REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5502/2024-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu protiv tuženika T.H.R. d.o.o., OIB: 72503658710, Zagreb, Pakoštanska 5, kojeg zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu br. 06/06 sklopljen između kreditora T.H.R. Zagreb d.o.o., Zagreb, Bogovićeva 2, i korisnika kredita IV iz [adresa].

Proglašava se nedopuštenom ovrha ispražnjenjem nekretnina ovrhovoditelja T.H.R. Zagreb d.o.o., Zagreb, Bogovićeva 2, OIB 72503658710, protiv ovršenika ĐV iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj]."

r i j e š i o  je:

I. Tužitelj je dužan nadoknaditi parnični trošak tuženiku iznos od 2.062,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem upućen u parnicu iz razloga koji su navedeni u žalbi ovršenika od 17.05.2017., dakle zbog tvrdnje da je ugovor o kreditu, kao osnov na kojem je temeljen ugovor o fiduciji temeljem kojega je preneseno vlasništvo nad spornim nekretninama i temeljem čega se sada traži ovrha iseljenjem, ništetan. Vezano uz to ističemo da je ovrhovoditelj u odgovoru na predmetnu žalbu odmah istakao tvrdnju da se ovdje radi o presuđenoj stvari obzirom na činjenicu da je spor radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe već vođen, međutim taj prigovor nije osnovan jer je predmet toga spora bilo utvrđenje da je ništetan ugovor o fiducijarnom prijenosu vlasništva, a ovdje se radi o tome da se traži utvrđenje da je ništetan ugovor o kreditu. Iako su ta dva ugovora usko povezana oni su različiti ugovori i odluka o jednome ne može biti protegnuta i na drugi. Predmetna se ovrha temelji na stjecanju vlasništva osnovom ugovora o fiduciji, a koji je ugovor bio osiguranje- za ugovor o kreditu. Kako ugovor o kreditu mogu sklopiti samo banke, to je predmetni ugovor ništetan, pa posljedično tome je ništetan i ugovor o osiguranju tog potraživanja. Naglašavamo da ugovor o kreditu i ugovor o zajmu nisu istoznačnice, radi se o sličnim ali i u bitnome različitim ugovorima: svrha ugovora o zajmu je pozajmljenje novca ili drugih zamjenjivih stvari, koje se vrši sporadično, a ne kao profesionalna djelatnost i koje može biti vršeno i bez naplate kamata. S druge strane, svrha ugovora o kreditu je obavljanje djelatnosti pozajmljivanja novca radi ostvarenja dobiti naplate kamata i raznih naknada. Pravni poredci redovito smatraju da poslovi kreditiranja moraju biti pod posebnim režimom i kontrolom, dok to za „obično" pozajmljivanje nije slučaj. Obzirom da se ovdje radi o tome da je tuženik djelovao kao kreditor, to je za obavljanje takve profesionalne djelatnosti morao imati odobrenje HNB, a što nije imao, niti se zbog toga time smio baviti. Dakle, kako to stranke nesporno sklopile ugovor o kreditu, te kako je Zakonom o bankama iz 2002. koji je u vrijeme sklapanja tog ugovora vrijedio u čl. 5. a nastavno na čl. 3. eksplicitno propisano da kredite mogu davati isključivo banke, to je takav ugovor ništetan. Naglašava se i da u vrijeme sklapanja ovog ugovora još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, ali da ni po njemu (čl. 21. i čl. 21a) ovrhovoditelj ne bi bio ovlašten baviti se poslovima kreditiranja na način kako je to činio. Za takav posao bilo bi mu potrebno i odobrenje Ministarstva financija, a koje nije imao. Pregledom predmetnog ugovora vidljivo je da se po sadržaju doista radi o ugovoru o kreditu, a ne o ugovoru o zajmu, posebno jer se na pozajmljeni iznos naplaćuje mjesečno i kamata i mjesečni troškovi. U čl. 5. je predviđeno da će u slučaju kašnjenja s uplatom na glavnicu biti zaračunata uz redovnu kamatu i zakonska zatezna kamata (dakle kumulativno) te primjena komforne kamatne stope, a što je sve skupa protivno zakonu. Uza sve navedeno je dodatno ugovorena i valutna klauzula, ali samo u slučajevima kada je vrijednost strane valute rasla u odnosu na kunu, čime je dodatno otežan položaj dužnika, a ugovorna obveza učinjena neodređenom, te je sve skupa i time nezakonito. Ugovor čije je pobijanje predmet ove tužbe je usko povezan s spornom ovrhom jer je radi osiguranja toga ugovora sklopljen i ugovor o fiducijarnom osiguranju, te je sada došlo do predmetne ovrhe radi iseljenja. Pri tome se naglašava da se tuženik bez dozvole bavio djelatnošću kreditiranja, te je kao takav očito zlouporabio naivnost i neukost tužitelja jer je kao fiducijari zalog uzeo nekretnine koje su više desetina puta vrednije od danog kredita. Upravo sprečavanje raznih zlouporaba i jest jedan od razlog zbog kojega je bankarski sektor pod posebnim režimom nadzora i upravo zato se ovakvi ugovori ne bi smjeli tolerirati. Ističemo da i sada tuženik ne pokazuje nikakvu namjeru da se jednostavno namiri sa svim troškovima i kamatama, nego i dalje jednostavno insistira na tome da se okoristi nastalom situacijom i ostvari dobit desetinama puta veću od uloženoga. Navedeno je očito i notorno protivno i zakonima i moralu društva, te takav ugovor mora biti proglašen ništetnim. Ovdje se evidentno radi o zelenaškom ugovoru u kojem je vrijednost koju je dao tuženik u apsolutnom nesrazmjeru sa nekretninama koje je uzeo u zalog (i to svaka od dvije preuzete nekretnine!), a namjera tuženika da se okoristi naivnošću i neukošću tužitelja je vidljiva upravo iz toga što takvo desetinama puta veće osiguranje nije uzeo u obliku hipoteke, čime bi bio isplaćen ipak samo za dug, nego u obliku fiducijarnog zaloga, čime mu je omogućeno da nekretnine preuzme za iznos koji predstavlja samo nekoliko postotaka njihove cijene. Svaki bilježnik koji bi tvrdio da je na to jasno upozorio tužitelja bio bi neupitno lažac. Prijedlogom za ovrhu se traži ne samo iseljenje tužitelja nego i zapljena njegovih pokretnina koje se nalaze u kući. Dakle, ne samo da ga tuženik želi izbaciti na ulicu, nego ima namjeru izbaciti ga bez ikakve imovine, maltene golog i bosog. Zahtjev da se zapljenom pokretnina ovrhovoditelj osigura za nekakve troškove postupka nakon što je prisvojio nekretnine od kojih je svaka više nego deseterostruko vrednija od posuđenog iznosa je očito nemoralan i kako takav protivan našem pravnom poretku. Stoga se ponovo traži da se odredi odgoda ovrhe do okončanja ovog postupka jer o ishodu toga postupka ovisi i sporno pravo vlasništva ovrhovoditelja, a iseljenjem bi ovršeniku bila nanesena nenadoknadiva šteta jer ne samo da bi ostao bez krova nad glavom nego i sve druge imovine (pokretnina koje se nalaze u kući), a ovrhovoditelju bi bilo olakšano kuću ovršenika prodati i tako mu onemogućiti povratak i u slučaju da uspije sporni ugovor oglasiti ništetnim. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Tuženik prije svega ističe ističe kako je tužitelj već u više navrata podizao istovjetne tužbe protiv njega (tuženika) radi nedopuštenosti ovrhe ispražnjenjem nekretnine: k. č. br. [katastarska čestica], oranica i k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište [adresa] obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te radi utvrđenja ništetnim različitih isprava u ovom predmetu, kao primjerice Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva broj:

