REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-55/2024-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 15. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika UO, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredba glave 2. i 7. Ugovora o kreditu koji je tužitelj AO, [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a dana 26. listopada 2005. pod brojem 24002006-1031262160/51401652- 5102589824 od 29. kolovoza 2005. godine, koje glase: „ Iznos kredita= 59.800 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. 7. Način vraćanja. 192 mjesečnih anuiteta, nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta=655,88 CHF. Valutna klauzula. Povrat obaveza iz ovog ugovora obračunati će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznos anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužitelju AO, [adresa] isplati iznos od 8.910,12 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi hnb koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 11,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

za iznos od 1,07  eur  sa  zakonskom  zateznom kamatom počevši od 16. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 1,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od5,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 27,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 20,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 24,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 18,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 23,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 17,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 22,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 21,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 32,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 36,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 39,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 44,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 53,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 72,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. lipnja 2010 godine do isplate, za iznos od 68,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 2010. godine do isplate, 86,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 86,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 73,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. listopada 2010 godine do isplate, za iznos od 88,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 115,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 104,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 97,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 109,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 103,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 117,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 161,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 181,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 140,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 134,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 137,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 137,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 146,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 142,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 143,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 146,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. svibnja 2012. godine do ispate, za iznos od 145,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 142,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 139,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 141,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 144,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 144,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 141,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 126,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 141,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 138,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 141,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 127,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. svibnja 2013 godine do isplate, za iznos od 123,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 128,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 126,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 130,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 135,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 139,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 135,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 138,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 141,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 139,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 143,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 146,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 144,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 128,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 139,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 01. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 72 80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 144,712 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 149,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 150,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 151,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 154,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 152,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015 godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 142,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 142,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. rujna 2015. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 838,44 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 5,26 eura od 1. studenog 2005. pa do isplate, 4,98 eura od 2. prosinca 2005. pa do isplate, 13,44 eura od 2. siječnja 2006. pa do isplate, 14,88 eura od 2. veljače 2006. pa do isplate, 15,10 eura od 2. ožujka 2006. pa do isplate, 11,90 eura od 2. travnja 2006. pa do isplate, 12,38 eura od 2. svibnja 2006. pa do isplate, 15,17 eura od 2. lipnja 2006. pa do isplate, 17,78 eura od 2. srpnja 2006. pa do isplate, 12,23 eura od 2. kolovoza 2006. pa do isplate, 13,82 eura od 2. rujna 2006. pa do isplate, 16,52 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate, 16,70 eura od 2. studenog 2006. pa do isplate, 16,70 eura od 2. prosinca 2006. pa do isplate, 20,33 eura od 2. siječnja 2007. pa do isplate, 23,64 eura od 2. veljače 2007. pa do isplate, 21,42 eura od 2. ožujka 2007. pa do isplate, 26.,08 eura od 2. travnja 2007. pa do isplate, 26,06 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 35,67 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 36,90 eura od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 31,73 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 35,72 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 37,21 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 31,27 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 35,61 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 25,06 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 26,58 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 16,26 eura od 2. ožujka 2008. pa do isplate, 18,04 eura od 2. travnja 2008. pa do isplate, 31,39 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 28,87 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate, 30,87 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 34,02 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 32,45 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 19,05 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 2,43 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate, 22,90 eura od 2. prosinca 2008. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d. d. Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju DO, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.701,26 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj AO podnio je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 29. kolovoza 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102589824 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] pod brojem ovjere OV-695/05. Na osnovu tog ugovora tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 59.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 192 mjeseci. Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredit iz CHF u EUR. U točki 2. navedenog ugovora, iznos kredita = 59.800 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. U točki 7. način vraćanja 192 mjesečnih anuiteta, nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta =655,88 CHF. Valutna klauzula. Povrat obveza izu ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Dana 7. siječnja 2016. godine parnične stranke su sklopili Aneks broj 1 gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju- Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U točki 5. Konverzije, stav 3, ugovoreno je da: U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19.c. stavak 1. točka 5. u iznosu od 38.795,07 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1. listopada 2015. godine, do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika, da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za kupnju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Isto tako, sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. Konverzija je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270. stavak 1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.. Tužitelj ne spori, da mu je tuženik u konverziju utvrdio gore navedenu pretplatu, međutim, ista je učinjena protivno zakonu, ali kako tužitelj od tuženika nije mogao dobiti prikaz i izračun te pretplate, stoga je prisiljen podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu. Osim toga, tuženik u pretplati nije prikazao, koja se pretplata odnosi na promjenjivu kamatu, a koja na valitznu razliku. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredba članka 2. i 7.Ugovora o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51401652-5102589824 od dana 29. kolovoza 2005. godine, koji je tužitelj AO, [adresa] zaključio sa tuženom Erste&Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a,, koje glasi: „2. Iznos kredita = 59.800 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. 7. Način vraćanja. 192 mjesečnih anuiteta, nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta =655,88 CHF. Valutna klauzula. Povrat obveza izu ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 5. Aneksa broj 1. ugovora o kreditu 5102589824 od dana 7. siječnja 2016. godine koja glasi: U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19.c. stavak 1. točka 5. u iznosu od 38.795,07 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1. listopada 2015. godine, do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a da tužitelju AO, [adresa] isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi, nakon što tuženik dostavi, izračun pretplate na dan 28. prosinca 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka te sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu broj 5102589824 od 29. kolovoza 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 25. svibnja 2023. godine. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na ugovora o kreditu zahtjeva: utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka I. tužbenog zahtjeva); utvrđenje ništetnosti odredbe točke 5. Aneksa ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđena preplata u iznosu od 38.795,07 kuna čije će se korištenje regulirati Sporazumom (točka I. tužbenog zahtjeva); isplatu neodređenog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi dokumentaciju i to s neodređene osnove, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće: U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. K tome, prema odredbi članka 186. ZPP- a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da tužitelj od tuženika nije nikada zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a niti tužitelj o tome ne dostavlja dokaz uz tužbu. Da je u ovom konkretnom slučaju manifestacijski zahtjev neosnovan te da je potrebno pozvati tužitelja na ispravak tužbe jasno je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu članka 109. stavak 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora - ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Dodatno, tuženik ističe kako se već između predmetnih stranaka vodio parnični postupak u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplati s te osnove, a tada je tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev kako to zakonske odredbe nalažu. Obzirom da je za ovaj postupak relevantna identična dokumentacija kao i za postupak koji je već okončan, očito je da tužitelj nema osnove za podizanje stupnjevite tužbe. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavak 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane OO, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Dodatno tuženik ističe da je OO sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci poslovni broj Rev- 478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe članka 414. stavak 1. u svezi odredbe članak 1004. stavak 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje:

„Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, suprotno tvrdnjama tužitelja da je predmetni kredit namjenski za kupnju kuće, zapravo se radi o kreditu čija namjena je bila zatvaranje obveza (kredita) prema Zagrebačkoj banci i Croatia banci, a koji krediti su služili adaptaciji prostora kojeg tužitelj iznajmljuje. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja. Nadalje, tuženik na navedenu okolnost dodatno predlaže sudu i da se službenim putem pribave podaci od nadležnog upravnog odjela Požeško-slavonske županije, Turističke zajednice Požega i porezne uprave [adresa], a sve vezano za iznajmljivanje nekretnine tužitelja ( je li tužitelj bio evidentiran kao iznajmljivač predmetne nekretnine odnosno je li ostvarivao ili ostvaruje dohodak od iznajmljivanja nekretnine). Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila adaptacija stambeno-poslovnog prostora za iznajmljivanje, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 1960/2020 od 22. rujna 2021. godine.

U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 IO protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž-226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi: „U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije članka 3. točka 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“ Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak):

VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci poslovni broj Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH- a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja poslovni broj Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju poslovni broj Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom članka 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u točkama 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Točkom 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom članka 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje neodređen iznos s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U- III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ČO (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. ČO je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće tri činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 6.271,76 / EUR 832,39 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 6.271,76 / EUR 832,39 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 21,32 / EUR 2,83 od 02. listopada 2005. pa do isplate, kn 39,61 / EUR 5,26 od 02. studenog 2005. pa do isplate, kn 42,50 / EUR 5,64 od 02. prosinca 2005. pa do isplate, kn 39,88 / EUR 5,29 od 02. siječnja 2006. pa do isplate, kn 63,22 / EUR 8,39 od 02. veljače 2006. pa do isplate, kn 102,58 / EUR 13,61

od 02. ožujka 2006. pa do isplate, kn 122,38 / EUR 16,24 od 02. travnja 2006. pa do isplate, kn 114,91 / EUR 15,25 od 02. svibnja 2006. pa do isplate, kn 107,63 / EUR 14,28 od 02. lipnja 2006. pa do isplate, kn 122,06 / EUR 16,20 od 02. srpnja 2006. pa do isplate, kn 126,52 / EUR 16,79 od 02.kolovoza 2006. pa do isplate, kn 101,20 / EUR

13,43 od 02. rujna 2006. pa do isplate, kn 109,46 / EUR 14,53 od 02. listopada 2006. pa do isplate, kn 108,02 / EUR 14,34 od 02. studenog 2006. pa do isplate, kn 119,76 / EUR 15,89 od 02. prosinca 2006. pa do isplate, kn 153,18 / EUR 20,33 od 02. siječnja 2007. pa do isplate, kn 175,64 / EUR 23,31 od 02. veljače 2007. pa do isplate, kn 165,21 / EUR 21,93 od 02. ožujka 2007. pa do isplate, kn 171,30 / EUR 22,74 od 02. travnja 2007. pa do isplate, kn 228,18 / EUR 30,28 od 02. svibnja 2007. pa do isplate,

kn 242,15 / EUR 32,14 od 02. lipnja 2007. pa do isplate, kn 260,58 / EUR 34,58 od 02. srpnja 2007. pa do isplate, kn 260,45 / EUR 34,57 od 02. kolovoza 2007. pa do isplate,

kn 235,20 / EUR 31,22 od 02. rujna 2007. pa do isplate, kn 272,77 / EUR 36,20 od 02. listopada 2007. pa do isplate, kn 273,70 / EUR 36,33 od 02. studenog 2007. pa do isplate, kn 247,33 / EUR 32,83 od 02. prosinca 2007. pa do isplate, kn 250,22 / EUR 33,21 od 02. siječnja 2008. pa do isplate, kn 193,74 / EUR 25,71 od 02. veljače 2008. pa do isplate, kn 156,29 / EUR 20,74 od 02. ožujka 2008. pa do isplate, kn 119,30 / EUR 15,83 od 02. travnja 2008. pa do isplate, kn 206,08 / EUR 27,35 od 02. svibnja 2008. pa do isplate, kn 230,17 / EUR 30,55 od 02. lipnja 2008. pa do isplate, kn 203,85

/ EUR 27,06 od 02. srpnja 2008. pa do isplate, kn 256,32 / EUR 34,02 od 02. kolovoza 2008. pa do isplate, kn 244,52 / EUR 32,45 od 02. rujna 2008. pa do isplate, kn 192,70

/ EUR 25,58 od 02. listopada 2008. pa do isplate, kn 133,99 / EUR 17,78 od 02. prosinca 2008. pa do isplate, kn 31,54 / EUR 4,19 od 02. srpnja 2009. pa do isplate, kn 8,20 / EUR 1,09 od 02. kolovoza 2009. pa do isplate, kn 7,09 / EUR 0,94 od 02. listopada 2009. pa do isplate i kn 11,01 / EUR 1,46 od 02. studenog 2009. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. IV. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom članka 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 28. prosinca 2015. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 38.795,07, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz članka 7. toga Aneksa. Odredbom članka 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od uzima u obzir. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 38.795,07 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 38.795,07 / EUR 5.148,99 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: kn 38.795,07 / EUR 5.148,99 od 01. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 3. rujna 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da vezano za prigovor mjesne nadležnosti, tužitelj ističe, da je temeljem članka 59.ZPP-a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan je i sud je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje. Kako je tužitelj i sklopio predmetne ugovor u poslovnoj jedinici tuženika u Bjelovaru, te kako je i vraćao kredit poslovnoj jedinici tuženika u Bjelovaru, (sa istom poslovnom jedinicom je sačinio

i ugovor o konverziji) iz svega navedenog proizlazi, da je ovaj spor nastao povodom te poslovne jedinice tuženika, pa je stoga mjesno nadležan, Općinski sud u Bjelovaru. Tuženik u svom odgovoru ističe, da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran, te da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neuredan i nepodoban za postupanje, obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, kao da ni osnovanost istog ne proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Tužitelj je zatražio od tuženika dokumentaciju, pa u prilogu ovog dopisa, dostavljan istu. Tužitelj također podsjeća tuženika, da je temeljem članka 232 Zakona o parničnom postupku jasno određeno da „Ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne kože postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu. Tužitelj podsjeća tuženika, da on u svojoj tužbi, u prvom redu traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, koji je sa tuženikom sklopio dana 12. svibnja 2006. godine, pa nije jasno u odgovoru na tužbu, zbog čega, bi tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje. Naime, tuženik zaboravlja da tužitelj u svojoj tužbi prvotno traži utvrđenje ništetnosti i osnovnog ugovora i aneksa, (na što sud također pazi po službenoj dužnosti) i što će sud ocijeniti iz priloženih ugovora, pa tako prigovor tužitelja da navoda stupnjevita tužba ovdje nije dopuštena nema nikakvog značaja. Kao što je već rečeno, utvrđenje ništetnosti je jedno, a navodi tuženika o da tužitelj jasno naznači postojanje tih razloga, jer sasvim nešto drugo. Prema tome, prigovor tuženika u tužbi, da tužbu treba odbaciti je u cijelosti neosnovan. Isto tako, tužitelj u stavu 2. dispozitiva svoje tužbe, također traži i utvrđenje ništetnosti članka 5 Dodatka ugovoru o kreditu broj 5102298221 koji je sa tuženikom sklopio dana 21. ožujka 2005. godine, pa nije jasno, na čega misli tuženik kada u svom odgovoru navodi pojačanim slovima, da je tužba i tužbeni zahtjev neuredan i nepodoban za zastupanje. Očigledno je, da je tuženik propustio u tužbi, utvrditi da tužitelj prvo traži utvrđenje ništetnosti članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, te utvrđenje ništetnosti članka 5. Dodatka tom ugovoru. U cijelosti su neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer je po navodima u odgovoru tužitelj restituiran. Tuženik tvrdi, da su parnične stranke Dodatkom Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju kojeg su se stranke sporazumjele po kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu. Tužitelj ovim podneskom također upoznaje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne, odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu; jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2019. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj -1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, d se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja ej bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćena nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovor u svojoj cjelini nisu stavljeni izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Isto tako, treba napomenuti, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi. Upravo predloženim računovodstveno-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica će u postupku utvrditi, da pretplata koju je sam tuženik i utvrdio, i koja je protivna zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u cijelosti ništetna. Tužitelj također sudu dostavlja otplatne planove, te knjigovodstvene kartice njegovih uplata o kreditu. Zbog svega gore iznesenog, tužitelj ostaje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 16. listopada 2023. tuženik je naveo da u odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. Parnične stranke su sukladno odredbi članka 70. ZPP-a sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti i to na način da su u odredbi članka 16. Ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove među strankama nadležan sud mjesta sjedišta tuženika. Takav valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti isključuje primjenu svih ostalih odredbi ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, osim ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, a što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, a budući da su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, to tuženik ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Rijeci, tj. Općinski sud u Rijeci. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku, koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi članka 20. stavak 1. ZPP-a tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog Ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti”. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv PO i Viktória Csipai, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude). Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž- 135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pranih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”. Također, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 59. ZPP-a na koju se poziva tužitelj, a sve iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u [adresa] zasigurno nije, niti je ikada bila. Takvo je stajalište i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je u rješenju poslovnog broja Grl-516/2007, u predmetu u kojem se isto tako odlučivalo o mjesnoj nadležnosti po članku 59. ZPP-a između drugih stranaka, istaknuo: ”Ovaj sud je dopisom broj Gr1-357/07 od 31. listopada 2007. predmet vratio Općinskom sudu u Daruvaru da od tuženika zatraži podatak da li je poslovnica Daruvar upisana u sudski registar kao podružnica tuženika ili status podružnice ima samo Filijala Bjelovar. Tuženik je dopisom od 30. studenog 2007. obavijestio Općinski sud u Pakracu da poslovnica tuženika u Daruvaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženice već Filijala Bjelovar posluje i za područje grada Daruvara. Tužitelji su sukladno odredbi članka 59. ZPP-a izabrali za suđenje sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika. Kako tuženik nema svoju podružnicu u Daruvaru, već tuženikova Filijala Bjelovar iz Bjelovara, posluje i za područje grada Daruvara to je u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Bjelovaru.” Shvaćanje da se i na tuženika ima primijeniti odredba članka 59. ZPP-a samo u slučaju ako je njegova poslovna jedinica upisana u sudski registar zauzeo je u recentnom rješenju od 9. ožujka 2021. godine, poslovni broj Gž-208/2021, Županijski sud u Šibeniku, u kojem se navodi: „U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbu članka 59. ZPP, koja određuje da je za suđenje protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, (izberivo) nadležan, pored suda općemjesne nadležnosti, i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Bjelovaru, prvostupanjski sud je provjerom u Registru Trgovačkog suda u Bjelovaru utvrdio da poslovnica u Bjelovaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženika, pa je pravilno primijenio odredbu članka 59. ZPP kada je otklonio svoju mjesnu nadležnost na temelju navedene odredbe ZPP. To je zato, jer bi mjesna nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru bila utemeljena na odredbi članka 59. ZPP samo ukoliko je ta poslovnica upisana u sudski registar kao podružnica tuženice (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Gr1- 516/07).“ Tuženik se protivi svim navodima tužitelja o konverziji te u tom dijelu upućuje na sve do sada izneseno u odgovoru na tužbu. U odnosu na pitanje konverzije, tuženik dodatno ističe sljedeće. Pogrešno je pozivanje tužitelja i na presudu Suda EU u predmetu C-452/18 XZ c/a Ibercaja Banco SA i to iz više razloga: ugovor o obnovi zaključen između potrošača i trgovca u tom slučaju podrazumijevao je samo izmjenu postojeće odredbe, koja bi eventualno mogla biti nepoštena, ali isključivo s budućim učinkom. S druge strane, konverzija provedena u RH imala je retroaktivni učinak, tj. potrošači su stavljeni u položaj EURskih korisnika kredita od samog početka; sporazumi o konverziji u RH su zaključivani na temelju zakona, tj. jasnog zakonskog okvira koji je propisivao sve potrebne elemente na strani Banke i na strani potrošača, koji, nakon što se ispune, dovode do valjanog sklapanja sporazuma. O navedenom se na jednak način očitovao i Vrhovni sud RH u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, poslovni broj Rev-1042/2017 od 27. svibnja 2020. godine pa tako u toč. 43. navodi: “tumačenja koja su dana u tom predmetu (C-452/18) ne mogu automatski poslužiti ovom sudu za donošenje odluke u Rev-1042/2017-3 glavnom postupku. Razlog tome je razlika u činjeničnoj i pravnoj osnovi glavnog predmeta o kojem odlučuje ovaj sud u odnosu na glavni predmet iz presude SO. Naime, u tom je predmetu do sklapanja dodatka ugovoru došlo na temelju slobode ugovaranja stranaka, a sadržaj dodatka bio je ili unaprijed sastavljen od strane trgovca ili su se o njima vodili pojedinačni pregovori među ugovornim strankama.” Stoga se u smislu svih gore prethodno navedenih presuda Suda EU, konverziju provedenu u RH treba više povezivati s presudom Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi, kako je gore pojašnjeno, da ugovorna odredba koja predstavlja odraz kogentnih (prisilnih) normi nacionalnog zakonodavca ne ulazi u područje primjene Direktive, odnosno ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti upravo stoga što se podrazumijeva da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Upravo stoga što je sadržaj aneksa/sporazuma o konverziji bio zadan strogim zakonskim okvirom kojeg su banke bile dužne slijediti, ne može biti govora o tome da bi se mogla dovesti u pitanje valjanost aneksa o konverziji, a o čemu je svoj stav iznio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Opreza radi tuženik se u odnosu na tužbeni zahtjev dodatno očituje. Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u odredbi članka 22. ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. ZOO-a propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Međutim, ako naslovni sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik na okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ustraje da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu i saslušanjem tužitelja. Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tkz. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), (na okolnost nedostatka aktivne legitimacije): da se vještak očituje koje uplate nisu vršene od strane tužitelja, a sve sukladno istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja iz toč. II. odgovora na tužbu od dana 28. srpnja 2023. godine (za razliku u tečaju u CHF) i izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 02. listopada 2005. godine pa do 02. studenog 2009. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VII. odgovora na tužbu od dana 28. srpnja 2023. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

5. U podnesku od 30. prosinca 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je istaknuo prigovor radi prijeboja.

6. U podnesku od 15. veljače 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je povukao dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je zatražio utvrđenje ništetnosti točke 5. stavak 2. aneksa broj 1 ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredba glave 2. i 7. Ugovora o kreditu koji je tužitelj AO, [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a dana 26. listopada 2005. pod brojem 24002006- 1031262160/51401652- 5102589824 od 29. kolovoza 2005. godine, koje glase: „ Iznos kredita= 59.800 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. 7. Način vraćanja. 192 mjesečnih anuiteta, nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta=655,88 CHF. Valutna klauzula. Povrat obaveza iz ovog ugovora obračunati će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznos anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužitelju AO, [adresa] isplati iznos od 8.910,12 EUR na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 11,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 1,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 1,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od5,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 27,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 20,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 24,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 18,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 23,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 17,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 22,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 21,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 32,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 36,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 39,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 44,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 53,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 72,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. lipnja 2010 godine do isplate, za iznos od 68,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 2010. godine do isplate, 86,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 86,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 73,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. listopada 2010 godine do isplate, za iznos od 88,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 115,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 104,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 97,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 109,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 103,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 117,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 161,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 181,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 140,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 134,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 137,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 137,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 146,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 142,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 143,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 146,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. svibnja 2012. godine do ispate, za iznos od 145,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 142,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 139,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 141,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 144,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 144,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 141,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 126,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 141,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 138,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 141,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 127,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. svibnja 2013 godine do isplate, za iznos od 123,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 128,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 126,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 130,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 135,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 139,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 135,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 138,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 141,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 139,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 143,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 146,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 144,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 128,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 139,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 01. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 72 80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 144,712 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 149,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 150, 18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 151,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 154,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 152,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015 godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 154,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 142,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 142,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. rujna 2015. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u aneks broj 1 ugovora o kreditu od 28. prosinca 2015., ugovor o kreditu od 29. kolovoza 2005., vrši se uvid u obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita sa podacima o plaćanju, obrazac prihvata izračuna konverzije kredita, nacrt aneksa ugovoru o kreditu, letak s informacijama o euribor-u i kretanju tečaja eur-a, informacija o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja eura, čita se pisani nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024. i njegova usmena dopuna s glavne rasprave održane 12. veljače 2025.

8. Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-692/2023-2 od 4. siječnja 2024. odlučeno je o prigovoru tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda te je prigovor odbijen kao neosnovan.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102589824 dana 29. kolovoza 2005. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 69.800,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorne strane ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,250% godišnje i vraćanje kredita u 192 mjesečna anuiteta u mjesečnom anuitetu od 655,88 CHF obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja.

10. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. sklopili Aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 5102589824 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužitelj ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatu i na valutnu klauzulu te isplatu preplatih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila stambeni kredit. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 61.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. predmetnog ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili valutnu klauzulu, dakle povrat obveze iz kredita (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi (i iznos anuiteta obračunavat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja, a korisnik kredita je upoznat s promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja. Člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,990% godišnje. Člankom 12. ugovora o kreditu ugovorne stranke su odredile da će se za sve ono što nije predviđeno ugovorom primjenjivati važeći zakonski propisi i opći akti tuženika, banke kreditora.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 29. kolovoza 2005. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se glavnica iz ugovora o kreditu veže za valutu švicarski franak iako je bile uočljiva i jasna nije bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojom je iznos kredita i mjesečni anuitet vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj švicarskog franka ništetne pa je odlučeno kao u točki I izreke.

44. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102589824 od 28. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 5. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. iznos od 25.388,45 eur i da preplata po osnovnom ugovoru o kreditu iznosi 38.795,07 kn.

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima, kamatnoj stopi i tečaju CHF u odnosu na kn u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.

46. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik 29. kolovoza 2005. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 69.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,25% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 16 godina, a korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 1. studenog 2005. Kredit je isplaćen 6. rujna 2005. u iznosu od 69.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj i tuženik su 28. prosinca 2005. sklopili aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a na osnovi izračuna konverzije kredita utvrđeno je na dan 30. rujna 2015. preplata u iznosu od 38.795,07 kn (5.083,16 eur). Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka tužitelj je u razdoblju od 1. studenog 2005. do 30. rujna 2015. uplatio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 61.685,54 kn, a pri tome iznos samo više uplaćenih anuiteta iznosi 68.002,76 kn odnosno 8.910,12 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos preplate kredita prema uvjetima odobrenog kredita u eur iznosi 38.795,07 kn odnosno 5.083,16 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015.

47. Knjigovodstveni vještak dao je svoju usmenu dopunu kao i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

48. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

48.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u iznosu od 8.910,12 eur, a tužitelju je u konverziji kredita priznata preplata u iznosu od 5.083,16 eur.

51. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zatražio isplatu iznosa od 8.910,12 eur koji zahtjev je uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka u pogledu preplate kredita zbog valutne klauzule.

52. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 8.910,12 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita.

53. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u manje uplatnih iznosa s osnove tečaja i s osnove konverzije.

54. Sud nalazi da je prigovor radi prijeboja tuženika na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

54.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

55. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 3 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 26. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 26. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 8. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. veljače 2025. i 15. svibnja 2025. za svaku iznos od 200,00 eura te za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.800,00 eura i PDV na taj iznos od 450,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.250,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.701,26 eura. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj je kao s neosnovanim odbijen.

56. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 13. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6