnostima koju pruža odredba čl. 502.c ZPP u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju. Tužiteljica predlaže naslovnom sudu da temeljem čl. 12 ZPP-a kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF te navodi da je odredbom članka 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača i članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga tužiteljica predlaže da sud presudom naloži tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos valutne klauzule od 26.821,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara da tužiteljica nije dokazala status potrošača i da se potrošačka svrha na presumira te ističe prigovor zastare, jer je protekao rok od tri godine o izvršenih uplata za otplatu kredita. Nadalje, tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za švicarski franak. Banka nije znala, niti je mogla znati za rast tečaja CHF, te je prilikom sklapanja Ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije. Nadalje tvrdi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

3. Tužiteljica je podneskom od 21.05.2024. (stranica 153-155 spisa), nakon provođenja financijskog vještačenja, precizirala kondemnatorni dio zahtjeva na način da potražuje isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 3.678,59 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečno preplaćene iznose anuiteta tekuće od dana plaćanja do isplate.

4. Tuženik je podneskom od 28. 05. 2024. (stranica 156 spisa) prigovorio navodeći kako je tužiteljica podneskom 21. 05. 2024. preinačila tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu iznosa od 3.678,59 EUR s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, čime je povećala tužbeni zahtjev za iznos od 118,83 EUR s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 26.821,00 HRK/ 3.559,76 EUR. Preinakom tužbe smatra se promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik je naveo da preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je tuženik tužitelju dostavio svu potrebnu dokumentacije. Ukoliko ipak sud dozvoli preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

5. U odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da je tužiteljica podneskom od 21.05.2024.povećala iznos kojeg potražuje i tuženik ispravno ukazuje da se radi o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Međutim, člankom 191. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužiteljica je tužbu preinačila (povećala postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. stavak 2. ZPP-a, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe, jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i zato što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka budući se dokaz - provođenje financijskog vještačenja - izvodi u fazi glavne rasprave (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Ujedno valja ukazati na pravno shvaćanje sa I sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na zastaru na novopostavljeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekid već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u promet po kreditu (stranica 6-10 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (stranica 11-14 spisa), prijepis efektivne kamatne stope (stranica 15-18 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 19 spisa), odabir valute (stranica 44 spisa), promet po kreditu /specifikaciju uplata (stranica 45-49 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 134-139 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 198 spisa).

7.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8.Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njezino potrošačko pravo sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

9.Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 20. lipnja 2007., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 21.148,85 CHF, da je člankom 6. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1-tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12.Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

13.U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

15.Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16.Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

17.U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

18.Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

19.Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

20.U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika koji je sudjelovao u postupku sklapanja Ugovora, već su stranke predložile saslušanje tužiteljice.

21.Tužiteljica je iskazala da je sklopila ugovor s tuženikom negdje u svibnju 2007. e jer je namjeravala kupiti auto na kredit, otišla je u auto kuću Roca gdje su joj ponudili kredit u eurima. Papiri vezani za Ugovor o kreditu došli su u auto kuću Roca te nije ni bila kod tuženika. Navela je da su papiri koji su došli za Ugovor o kreditu bilu u francima, a ne u eurima. Ništa nije pitala u vezi tog ugovora jer je bilo - "uzmi ili ostavi" te je otišla kod bilježnika potpisati navedeni ugovor. Ne zna što znači pojam valutne klauzule, a za objašnjenje navedenog termina nije pitala niti u auto kući kod koje je uzela auto, a niti kod tuženika s kojim sam sklopila Ugovor o kreditu. Navela je da se zbog proteka vremena ne sjeća je li pročitala Ugovor o kreditu. Obzirom da je imala malu plaću, a nitko mi nije htio biti jamac, banci platila 3.000,00 EUR kao osiguranje kredita. Na početku otplatnog razdoblja rata kredita je bila oko 2.000,00 HRK, odnosno čak i manja ali se zbog proteka vremena ne sjeća točno koliko te je nakon određenog vremena rata kredita počela rasti. Kredit je prijevremeno otplatila obzirom da je imala nešto ušteđevine, obzirom da nakon smrti supruga nije mogla sama otplaćivati rate kredita. Ugovor o kreditu je sklopila za kupnju vozila za osobne potrebe. Nitko ju u auto kući nije upozorio da je CHF rizična valuta.

22.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim. Iz iskaza proizlazi da tužiteljica uopće nije bila u prostorijama tuženika, čime niti ne postoji mogućnost da su joj djelatnici tuženika objasnili odredbe o valutnoj klauzuli te ga upozorili na rizičnost koju nosi ugovaranje takve klauzule. Dakle, sud smatra da tužiteljica nije dobila potpune i jasne informacije o uvjetima kreditiranja.

23.U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

24.Tuženik je prigovorio da tužiteljica nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazala.

25.U odnosu na ovu okolnost saslušana je tužiteljica koja je iskazala da joj je automobil bio potreban za osobne potrebe. Nadalje, iz članka 5. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ugovoreno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila marke Renault tip i model Megane Berline Extreme 1.5 DCI.

26.Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je sredstva kredita iskoristila za kupnju automobila kojeg je koristila za osobne potrebe, jer ovakav iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim te ga potvrđuje članak 5. Ugovora o namjenskom kreditu. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

27.Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Dakle, utvrđeno je da su ništetni dijelovi članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.

28.Kako su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

29.Prigovor zastare nije osnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 30. studenoga 2022.

30.Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

31.Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

32.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,20% godišnje, da su ugovorile rok otplate od 84 mjeseca uz otplatu u mjesečnom anuitetu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja. Vještak je mišljenja da je tužiteljica s osnove promjene tečaja preplatila iznos od 3.678,59 eura. Također je nalazom utvrđeno da je za mjesece kada je tečaj CHF bio niži od tečaju u trenutku isplate kredita, tužitelj manje platio iznos od 3,60 eura.

33.Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva.

34.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

35. Slijedom navedenog, sud je dosudio tužiteljici preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 3.678,59 eura, kako je to tužiteljica precizirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

36.Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te točke 6. Ugovora o kreditu. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

37.Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 13.1.2023. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 11.12.2023. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 21.5.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 05.05.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 6.5.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), ukupno 600,00 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura 1.200,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 300,00 eura iznosi 1.500,00 eura. Također joj je priznat trošak plaćen sudske pristojbe na tužbu u iznosu 41,03 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.806,48 eura. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

38. Tužiteljici nije priznat trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

39.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.