Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-161/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012088200, sklopljenog dana 13.11.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 15.11.2006. godine po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-856/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 170,90 EUR-a (sedamstodevedesetčetirieura- pedesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. studenog 2006. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2008. god. od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, da tužitelju TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od iznosi 201,55 EUR-a (dvjestojedaneuro-pedesetpetcetni) sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13. studenog 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012088200, potvrđen dana 15. studenog 2006. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-856/06, prema kojem je tuženik, kao kreditor, njemu, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.729,41 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 11. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 1,50% jednokratno, od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Isto tako, navodi da mu je tuženik prilikom isplate kredita dana 16. studenog 2006. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 170,90 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“, ističe, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji, on, kao potrošač, nije imao utjecaja. Navedena odredba, navodi, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev i tužbu, a potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj u podnesku od 6. ožujka 2025., navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te da ističe prigovor zastare. Tuženik je prigovorio i naznačenoj visini predmeta spora, navodeći da Zakon o parničnom postupku određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ako isti glasi na isplatu se radi o vrijednosti koja se isplatom traži, a s obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 170,90 eura bi to trebala biti i vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012307451 koji je zaključen 27. veljače 2007. (dalje u tekstu: Ugovor), povrijeđena njegova prava, kao potrošača, niti je, ističe, tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te dodaje, prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane njega, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Isto tako, tuženik ističe da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, koja je plaćena prilikom obrade kredita, odnosno 2007. te je, dodaje, danom pokretanja tužbe 2025. to potraživanje u zastari. Do prekida zastare, ističe, nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelju za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 18.915,93 CHF, a naplaćena je sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 170,90 eura, koja predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznos ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ističe i da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim jasni, nedvosmisleni i transparentni, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ista mu je bila jasno predočena i obrazložena te točno izračunata, te ju je odmah i platio. Dakle, tuženik ističe, radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi koju je tužitelj jasno mogao shvatiti i ocijeniti ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, a da se radi o jasnim odredbama, proizlazi iz toga što je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, te je lako uočljiva jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu, čime je ističe ostvaren zahtjev transparentnosti; te bi se, navodi, u ovom predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. U odnosu na prigovor zastare, tuženik navodi, kako nije određen posebni zastrani rok, pa restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina. Navodi i da prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze, a s obzirom na navedeno ističe od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine, odnosno više od 12 godina, tako da je potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, navodi da je jasno da je tužitelj bio više nego informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač.

2.1. Tijekom postupka tuženik u podnesku od 25. veljače 2025. navodi da je plaćanje naknade zakonom je regulirano, te nije neuobičajeno, te je tuženik sukladno primjenjivim propisima ugovorio naknadu na koju je tužitelj pristao, te koja je tužitelju bila jasna, nedvojbena i transparentna. U konkretnom slučaju vjerovnik je pojedinačna fizička osoba, konkretno tužitelj, dužnik je banka ovdje tuženi. Iz naprijed navedenih zakonski odredaba jasno je vidljivo tko je vjerovnik a tko dužnik. Kako su zakonske odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja imperativnog karaktera iste se moraju primijeniti upravo onako kako glase. Slijedom naprijed navedenog jasno je vidljivo da pravilnom primjenom kogentne zakonske norme nije došlo do prekida zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari. Također, zakonom je određeno i sukladno je svoj dosadašnjoj praksi VSRH da zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. Dakle zastara za svaki pojedinačni novčani iznos specificiran je počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog iznosa te je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje za ove vrste isplate. Taj rok nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu ovo nije bilo predmetom kolektivnog spora, te je zastarni rok protekao i prije tog spora te je nastupila zastara.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 4-8), Knjigovodstvenu karticu (list spisa 10-21), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik nije osporavao visinu, a sukladno čemu je tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 13. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 170,94 eura iz razloga što se tuženik u odgovoru na tužbu protivio visini predmeta spora koju je naznačio tužitelj u tužbi. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 170,94 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o osiguranju i isplate iznosa od 170,90 EUR-a, a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 9012088200.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9012088200., 13. studenog 2006. u iznosu od 18.729,41 CHF, te da je naplaćena naknada za obradu kredita plaćena 17. studenog 2006. u iznosu od 170,90 EUR-a.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

9. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 4-8) proizlazi da su čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

10. Iz Knjigovodstvene kartice (list spisa 10-21) proizlazi da je tužitelj 16. studenog 2005. platio tuženiku iznos od 1.287,67 kn/170,90 EUR-a.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio u auto kući OPEL i tražio je automobil. Kada sam se dogovorio s njima u auto kući rekli su mu da se javim u PBZ banku d.d. Kada je došao u banku rekao je zbog čega je došao, a oni su mu rekli da imaju pripremljen Ugovor te su mi ga dali da ga pročitam. Pročitao je Ugovor i vidio je odredbu o naknadi te je pitao može li bez te odredbe o naknadi sklopiti Ugovor, a rekli su mu da ne može, da je to uobičajeno da bude u Ugovoru. Nisu mu obrazložili što čini tu naknadu, kako su istu izračunali, koji se troškovi plaćaju navedenom naknadom, ali su mu rekli da je mora platiti. Ne sjeća se na koji je način plaćena navedena naknada. Automobil je kupio za osobne potrebe. U to vrijeme nije imao OPG, obrt ili neku pravnu osobu u svom vlasništvu, kao ni sada.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj, na temelju iskaza tužitelja, da nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Naime, tužitelj je iskazivao da je u ugovoru vidio odredbu o naknadi te je pitao može li bez te odredbe o naknadi sklopiti Ugovor, a rekli su mu da ne može, da je to uobičajeno da bude u Ugovoru. Nisu mu obrazložili što čini tu naknadu, kako su istu izračunali, koji se troškovi plaćaju navedenom naknadom, ali su mu rekli da je mora platiti. Navedena odredba nije bila razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određeno da se mora platiti naknada, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač, te da je aktivno legitimiran.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara, nego je mu je čak rečeno da bez navedene naknade nije moguće sklopiti ugovor o kreditu.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu rekli koji iznos mora platiti, nisu mu rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl.11. st. 3. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ", stoga je navedena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, a sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

23. Budući da je predmetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, a koja naknada za obradu kredita je naplaćena 16. studenog 2006. u iznosu od 170,90 EUR-a.

24. Na iznos od 170,90 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 16. studenog 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl.11. st. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

26.1. Prije svega, potrebno je reći da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR-a, te je ovaj sud na ročištu održanom 13. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 170,90 EUR-a a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci.

26.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 13. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 6. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, te trošak sudske

1 0

pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 201,55 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1.

2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

26.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe na presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika