Poslovni broj: P-6562/2022-55

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista TJ, u pravnoj stvari tužiteljice BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vlatka Glad-Zakšek, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Vlatke Glad-Zakšek i zamjenika punomoćnika tuženika ŽJ, odvjetničkog vježbenika, dana 13. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.390,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za period od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i isplatiti tužiteljici iznos od 685,86 EUR, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.912,76 EUR sa zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

- na iznos od 398,17 EUR od dana 21. kolovoza 2020. godine do isplate,

- na iznos od 100,00 EUR od dana 24. listopada 2024. godine do isplate,

- na iznos od 2.414,59 EUR od dana 13. lipnja 2025. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja kojim tuženik potražuje od tužiteljice platež iznosa od 2.136,07 kuna (s osnova potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 4,81 od 02.12.2006. godine pa do isplate,

- kn 36,25 od 02.01.2007. godine pa do isplate,

- kn 57,38 od 02.02.2007. godine pa do isplate,

- kn 47,57 od 02.03.2007. godine pa do isplate,

- kn 53,29 od 02.04.2007. godine pa do isplate,

- kn 106,80 od 02.05.2007.godine pa do isplate,

- kn 119,94 od 02.06.2007.godine pa do isplate,

- kn 137,28 od 02.07.2007. godine pa do isplate,

- kn 137,15 od 02.08.2007. godine pa do isplate,

- kn 113,40 od 02.09.2007.godinepado isplate,

- kn 148,75 od 02.10.2007. godine pa do isplate,

- kn 149,62 od 02.11.2007. godine pa do isplate,

- kn 124,81 od 02.12.2007. godine pa do isplate,

- kn 127,53 od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- kn 77,20 od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- kn 40,65 od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- kn 4,54 od 02.04.2008. godine pa do isplate,

- kn 89,23 od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- kn 112,75 od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- kn 87,06 od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- kn 138,21 od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- kn 126,75 od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- kn 76,17 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- kn 18,87 od 02.12.2008. godine do isplate.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja kojim tuženik potražuje od tužiteljice platež iznosa od 1.094,31 CHF (s osnova potplaćenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 1,31od 02.11.2011. do isplate,

- CHF 1,31 od 02.12.2011.do isplate,

- CHF 1,31od 02.01.2012. do isplate,

- CHF 1,31 od 02.02.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.03.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.04.2012.do isplate,

- CHF 1,31 od 02.05.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.06.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.07.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.08.2012.do isplate,

- CHF 1,32 od 02.09.2012. do isplate,

- CHF 1.32 od 02.10.2012. do isplate,

- CHF 1,32 od 02.11.2012. do isplate,

- CHF 1,32 od 02.12.2012. do isplate,

- CHF 1,32 od 02.01.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.02.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.03.2013. do isplate,

- CHF 1,32 od 02.04.2013.do isplate,

- CHF 1,33 od 02.05.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.06.2013. do isplate,

- CHF 1,32 od 02.07 .2013.do isplate,

- CHF 1,33 od 02.08.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.09.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.10.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.11.2013. do isplate,

- CHF 1,34 od 02.12.2013. do isplate,

- CHF 1,33 od 02.01.2014. do isplate,

- CHF 58,03 od 02,02.2014. do isplate,

- CHF 57,52 od 02.03.2014. do isplate.

