REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4204/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice odvjetnice Patricije Đurić, te punomoćnice tuženika odvjetnice Nere Gajdarov Beg, dana 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice DD (ranije DDF), kao korisnice kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 29.750,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,76 EUR od 2. travnja 2009. do isplate,

- 31,93 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 24,66 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 18,27 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 20,50 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 25,24 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 22,54 EUR od 2. listopada 2009.do isplate,

- 19,91 EUR od 3. studenoga 2009. do isplate,

- 25,95 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 31,68 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 37,71 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 36,13 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 46,28 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 43,67 EUR od 6. svibnja 2010. do isplate,

- 48,78 EUR od 8. lipnja 2010. do isplate,

- 77,54 EUR od 9. srpnja 2010. do isplate,

- 70,99 EUR od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- 95,94 EUR od 9. rujna 2010. do isplate,

- 82,59 EUR od 8. listopada 2010. do isplate,

- 72,85 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- 102,48 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 120,79 EUR od 8. siječnja 2011. do isplate,

- 107,51 EUR od 8. veljače 2011. do isplate,

- 109,46 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 99,92 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- 102,87 EUR od 7. svibnja 2011. do isplate,

- 135,29 EUR od 8. lipnja 2011. do isplate,

- 139,85 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 175,74 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 162,71 EUR od 10. rujna 2011. do isplate,

- 142,41 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,

- 141,88 EUR od 10. studenoga 2011. do isplate,

- 139,66 EUR od 10. prosinca 2011. do isplate,

- 147,03 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 155,15 EUR od 9. veljače 2012. do isplate,

- 155,39 EUR od 9. ožujka 2012. do isplate,

- 150,29 EUR od 7. travnja 2012. do isplate,

- 152,36 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,

- 155,40 EUR od 9. lipnja 2012 . do isplate,

- 152,12 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 152,40 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- 149,38 EUR od 8. rujna 2012. do isplate,

- 143,78 EUR od 2. listopada 2012 . do isplate,

- 150,60 EUR od 10. studenoga 2012. do isplate,

- 153,09 EUR od 8. prosinca 2012. do isplate,

- 152,09 EUR od 9. siječnja 2013. do isplate,

- 142,13 EUR od 9. veljače 2013. do isplate,

- 149,03 EUR od 2. ožujka 2013. do isplate,

- 150,62 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 147,51 EUR od 10. svibnja 2013. do isplate,

- 138,33 EUR od 8. lipnja 2013. do isplate,

- 132,62 EUR od 9. srpnja 2013. do isplate,

- 137,68 EUR od 9. kolovoza 2013. do isplate,

- 141,16 EUR od 7. rujna 2013.do isplate,

- 150,06 EUR od 8. listopada 2013. do isplate,

- 145,16 EUR od 9. studenoga 2013. do isplate,

- 147,35 EUR od 7. prosinca 2013. do isplate,

- 149,15 EUR od 10. siječnja 2014. do isplate,

- 152,57 EUR od 8. veljače 2014. do isplate,

- 23.383,53 EUR od 27. veljače 2014. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice DD (ranije DDF), kao korisnice kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.323,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od ‭‭1.458,08 EUR, te isplatu iznosa ‭1.321,38 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 173,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na niže navedene iznose, te se odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika do visine navedenog iznosa od 173,00 EUR te zakonskih zateznih kamata tekućih na zatražene iznose od:

- 3,32 EUR od 2. ožujka 2007. do isplate,

- 0,81 EUR od 2. travnja 2007. do isplate,

- 1,69 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate,

- 9,70 EUR od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 12,87 EUR od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 14,32 EUR od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 11,55 EUR od 2. rujna 2007. do isplate,

- 16,25 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- 16,77 EUR od 2. studenoga 2007. do isplate,

- 13,09 EUR od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 12,68 EUR od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 5,95 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- 6,30 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 10,38 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 4,87 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 13,66 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- 12,36 EUR od 2. listopada 2008. do isplate,

- 6,43 EUR od 2. studenoga 2008. pa do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.462,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. svibnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 2. siječnja 2007., kao korisnica kredita, s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, s time da je ugovorna strana, kao sudužnik, bio i VD. Tužiteljica je, nadalje, navela da joj je tim Ugovorom odobren kredit u iznosu od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje. Tužiteljica je isto tako navela da je 26. veljače 2014. izvršila prijevremenu isplatu kredita, te da je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-6304/2018 utvrđena ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i da je tuženiku naložena isplata preplaćenih iznosa s osnove restitucije za ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koju obvezu je tuženik izvršio. Stoga je tužiteljica navela da ovom tužbom potražuje razliku preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF. Tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli te naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništeni jer su protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je još istaknula da je prilikom otplate dovedena u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kunu na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika, niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Istaknula je da nikad nije bila upozorena da bi nižu početnu kamatnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, te da prilikom zaključenja Ugovora, nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje Ugovora, dok je tuženik kao banka to znao ili mogao znati. Stoga smatra da tuženik prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Također je navela da nije dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu ako bi njezino ugovaranje bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima kao što je Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojoj je navedeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dodala je i da joj je tuženik nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen kao sigurna valuta, da nije bila upozorena na rizike koji su postojali za nju kao potrošača, da joj nije spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute, te da stoga nije mogla razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav Ugovor ili ne. Još je istaknula da navedene odredbe nisu bile razumljive i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te da su stoga nepoštene i posljedično ništetne. Pojasnila je i da su bitni elementi Ugovora o kreditu bili neizvjesni, te da je rizik preuzela tužiteljica, a da toga u trenutku sklapanja Ugovora nije bila svjesna, dok je tuženik nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak na nepošten način potaknuo tužiteljicu, kao potrošača, na sklapanje Ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je takvo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade i to ekstra profita banke jer je za tužiteljicu nastalo enormno povećanje iznosa otplate kredita, iskazano u kunama. Osim toga, smatra da je valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete, kao i da je protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

2. U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, odnosno na odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu tužiteljica je navela da je aktima banke koji se primjenjuju na sve što nije regulirano Ugovorom, tužiteljica preuzela, u slučaju prijevremene otplate kredita, ispuniti neodređenu obvezu jer visinu takve naknade određuje sam tuženik sukladno svojim odlukama, a čime je uspostavljena neravnoteža među ugovornim strankama pa smatra da je takva odredba nepoštena i time ništetna. Nadalje je navela da tom odredbom tuženik nije učinio jasnim i razumljivim tužiteljici o kakvim se troškovima radi i u kojoj visini će ih tužiteljica morati snositi, te kakvim načinom obračuna će se oni uopće utvrditi, čime je odluka o tome prepuštena u potpunosti na diskreciju tuženika. Isto tako je navela da odlukom banke tuženik unosi odredbe koje naziva "naknadom" za prijevremenu otplatu kredita, a koja faktički predstavlja izmaklu dobit radi gubitka kamate i to u neodređenoj i neodredivoj visini. Pored toga tužiteljica smatra da je ta odredba ništetna i iz razloga što je ugovorena protivno kogentnoj zakonskoj normi Zakona o obveznim odnosima jer u naravi ista predstavlja naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate, dok se u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a jasno navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužiteljica je još navela da je pravo na prijevremenu otplatu kredita njezino ovlaštenje kao korisnice kredita kojim ona ne čini protupravnu radnju, a prema općim pravilima o odgovornosti za štetu ona može tuženiku dugovati samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Isto tako smatra da ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog bogaćenja tuženika i povrede načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. Zakona o obveznim odnosima) jer tuženik u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje uslugu stavljanja novca na raspolaganje tužiteljici, a koju u pogledu prijevremenog otplaćenog iznosa nije niti izvršio.

3. Stoga je tužiteljica, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, tražila da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, kao kreditora, te VD, kao sudužnika. Nadalje, tužiteljica je tim tužbenim zahtjevom od tuženika s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potraživala isplatu iznosa od 31.208,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je isto tako tražila i da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. navedenog Ugovora o kreditu, te je od tuženika s osnove plaćenog iznosa na temelju iste odredbe potraživala isplatu iznosa od 2.644,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2014. do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 25. ožujka 2025. konačno postavila tužbeni zahtjev, te istim traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, kao kreditora, te VD, kao sudužnika. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznos od 29.750,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Isto tako tužiteljica tim tužbenim zahtjevom traži i da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. navedenog Ugovora o kreditu te od tuženika s osnove plaćenog iznosa na temelju takve odredbe potražuje i isplatu iznosa od 1.323,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2014. do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Nadalje je tužiteljici osporio status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovom postupku, a s obzirom na to da je tužiteljica diplomirani ekonomist, te da je kroz svoje obrazovanje stekla barem minimum informacija koje s potrebne za razumijevanje osnovnih pojmova kao što je npr. valutna klauzula. Tuženik je, također, istaknuo prigovor zastare utuženih iznosa navodeći da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, te da zastrani rok od pet godina teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, odnosno od dana sklapanja Ugovora o kreditu, pa da je u ovom slučaju zastara nastupila još 2012. Dodao je i da bi se u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju rok pet godina od kada je šteta nastala, te da je, s obzirom na to da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koje su tužiteljici navodno prouzročile štetu, protekao i subjektivni i objektivni rok zastare. Isto tako tuženik je naveo da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o valutnoj klauzuli iz razloga što je Ugovor o kreditu sklopljen s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. prije nego što je došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženiku. Istaknuo je i da se u parnici Potrošač nije odlučivalo o nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba koje je s potrošačima sklopila Slavonska banka d.d. veći isključivo njezin pravni sljednik, ovdje tuženik. Isto tako je naveo da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Zakon o zaštiti potrošača nije davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokreću parnice te tuženik smatra da nema mjesta pozivanju na navedene presude donesene po kolektivnoj tužbi. Tuženik je još naveo da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga ne može biti podvrgnuta testu poštenja. Dodao je da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagala s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalne ekonomske posljedica koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Još je naveo da je javni bilježnik tužiteljici protumačio Ugovor o kreditu te joj objasnio smisao i posljedice sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, ali i odredbu o načinu promjene kamatne stope. Osim toga tuženik je naveo i da je zaposlenik banke tužiteljici objasnio ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, te da je u svojim oglasima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Također je naveo i da su guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite u CHF. Tuženik je nastavno naveo da valutna klauzula nije bila novost u hrvatskom pravnom sustavu i da je općepoznata činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česta pojava na prostorima Republike Hrvatske. Tuženik je još naveo da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena i da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je da u prilog tome da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu nepoštene govori i činjenica da je tužiteljici na temelju odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu omogućena promjena valute po njezinom izboru i to u bilo kojem trenutku tijekom oplate kredita. U odnosu na odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu tuženik je naveo da ista odredba nije ništetna, niti protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da je sporno je li tužiteljica platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.644,48 EUR. Tvrdi da je naplata naknade za prijevremenu otplatu u skladu s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, te da navedena zakonska odredba ne isključuje pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Isto tako tuženik je naveo da bi iznos koji bi tuženik naplatio tužiteljici na ime takve naknade odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima budući da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također je naveo da je naplata navedene naknade u skladu s europskom pravnom stečevinom i praksom ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u drugim zemljama Europske unije. Smatra da tužiteljica nema pravo pozivati se na ništetnost ugovorne odredbe iz odredbe čl. 9. jer je uzrok ništetnosti manjeg značaja i jer je Ugovor u cijelosti ispunjen. Još je naveo da je tužiteljica već utužila dio iznosa na koji se odnosi ova tužba jer se pred ovim sudom vodio postupak pod poslovnim brojem P-6304/2018 radi utvrđenja ništetnim odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te da tužiteljica u ovom postupku može potraživati jedno tečajnu razliku u odnosu na temeljne iznose anuiteta. Tuženik tvrdi da nije bio nepošten stjecatelj te da tužiteljica stoga nema pravo na zatezne kamate od dana kada je sporna naknada naplaćena, a pri tome ističe da ga tužiteljica prije podnošenja tužbe nije pozvala na vraćanje utuženog iznosa. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Tuženik je u podnesku od 27. ožujka 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 173,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, a kao je to navedeno u t. VI. izreke ove presude.

7. U podnesku od 10. travnja 2025. tuženik je naveo da se protivi povlačenju tužbe u dijelu u kojem je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, dakle u iznosu od 2.779,46 EUR.

8. Imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (Su IV-16/2021-8) prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, valja odlučiti i o zahtjevu za isplatu iznosa od 1.458,08 EUR (s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli), te isplatu iznosa ‭1.321,38 EUR (s osnove plaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita) s pripadajućim zateznim kamatama. Ovo imajući u vidu da je tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska od 25. ožujka 2025. kojim je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev za navedene iznose, naveo da se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe.

‭‭‭‭

9. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-755/2021-2 od 30. studenog 2021. (str. 12-19 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1554/2022-2 od 26. travnja 2022. (str. 20-22 spisa), presudu ovoga suda poslovni broj P-6304/18- 21 od 16. ožujka 2021. (str. 23-33 spisa), presliku nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještak Mladena Bačića od 1. rujna 2020. izrađenog u predmetnu ovoga suda broj P- 6304/2018 (str. 39-45 spisa), presliku Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 od 2. siječnja 2007. (str. 46-53 i 141-149 spisa), presliku pregleda prometa za klijenta (str. 54-62 spisa), presliku otplatnog plana (str. 96-101 spisa), presliku izjave svjedoka VDF od 24. kolovoza 2020. (str. 238-242 spisa), preslike novinskih članaka (str. 243-262 spisa), presliku Biltena Hrvatske narodne banke iz siječnja 2019. (str. 263-390 spisa), presliku odobrenja za smanjenje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita (str. 581-583 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (str. 610-616 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 724-725 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

10. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim, a prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika neosnovanim.

11. Prije svega, valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz ZZP-a i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz ZZP-a nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što je što je otplaćen.

12. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Ovdje još valja reći da se neosnovani navodi tuženika da se utvrđenja iz navedenog postupka ne mogu primijeniti na konkretan slučaj jer navedenom presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nisu obuhvaćeni ugovori koje je zaključivala Slavonska banka d.d. Naime, iz rješenja Hrvatske narodne banke broj O-744-020/12-08/ŽR od 9. prosinca 2008., ("Narodne novine" broj 15/2009.) proizlazi da su Slavonska banka d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb podnijeli Hrvatskoj narodnoj banci prijavu namjere provedbe koncentracije te dvije banke, te da je pravni temelj koncentracije Ugovor o pripajanju sklopljen 18. lipnja 2008. u Zagrebu, kao i da je pravni oblik koncentracije pripajanje Slavonske banke d.d. Osijek Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i da će nakon provedenog postupka pripajanja, Slavonska banka d.d. Osijek prestati postojati kao pravna osoba, dok će sva njezina prava, obveze i imovina prijeći će na Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb, te je ocjenjena dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek, banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, a koji sada posluje pod tvrtkom Addiko Bank d.d. Nadalje, iz javno dostupnog sudskog registra je utvrđeno da je Slavonska banka d.d. Osijek, pripojena društvu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na temelju Odluke glavne skupštine društva Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb, kao i odluke Glavne skupštine društva Slavonske banke d.d. Osijek kojima je dano odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., nakon čega je Trgovački sud u Osijeku brisao subjekt Slavonska banka d.d. rješenjem poslovni broj Tt-09/183-8 od 22. listopada 2009.

14. Stoga činjenica da se u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ne spominju izričito ugovori o kreditu, koje je s potrošačima sklapala Slavonska banka d.d. Osijek nije od utjecaja na pozivanje tužitelja na gore navedene presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se iste odnose na tuženika na kojeg su pripajanjem prešla sva prava i obveze Slavonske banke d.d. Osijek.

15. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007. (str. 46-53 i 141-149 spisa; dalje Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti tužiteljica, kao korisnica kredita i založni dužnik, sklopila s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao kreditorom, uz sudjelovanje VD kao sudužnika i založnog dužnika. Nadalje je utvrđeno da je tim Ugovorom o kreditu prednik tuženika odobrio tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, uz 10% depozita u odnosu na iznos odobrenog kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Navedenim Ugovorom o kreditu je ugovoren i rok otplate od 25 godina, te kamata od 4,30% dekurzivno godišnje, kao i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije dospijeća (čl. 3. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom tog Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 5. ugovoreno da korisnik kredita može kreditoru ponijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu i to najmanje mjesec dana prije dospijeća sljedećeg anuiteta, te da će kreditor taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja aneksa tom Ugovoru, s time da će se izmjena valutne klauzule vršiti sukladno internim aktima kreditora i koeficijentu konverzije na dan izvršenja konverzije, najviše jednom godišnje. U istom članku je još navedeno da je korisnik kredita upoznat i da prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope. Nadalje, u odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti kreditora najmanje 30 dana unaprijed, te se u tom slučaju korisnik kredita obvezao izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi kreditora na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Konačno je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava u uredu javne bilježnice Lidije Perić u Osijeku 18. siječnja 2007., pod brojem OU-73/07, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice i VD, da je istima isprava pročitana, te da su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

16. Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj P-6304/2018-21 od 16. ožujka 2021. (str. 23-33 spisa) utvrđeno je da je ista donesena u pravnoj stvari tamo i ovdje tužiteljice, protiv tamo i ovdje tuženika, te da su u t. I. izreke te presude utvrđeni ništetnim dijelovi odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika (ranije Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora i to dio odredbe čl. 4. st. 1. koji glasi:„promjenjiva“ i dio odredbe čl. 4. st. 2. koji glasi:"Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ovog Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru". Nadalje je utvrđeno da je istom presudom naloženo tamo i ovdje tuženiku isplatiti tamo i ovdje tužiteljici s osnove preplaćenog iznosa na temelju navedene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 66.238,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.530,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2021. do isplate (t. II. izreke presude), dok je zahtjevi tužiteljica za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, te tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, odbijeni kao neosnovani (t. III. i IV. izreke). Uvidom u presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-755/2021-2 od 30. studenog 2021. (str. 12-19 spisa) utvrđeno da je istom odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je gore navedena presuda ovog suda poslovni broj P-6304/2018-21 od 16. ožujka 2021., s time da je nepobijanom dijelu pod t. III. ostala neizmijenjena, te su odbijeni i zahtjevi za naknadom troška žalbenog postupka. Uvidom u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1554/2022-2 od 26. travnja 2022. (str. 20-22 spisa) utvrđeno je da je istim odbačen kao nedopušten prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv navedene presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 755/2021-2 od 30. studenog 2021. Slijedom iznesenog tuženik neosnovano ističe prigovor presuđene stvari pozivajući se na navedenu presudu i to iz razloga što je u konkretnom slučaju predmet spora ništetnost odredaba u dijelu u kojima je glavnica i otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak (dio odredba čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu), te naknada za prijevremenu otplatu kredita (dio odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu) i povrat iznosa plaćenih od strane tužiteljice tuženiku na temelju tih odredaba, dok je predmet postupka u predmetu ovoga suda poslovni broj P-6304/2018, dakle, bilo utvrđivanje ništetnosti odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu) i isplata preplaćenih iznosa na temelju te odredbe. Dakle, u navedenim predmetima se ne radi o istom zahtjevu (čl. 333. st. 2. ZPP-a), te je stoga prigovor presuđene stvari neosnovan.

17. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s tuženikom 2007. zaključila predmetni Ugovor o kreditu u poslovnici u Osijeku. Radilo se o stambenom kreditu koji je podigla radi adaptacije kuće koju su njezin bivši suprug i ona koristili isključivo za stanovanje te je nikada nisu koristili u bilo kakve poslovne svrhe. Nadalje je navela da se odlučila za podizanje kredita uz valutnu klauzulu u CHF jer su njezin suprug, koji je bio sudužnik, i ona bili kreditno sposobni jedino za podizanje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a prije podizanja kredita se raspitivala u više banaka gdje je, također, imala samo mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Djelatnik tuženika joj je prilikom zaključenja Ugovara o kreditu rekao da kredit uz valutnu klauzulu u CHF ne predstavlja rizik te da je CHF stabilnija valuta u odnosu na EUR koji se tada tek pojavljivao na tržištu. Banka je sastavila Ugovor o kreditu te ona nije mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora. Također je navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila uz promjenjivu kamatnu stopu i da je zbog toga kod ovoga suda vodila drugi postupak i dobila je pravomoćnu presudu, te joj je isplaćen iznos dosuđen u tom predmetu. Predmetni kredit je otplatila prijevremeno s obzirom na to da su se suprug i ona rastali te da je kuća, a i kredit, pripao njoj u rastavi, međutim, rate su tako porasle da ih više nije mogla otplaćivati, te je kredit otplatila prijevremeno na način da je podigla drugi kredit u drugoj banci u valuti EUR kojim je onda zatvorila ovaj kredit. Prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku je platila veliku naknadu za prijevremenu otplatu za koju misli da je iznosila 19.000,00 ili 20.000,00 kn, ne sjeća točnog iznosa. Kada je pregovarala s tuženikom oko zaključenja Ugovora o kreditu tuženik joj nije rekao da će prilikom prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, niti joj je rečen iznos koji će trebati platiti. Prije potpisivanja je cijeli Ugovor pročitala te je pročitala i tu odredbu čl. 9., međutim, djelatnik banke joj nije objašnjavao ništa o toj odredbi, niti koliki iznos će morati platiti za prijevremeno zatvaranje kredita, ali je i za taj iznos morala u drugoj banci podići kredit kako bi mogla platiti i tu naknadu. Isto tako je navela da je Ugovor o kreditu ovjerila kod javnog bilježnika kod kojeg ju je banka uputila, te joj javni bilježnik nije bilo što govorio niti o jednoj odredbi Ugovora, pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, niti o odredbi o naknadni za prijevremenu otplatu ugovora. Kredit je u cijelosti otplatila ona. Navela je i da joj je smanjena naknada prilikom prijevremene otplate kredita, ali se ne sjeća točno u kojem iznosu, niti se sjeća točnog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita koji je platila. Konačno je navela da je prilikom prijevremene otplate kredita djelatnici tuženika rekla kako je ta naknada prevelika, te joj je banka, nakon što je naknadu platila, refundirala određeni iznos, ali se ne sjeća iznosa.

18. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu. Ovdje u odnosu na izjavu VDF od 24. kolovoza 2020. (str. 238-242 spisa) valja reći da iz iste ne proizlazi da je navedena sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa njezina izjava u kojoj općenito opisuje situaciju s kreditima zaključenim uz valutnu klauzulu u CHF i svoja očekivanja vezana za predviđanja rasta tečaja valute CHF, nije odlučna u ovom postupku. Nadalje, sud nije prihvatio nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještak Mladena Bačića od 1. rujna 2020. jer je isti izrađen za potrebe predmeta ovoga suda poslovni broj P-6304/2018 (str. 39-45 spisa), odnosno jer provođenje tog dokaza nije određeno od strane suda u ovom predmetu.

19. Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica s tuženikom zaključila predmetni Ugovor o kreditu te da je u tom pravnom poslu, dakle prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imala status potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o stambenom kreditu namijenjenom adaptaciji kuće, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je istu kuću koristila isključivo za stanovanje te je nikada nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Isto tako valja reći da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba odlučan podređeni položaj potrošača koji nema mogućnost pregovaranja s bankom prilikom zaključenja ugovora o kreditu, pa nije odlučan navod tuženika da je tužiteljica po zanimanju diplomirani ekonomist, a osim toga iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je ista po zanimanju novinar i da je ona u cijelosti otplatila kredit. Stoga su neosnovani prigovori tuženika kojim tužiteljici osporava aktivnu legitimaciju i status potrošača.

20. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica, kao potrošač, u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi adaptacije kuće, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 125.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima te da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na okolnosti o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvoj odredbi prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

23. Nadalje valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača proizlazi da je postupanje tuženika (koji je sljednik Slavonske banke d.d. Osijek) i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

24. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, švicarski franak. Stoga je odlučeno je kao u t. I. izreke.

25. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi i da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu nitko od strane tuženika nije rekao da će prilikom prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, niti joj je rečen iznos koji će trebati platiti. Stoga navedene odredbe predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je korisnik kredita obvezan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Tarifi banke bez određivanja točne visine iste naknade i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te joj objasniti na što se takva naknada točno odnosi i koliko iznosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade te visinu iste). Pritom valja reći da iz odobrenja tuženika za smanjenje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 27. veljače 2014. (str. 581-583 spisa) proizlazi da je na zahtjev tužiteljice od istog dana smanjena naknada za prijevremenu otplatu kredita sa 3% na 1,5%. Međutim, navedena okolnost po ocjeni ovog suda ne utječe na zaključak da se u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu o navedenoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno proizlazi da je naknada smanjena i to odlukom tuženika tek prilikom prijevremene otplate kredita. Isto tako valja dodati da činjenica je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO-a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je ugovorna odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku. Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da joj bez takve ugovorne odredbe kojom se obvezala na plaćanje naknade ne bi bila odobrena prijevremena otplata kredita, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako po ocjeni ovog suda, tužiteljica nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u t. III. izreke.

26. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Isto tako tuženik je ostvario i korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

28. Radi utvrđivanja visine tužiteljičinog potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da su stranke Ugovor o kreditu sklopile 2. siječnja 2007., te da je kredit isplaćen 25. siječnja 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,30% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 300 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1. ožujka 2007., u iznosu od 681,24 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.112,35 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Tužiteljica je 26. veljače 2014. prijevremeno otplatila kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (čl. 3. Ugovora o kreditu). U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužiteljica je plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom na to da je u utuženom razdoblju službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna dok je na dan izrade vještačenja službena valuta EUR, vještakinja je sve izračune izvršila u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju te će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu Republike Hrvatske na dan izrade vještačenja, primjenom odredaba čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u EUR na temelju Odluke o objavi uvođenja EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan EUR. U razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 29.750,47 EUR, s time da se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 29.923,47 EUR te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 173,00 EUR. Vještakinja je još navela da je u čl. 9. Ugovora navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Nadalje, je navela da spisu prileži Odobrenje za smanjenje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita (str. 581-583 spisa) u kojem je navedeno da se na zahtjev tužiteljice odobrava prijevremena konačna otplata kredita uz naknadu od 1,5%, te da je iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (str. 54-62 spisa) razvidno je da je tuženik 26. veljače 2014. obračunao i naplatio naknadu kod prijevremene otplate kredite u iznosu od 3% od iznosa glavnice kredita plaćene kod prijevremene otplate, odnosno u iznosu od 19.924,84 kn, te da je tužiteljici naknadno vraćen iznos od 9.955,91 kn. Slijedom navedenoga, tužiteljici je kod konačne otplate kredita dana 26. veljače 2014. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 9.968,93 kn, odnosno 1.323,10 EUR, što predstavlja 1,5% od iznosa glavnice kredita plaćene kod prijevremene otplate.

29. Stoga je vještakinja u mišljenju zaključno navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 29.923,47 EUR, dok ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 173,00 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 29.750,47 EUR. Konačno, vještakinja je navela i da ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade kod konačne otplate kredita iznosi ukupno 1.323,10 EUR.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, imajući u vidu da stranke nisu osporavale matematički izračun vještaka, te da u tom pravcu nisu predlagale izvođenje daljnjih dokaza, dok je tuženik na ročištu održanom 12. svibnja 2025. izričito naveo da ne predlaže saslušanje vještakinje.

31. Slijedom navedenog utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredaba kojima je glavnica i otplata kredita vezana uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, uzimajući u obzir i tzv. pozitivne i negativne razlike (prebijeno), iznos od ukupno 29.750,47 EUR, te je stoga tuženiku, sukladno traženju tužiteljice i naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Tužiteljici su, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, dosuđene zatezne kamate tekuće sukladno traženju tužiteljice i nalazu i mišljenju vještakinje (Tabela 1, stupac 6) od sljedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinačnog iznosa. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude. Međutim, kako je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev tijekom postupka, odnosno djelomično povukla tužbu, čemu se tuženik protivio, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od ‭1.458,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kako je to navedeno u t. V. izreke ove presude. Isto tako iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tuženiku 26. veljače 2014. platila iznos od 1.323,10 EUR, te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 1.323,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana nakon plaćanja, odnosno od 27. veljače 2014. do isplate, po stopi odrađenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke ove presude. Međutim, kako je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev tijekom postupka, odnosno djelomično povukla tužbu i u dijelu potraživanja s osnove plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita na temelju ništetne ugovorne odredbe, čemu se tuženik protivio, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od ‭1.321,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kako je to navedeno u t. V. izreke ove presude.

‭‭‭‭‭‭‭‭

32. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. svibnja 2023., to je razvidno da za navedeno potraživanje u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Također nije zastarjelo ni potraživanje tužiteljice s osnove plaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. je zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužiteljice kojim potražuje isplatu iznosa od 1.323,10 EUR po osnovi ništetne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije zastarjelo, a s obzirom na to da je tek ovom presudom u tom dijelu utvrđena ništetnost odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu.

33. Isto tako valja reći da je neosnovan i tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da je u tužiteljica manje platila zbog nižeg tečaja ukupan iznos od 173,00 EUR, (tzv. negativne razlike) pri čemu su pojedinačni iznos i datumi plaćanja istih utvrđeno nalazom i mišljenjem vještakinje (Tabela 1, stupac 6 i 13). Ovo stoga što ovakvim plaćanjem anuiteta u manjem iznosu tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti obveza tužiteljice na vraćanje navedenoga iznosa, a niti takva tražbina tuženika. Stoga je odlučeno u t. VI. izreke ove presude. Međutim, neovisno o navedenom valja reći da je tužiteljica tužbenim zahtjevom isti iznos od tuženika i ne potražuje, pa stoga niti iz tog razloga nije moguće izvršiti prebijanje njihovih potraživanja.

34. Budući da tužiteljica, uzimajući u obzir osnovu i visinu, u postupku nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti spora (33.853,03 EUR). Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

35. Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od ‭5.062,50 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (500 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 18. prosinca 2023. u iznosu od 1.000,00 EUR (500 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 10. lipnja 2024. u iznosu od 1.000,00 EUR (500 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podneska od 21. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova- Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanje podneska od 25. ožujka 2025. u zatraženom iznosu od 500,00 EUR (250 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 12. svibnja 2025. u zatraženom iznosu od 500,00 EUR (500 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 1.012,50 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭5.462,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 13. lipnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. ‭‭‭‭‭‭‭‭

36. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Pritom valja dodati da to što je navedeni trošak predviđen Tarifom (Tbr. 9/3) ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Isto tako tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na tužbu i presudu jer tužiteljica iste nije platila, niti je pozvana na plaćanje istih. Konačno, tužiteljici nije priznat niti trošak preliminarnog izračuna preplate koji se odnosi na izračun valutne klauzule u iznosu od 26,54 EUR prema računu društava Greta računovodstvo d.o.o. broj 166/2/2 od 25. rujna 2018. (str. 723 spisa) jer isti nije bio potreban, a s obzirom na to da takav dokaz nije određen od strane suda, niti je korišten prilikom donošenja ove presude.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. VII. izreke ove presude.

Zagreb, 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po odvj. Patriciji Đurić

2. Tuženiku po odvj. Toniju Smrčeku