OU-1346/2006 od 29.06.2006.g., međutim svi njegovi prethodni (istovjetni) tužbeni zahtjevi su pravomoćno odbijeni (odnosno odbačeni) što je razvidno iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, posl. broj: P- 2048/15 od 02. prosinca 2015.g., presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj:

Gž-1538/16 od 10. svibnja 2016.g. i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, posl. broj: P-2216/15 od 14. rujna 2016.g. Stoga je očito kako je podnošenje predmetne tužbe radi nedopuštenosti ovrhe (ispražnjenjem nekretnine: k. č. br. [katastarska čestica], oranica i k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište [adresa] obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te predajom navedenih nekretnina slobodnih od osoba i stvari u posjed ovrhovoditelja), o kojoj tužbi i tužbenom zahtjevu je već u više navrata pravomoćno odlučeno, na način da su predmetne (prethodne) tužbe i tužbeni zahtjev odbijeni (odnosno odbačeni), protivno članku 288. stavku 2. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da se parnica ne može voditi ako se utvrdi da je stvar pravomoćno presuđena, pa se sukladno tome predlaže da naslovni sud na temelju cit. članka 288. Zakona o parničnom postupku donesen rješenje kojim se predmetna tužba odbacuje. Slijedom gore navedenog, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te predlaže da sud odbaci (podredno da odbije) tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da nadoknadi tuženiku troškove postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku spisa Ovr-3518/2017, presliku ugovora o kreditu broj: 06/06, priklopljeni spis ovog suda P-2048/2015, P- 2216/2015, iskaz svjedoka FV, iskaz tužitelja, iskaz zz tuženika GV, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužitelj rješenjem Ovr-3518/2017 od 17.7.2017. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe u tom predmetu nedopuštenom. Nesporno je da je tužitelj podnio tužbu dana 6.10.2017. zbog tvrdnje da je ugovor o kreditu kao osnov na kojim je temeljen ugovor o fiduciji temeljem kojega je preneseno vlasništvo nad spornim nekretninama i temeljem čega se traži ovrha iseljenjem ništetnim. Sporno je da li je ništetan ugovor o kreditu sklopljen između stranaka.

5. Uvidom u priklopljene predmete P-2048/2015 i P-2216/2015 sud je utvrdio da je tužitelj podnio tužbu, a radi proglašavanja ništetnim sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva koji je sklopljen između stranaka, a koji je odbijen i odbačen pravomoćno u korist ovdje tuženika. Sud je mišljenja da nije u ovom slučaju presuđena stvar jer u ovom postupku se utvrđuje ništetnim ugovor o kreditu i proglašenje nedopuštenim ovrhe.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. trebao novac za određene potrebe, da je u oglasniku Večernjeg lista vidio oglas za kredite te je otišao u Zagreb u Medulićevu ulicu gdje je bilo sjedište tuženika i zatražio je kredit u iznosu od 2.000,00 eur na što mu je rečeno da se može odobriti kredit u iznosu od 3.000,00 eur. Pristao je na taj kredit i upućen je da ode kod javne bilježnice FV, a što je i učinio. U uredu javnog bilježnika djelatnica mu je predala ugovor o kreditu i druge papire koje je trebao potpisati, a što je on i učinio. Nije čitao ugovor prilikom potpisivanja. Nije znao da potpisuje da predaje cijelo imanje. Nije znao što znači fiducija. Nitko mu nije objasnio što potpisuje pa tako ni javna bilježnica. ZZ tuženika nije bio prisutan u uredu javnog bilježnika. U uredu tuženika se dogovarao sa dvije djelatnice da bi u roku od mjesec dana prodao građevinsko zemljište širine oko 10 m. Tuženik je radi osiguranja naplate svog potraživanja prenio pravo vlasništva na zemljište na kojem se nalazi njegova kuća, te je prenio prava vlasništva na svoje i me i na toj građevinskoj parceli širine oko 10m. Tuženik mu nije naknadno dozvolio da proda građevinsko zemljište. Smatra da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora, prevaren iz razloga što tom prilikom nije bio nazočan zz tuženika već samo dvije djelatnice. ZZ tuženika nije bio nazočan niti kod javnog bilježnika. Radi osiguranja vraćanja iznosa kredita dozvolio je tuženiku da se upiše kao vlasnik nekretnine. Zalog nekretnine je bio u puno većoj vrijednosti od iznosa kredit. Dogovor je bio da će mu dati 3.000,00 eur, a da taj novac vrati tako da proda građevinsko zemljište širine 10m. Navodi da je u vrijeme kada je potpisao predmetni ugovor o kreditu bio nezaposlen. Nakon što je primio navedeni novac htio je prodati navedeno gradilište je ustanovio da je pripisano na tuženika. Navodi da kod javnog bilježnika nije bila javna bilježnica. Smatra da je prevaren jer nije znao da je na tuženika pripisano cijelo njegovo imanje jer je dogovor bio da proda gradilište i vrati novac s kamatama.

7. Iz iskaza zz tuženika GV proizlazi da što e tiče konkretnog ugovora o kreditu o istom nema saznanja, poznato mu je na koji način je tuženik u to vrijeme obavljao kreditnu djelatnost. Obično je bilo tako da se zainteresirani korisnik kredita javi na broj iz oglasnika nakon čega traje komunikacija 3-4 dana jer djelatnici tuženika obavljaju razgovor s osobom na način da prikupljaju podatke o tome da li je osoba u radnom odnosu ili prima mirovinu, što može dati u zalog vraćanje kredita, a nakon toga se od zainteresiranog korisnika tražila dokumentacija. Što se tiče vraćanja zaloga nije mu poznato iz kojeg razloga su založene obje čestice. Poznato mu je da je za korist tuženika potpisano fiducijarno vlasništvo na nekretninama tužitelja temeljem sporazuma radi osiguranja vraćanja kredita.

8. Iz iskaza svjedokinje FV proizlazi da nakon uvida u presliku ugovora o kreditu navodi da je vjerojatno bila njezina prisjednica, a što je vidljivo iz potpisa. ne sjeća se je li imala više takvih ovjera sa tuženikom. Iz preslike teksta navedenog ugovora vidljivo je da je gospodin GV došao ovjeriti presliku ugovora, a original se nalazio kod njih. Nakon uvida u presliku sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva odgovara da su stranke koje su naznačene u ugovoru morale biti nazočne i da se uvijek objašnjava strankama.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 06/06 i uvidom u sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 26.9.2006. koji su sklopili tužitelj kao protivnik osiguranja i tuženik kao predlagatelj osiguranja i potvrdili ga kod javnog bilježnika FV iz [adresa], razvidno je da je tuženik isplatio tužitelju iznos glavnice od 22.300,00 HRK i da je njime osigurana tražbina tuženika prema tužitelju iz ugovora o kreditu broj 06/06 od 26.9.2006. s osnove povrata glavnice u iznosu od 22.300,00 HRK i isplate kamata, i to s prijenosom prava vlasništva nekretninama tužitelja upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s imena tužitelja na ime tuženika. U čl. 2 tog sporazuma ugovoreno je da je tuženik ovlašten učiniti dospjelim neotplaćeni dio kredita, ako tužitelj zakasni s otplatom 2 mjesečna obroka s pripadajućim kamatama. U čl. 9 navedenog sporazuma ugovoreno je pravo tuženika da u slučaju da tužitelj zakasni s plaćanjem, namiri tražbinu prodajom nekretnine. Tužitelj u svom očitovanju javnom bilježniku nije se očitovao o tome na koji način želi da se proda predmetna nekretnina, a na koje je očitovanje pozvan dopisom javnog bilježnika FV. Javni bilježnik je izdao tuženiku potvrdu od 25. srpnja 2008., da je tuženik postao vlasnik navedene predmetne upisane nekretnine, a prema odredbi čl. 277 st. 7. i 8. OZ-a. Tuženik je stekao pravo na pokretnje ovršnog postupka radi predaje predmetne nekretnine u posjed, a prema odredbi čl. 277 st. 11 OZ-a.

10. Sud je stava da je tuženik je bio ovlašten sklopiti s tužiteljem Ugovor o kreditu broj 06/06, tako da neosnovano tužitelj smatra da bi predmetni Ugovor o kreditu, a time i Sporazum radi osiguranja od istog datuma, bio ništetan samim time što tuženik nije banka, pa se neosnovano u tom smislu tužitelj poziva na odredbu čl. 1021. ZOO- a i odredbu čl. 4. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06), koji je Zakon prestao važiti 1. siječnja 2009., danom stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine" broj 117/08, 74/09) Odredba čl. 500. ZOO-a ovlašćuje ugovaranje obveze zajmoprimca da uz glavnicu duguje i kamatu a ugovor o kreditu je po svojem sadržaju i pravnim učincima zapravo ugovor o zajmu, tako da je irelevantno jesu li ugovorne strane takav ugovor nazvale ugovorom o kreditu ili ugovorom o zajmu. Odredba čl. 5. tada važećeg Zakona o bankama, na koju se odredbu poziv tužitelj, je upravo propisivala mogućnost da se nekim drugim zakonom regulira pravo i drugim pravnim osobama, koje nisu banke, na pružanje bankovnih usluga kao što je to odobravanje kredita. Takva je mogućnost i regulirana donošenjem Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 75/09) te je u smislu odredaba iz čl. 2. st. 1. t. 1. al. 1. u vezi s čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik bio ovlašten sklopiti predmetni ugovor o kreditu , budući da je tuženik pravna osoba registrirana za obavljanje djelatnosti davanja zajmova, a koja je činjenica (registrirane djelatnosti) vidljiva s web-stranica sudskog registra trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj. U odnosu na tužiteljeve navode da bi predmetni ugovor predstavljao zelenaški ugovor, valja navesti da. odredbom čl. 329. st. 1. ZOO-a propisane su sljedeće pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjenje da bi ugovor imao karakter zelenaškog, odnosno nemoralnog, a time i ništetnog ugovora: a) mora postojati očiti nerazmjer između obaveza ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora (objektivna pretpostavka), b) mora se raditi o situaciji da je jedna ugovorna strana iskoristila stanje nužde ili teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost druge ugovorne strane, uslijed čega je proistekao nerazmjer uzajamnih davanja, a time ugovor dobio elemente zelenaškog ugovora (subjektivna pretpostavka), te c) mora se raditi o situaciji da je osoba, u čiju je korist ugovoreno nerazmjerno davanje, znala ili morala znati da se druga strana nalazi u takvoj situaciji. Sud zaključuje da tužitelj svojim iskazom nije iskazao zašto je po njemu ugovor o kreditu ništetan jer iskazuje da nije znao što znači fiducija i da mu to nije objasnila javna bilježnica, a niti zemljišta koja je dozvolio tuženiku da se upiše fiducijom bio prevaren ne odnosi se na ugovor o kreditu jer u člancima navedenog ugovora ne spominje se fiducija nego u sporazumu radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva, a za koje je pravomoćno odbijen da se proglašava ništetnim navedeni sporazum.