- CHF 56,99 od 02.04.2014. do isplate,

- CHF 56,48 od 02.05.2014. do isplate,

- CHF 55,95 od 02.06.2O14. do isplate,

- CHF 55,42 od 02.07.2014.do isplate,

- CHF 54,89 od 02.08.2014.do isplate,

- CHF 54,35 od 02.09.2014.do isplate,

- CHF 53,81 od 02.10.2014. do isplate,

- CHF 53,26 od 02.11.2014. do isplate,

- CHF 52,72 od 02.12.2014. do isplate,

- CHF 52,16 od 02.01.2015. do isplate,

- CHF 51,61 od 02.02.2015. do isplate,

- CHF 51,05 od 02.03.2015.do isplate,

- CHF 50,49 od 02.04.2015. do isplate,

- CHF 49 93 od 02.05.2015. do isplate,

- CHF 49,35 od 02.06.2015. do isplate,

- CHF 48,78 od 02.07.2015. do isplate,

- CHF 48,20 od 02.08.2015. do isplate,

- CHF 47,62 od 02.09.2015. do isplate.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 03.06.2019.g. koja se vodila pod brojem P-3879/19 navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 24022006-1031260 potvrđen po javnom bilježniku 08.08.2006.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 78.356,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita i koji ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su bez pravnog učinka. Nadalje navodi kako se redovna kamatna stopa sa početnih 4,750% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na njezinu štetu, a ona smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez jasnih parametara i bez pregovaranja o istome. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak koji se od početka otplate kredita mijenjao na njezinu štetu na način da se bitno povećavao što je uzrokovalo znatno povećanje njezinih mjesečnih obveza po kreditu te napominje da tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužiteljici predložio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, slijedom čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke. Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01.siječnja 2004. god. Do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi kako je ista presuda potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014..g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. godine do 31. prosinca 2008.g. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovornima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika da promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je između stranaka sklopljen i Dodatak ugovora o kreditu dana 30.12.2015.g. pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015; dalje ZID ZPK/15), kojim dodatkom ugovora je provedena konverzija kao da je od početka bio sklopljen ugovor u eurima te napominje da provedbom konverzije te sklapanjem Ugovora o kreditu tuženik nije u cijelosti vratio tužiteljici preplaćeni iznos, slijedom čega imenovana nije obeštećena s naslova ništavosti pojedinih ugovornih odredaba. Tužitelj tvrdi da mu tužena prilikom utvrđivanja manje uplaćenog iznosa po osnovi pretplate po valuti i kamati koju je učinio do tada nije priznala sve pretplaćene iznose već je priznala pretplatu koja je manja od stvarno izvršene pretplate. Ističe da u vrijeme zaključenja aneksa nije donijeta odluka VSRH od 14.06.2018.g. te konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 69.928,58 kn sa pripadajućom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tužiteljica podneskom od 17.01.2025.g. precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje od tuženika platež iznosa od 10.390,40 eura sa pripadajućom kamatom. Naime, tužiteljica smatra sukladno nalazu i mišljenju vještaka da joj pripada iznos od 1.052,56 eura radi promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 4.750 % godišnje, iznos od 8.059,71 eura s naslova promjene tečaja CHF, te iznos od 1.278,13 eura s naslova preostale glavnice, što ukupno iznosi 10.390,40 eura sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica nastavno podneskom od 24.04.2025.g. sukladno dopuni nalaza vještaka (iz kojeg proizlazi da je dodatkom Ugovora o kreditu, članak 5.3. utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.12.2015. iznosila 19.277,10 kn, odnosno 2.558,51 eura), precizira tužbeni zahtjev na način da umanjuje iznos pretplate od 2.558,51 eura od iznosa obračunate kamate od 3.244,37 eura, što iznosi 685,86 eura, sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima od iznosa obračunatih dospjelih zakonskih kamata, a prema utvrđenjima financijskog vještaka. Tužiteljica stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika platež iznosa od 10.390,40 eura (što obuhvaća iznos od 1.052,56 eura radi promjene kamatne stope, iznos od 8.059,71 eura s naslova promjene tečaja CHF, te iznos od 1.278,13 eura s naslova preostale glavnice) sa kamatom tekućom od 01.10.2015.g. do isplate, kao i iznos od 685,86 eura s naslova zatezne kamate na preplaćene iznose do dana 30.09.2015.g. (tako da je umanjila iznos pretplate u iznosu od 2.558,51 eura od iznosa zakonskih zateznih kamata obračunatih u iznosu od 3.244,37 eura), uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

.

4. Kako predmetna preciziranja tužbenog zahtjeva izvršena podnescima od 17.01.2025.g. i od 24.04.2025.g. predstavljaju povećanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, odnosno preinaku istog u smislu čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), i kojem se povećanju tužbenog zahtjeva tuženik usprotivio u smislu čl. 190 ZPP-a u daljnjem tijeku postupka, sud je riješio dopustiti preinaku tužbe, smatrajući isto svrhovitim za konačno rješenje odnosa među strankama slijedom čega je sud nastavio postupak po tužbi postavljenom podneskom od 24.04.2025.g.

5. Naime, sud je prilikom odlučivanja primijenio odredbu čl. 190 st. 2 ZPP-a koja je u primjeni u odnosu na sve prvostupanjske postupke koji su u tijeku nakon stupanja izmjena i dopuni ZPP-a od 01.09.2019.g. (NN broj 70/19), a koja odredba propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

6. To iz razloga što je stav ovog suda kako utvrđenja iz vještačkog nalaza i mišljenja predstavljaju nove činjenice koje tužiteljica nije mogla nikako znati u vrijeme zaključenja prethodnog postupka, odnosno prije provođenja financijskog vještačenja, slijedom čega je imenovana tek po provedenom vještačenju bila u mogućnosti urediti tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćenu kamatu, valutnu klauzulu i preostalu glavnicu koje potražuje u ovom postupku. Sud je stoga u odnosu na navedeno primijenio odredbu čl. 299 st. 2 ZPP-a i analognom primjenom citirane zakonske odredbe odlučio dopustiti tužiteljevu preinaku.

7. Naime, specifičnost je brojnih sporova radi isplate to što u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz financijskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine istog sa osnove preplaćene kamate i valute, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog financijskog vještačenja budući u trenutku podnošenja tužbe i kao prilikom zaključenja prethodnog postupka tužiteljica ne može sa sigurnošću znati visinu preplaćene kamate i anuiteta sa osnova tečaja, radi čega je tužiteljica na pripremnom ročištu i predložila provođenje financijskog vještačenja u smislu čl. 250 ZPP-a. U protivnome, provedeno vještačenje ne bi imalo smisao jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu pretplaćenih iznosa (čl. 250 ZPP-a), isto to je potrebno i tužiteljici da bi mogla urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga u ovom slučaju se ne radi o nikakvom propustu na strani tužiteljice u smislu čl. 299 st. 3 ZPP-a, već okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužitelja proveden pa u takvim situacijama nedopuštenost tužbe može teško ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka.

8. Također se ukazuje na stajalište Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, na zapisniku posl.broj Su IV –162/2021 od 26.11.2021. gdje je zaključeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu iz više osnova te ističe prigovor zastare. Prvotno napominje da je između parničnih stranaka 30.12.2015. zaključen Aneks, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime su stranke izmijenile ugovor o kreditu i čime je tužiteljev položaj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demonimiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, napominjući da su tom konverzijom, odnosno aneksom promijenjena kamatna stopa i valutna klauzula iz tužiteljičinog ugovora o kreditu, na kojoj tužitelj zasniva svoj zahtjev, promijenjeni u kamatnu stopu i valutne klauzule koje je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, pa da je stoga razvidno da ne postoji tužiteljičin pravni interes i da je tužba neosnovana. Ističe da su i promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula dopuštene i ugovaranjem iste stranke nisu u neravnopravnom odnosu budući da djeluje isto prema svim sudionicima. Osporava da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe, a sve kad bi i bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz navedene presude. Ističe kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnom u parnici Potrošač. Ističe da su odredbe koje uređuje promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jasna, lako razumljive i lako uočljive pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99 ZZP-a, istaknuvši i da je djelatnik tuženika prilikom sklapanja ugovora tužitelju dao sve moguće informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku da zaključi ugovor o kreditu, koji je također i solemniziran i od strane javnog bilježnika koji je solemnizacijom potvrdio ugovornim stranama da je ugovor jasan i razumljiv i da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je tuženik priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF, te je tužitelj usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF te nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istom nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, te je razvidno da tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među stranka, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je volja ugovornih strana bila usmjerena isključivo na primjenu promjenjive kamatne stope te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope, i na koju je kamatnu stopu tužitelj izričito pristao, slijedom čega tužitelj ne može koncipirati tužbu kao da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Ističe da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim uvjetima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, ističe da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora u potpunosti poštivao važeću zakonsku regulativu, te da tužitelj pogrešno implicira da je prava volja ugovornih strana bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Ističe kako u konkretnom slučaju nisu uopće ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Ujedno prigovara visini tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljenom, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška tuženiku.

10. Tuženik nastavno u odgovoru na tužbu ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, i to na iznos od 2.136,07 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i na iznos od 1.094,31 CHF (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, sa pripadajućom kamatom tekućom kako to proizlazi iz odgovora na tužbu.

11. Tuženik u daljnjem tijeku postupka predlaže se naslovnom sudu pozvati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja na način da razlike u anuitetima u razdoblju od 01.01.2014. godine prikaže bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope 3,23%, odnosno sa zadatkom izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.11.2011. godine pa do 01.09.2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI. b) iz odgovora na tužbu . Ističe da je pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH (presuda otpremljena strankama 27.12.2024. godine) u predmetu Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022.g. obzirom je VSRH u predmetu Gos-1/2019 zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. Napominje da je u oglednom postupku VSRH u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

12. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koju je tuženik istaknuo prigovorom prijeboja.

13. Ovdje valja istaknuti da je sud rješenjem od 21. siječnja 2021.g, prekinuo postupak u ovom predmetu do pravomoćnog okončanja predmeta vođenog pred Sudom o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku koji je zaveden pod brojem C-474/20, a kako je međuvremenu utvrđeno da je postupak broj C-474/20 okončan donošenjem odluke u istom predmetu, sud je rješenjem od 16.08.2022.g. nastavio postupak u ovom predmetu koji se sada vodi pod poslovnim brojem P-6562/2022.

14. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 08.08.2006.g. (list 10-16 spisa), Aneks Ugovora o kreditu od 30.12.2015.g. (list 17-22 spisa), otplatni plan (list 23-26) izračun konverzije (list 27-28 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 29-42 spisa), sudsku praksu, podneske stranaka, kao i preostalu priležeću dokumentaciju. Također je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku oec. Darku Prpiću koji je dana 30.09.2020.g. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje, kao i dana 18.01.2024.g. dopunu nalaza i mišljenja, te dana 10.12.2024.g. daljnju dopunu nalaza i mišljenja. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP) te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti osnovan.

15. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 24022006-1031260 potvrđen po javnom bilježniku 08.08.2006.g. i kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 78.356,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kamatna stopa je ugovorena 4,750% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 120 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu.

16. Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Nije sporno da je predmetni Ugovor konvertiran sukladno odredbi ZID ZPK/2015 dana 30.12.2015.

17. Sporno je međutim da li je tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

18. Prijeporno je, da li je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je sporno da li je tužiteljica provedenom konverzijom u cijelosti obeštećena s osnova preplate temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

19. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

20. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

21. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

22. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

23. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

24. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

25. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

26. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, odnosno i savjesno i nesavjesno.

27. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

28. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

30. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

31. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

32. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

33. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

34. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

35. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

36. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

37. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

38. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

39. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

40. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

41. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

42. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

43. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO- a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

44. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužiteljice ignorirajući ju pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužiteljice prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu.

44. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

45. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužiteljica je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

46. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

47. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

48. Stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

49. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 T i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

50. Međutim, neovisno na naprijed navedenom, a obzirom da je bilo potrebno utvrditi da li se i u kojoj mjeri intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom da se u kolektivnom sporu utvrđuje razumljivost odredbi prosječnom (neodređenom) potrošaču, dok se pojedinačni spor odnosi na određenog potrošača i određene okolnosti svakog pojedinog slučaja, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

51. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je ona sa suprugom došla u banku tuženika jer su htjeli uzeti kredit za kupnju stana za njihovu obitelj. Njima su u banci ponudili kredit u švicarcima i rekli su da je najpovoljniji i, koliko se sjeća, nisu im nudili kredite u drugim valutama. Njoj je bilo bitno da iznos rate iznosi onoliko koliko može plaćati i sjeća se da sam bila sa tim zadovoljna, da je to tada mogla podnijeti. U banci su pripremili sve papire za kredit, sjeća se da je to pročitala i ništa joj nije alarmiralo da bi poslije moglo biti problema. Djelatnik banke joj prilikom sklapanja ugovora nije ništa dodatno objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, niti vezano za valutnu klauzulu. Sjeća se da je pročitala ugovor, da je pisalo promjenjiva kamatna stopa i da je mislila da zbog toga iznos rate može biti viši ili niži par kuna. Stan je kupila za sebe i svoju obitelj i za svoje osobne potrebe. Riječ je o stanu u [adresa] i kako ona ima astmu, često je boravila u [adresa] iz zdravstvenih razloga, a drugi dio vremena je boravila u [adresa]. Navedeni stan nikada nisu iznajmljivali, niti su u njemu imali ikakav obrt ili trgovačko društvo na toj adresi. Nju djelatnik banke nije upozorio na specifične rizike vezano za švicarski franak, samo su joj rekli da je to najpovoljniji kredit. Njoj prilikom sklapanja konverzije nitko nije rekao da bi se time odrekla nekih svojih prava, a ona je sklopila konverziju sa bankom tuženika da si olakša život jer su rate kredita u jednom momentu bile i više nego dvostruke.

52. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit, obzirom je imenovana iskazivala životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja.

53. Imajući u vidu utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužiteljice, sud nalazi da se intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na ovaj konkretan slučaj budući da je iz tužiteljičina iskaza razvidno da tuženik, odnosno njegov djelatnik prilikom sklapanja kredita nisu upozorili tužiteljicu na razloge i kriterije koji bi doveli do povećanja tečaja i mijenjanja kamatne stope da bi se moglo reći da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata sa predmetnim parametrima.

54. Slijedom iznijetoga, a obzirom na iskaz tužiteljice iz kojeg je razvidno da imenovana prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila upoznata sa parametrima i kriterijima koji bi doveli do povećanja tečaja i mijenjanja kamatne stope, a čiji je iskaz tužiteljice sud ocijenio kao istinit i na čiji iskaz niti tuženik nije imao primjedbi, to je sud našao kako nema potrebe za provođenjem dokaznih prijedloga za saslušanjem djelatnika banke Danice Kozine i javnog bilježnika (predložene u odgovoru na tužbu) smatrajući da bi provođenje istog samo dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška strankama budući da sud nalazi da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke.

55. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužiteljice, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

56. U tom pravcu neosnovani su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

57. Sud ujedno ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor kojim osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a koji prigovor temelji na činjenici da je upravo tužiteljica dužna dokazati svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača koja određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu koji je predmet ovog postupka je razvidno da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje nekretnine te iz ugovora kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi tužiteljica predmetni ugovor sklopila u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već iz iskaza tužiteljice proizlazi da je stan [adresa] kupila za sebe i svoju obitelj i za svoje osobne potrebe i često je boravila u [adresa] iz zdravstvenih razloga (astme), a navedeni stan nikada nisu iznajmljivali, niti su u njemu imali ikakav obrt ili trgovačko društvo na toj adresi. Slijedom iznijetoga, a kako je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, to sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojim osporava tužiteljici svojstvo potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, kao niti do okončanja postupka nije sudu podastro takav dokaz, niti je predložio shodan dokazni prijedlog, o postojanju te činjenice sud zaključuje, u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, i smatra kako je tužiteljica u ovom postupku dokazala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

58. Sud nadalje ocjenjuje kao neosnovan zastarni prigovor tuženika. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, obzirom da je prema tužbi podnijetoj dana 03.06.2019.g. utuženo razdoblje za povrat preplaćene kamate i valute od rujna 2006.g. do rujna 2015.g., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma, pa stoga nije došlo do zastare u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), odnosno sukladno ranije važećoj odredbi članka 388. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91- "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). U ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u članku 226. ZOO-a obzirom je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske koji sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima usklađuje sudsku praksu i nadležan je u ravnopravnoj primjeni materijalnog prava izjasnio u odluci pod poslovnim brojem Rev-2245/17 kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, Uzgredno je potrebno ukazati i na pravno shavaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

59. U odnosu na zastarni prigovor tužitelja u odnosu na tražbinu istaknutu prigovorom prijeboja u iznosu od 2.136,07 kuna s osnova iznosa kada su plaćeni anuiteti po tečaju nižem od onog početnog na dan isplate kredita, te iznosa od 1.094,31 CHF s osnova potplaćenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, sud je isti ocijenio kao osnovan. Naime, nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala anuitete po tečaju nižem od početnog, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od ugovorene te da bi stoga tuženik imao pravo utvrđivati svoju tražbinu temeljem takvih potplaćenih anuiteta, no takvi zahtjevi su u zastari jer su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti valutne klauzule u CHF ugovora o kreditu ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa tako i stajalište o prekidu zastare potraživanja, slijedom čega zastarni rok za povremena potraživanja u koje spadaju i anuiteti od 3 godine u smislu čl. 228 ZOO-a za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik u svom prigovoru. Naime, tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo (ne)poštenje izvire iz činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Dakle, u odnosu na tuženika ne radi se o stjecanju bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu članka 1111. ZOO-a te se u konkretnom slučaju ne primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Podredno, kada bi se i smatralo da je zastarni rok za tuženikove tražbine prekinut pokretanjem kolektivnog spora, tada bi opet bile u zastari sve tuženikove tražbine jer bi do dana pokretanja kolektivnog spora protekao zastarni rok od 3 godina kada je teklo zastarijevanje tražbine, slijedom čega je odlučeno kao u točkama II i III izreke presude. Nesporno je da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Kako tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike i kako zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, sud je riješio kako neće provoditi dokazni prijedlog tuženika za izradom dopune nalaza i mišljenja na okolnost utvrđenja potplaćenih anuiteta sa osnove promjenjive kamate i tečaja, da bi provođenje istog samo dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška strankama. Slijedom iznijetoga, valjalo je odlučiti kao u točki III i IV izreke presude.

60. Nastavno na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, sud isti ocjenjuje neosnovan jer je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev utemeljen na identičnim pravim i činjeničnim okolnostima kao i preinačeni zahtjev, pa tuženi uslijed povišenja i preinake nije stavljen u nikakav slabiji / nepovoljniji položaj od onoga u kojem je već bio, pa da bi ga se trebalo „štititi“ zastarom. Sud nalazi da je tužiteljica u ovom postupku podnescima od 17.01.2025.g. i od 23.04.2025.g. samo uskladila i precizirala tužbeni zahtjev uslijed okolnosti provedenog vještačenja, pri čemu su činjenični osnov i istovjetnost zahtjeva ostali nepromijenjeni, a tužbeni zahtjev ni u jednom dijelu nije povučen. Naime, restitucijski zahtjev u predmetnom slučaju utemeljen je na kolektivnoj presudi iz slučaja Franak, temeljem odredaba čl.502. c Zakona o parničnom postupku i čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu svi krediti imaju potpuno istu činjeničnu i pravnu pozadinu te konačno, imaju istu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u vidu stjecanja bez osnove. I te činjenične i pravne osnove imaju svoj neprekinuti pravni i činjenični kontinuitet i identitet, kako u trenutku podnošenja tužbe, tako i u trenutku preinake tužbenog zahtjeva po provedenom vještvu. Preciziranje tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom vještaka puko je matematičko usklađivanje potraživanja sa izračunom vještaka, bez ikakvog zadiranja u činjeničnu ili pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.g. kojim su naveli da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takav je stav zauzela i mnogobrojna sudska praksa, primjerice presuda ŽS Zagreb Gž-1480/22 od 11.10.2022.g.

61. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužiteljica sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 30.12.2015.g. izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog Ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužiteljica ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatila po Ugovoru o kreditu od 08.08.2006.g. neovisno o izvršenoj konverziji.

62. U odnosu na nesporno provedenu konverziju ( sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

63. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( odnosno kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

64. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

65. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

66. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

67. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužiteljicu kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.12.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.12.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

68. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

69. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.12.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

70. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.12.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.12.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

71. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

72. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

73. Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

74. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

75. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužiteljica ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

76. Pregledom Aneksa ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se je odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

77. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

78. Stoga sud nalazi da tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužila ovom tužbom.

79. Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.

80. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi utvrđenje da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.506,38 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 7.930,53 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 60.725,92 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 68.656,45 HRK. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 28 spisa). Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 5.3. (list spisa 18) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.12.2015. iznosi 19.277,10 HRK.

81. Imenovani vještak je nadalje na prijedlog tužiteljice napravio dopunu nalaza i mišljenja od iz kojeg proizlazi utvrđenje da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 68.656,45 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 9.112,23 EUR, dok zakonske zatezne kamate obračunate na navedene više plaćene iznose do dana konverzije iznose 3.244,37 EUR. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 5.3. (list spisa 18) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.12.2015. iznosi 19.277,10 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.558,51 EUR. Prema pregledu prometa na listu 41-42 spisa iskazana je preplata iz konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 19.304,12 HRK, te je na dan 30.12.2015. godine iskazan manje uplaćen iznos po provedbi konverzije u iznosu od 27,02 HRK čime bi se dobila preplatu iz konverzije na dan 30.12.2015. godine u iznosu od 19.277,10 HRK. Ukoliko se gore obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose utvrđene nalazom obračunate do dana 30.09.2015. umanji za iznos preplate iz konverzije dobije se iznos od 685,86 EUR.

82. Vještak je nadalje po prijedlogu tužiteljice izvršio dopunu nalaza i mišljenja dana 10.12.2024.g. te iz istog proizlazi utvrđenje da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope te tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 9.630,07 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.278,13 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 23.731,03 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 181.117,07 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 37.038,23 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 171.487,00 HRK. Razlika između iznosa 181.117,07 HRK i iznosa 171.487,00 HRK je 9.630,07 HRK. Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu (list 17-22 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR i iznosi 19.277,10 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.558,51 EUR.

83. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, i koju činjenicu potvrđuju stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun imenovanog vještaka. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na same zadatke suda vještaka, smatrajući da je isti zasnovan na pogrešnoj premisi (a na koje se okolnosti iscrpno očitovao u odgovoru na tužbu pa ih sud ovdje neće posebno obrazlagati), navodeći da nalaz vještaka kao takav nije primjenjiv u ovom predmetu, sud je iste prigovore sud u cijelosti otklonio iz naprijed navedenih razloga pa ih neće ovdje posebno obrazlagati, a iz naprijed navedenih razloga sud je riješio kako neće provoditi dokazni prijedlog za izradom dopune nalaza i mišljenja na okolnost potplaćenih anuiteta na prijedlog tuženika smatrajući isti nesvrsishodnim uslijed tužiteljevog zastarnog prigovora.

84. Imajući u vidu rezultate provedenog financijskog vještačenja, sud nalazi da je provedenim vještačenjem decidirano i jasno utvrđeno da tužiteljica nije obeštećena u preplati temeljem kamate i valute prilikom provođenja konverzije jer je temeljem svega ranije navedenog evidentno da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice na ime otplate glavnice, ali mu unatoč tim uplatama nije priznao do tada učinjenu preplatu po kamati i po valuti jer ponavlja se cilj konverzije nije bilo obeštećenje potrošača već dovođenje u jednaki položaj kao da je tužiteljica otpočetka imao kredit u eurima. Stoga tuženik niti jednim jedinim dokazom u ovom postupku nije dokazao da bi obeštetio tužiteljicu prilikom provođenja konverzije.

85. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO). Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

86. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

87. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

88. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa od 1.052,56 eura sa osnove promjene kamatne stope, iznosa od 8.059,71 eura s naslova promjene tečaja CHF, kao i obvezu tuženika na platež iznosa od 1.278,13 eura s naslova preostale glavnice, slijedom čega sud nalazi osnovanim potraživanje tužiteljice u sveukupnom iznosu od 10.390,40 eura te je stoga valjalo usvojiti tužbeni zahtjev, kako to proizlazi iz točke I izreke, sukladno odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22).

89. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

90. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od 01.10.2015.g. sukladno njezinom traženju po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. 89. Naime, sud je utvrdio da tužiteljica ostvaruje pravo na iznos od 685,86 eura s naslova zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije, a koji je iznos dobiven na način da je tužiteljica pravilno od iznosa zakonskih zateznih kamata uglavničenih u iznosu od 3.244,37 eura umanjila iznos pretplate od 2.558,51 eura, temeljem čega razlika koju tužiteljica potražuje u ovom postupku s naslova zatezne kamate za period do 30.09.2015.g. iznosi 685,86 eura, s time da sud nalazi da je tužiteljica pravilno zatražila kamatu primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a koja se odnosi na red uračunavanja tražbina.

91. Nadalje, primjenom citiranih zakonskih odredbi, sud nalazi da je na dispoziciji tužiteljice da li će zahtjev na platež kamate postaviti u obliku uglavničenog iznosa ili će takav zahtjev postaviti odredivo na način da će potraživati kamatu počev od određenog dana tekuće na određeni iznos. Imajući u vidu da je sud osnovanost visine obračunate i uglavničene kamate utvrdio financijskim vještačenjem, to je valjalo usvojiti zahtjev tužiteljice na platež iste i odlučiti kao u točci I izreke presude.

92. Nadalje, tužiteljici je dosuđena zatezna kamata na iznos glavničnog potraživanja od 10.390,40 EUR počev od 01.10.2015.g. (obzirom se uglavničena kamata odnosi na period do 30.09.2015.g.), dakle od slijedećeg dana do isplate sukladno odredbama čl. 29 st. 1 i 183 ZOO-a, te je odlučeno kao u točci I izreke presude.

93. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 142/12), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

94. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 7 toč. 1, Tbr 8 toč. 1 i 3, Tbr. 9 toč. 1, 3, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu u visini od 100 bodova temeljem Tbr 7 toč. 1, trošak sastava podnesaka od 17.02.2020.g., od 13.05.2020.g., od 13.10.2024.g. i od 24.04.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, na trošak sastava podnesaka od 04.10.2019.g., od 17.08.2023.g., od 08.03.2024.g., 17.01.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 3, svaki u visini od 25 bodova, na trošak pristupa na ročišta održane na dane 17.01.2020.g. i 07.05.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, na trošak pristupa na ročište za objavu presude dana 13.06.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 3 u visini od 50 bodova, što iznosi bodova te uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.700,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.125,00 eura. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, kao i trošak izrade dopunskog nalaza u iznosu od 100,00 eura, a koji je trošak bio potreban u cijelosti za donošenje meritorne odluke, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 139,23 eura i na presudu u iznosu od 150,36 eura odmjerene Zakonu o sudskim pristojbama (NN broj 125/11) što sveukupno iznosi 2.912,76 EUR. Na tako određeni trošak tužiteljici je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO- a, s time da je kamata na trošak predujma za provođenje vještačenja u iznosima od 398,17 eura i 100,00 eura dosuđena počev od dana njihova plaćanja, sukladno traženju tužiteljice iz troškovnika od 07.05.2025.g., slijedom čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

95. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podnesaka od 13.06.2019.g., od 24.08.2020.g., od 25.10.2024.g., svaki u visini od 50 bodova jer isti nisu bili potrebni u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a obzirom je istima dostavljala potvrde o uplatama, a za koje joj radnje nije potreban podnesak. Također joj nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 04.10.2019.g., od 17.08.2023.g., od 08.03.2024.g., 17.01.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova budući joj je priznao navedeni trošak temeljem Tbr 8 toč 3 Tarife budući da tužiteljica ostvaruje pravo na 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga je odlučeno kao u točci V izreke presude.

96. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška u cijelosti i odlučiti kao u točci V izreke presude.

U Zagrebu, 13. lipnja 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna:

1. tužiteljici po pun. uz rješenje na pristojbu na presudu u iznosu od 150,36 eura

2. tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, 13. lipnja 2025. godine