11. Iskazom zz tuženika sud je utvrdio da što se tiče ovog ugovora o kreditu za isti nema saznanja stoga sud nije uzeo u obzir kao relevantan dokaz. Iskazom javne bilježnice Zorice Čavajda sud je utvrdio da nije bila prilikom ovjere potpisa nego je bila njena prisjednica.

12. Iskazom tužitelja sud zaključuje da tužitelj nije imao primjedbi u odnosu na ugovor o kreditu,a koji je prihvatio svojim potpisom te primio pozajmljeni iznos u kojem se obvezao da će vraćati, a kako je navedeno u čl. 2 ugovora o kreditu.

13. Iskazom tužitelja u kojem navodi da se radi o zabludi i prijevari prilikom sklapanja predmetnog ugovora i predmetnog sporazuma radi osiguranja sud je mišljenja da se radi o razlozima pobojnosti pravnog posla u smislu odredbe čl. 280 i čl. 284 ZOO-a te je ugovorna strana koja se poziva o navodima prijevare i zablude prilikom sklapanja navedenog ugovora i sporazuma, je bila dužna ishoditi sudsko poništenje pobojno pravnog posla, a što nije učinila jer je protekao prekluzivni rok iz čl 335 ZOO-a stoga pobojan poravni posao konvalidira i postaje valjan. Stoga se tužitelj ne može pozivati na zabludu i prijevaru,a koji su razlozi za pobojnost pravnog posla. U ovom slučaju su tužiteljeve tvrdnje o nesrazmjeru vrijednosti osigurane tražbine i nekretnine prenesene na tuženika radi osiguranja, a kojim tvrdnjama tužitelj ukazuje na prekomjerno oštećenja, a prema odredbi čl. 375 st.1 ZOO-a, prema kojoj odredbi oštećena ugovorna strana može tražiti poništaj pravnog posla kojim je oštećena u roku od godine dana od sklapanja tog pravnog posla.

14. Uvidom u sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 26.9.2006., a koji je potvrđen od javnog bilježnika FV **.**.2006. razvidno je da je njegova svrha bila zasnivanje javno bilježničkog osiguranja tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini, a prema odredbama čl. 274-278 koji je u svezi s čl. 279 OZ-a. Prema navedenim odredbama nije propisano ograničenje vrijednosti nekretnine, koja se prenosi na vjerovnika u svrhu osiguranja, u odnosu na visinu osigurane tražbine.

15. Cijeneći iskaz tužitelja da je primio pozajmljeni iznos novca iz ugovora o kreditu i da pozajmljeni novac nije vraćao jer je nezaposlen i nije imao novaca, tužitelj nije ispunio svoju obvezu prema tuženiku, a niti je kontaktirao tuženika radi podmirenja duga, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 329 st. 1 ZOO-a da bi navedeni ugovor o kreditu imao obilježja zelenaškog ugovora, budući da tužitelj nije dokazao da je do sklapanja tog ugovora došlo na način da je iskoristio stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost tužitelja.

16. Sud zaključuje da predmetni pravni posao nije zahvaćen razlozima iz čl. 322 st. 1 ZOO-a zbog kojih bi ugovor bio ništetan stoga je valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u odnosu na utvrđenje da je ništetan ugovor te da se iz navedenih razloga proglašava nedopuštenom ovrha ispražnjenjem nekretnina ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja.

17. Sud je dosudio tuženiku parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a iznos od 2.062,50 eur, a koji se sastoji od: odgovor na tužbu 100 bodova, ročište 3.7.2018. 100 bodova, ročište 18.9.2019. 100 bodova, ročište 31.3.2021. 100 bodova, ročište 8.6.2022. 50 bodova, , ročište 1.2.2023. 25 bodova, ročište 12.5.2023. 100 bodova, ročište 3.10.2023. 100 bodova, ročište 12.9.2024. 50 bodova, ročište 2.4.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.650,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 412,50 eur.

U Zagrebu, 13. lipnja 2025. godine

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika