REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-74/2025-340

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, u pravnoj stvari tužitelja 1/ IKH GmbH, OIB: 66150184094, SR Njemačka, 85250 [adresa], 2/ IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3/ BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 4/ ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnicima Tomislavu Sabljaru i Nikoli Sabljaru, odvjetnicima u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv tuženika 1/ HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., OIB: 46830600751, Pula, Vergerijeva 6, 2/ VALALTA d.o.o. OIB: 94300736117, Rovinj, Cesta za Valaltu – Lim, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, I i drugi, odvjetnici u Rijeci, Nikole Tesle 9/V i VI, uz sudjelovanje CROATIA OSIGURANJA d.d. Podružnice Pula, Marulićeva 1, OIB:26187994862, kao umješača na strani 2. tuženika, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave dana 20. svibnja 2025. godine. godine u nazočnosti punomoćnika stanaka i umješača, dana 13. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužitelju IJ s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 1.034,76 eura / 7.796,40 kune[1] na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. ožujka 2012., pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 571,99 eura / 4.309,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 12,34 eura / 92.98 kuna od 13. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 103,66 eura / 781.03 kuna od 22. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 116,00 eura / 874,00 kuna od 09.velače 2012. do isplate;

- na iznos od 150,90 eura / 1136.96 kuna od 20.siječnja 2012. do isplate;

- na iznos od 116,00 eura / 874,00 kuna od 12. veljače 2013. do isplate;

- na iznos od 65,11 eura / 490.57 kuna od 10. srpnja 2014. do isplate;

- na iznos od 5,84 eura / 44,00 kuna od 28. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos od 2,14 eura / 16.12 kuna od 28. svibnja 2014. do isplate; sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

I.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužitelju IJ s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 9.312,83 eura / 70.167,52 kune na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. ožujka 2012., pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 5.147,98 eura / 38.787,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 111,03 eura / 836,55 kuna od 13. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 932,96 eura / 7.029,39 kuna od 22. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 1.044,00 eura / 7.866,02 kuna od 09.velače 2012. do isplate;

- na iznos od 1.358,10 eura / 10.232,60 kuna od 20.siječnja 2012. do isplate;

- na iznos od 1.044,00 eura / 7.866,02 kuna od 12. veljače 2013. do isplate;

- na iznos od 586,03 eura / 4.415,44 kuna od 10. srpnja 2014. do isplate;

- na iznos od 52,56 eura / 396,01 kuna od 28. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos od 19,30 eura / 145,42 kuna od 28. svibnja 2014. do isplate; sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

I.3. Odbija se tužbeni zahtjev s naslova pretrpljene imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 663,03 eura / 4.995,59 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos kako slijedi:

- na iznos od 14,29 eura /107,67 kuna od 03. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 70,00 eura / 527,41 kuna od 18.01.2012. do isplate

- na iznos od 68,73 eura / 517,85 kuna od 02.06.2013. do isplate

- na iznos od 509,02 eura / 3.835,21 kuna od 22.06.2014. do isplate; po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

II.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužitelju IJ s naslova pretrpljene imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te troškove lijekova isplati iznos od 200,00 eura / 1.506,89 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

II.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužitelju IJ s naslova pretrpljene imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te troškove lijekova isplati iznos od 1.800,00 eura / 13.562,10 sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

III.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužitelju IJ po osnovi popravka neimovinske štete isplati iznos od 12.475,94 eura / 93.999,97 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

III.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužitelju IJ po osnovi popravka neimovinske štete isplati iznos od 112.283,50 eura / 845.998,66 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

IV.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužiteljici BJ s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 172,80 eura / 1.301,96 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 01. siječnja 2013. pa do isplate, te iznos od 4.000,00 eura / 30.138,00 kuna na ime neimovinske štete, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

IV.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužiteljici BJ s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 1.555,20 eura / 11.717,65 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 01. siječnja 2013. pa do isplate, te iznos od 36.000,00 eura / 271,242,00 kuna na ime neimovinske štete, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

V.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužitelju ĆJ isplati s osnova naknade neimovinske štete iznos od 3.050,00 eura / 22.980,23 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

V.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužitelju ĆJ isplati s osnova naknade neimovinske štete iznos od 27.450,00 eura / 206.822,03 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

VI.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužitelju IKG GmbH isplati iznos od 3.785,80 eura / 28.524,11 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 01. siječnja 2013. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

VI.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužitelju IKG GmbH isplati iznos od 34.072,22 eura / 34.065,016 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 01. siječnja 2013. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

VII.1 Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskoj sustava d.o.o. da tužiteljima na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 8.526,22 eura, u roku od 15 dana.

VII.2 Nalaže se tuženiku VALALTA d.o.o. da tužiteljima na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 76.735,99 eura, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Stavlja se van snage raspravno rješenje doneseno na zapisniku sa ročišta za glavnu raspravu održanom 20. svibnja 2025. godine, a koje glasi:

„Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnescima tužitelja od 15. veljače 2023. godine i 13. ožujka 2023. godine.“

II. Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva koja glasi:

„III. Nalaže se tuženicima da II. tužitelju IJ na ime dospjele naknade zbog trajno povećanih potreba solidarno isplate iznos od 21.100,00 eura / 158.977,72 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća teku po stopi od 12% od 01.01.2012.g. do 31.07.2015.g., po stopi od 8,14% od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g., po stopi od 8,05% od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g., po stopi od 7,88% od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g., po stopi od 7,68% od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g., po stopi od 7,41% od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g., po stopi od 7,09% od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g., po stopi od 6,82% od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g., po stopi od 6,54% od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g., po stopi od 6,30% od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g., po stopi od 6,11% od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g., po stopi od 5,89% od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g., po stopi od 5,75% od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g., po stopi od 5,61% od 01.07.2021.g. do 31.12.2021.g., po stopi od 5,49% od 01.01.2022.g. do 30.06.2022.g., po stopi od 5,31% od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g., po stopi od 5,50% od 01.01.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3

(tri) postotna poena kako slijedi

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2015. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2016. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2017. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2018. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2019. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2020. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2021. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. ožujka 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. travnja 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. svibnja 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. lipnja 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. srpnja 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. kolovoza 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. rujna 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. listopada 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. studenog 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. prosinca 2022. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. siječnja 2023. godine do isplate

- na iznos od 150,00 eura / 1.130,17 kuna od 01. veljače 2023. godine do isplate, te ubuduće sa naslova rente iznos od 150,00 eura mjesečno počevši od 01. ožujka 2023. godine pa nadalje dok za to budu postojale pretpostavke, s time da su obroke dospjele do pravomoćnosti presude dužni platiti odjedanput, a ostale kako budu dospijevali svakog 1-og u mjesecu za tekući mjesec zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate po stopi od 5,31%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

III. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.318,07 eura / 9.931,00 kuna (naknada za tuđu pomoć i njegu te pojačanu ishranu koju je potraživao tužitelj IJ – točka II. tužbenog zahtjeva).

Obrazloženje

1/ Tužba

1.1. Tužitelji su 11. kolovoza 2014. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi naknade štete.

1.2. U tužbi navode da je dana 31. kolovoza 2011. godine oko 18:45 sati, u turističkom naselju – kampu VALALTA, u vlasništvu tuženika VALALTE d.o.o., došlo do strujnog udara u kojem su životno ugroženi i teško tjelesno povrijeđeni tužitelji IJ, BJ i ĆJ, gosti tog kampa.

1.3. Do strujnog udara je došlo tako što je tuženik AJ, vukao plovilo marke „Happy Cat“, sačinjenog u obliku katamarana, sa dva gumena, zrakom ispunjena madraca, te metalnom konstrukcijom povezanom sa madracima i metalnim jarbolom visine 600 cm postavljeno na ručna kolica („trailer“), koja su namijenjena upravo za tu svrhu. Tuženici BJ i ĆJ u tome su pomagali. Do strujnog udara došlo je unutar kampa, na zemljanom putu izgrađenom da se po njemu od kampa do mora i obrnuto prevoze plovila gostiju, i to na dijelu puta koji prolazi ispod električnog dalekovoda jačine 35 kV. Kratki spoj izazvao je dodir vrha jarbola opisanog plovila sa žicama dalekovoda.

1.4. Od udara struje tuženima IJ, BJ i ĆJ, kao i tuženiku IKH GmbH, nastala je imovinska i neimovinska šteta, za koju tužitelji smatraju da su odgovorni tuženi HEP-ODS i VALALTA, i to HEP

– ODS kao vlasnik opasne stvari – strujnog dalekovoda kojim upravlja i održava ga u okviru svog distribucijskog područja Elektroistra Pula, ali i kao osoba koja obavlja opasnu djelatnost – distribucija i prijenos električne energije po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost). U odnosu na tuženu VALALTU smatra da je solidarno odgovorna sa tuženikom HEP – ODS-om po načelu pretpostavljene krivnje (subjektivna odgovornost) i to zbog iskazane krajnje nebrige i nemara u odnosu na sigurnost gostiju od opasnosti koju predstavlja smještaj gostiju u blizini neosiguranih i neizoliranih provodnika struje napona 35 kV, te izgradnjom prometnica za prolaz i prijevoz ispod dalekovoda, a sve bez ikakvih upozorenja na opasnost koja je u takvom ambijentu predvidiva, bez oznake visine kablova iznad prolaza i puteva izvedenih sa svrhom da se istima prevoze jedrilice i druga plovila sa jarbolima. Tužena VALALTA je nelegalno i bez građevinske dozvole proširila kamp ispod dalekovoda visokog napona i sagradila je prometnicu ispod dalekovoda koja iz kampa vodi prema moru, te je uz tu prometnicu uredila i parkiralište za prikolice kojima se vozila vuku u lučicu, a sve to da nije svoje goste uopće obavijestila o opasnosti koja prijeti od prolaza ispod dalekovoda visokog napona, kao ni na visinu tih žica, niti je zabranila kretanje po površini koju naziva „infrastrukturni sustav“, a u naravi se radi o bijelom makadamskom putu.

1.5. Da su oba tuženika bila svjesna opasnosti kojom su godinama bili izloženi gosti kampa VALALTA proizlazi i iz činjenice da su nakon ove nesreće zajedničkim troškom uklonili predmetni nadzemni elektroenergetski vod, te postavili znakove upozorenja i opasnosti.

1.6. Smatra da se tužitelje ne može pozivati na odgovornost jer da nisu uložili dužnu pažnju obzirom su znali da u neposrednoj blizini prolazi visokonaponski vod i jer da nisu poštivali pravila kretanja s plovilom unutar zone infrastrukturnih sustava, kao i da su mogli predvidjeti kontakt plovila kojeg su vukli sa električnim vodom. Smatra da je tuženik HEP - ODS koji se bavi elektrodistribucijom mogao predvidjeti mogućnost takvog kontakta jer je znao da je ispod voda visokog napona napravljena prometnica (koju tuženi nazivaju infrastrukturni sustav), kao i da tom prometnicom gosti kampa prolaze sa svojim plovilima ili bez njih. Ukazuje da je samo na stupovima elektrovodova koji se nalaze sa strane te prometnice postojao simbol opasnosti i ništa više, da nigdje nije bila postavljena zabrana prolaza niti je bila naznačena visina žica visokog napona, kao i da nigdje nisu propisana niti vidljivo istaknuta „pravila kretanja s plovilom unutar zone infrastrukturnog sustava“.

1.7. Tužitelji smatraju da je krajnje neprimjereno isticati da su oni isključivo krivi za nesreću koju su doživjeli. Ono što se njima dogodilo nije ni slučaj (casus). Oni su nastradali zbog propusta oba tuženika koji su predmetni događaj mogli i morali predvidjeti, i koji su posljedice mogli i izbjeći i otkloniti, a što nisu.

1.8. Pri tome je bez ikakvog značaja da je nadležno tijelo još 1971. godine donijelo rješenje o odobrenju upotrebe predmetnog dalekovoda, no činjenica da je isti tijekom 2012. godine kabliran sama po sebi upućuje na zaključak da su oba tužena bila svjesna opasnosti koju on predstavlja za goste kampa.

1.9. Tužitelji posebno ukazuju na Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 1 kV do 400kV (Službeni list SFRJ 65/88) kojim je opisana zabrana izgradnje takvih dalekovoda preko javnih kupališta i kampinga. Razlog takve zabrane je upravo povećana opasnost koja postoji od takvih nadzemnih vodova ukoliko prolaze iznad kampova. Iako se odredbe tog pravilnika ne primjenjuju glede izgradnje i održavanja predmetnog dalekovoda (jer je izgrađen prije stupanja na snagu tog pravilnika) ne znači da takva povećana opasnost od dalekovoda u kampu ne prijeti samo zato što je izgrađen prije stupanja na snagu tog pravilnika i prije nego što je na tom dijelu izgrađen kamp, odnosno prije nešto se kamp VALALTA proširio i na taj dio. Da se kamp proširio i ispod dalekovoda tuženiku HEP – ODS-u je bilo poznato jer je i prije štetnog događaja provodio redoviti godišnji pregled i održavanje tog voda. U konačnici, kao što je zabranjeno postaviti dalekovod iznad kampa jer je to opasno tužitelji smatraju da je jednako opasno i zabranjeno graditi i uspostaviti kamp ispod postojećeg dalekovoda.

1.10. Uz to radi se o kampu uz more u koji je predviđen dolazak gostiju sa plovilima na jedra, dakle sa jarbolima visokim nekoliko metara, pa je svakako opasno da se u blizini mjesta gdje se kreću i zadržavaju takva plovila nalazi nadzemni vod. Upravo je i iz tog razloga prema pravilniku koji je kasnije donesen zabranjeno da se na takvim područjima uspostavljaju ovakvi dalekovodi. Stoga je jasno da je iz tog razloga još u vrijeme kada se predmetna nezgoda desila bilo predviđeno da se predmetni dalekovod izmjesti odnosno ukopa, što je nakon nesreće i učinjeno. Jasno je da izmještanje dalekovoda i njegovo ukopavanje nije izvršeno iz estetskih već iz sigurnosnih razloga da se ne dogodi nesreća kao i ova. Do nesreće ne bi došlo da se tužena VALALTA strpila sa proširenjem kampa dok se dalekovod ne izmjesti odnosno da je tuženik HEP – ODS, kada se kamp već proširio ispod dalekovoda, poduzeo dodatne mjere zaštite u smislu postavljanja pojačane izolacije. Zato smatra da odgovornost tuženika HEP – ODS-a osim po osnovi uzročnosti postoji i po osnovi krivnje jer nije osigurao dalekovod na adekvatan način (uređajem za brzo automatsko isključivanje pri dodiru sa zemljom, niti električno pojačanom izolacijom, niti mehanički pojačanom izolacijom) u situaciji nakon što je kamp proširen ispod tog dalekovoda, a što predstavlja krajnji nemar i nebrigu za sigurnost ljudi. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost oslobođenja od odgovornosti jer se radi o kampu uz more u koji dolaze gosti sa jedrilicama, a lišena bi bila svake osnove tvrdnja da je nastanak ovakve nezgode bilo nemoguće predvidjeti, a nedvojbeno je istu bilo moguće izbjeći nizom ranije spomenutih radnji.

1.11. Tiskanje Pravilnika o održavanju reda u luci nautičkog turizma nije dostatna mjera sigurnosti. Tužitelji smatraju da je bilo potrebno da ih se na opasnost upozori na licu mjesta, kao i da se postave odgovarajući, jasni i svim razumljivi znakovi upozorenja.

1.12. Navodi tužene B da je mjesto na kojem se nesreća dogodila predstavljalo „protupožarni bijeli put“ i da nije bio dio kampa su neistiniti. Naime, taj je put bio pristupna prometnica unutar kampa, a kamp parcele su se nalazile lijevo i desno od tog puta. Tužitelji smatraju da je tužena VALALTA u vrijeme nesreće na tom dijelu obavljala kamp djelatnost ilegalno, a čak je i gradila bespravne objekte. Doduše, Urbanistički plan uređenja turističke zone VALALTA koji je stupio na snagu u srpnju 2011. godine predvidio je na tom mjestu djelatnost kampa, no tužena VALALTA tu je djelatnost tamo obavljala i prije toga.

2/ Odgovor na tužbu tuženika HEP – ODS d.o.o.

2.1. Tuženik HEP – ODS d.o.o. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je sporni dalekovod DV 35 kV Rovinj – Poreč, ispod kojeg se dogodio štetni događaj, izgrađen još davne 1970. godine uz svu potrebnu dokumentaciju (odobrenje za građenje, uporabna dozvola). U vrijeme kada je izdana uporabna dozvola (1971.) turističko naselje VALALTA nalazilo se daleko izvan koridora trase dalekovoda.

2.2. Tuženik HEP – ODS d.o.o. naglašava da je policijskim očevidom utvrđeno da se najniži strujni vodič dalekovoda nalazi na visini od 7,35 m od zemlje, a što je sukladno sigurnosnoj visini i sigurnosnoj udaljenosti propisanoj u čl. 102. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektro – energetskih vodova nazivnog napona od 1 kV do 400 kV (Narodne novine broj 51/91) kojim je propisano da za mjesta pristupačna vozilima (oko naseljenog područja, iznad polja oko kojih ima poljskih putova, iznad livada i oranica, iznad poljskih putova i šumskih putova) sigurnosna udaljenost odnosno visina mora biti minimalno 6,00 metara. Sve navedeno nesporno znači da je elektroenergetski vod izgrađen sukladno važećim zakonskim i tehničkim propisima i pravilnicima te da je u potpunosti poštivana sigurnosna visina i sigurnosna udaljenost od ostalih infrastrukturnih objekata, pa osporava navode tužitelja da bi taj dalekovod bio izgrađen preko kampa. Isto tako osporava navode tužitelja da bi takav dalekovod trebao imati i mehanički pojačanu izolaciju obzirom da isti nije u vrijeme štetnog događaja prolazio iznad stambenih zgrada ni zgrada u kojima se zadržava veći broj ljudi.

2.3. Istina je da je predmetni dalekovod kabliran (ukopan) 2012. godine međutim nije istina da je to učinjeno iz razloga što su gosti kampa bili izloženi opasnosti. Naime, predmetni dalekovod je kabliran, nakon što su se za to stvorili uvjeti, odnosno nakon što je donesen Urbanistički plan uređenja turističke zone VALALTA, u srpnju 2011. godine, a kojim se u blizini voda koji je izgrađen, na površini infrastrukturnih sustava (IS) predviđaju zone turističkog naselja (T2) i kampa (T3), a sve nakon dobivene dozvole za njegovo kabliranje u rujnu 2012. godine.

2.4. Tuženik HEP – ODS ne osporava da je električna energija po samoj definiciji opasna stvar, ali ističe da je temeljem općih propisa obveznog prava propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se tom djelatnošću bavi. Međutim, sukladno zakonu isti se mogu osloboditi odgovornosti ako dokažu da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije morao izbjeći, ni otkloniti. Iz tog razloga ovaj tuženik ističe kako on ne može biti odgovoran za radnje čijim poduzimanjem su tužitelji sami sebe doveli u opasnost. Za pretpostaviti je da tužitelji, kao stalni gosti kampa, nisu uložili dužnu pažnju obzirom su znali da u neposrednoj blizini prolazi visokonaponski vod te da je potrebno poštivati pravila kretanja s plovilom unutar zone IS. Isto tako, ističe da svi stupovi visokonaponskog voda, pa tako i ovog, nose oznake opasnosti sa natpisom i jasnom oznakom koja je svima poznata bez obzira na jezik („Pazi – visok napon, opasno po život“). Tužitelji nisu poštivali to upozorenje i nisu upotrijebili pažnju koju bi primijenio svaki prosječno pažljiv čovjek u sličnoj situaciji (obična nepažnja), a što je razlog za ekskulpaciju tuženika HEP – ODS-a od odgovornosti za nastali štetni događaj odnosno isključiva odgovornost tužitelja za nastali štetni događaj.

2.5. Tuženik HEP – ODS smatra da se na predmetni dalekovod ne može primijeniti Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektro – energetskih vodova (Službeni list 65/88), ni njegova odredba koja zabranjuje izgradnju dalekovoda preko kampova, jer je taj pravilnik stupio na snagu nakon što je predmetni dalekovod izgrađen, a isti se ne primjenjuje na dalekovode koji su u vrijeme stupanja na snagu tog pravilnika već bili izgrađeni. Na predmetni dalekovod, koji je izgrađen 1970., moguće je primijeniti samo odredbe Pravilnika o tehničkim mjerama za pogon i održavanje elektroenergetskih postrojenja (Službeni list SFRJ 19/68).

2.6. Predmetni dalekovod tuženik HEP – ODS je izgradio u skladu sa zakonom, u skladu sa istim se i održava, te je propisno označen znakom opasnosti. Isto tako taj dalekovod zadovoljava zakonom propisanu sigurnosnu visinu i udaljenost voda od tla u visini od 7,35 m od zemlje.

2.7. Konačno, čl. 11. Pravilnika o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata u kampovima iz skupine „kampovi i druge vrste ugostiteljskih objekata za smještaj“ (Narodne novine 75/2008) propisano je da sve vrste kampova moraju biti uređene, opremljene i kadrovski ekipirane tako da je omogućeno: nesmetano i sigurno kretanje i boravak gostiju, zaposlenog osoblja, nesmetan prijenos stvari, odgovarajuće čuvanje robe, zaštita zdravlja gostiju i zaposlenog osoba te stručno usluživanje gostiju. Navedeno bi značilo da bi tužena VALALTA bila odgovorna uputiti goste u pravila kretanja unutar kampa naselja, kao i glede postupanja sa svojim plovilom.

2.8. Međutim, činjenica je da su propusti tužitelja u smislu propuštanja upotrebe dužne pažnje, kao i svjesno nepridržavanje pravila ponašanja unutar turističkog naselja (kretanje vozila, prikolica) odnosno svjesno poduzimanje radnji koje su prouzročile nezgodu dovele do isključive odgovornosti tužitelja za nastali štetni događaj.

3/ Odgovor na tužbu tužene VALALTE d.o.o.

3.1. Tužena Ć smatra da nije odgovorna za štetni događaj već smatra da je do štetnog događaja došlo tako i zato što su tužitelji IJ, BJ i ĆJ na prikolici gurali plovilo (katamaran) na kojem plovilu se nalazio postavljeni jarbol. To plovilo su gurali po makadamskom prolazu kojom prilikom su zakačili kabel koji je išao preko tog prolaza i koji se nalazio na visini od 7,35 m od zemlje. Tužena VALALTA ne može odgovarati za tako nastalu štetu.

3.2. Dalekovod koji se nalazi na propisanoj visini (što je konkretno slučaj) nije opasna stvar. Ako bi se i uzelo da je to opasna stvar, onda bi za štetu nastalu od takve stvari odgovarao njezin vlasnik, a što tužena VALALTA nije.

3.3. S druge strane plovilo sa podignutim jarbolom jest opasna stvar. Guranje plovila na način na koji su to činili tužitelji neodgovorno je i nepropisno obzirom nije dopušteno transportirati nešto toliko visoko na takav način. Tako i Zakon o sigurnosti prometa na cestama određuje kako je na javnim cestama minimalna visina slobodnog prostora iznad kolnika 4,5 m. Ovdje su tužitelji gurali nešto što je bilo više od 7 metara.

3.4. Na plovilu u transportu prikolicom skida se jarbol. Takvo plovilo je opasna stvar i predstavlja opasnost i to se nažalost pokazalo u konkretnom slučaju jer je takvo plovilo zakačilo dalekovod iako nije bilo razloga za takav transport obzirom je riječ o katamaranu za napuhavanje i sačinjen je za jednostavno, brzo i lako rastavljanje.

3.5. Tužena VALALTA nije niti vlasnik plovila niti prikolice na kojoj se to opasno plovilo nalazilo radi čega ne može odgovarati za štetu koja je nastala uslijed opisanog ponašanja tužitelja.

3.6. Kako je vidljivo iz tužbe i policijskog zapisnika do štetnog događaja je došlo isključivo zato što su tužitelji vukli prikolicu sa plovilom na kojem je bio podignut jarbol te su tako zakačili dalekovod. Dakle, isključiva odgovornost za štetni događaj je na tužiteljima. Oni su nakon strme uzbrdice kojom se izlazi iz područja kampa došli do prolaza kuda ide trasa dalekovoda. Nakon toga su zaobišli jedan dalekovod i žice koje su išle od tog dalekovoda prema trafostanici te su nastavili gurati plovilo između žica dalekovoda po tome tada makadamskom putu. To je nevjerojatno neoprezan, gotovo obijestan postupak svojevrsnog slaloma između žica u situaciji u kojoj za to ne postoji nikakva potreba niti nužnost. To je krajnja nepažnja tužitelja.

3.7. U vrijeme štetnog događaja taj je prolaz bio bijeli makadamski prolaz koji nije služio za potrebe kampa. Ne postoji niti jedan razlog da se prikolice sa plovilima na kojima se nalaze podignuti jarbol vuku po tom prolazu. Tužitelji su morali, trebali i mogli izvući plovilo iz mora, rastaviti ga na za to predviđenom mjestu uz lučicu, položiti ga na prikolicu i mirno otići sa tom prikolicom propisanim putem kuda su došli do mora. Naime, tužitelji su bili gosti kampa VALALTE 2009. i 2010. (ove godine također sa istim plovilom). Svaki gost na ulazu u kamp dobije upute za postupanje sa plovilom (između ostalog i na njemačkom jeziku) u kojima je jasno određeno kuda se prolazi i kako se postupa sa plovilom.

3.8. U vrijeme štetnog događaja na tom području tužena VALALTA nije obavljala nikakvu djelatnost kampinga ili bilo kakvu drugu ugostiteljsku djelatnost. To područje je u vrijeme štetnog događaja predstavljalo protupožarni bijeli put, a ne dio kampa. Na tom prolazu se nisu nalazila kamp mjesta niti su se kamp mjesta nalazila u neposrednoj blizini prolaza. Taj prolaz je i onda, kao i sada, prostornim planom predviđen kao područje infrastrukturne površine. Kamp se proširio preko tog puta nakon štetnog događaja. Kada se kamp proširio i na područje koje je blizu tog prolaza dalekovod je ukopan. Posve je nejasno što je tužitelj radio na protupožarnom putu sa svojim plovilom koje je bilo sa podignutim jarbolom i zašto je plovilo gurao između žica dalekovoda.

3.9. Tuženik HEP – ODS je jasno napisao kako su dalekovodi postavljeni sukladno propisima i kako ih je održavao. Dakle, to su sve bili dalekovodi tuženika HEP

– ODS-a i tužena VALALTA nije sa njima imala nikakve veze. Na tom mjestu tužena VALALTA nije obavljala kamping djelatnost, iako da je htjela je mogla jer je Urbanistički plan uređenja turističke zone Valalta (koji je objavljen u srpnju 2011.) određivao da se predmetni dalekovod može (ne i mora) kablirati. Unatoč tome, tužena VALALTA je sačekala da se postojeći dalekovod kablira nakon čega je počela obavljati djelatnost kampinga na tom području. Tim istim planom je određena minimalna udaljenost bilo kakvog kamp mjesta najmanje 10 metara od trase s time što tužena VALALTA nije predvidjela nikakvu djelatnost (pa tako ni kamping) 15 metara od trase dalekovoda.

3.10. Smatra da tužena VALALTA, kao i tuženik HEP – ODS nisu odgovorni za štetni događaj. Smatra da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom tužitelja IJ koji je bez ikakvog razloga, potrebe ili logike, svoje plovilo sa visoko podignutim jarbolom odlučio voziti po protupožarnom putu između visoko podignutih žica dalekovoda.

3.11. Također, ukazuje da su građevinske i uporabne dozvole za kamp izdane još 1968. godine, te da za uređenje i korištenje kamping mjesta unutar kampa nije potrebna nikakva daljnja građevinska ili lokacijska dozvola jer kamp ima status jedinstvene građevine. Dakle, kamp se nalazi na istom mjestu više od 40 godina, dalekovod je tamo izgrađen 1971. i do ovog se nikada nije dogodilo niti jedan štetni događaj.

4/ Dokazni postupak i donošenje prvostupanjske odluke

4.1. Presudom posl. broj: P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023. godine tužbeni zahtjev je ocijenjen osnovanim u pogledu odgovornosti oba tuženika u cijelosti i solidarno, a u odnosu na visinu u većem dijelu. Rješenjem isti broj i datum sud nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva od 15. veljače 2023. godine kojim su tužitelji prvi puta zatražili naknadu štete zbog trajno povećanih potreba. Protiv navedene presude žalbu su izjavili i tužitelji i tuženik, a povodom koje žalbe je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem posl. broj: Pž-4071/2023-3 od 25. veljače 2025. godine pobijanu presudu i rješenje ukinuo u najvećem dijelu te je predmet vratio na ponovni postupak.

4.2. U ponovljenom postupku održano je jedno ročište za glavnu raspravu na kojem je ista zaključena. Stranke su ostale kod istih navoda koje su iznosile i u ranijem tijeku ovog postupka.

4.3. Slijedom navedenog proveden je dokazni postupak istovjetno ranijem, te je u istom izvršen uvid u članak iz Glasa Istre od 2. rujna 2011. na listu 14 spisa, izvod iz sudskog registra za društvo VALALTA na listu 15-20 spisa, izvod iz sudskog registra za društvo HEP-ODS na listu 21-23 spisa, zapisnik o očevidu na listu 24-26 spisa, medicinsku dokumentaciju na listu 27-29 spisa, službene bilješke MUP-a na listu 30- 32, 35, 41 spisa, prijavu Istarskih domova zdravlja na listu 33 spisa, dopis MUP-a na listu 34 spisa, obavijest MUP-a na listu 36-37 spisa, dopis ODO Pazin na listu 38 spisa, dopis Državnog inspektorata na listu 39 spisa, zahtjev za provedbom izvida na listu 40 spisa, rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta od 20. kolovoza 1998. na listu 45-48 i na listu 517-522 spisa, uporabnu dozvolu od 26. svibnja 1971. na listu 49-50, fotografije na listu 51-53, 58-61, 100-106, 209-210, 361-362, 379-384, 436-452, 539-553, 1344- 1419 spisa, tehničke karakteristike plovila na listu 54-55 spisa, plan kampa na listu 56-57 spisa, dopisi VALALTE na listu 62 i 63 spisa, dopis punomoćnika tužitelja na listu 64 i 65 spisa, medicinska dokumentacija sa ovjerenim prijevodima na listu 66-99 spisa, tabela na njemačkom jeziku na listu 107-108 spisa, obračune plaćanja iz osiguranja sa ovjerenim prijevodima na listu 109-127 i 224-226 spisa, potvrde o izgubljenoj zaradi porezne savjetnice EJ sa ovjerenim prijevodima na listu 128-148 spisa, izvod iz sudskog registra sa prijevodom za društvo IKH GmbH na listu 149-155 i 337-343 spisa, financijsku dokumentaciju (godišnja financijska izvješća, račune dobiti i gubitka) sa ovjerenim prijevodom na listu 227-326 spisa, račun na listu 207 i 208 spisa, potvrdu glavnog projekta od 18. prosinca 2012. na listu 214 spisa, prijepis police na listu 332-333 i 495-496 spisa, izvod iz matice rođenih na listu 344 spisa, plan kampa na listu 363-364 i 435 spisa, pravilnik o održavanju reda u luci nautičkog turizma na listu 372-375 spisa, fotografije sa Google Eartha na listu 376-378 spisa, urbanistički plan uređenja turističke zone Valalta na listu 385-422 i 462-474 spisa, fotografije Izvod iz geoportala na listu 453-461 spisa, preslik spisa KIR-465/15 na listu 475-490 spisa, CD na listu 515 spisa i CD na listu 516 spisa, rješenje o privremenom obavljanju ugostiteljske djelatnosti od 15. svibnja 2012. na listu 523-528 spisa, uporabnu dozvolu od 26. travnja 1993 na listu 532 spisa, očitovanje Ministarstva zaštite okoliša na listu 533-534 spisa, lokacijsku dozvolu od 20. kolovoza 2012. na listu 535-537 spisa, očitovanje Ministarstva graditeljstva na listu 538 spisa, izjavu na listu 554 spisa, izvještaj o izvršenom pregledu na listu 583-588 i na listu 743-745 spisa, spis MUP-a na listu 599-702 spisa, rješenja građevinske inspekcije na listu 704-732 spisa, financijsku dokumentaciju (rješenja poreza na dobit sa ovjerenim prijevodima) na listu 789-815 spisa, nalaz i mišljenje vještaka za geodeziju Branimira Fablea od 1. veljače 2019. na listu 825-835 i očitovanje na listu 1195-1200 spisa, nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke Jerko Perice od 14. lipnja 2019. na listu 843-980 spisa, fotodokumentaciju očevida na listu 1037-1044 spisa, izvod iz knjige Sve o jedrenju Boba Bonda 1091-1093 spisa, račune na listu 1094-1162 spisa, plan kampa na listu 1179 spisa, dopis Grada Rovinja na listu 1190-1194 i 1206-1207 spisa, medicinsku dokumentaciju sa ovjerenim prijevodom na listu 1314-1343 spisa, financijsku dokumentaciju sa ovjerenim prijevodom na listu 1426-1597 spisa, nalaz i mišljenje financijske vještakinje Erike Calagaz Poropat na listu 1601-1640 i očitovanje na listu 1863-1865 spisa, nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Splitu na listu 1663-1816 i očitovanje na listu 1879-1880 spisa, ugovor o radu sklopljen sa društvom MPX od 10. lipnja 2011. godine na listu 2006 do 2014, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠJ, KJ, RJ, ŽJ, GJ, UJ, TJ, i tužitelja IJ, BJ i ĆJ.

4.4. Sud nije izveo dokaze koje je tužitelj predložio na ročištu održanom 20. svibnja 2025. godine (koje je predlagao i ranije) i to da se provede dopuna geodetskog vještačenja te dokaz saslušanjem svjedoka ĐJ, sve na okolnosti granica kampa i protupravne gradnje, obzirom su te činjenice utvrđene iz drugih dokaza izvedenih u ovom postupku.

4.5. Nakon ponovno provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu odgovornosti oba tuženika s time da je utvrdio da je VALALTA odgovorna u većem dijelu (90%) u odnosu na HEP – ODS (10%). Svoju odluku sud je donio na temelju provedenog dokaznog postupka. Na odluku suda, ni u kojem pogledu, nije utjecala težina posljedica. Nalaze i mišljenja svih vještaka sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući da su njima vještaci udovoljili nalogu suda te su, svatko u okviru svog zadatka, iznijeli mišljenja na jasan i provjerljiv način, a čija utvrđenja nisu pobili ni prigovori stranaka. Također, sud je iskaze svjedoka ocijenio istinitima, budući da su iskazivali suglasno, kako međusobno tako i u odnosu na saznanja koja su proizašla iz drugih dokaza u ovom postupku. Konačno, sud je i iskaze tužitelja ocijenio istinitima. Oni su iskazivali spontano, i bez kalkuliranja, suglasno sa drugim saznanjima koja proizlaze iz ovog postupka.

5/ O odgovornosti tužene VALALTE

5.1. U postupku koje je prethodio donošenju ukinute presude sud je utvrdio da je tužena Ć odgovorna jer se štetni događaj zbio na dijelu na kojem je tužena obavljala djelatnost kampa bez dozvole. I nakon ponovno provedenog dokaznog postupka sud smatra utvrđenim da je tužena Ć odgovorna za štetni događaj po istoj osnovi i iz istih razloga – jer je bez dopuštenja proširila područje kampa, a štetni događaj se zbio baš na tom dijelu za kojeg nije postojalo dopuštenje za obavljanje kamp djelatnosti, a sve kako se dalje obrazlaže.

5.2. Predmet ovog parničnog postupka je naknada štete koju potražuju tužitelji, a koja im je nastala kao posljedica štetnog događaja koji se dogodio 31. kolovoza 2011. godine za vrijeme boravka u kampu VALALTA. Štetni događaj dogodio se tako što su tužitelji IJ, BJ i ĆJ, vukli prikolicu na kojoj je bio katamaran sa jarbolom visokim 6 metara kojom prilikom su jarbolom zakačili žice dalekovoda i ozlijedili se (o posljedicama kasnije u ovom obrazloženju). Tužitelji tvrde da su za štetu odgovorni tuženik HEP – ODS kao distributer električne energije u čijoj nadležnosti je predmetni dalekovod, te tužena VALALTA u čijem kampu se dogodila nesreća.

5.3. Mjesto štetnog događaja prikazano je na skici lica mjesta na listu 827 spisa. Točno mjesto događaja je, u ono vrijeme, bijeli makadamski put, koji je služio za komunikaciju unutar kampa, a protezao se ispod dalekovoda. Točno je da na tom putu nije bilo kamp parcela i da se poštivala zona odnosno površina infrastrukturnih puteva (da 10 metara lijevo i desno od središnje osi dalekovoda nisu bile kamp parcele) no, kamp parcele su se nalazile lijevo i desno od tog puta, a kako to navodi i sama tužena Ć u svom podnesku od 11. siječnja 2017. (poleđina lista 509), kamp je jedinstvena cjelina, shodno čemu su dijelovi te cjeline i putevi unutar kampa, a ne samo kamp parcele, pa tako i put na kojem se dogodio štetni događaj. Zato je do štetnog događaja došlo unutar područja na kojem je tužena VALALTA obavljala kamp djelatnost (ali ne i na djelu za koji je imala dozvolu).

5.4. Da je tužena VALALTA obavljala kamp djelatnost na tom dijelu - lijevo i desno od puta na kojem se desio štetni događaj odnosno da se štetni događaj desio unutar područja na kojem je tužena VALALTA obavljala kamp djelatnost utvrđeno je kako iskazima svjedoka (LJ, ŽJ, RJ, UJ) i tužitelja, tako i temeljem dostavljenih računa (list 1094 do 1162) te skice kampa (list 57), na kojoj skici se nalaze brojevi parcela, a priloženi računi se odnose upravo na te parcele, lijevo i desno od puta. Tako primjerice na listu 1094 je račun za parcelu 2057 iz 2010. godine, a koja parcela se nalazi neposredno blizu mjesta štetnog događaja, sa lijeve strane preko dalekovoda, što dokazuje da je tužena VALALTA barem godinu dana prije štetnog događaja na tom dijelu obavljala kamp djelatnost (a obavljala ju je i ranije). Osim toga, i tužitelji su 2010. godine boravili na parceli nedaleko mjesta nesreće (račun tužitelja za 2010. na listu 1116 spisa za parcelu broj 2041 koja na skici na listu 57 nije označena no kako su označene parcele broj 2040 i 2042 očito je da se nalazila između tih parcela, odnosno na tom dijelu).

5.5. Tužena Ć nije smjela obavljati kamp djelatnost na području na kojem je tu djelatnost obavljala u vrijeme štetnog događaja i u tome je bit njezine odgovornosti. Laički rečeno, tužena VALALTA je ilegalno obavljala kamp djelatnost na mjestu štetnog događaja. Sukladno tada važećim dozvolama tužena VALALTA je imala dopuštenje za obavljanje kamp djelatnosti na užem području, svakako ne na ovom na kojem je došlo do štetnog događaja.

5.6. U vrijeme štetnog događaja VALALTA je djelatnost kampa obavljala temeljem rješenja Ureda za turizam klasa: UP/I-335-01/98-01/174, urbroj: 2163-07/2- 98-4 od 20. kolovoza 1998. godine (list 46 do 48 spisa) u kojem je utvrđeno da ispunjava propisane minimalne uvjete za obavljanje te djelatnosti. To rješenje bilo je na snazi do 15. svibnja 2012. godine (dakle i u vrijeme štetnog događaja) kada je doneseno rješenje o privremenom obavljanju ugostiteljske djelatnosti klasa: UP/I-335- 05/11-01/160, urbroj: 529-03-01-12-9 (list 523 do 528 spisa).

5.7. U vrijeme kada je doneseno to prvo rješenje (1998.) mjesto na kojem se dogodila nesreća je tada važećim prostornim planom (Prostorni plan općine Rovinj (Službeni glasnik općine Rovinj 03/92)) bilo definirano kao „šumsko zemljište – šume posebne namjene (zaštitne i rekreacijske) – očitovanje Grada Rovinja, Upravnog odjela za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i izdavanje akata, klasa: 361-01/20- 01/152, urbroj: 2171-01-05-01/2-21-4 od 01. veljače 2021. godine (list 1190 do 1194 te list 1206 i 1207 spisa). Dakle, u to vrijeme prostorno planska dokumentacija nije predviđala da se na tom dijelu obavlja djelatnost kampa niti se smjela obavljati. Obavljanje takve djelatnosti predviđeno je tek 2005. godine donošenjem Prostornog plana uređenja Grada Rovinja (Službeni glasnik 9a/05 – https://www.rovinj- rovigno.hr/wp-content/uploads/2016/11/sl_glasnik_09a05.pdf). Međutim tim je planom (čl. 250. do 252) propisana obveza izrade Urbanističkog plana uređenja za zonu Valalte, što u praksi znači nemogućnost izvođenja novih zahvata u prostoru (što širenje kampa jest) do donošenja urbanističkog plana uređenja, a koji plan je u konkretnom slučaju za zonu VALALTA donesen 11. srpnja 2011. godine, sve sukladno tada važećem Zakonu o prostornom uređenju i gradnji Narodne novine 30/1994, 68/1998, 35/1999, 61/200, 32/2002, 100/2004, 76/2007, 152/2008). U tom trenutku, 2011. godine, tužena VALALTA je već obavljala djelatnost kampa na tom području, iako je to mogla početi tek od donošenja tog plana, ali ne samom činjenicom što je taj plan donesen već nakon što bi se provela zakonom propisana procedura - izdavanje odgovarajućeg akta za građenje (lokacijske ili uporabne dozvole), utvrđivanje da ispunjava minimalne uvjete, itd. To što je Urbanističkim planom uređenja za turističku zonu VALALTA predviđena namjena koja je uspostavljena prije donošenja na snagu tog plana ne znači da je time takvo proširenje legalizirano odnosno da je VALALTA na tom dijelu smjela obavljati djelatnost kampa, a već iz navedenih razloga (nepostojanje akata o gradnji, rješenja o ispunjavanju uvjeta, itd.).

5.8. Isto tako neosnovano tužena Ć tvrdi da za proširenje kampa nije potrebno donositi nikakav akt o gradnji (lokacijske ili građevinske dozvole) već da su dovoljne i mjerodavne one koje su donesene 60-tih godina kada se počela obavljati kamp djelatnost. Ako je tome tako postavlja se pitanje zašto je u razdoblju do 1994. godine izdavano više građevinskih i uporabnih dozvola (za pretpostaviti je da to nadležna tijela nisu činila po službenoj dužnosti i samoinicijativno). Proširenje kampa predstavlja zahvat u prostoru jer se nešto počinje koristiti na način na koji se do tada nije koristilo. I za takvo što je prethodno potrebno utvrditi postojanje uvjeta, a to se čini aktima o gradnji. Po logici tužene VALALTE bilo bi dovoljno zatražiti građevinsku dozvolu za kuću od 80 m2, a zatim bez ikakvog akta dograditi još toliko. No to nije baš tako.

5.9. Dakle, u vrijeme nesreće na snazi je bilo rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta iz 1998. godine, koje nije moglo obuhvatiti obavljanje kamp djelatnosti i na mjestu štetnog događaja jer je u to vrijeme prostornom planskom dokumentacijom taj dio bio u funkciji šume, i sve građevinske i uporabne dozvole izdane do toga dana (od 1976. do 1994. – pojedinačno su navedene u rješenju o minimalnim uvjetima iz 2012. godine (list 524 i 525 spisa), nisu obuhvaćale niti mogle obuhvatiti područje na koje se naknadno kamp proširio i na kojem se dogodila nesreća.

5.10. Kamp predstavlja zahvat u prostoru pa se za građenje (i proširenje kao što je već objašnjeno) izdaje lokacijska dozvola, akt za građenje i uporabna dozvola (mišljenje nadležnog ministarstva na listu 533 spisa), a iz kojih je svakako moguće utvrditi koje su granice kampa. Očito je da se to činilo u razdoblju od 1976. do 1994. godine kada su se svakih nekoliko godina izdavale nove uporabne dozvole (list 524 i 525 spisa) jer se kamp očito širio. Kada je 1998. godine doneseno rješenje o minimalnim uvjetima (koje je bilo na snazi u vrijeme štetnog događaja), isto je doneseno prema stanju sukladno posljednjoj uporabnoj dozvoli iz 1994. godine. Za razdoblje od 1994. pa do 2012. godine sud ne raspolaže saznanjima o postojanju nikakvih akata o gradnji, a utvrđeno je da je tužena VALALTA u tom razdoblju proširila djelatnost kampinga. Od 2005., kada je donesen novi prostorni plan, pa do 2011. godine, područje kamp djelatnosti se nije moglo nikako proširiti jer je za izdavanje bilo kakvog akta o gradnji trebalo sačekati donošenje urbanističkog plana uređenja, koji je donesen tek sredinom 2011. A upravo je tužena VALALTA u tom razdoblju, bez pribavljanja ikakvih akata, proširila obavljanje kamp djelatnosti i to na područje gdje se nesreća dogodila, a koje je u vrijeme tog proširenja po namjeni bila šuma, ne i kamp.

5.11. Novo rješenje o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta doneseno je 2012. godine, nakon štetnog događaja međutim ono ne može dovesti tuženu VALALTU u povoljniji položaj, prvo jer je doneseno nakon štetnog događaja i nema retroaktivni učinak, drugo jer je po stavu ovoga suda nezakonito i svakako dovodi u pitanje odgovornost izdavatelja tog rješenja. Naime, to rješenje polazi od toga da se radi o postojećem, ne novom kampu, sukladno čl. 3. Pravilnika o razvrstavanja, minimalnim uvjetima i kategorizaciji smještajnih objekata kampova iz skupine „Kampovi i druge vrste objekata za smještaj“ (Narodne novine 75/2008, 45/2009, 11/2014, 85/2005, 54/2016) te se poziva na isprave (koje su navedene u točki I.3. rješenja iz 2012. godine (list 524 i 525 spisa), i to određeno navedene uporabne dozvole, a koje nikako nisu mogle obuhvatiti područje na kojem se dogodila nesreća, odnosno na koje se kamp proširio jer se odnose na razdoblje od 1976. do 1994. kada taj dio nije bio niti predviđen za obavljanje kamp djelatnosti (već je imao definiranu namjenu kao šuma) niti se ta djelatnost tada tamo obavljala. Dakle, to rješenje polazi od toga da se kamp prostire na istom onom području kao i rješenje iz 1998. godine, a što nikako ne odgovara stvarnom stanju jer je u to vrijeme kamp djelovao na manjem području. Da je itko od nadležnih proveo očevid kao što se u tom rješenju navodi da je proveden (29. ožujka 2012. godine te 02. i 03. svibnja 2012. godine) tada mu ne bi moglo ostati nepoznato da se kamp djelatnost obavlja na prostoru znatnom većem od onog za koji postoje uporabne dozvole na koje se rješenje poziva, kao i da se unutar kampa proteže 35 kV dalekovod, a za što izdavatelj takvog rješenja mora znati da nije dopušteno. Međutim, kako se sve navedeno odnosi na razdoblje nakon štetnog događaja to je navedeno van dosega ove odluke, no svakako ukazuje na upitnu zakonitost u obavljanju djelatnosti kampinga od strane tužene VALALTE i u razdoblju nakon štetnog događaja.

5.12. U svakom slučaju, tužena Ć je u vrijeme štetnog događaja obavljala kamp djelatnost na području znatno većem od područja za koje je imala dozvolu (rješenje Ureda za turizam klasa: UP/I-335-01/98-01/174, urbroj: 2163-07/2- 98-4 od 20. kolovoza 1998. godine (list 46 do 48 spisa), a mjesto štetnog događaja je upravo na tom području na kojem je obavljala djelatnost bez da je za to imala dopuštenje. Dakle, granica kampa u vrijeme štetnog događaja u naravi su obuhvaćale puno veće područje nego je tužena VALALTA imala dopuštenje jer u vrijeme kada je izdana dozvola za obavljanje kamp djelatnosti (1998.) mjesto štetnog događaja je prostornim planom imalo namjenu „šuma“ i nije moglo niti je bilo dio kampa.

5.13. Najbitnije od svega, čl. 115. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 1 kV do 400 kV (Službeni list SFRJ 65/1988) propisana je zabrana prelaska dalekovoda preko kampova. Navedena odredba se primjenjuje na predmetni dalekovod, kako u odnosu na tuženu VALALTU, tako i u odnosu na tuženika HEP - ODS. Naime, ni čl. 333. tog pravilnika, koji propisuje da se odredbe tog pravilnika ne odnose na nadzemne elektroenergetske vodove čija izgradnja je početa prije dana stupanja na snagu ovog pravilnika, ne može isključiti primjenu čl. 115. Naime, odredba čl. 333. ima primjenu u vezi tehničkih normativa vezanih za izgradnju dalekovoda koja je u tijeku u vrijeme stupanja na snagu i svrha joj je bila da se ne zaustavi izgradnja onih dalekovoda čija izgradnja je bila u tijeku u vrijeme donošenja tog propisa, no nema primjenu u odnosu na opće propise o sigurnosti dalekovoda, kao što je čl. 115., bez obzira kada su ti dalekovodi izgrađeni. Slijedom toga, čl. 115. primjenjuje se na sve dalekovode bez obzira kada su izgrađeni. Navedeni članak propisuje da od stupanja na snagu tog pravilnika dalekovod ne smije prelaziti preko kampa što znači i da se kamp ne smije proširiti ispod dalekovoda, a sve počev od 1988. godine kada je taj pravilnik stupio na snagu, pa na dalje. Te 1988. godine mjesto na kojem se protezao taj dalekovod, a koji je kasnije postao dio kampa, nije bio dio kampa niti se tamo obavljala kamp djelatnost. Kamp se na taj dio proširio kasnije, nekoliko godina prije nesreće, i u to vrijeme se ta odredba primjenjivala prvenstveno na sve osobe koje su obavljale djelatnost kampinga, pa tako i na tuženu VALALTU. Odredba čl. 115. navedenog pravilnika izričito zabranjuje da se kamp nalazi ispod dalekovoda odnosno da dalekovod bude unutar kampa no tužena VALALTA je postupila protivno toj zabrani i proširila je kamp na područje ispod i preko dalekovoda tako da se taj dalekovod našao unutar područja na kojem je ona obavljala djelatnost kampa.

5.14. Također, to što je čl. 41. st. 3. Urbanističkog plana uređenja zone VALALTA propisano (list 400 spisa): Postojeći 35 kV dalekovod može se kablirati tj. položiti kao podzemni vodovi sukladno posebnom propisu i prema posebnim uvjetima i suglasnosti nadležnog operatora prijenosnog sustava nikako ne znači da se djelatnost kampinga može obavljati i u zoni oko dalekovoda odnosno da taj dalekovod može biti unutar kampa, na način na koji je to tužena VALALTA činila, već znači, da ako dođe do promjene u korištenju odnosno privođenju namjeni to dijela (proširenju kampa, jer urbanistički plan uređenja polazi od toga da će se prostor privesti namjeni (kampiranju) tek nakon njegova stupanja na snagu, ne i prije) da se tada dalekovod mora kablirati (jer je posebnim propisom zabranjeno obavljati kamp djelatnost u zoni dalekovoda), a ako do toga ne dođe tada može ostati takav kakav je tj. nadzemni.

5.15. Tužena VALALTA je postupila suprotno, najprije je proširila djelatnost kampa tako da je u kamp obuhvatila i dalekovod, a da za to nije imala nikakva dopuštenja, a zatim je provedeno kabliranje (ukopavanje).

5.16. Iz dokaza izvedenih u ovom postupku sud smatra da je tužena Ć itekako bila svjesna opasnosti koja prijeti od dalekovoda, kao i činjenice da se kamp ne smije prostirati ispod dalekovoda odnosno da dalekovod ne smije biti u kampu radi čega je i provedeno kabliranje, a čemu u prilog govori iskaz svjedoka ZJ, koji je naveo: Odluka da se obavi kabliranje bila je zajednička od HEP-a i VALALTE i podijeljeni su troškovi. Iskaz tog svjedoka, u cjelini, pa tako i u tom dijelu, nije nitko osporio. Navedeni iskaz navodi samo na jedini zaključak, a to je upravo navedeno (da je tužena Ć bila svjesna opasnosti od dalekovoda kao i da nadzemni dalekovod ne može biti unutar područja kampa) jer se u protivnom n nalazi ni jedan logičan razlog radi čega bi VALALTA (kao i HEP - ODS) ulazili u takav zahvat (i trošak za koji se i bez provedbe vještačenja zna da je visok). Sud je dao mogućnost tuženima (i jednom i drugom) da iskazuju na tu okolnost i uvjere sud u suprotno, na što ih je i izričito uputio na ročištu održanom 24. veljače 2011. godine (list 1225 spisa), no zakonski zastupnici oba tuženika nisu pristupili radi davanja svojih iskaza, a obzirom na što sud zaključuje da ne bi iskazivali suprotno od onoga što je iskazivao svjedok ČJ odnosno da im iskazivanje ne bi išlo u prilog.

5.17. Dodatno, uvidom u projektni zadatak na listu 857 spisa, koji je izrađen radi kabliranja dalekovoda 2012. godine, izričito se navodi da se kabliranje provodi radi potrebe kampa VALALTA da proširi svoj prostor ispod dalekovoda 35 kV i čl. 115. ranije navedenog pravilnika. Dakle, iako je tužena VALALTA u to vrijeme već obavljala kamp djelatnost na tom području, u projektnoj dokumentaciji se polazi od toga da će se na tom području kamp djelatnost tek početi obavljati („da proširi“, ne piše „jer je proširila“), a za što je prethodno potrebno ukopati dalekovod. Iako je u tom dokumentu kao investitor naveden samo tuženik HEP - ODS, u postupku je utvrđeno da je taj projekt financirala i tužena VALALTA odnosno da je i ona faktički bila investitor. Dakle, sada je sasvim jasno da su oba tužena bila svjesna opasnosti od tog dalekovoda, kao i zabrane da se kamp djelatnost obavlja u zoni dalekovoda.

5.18. Slijedom navedenog, sud smatra utvrđenim da je tužena Ć u vrijeme štetnog događaja obavljala kamp djelatnost na području većem nego što ja za to imala dozvole, da se štetni događaj zbio upravo na tom dijelu za koji tužena VALALTA nije imala dozvolu za obavljanje kamp djelatnosti, kao i da je područje na kojem je obavljala kamp djelatnost obuhvaćalo dalekovod, a što je izričito zabranjeno, i zato je ista odgovorna za štetni događaj.

6/ O odgovornosti tuženika HEP – ODS-a

6.1. U postupku koji je prethodio ukidanju ranije odluke sud je utvrdio da je tuženik HEP – ODS odgovoran za štetni događaj isto kao i tužena VALALTA.

6.2. Tuženik HEP – ODS-a nadležan je za distribuciju električne energije i predmetni dalekovod. Za taj dalekovod je utvrđeno da je izgrađen prema pravilima struke (1971. godine), da je propisno održavan i da je u vrijeme nesreće bio ispravan (nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke na listu 844 do 979 spisa).

6.3. Odgovornost tuženika HEP – ODS-a sud je u ukinutoj odluci temeljio na tome što je istome bilo poznato da se taj dalekovod uslijed proširenja kampa VALALTA „našao“ unutar kampa, kao i da se zona ispod dalekovoda koristi kao pristupni put do parcela koje se nalaze sa lijeve i desne strane duž zone protezanja dalekovoda, i to mu nije moglo ostati nepoznato obzirom je redovno vršio preglede tog dalekovoda, a za što je morao ući u kamp. Kako se kamp proširio oko zone dalekovoda nakon stupanja na snagu Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 1 kV do 400 kV (Službeni list SFRJ 65/1988) koji zabranjuje da dalekovod ide preko kampa, sud je polazio od toga da se taj pravilnik primjenjuje i na taj dalekovod, a ta se zabrana na jednak način kao i u odnosu na tuženu VALALTU, odnosi i na tuženika HEP – ODS. Tuženik HEP – ODS, koji je znao da se predmetni dalekovod nalazi unutar kampa, morao je po tom pitanju reagirati i poduzeti odgovarajuće radnje. Ako bi bilo previše pretenciozno očekivati da bi po uočavanju proširenja kampa u zoni dalekovoda odmah započeo sa radnjama ukopavanja dalekovoda onda je barem morao ukazati tuženoj VALALTI da se ispod dalekovoda ne može obavljati kamp djelatnost i da je to zabranjeno ili je trebao prijaviti tuženu VALALTU nadležnim tijelima, a što nije radi čega je sud utvrdio da i tuženik HEP – ODS upravo zbog nečinjenja snosi odgovornost sa nastali štetni događaj jer je nedopustivo i neprihvatljivo tolerirati „zatvaranje očiju“ i ponašati se kao da se novonastala situacija (u vidu proširenja kampa protivno izričitoj zabrani da dalekovod ne smije prolaziti kroz kamp) tiče nekog drugog.

6.4. U drugostupanjskoj odluci ukazano je da je potrebno razlikovati obim odgovornost tuženika HEP – ODS-a od odgovornosti tuženika VALALTE jer to što su isti tuženi solidarno ne znači samo po sebi da eventualni propusti i odgovornosti jednoga od njih automatski dovode do propusta i odgovornosti drugoga u istom postotku. Također, drugostupanjski sud je naveo kako kršenje nekog formalnopravnog propisa jest indicij eventualnog postojanja odgovornosti u nekom postotku, ali nije samo po sebi nužno i dokaz sporne uzročne veze s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje, drugostupanjski sud smatra da to što HEP - ODS nije VALALTU odnosno nadležna tijela upozorio o zabrani obavljanja kamp djelatnosti ispod dalekovoda nije dovoljan razlog za ocjenu 100%-tnog solidarnog doprinosa ovog tuženika te da ako je tome tako da bi isto trebalo predstavljati manji utjecaj na nastali slijed događaja. Navedeni razlozi nisu dovoljni za izjednačavanje doprinosa ta dva tuženika. Osim toga navodi se da solidarna odgovornost postoji samo onda kada nije moguće utvrditi doprinos više štetnika u istoj šteti.

6.5. Razmatrajući ponovno odgovornost tuženika HEP ODS-a za nastali štetni događaj sud i dalje smatra da postoji odgovornost ovog tuženika iz razloga što je znao da dalekovod prolazi kroz kamp iako dalekovod ne smije prolaziti kroz kamp, no unatoč tome nije poduzeo gotovo ništa. Međutim, kako do proširenja kampa u zoni dalekovoda nije došlo odlukom odnosno djelovanjem HEP - ODS-a već drugog tuženika VALALTE, koja je svjesno kamp proširila (i) ispod dalekovoda, to odgovornost ta dva tuženika ne može biti jednaka jer nije HEP ODS odlučio postaviti dalekovod u kamp već je VALALTA odlučila proširiti kamp preko dalekovoda na način da sada taj dalekovod prolazi kroz kamp.

7/ Zaključno o odgovornosti oba tuženika

7.1. Dakle, tužena VALALTA je obavljala djelatnost kampa na području za kojeg nije imala dopuštenje. Da stvar bude gora, obavljala ju je na području na kojem je izričito zabranjeno obavljanje kampa. Tuženiku HEP – ODS-u to je bilo poznato, no unatoč tome nije poduzeo niti jednu radnju da bi takvo što (obavljanje kamp djelatnosti u zoni dalekovoda) spriječio. Radi navedenog, oba tuženika odgovaraju za štetni događaj od 31. kolovoza 2011. godine kada su tužitelji dok su gurali katamaran sa podignutim jarbolom udarili u žice dalekovoda, sve sukladno čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), dakle po načelu pretpostavljene krivnje, s time što se u odnosu na oba tuženika sukladno čl. 1049. ZOO-a uzima da su postupila sa krajnjom nepažnjom jer se radi o osobama koje su obavljale svoju profesionalnu djelatnost te su bile dužne postupati sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (čl. 10. st. 2. ZOO-a). Oba tuženika u obavljanju svojih djelatnosti (VALALTA – obavljanje kamping djelatnosti, HEP – ODS – distribucija električne energije) nisu postupala na opisani način. Tužena VALALTA je širila područje obavljanja kamping djelatnosti bez dozvola i odobrenja nadležnih tijela, kao i protivno izričitoj zabrani da se kamp djelatnost obavlja ispod dalekovoda, a tuženik HEP – ODS nije poduzeo u dovoljnoj mjeri radnje da bi spriječio nastanak štete koja prijeti od dalekovoda koji se nalazi unutar kampa. Zasigurno, taj tuženik nije mogao zabraniti VALALTI da obavlja djelatnost kampa na tom području, ali je mogao upozoriti nadležna tijela ili tuženu VALALTU ili dodatno ukazati na postojanje opasnosti od dalekovoda.

7.2. Naime, tuženik HEP – ODS obzirom je znao da se dalekovod proteže kroz kamp, mogao je na tom dijelu postaviti dodatne znakove upozorenja na žice dalekovoda (ovdje sud ne misli da je trebalo ovijesiti znakove o žice dalekovoda već da je negdje na tlu, u zoni prolaska dalekovoda, i prije nje, trebalo postaviti znakove opasnosti od kontakata sa žicama, oznaku visine na kojoj su žice, zabranu transporta visokih predmeta, itd). Tuženik HEP – ODS to nije učinio. Jedino što je u postupku utvrđeno je da je na trafostanici neposredno prije mjesta nesreće bio općenit znak upozorenja na visok napon (iskazi svjedoka SJ, KJ, ČJ, RJ), što je oznaka koja ne upućuje na postojanje opasnosti koja prijeti od udara o žice dalekovoda, kao u konkretnom slučaju, već obzirom na to gdje je postavljena upućuje na postojanje opasnosti od visokog napona od mjesta gdje je postavljen - trafostanice. Isti znak postojao bi na trafostanici i da je dalekovod kabliran što ukazuje da postojeća oznaka opasnosti od visokog napona nije samo po sebi ukazivala na opasnost od dodira sa žicama dalekovoda već predstavlja jedno općenito upozorenje koje u konkretnom slučaju nije bilo dovoljno obzirom na opasnost koja je prijetila od konkretnog dalekovoda u kampu. Sud je mišljenja da bi upravo radnje u vidu postavljanja pojačanih upozorenja koje je sud naveo učinkovitije ukazivale na opasnost od strujnog udara uslijed kontakta sa žicama dalekovoda odnosno na opasnost koja prijeti od toga što kroz kamp prolazi dalekovod. Možda oznaka visine žica dalekovoda ne bi odvratila tužitelje u njihovoj namjeri da onuda prođu, kao ni neki drugi sličan znak, no isto tako možda bi iste odvrnulo od namjere da onuda prođu sa uzdignutim jarbolom, a u svakom slučaju nitko ne bi mogao reći da nije bilo adekvatnog upozorenja. U konkretnom slučaju, mjesto nesreće nije bila prometnica, pa se u vezi postavljanja znakova ne može primjenjivati Zakonom o cestovnom prometu ni pravila propisana tim zakonom za prometnice.

7.3. Dakle, do štetnog događaja došlo je zbog radnji odnosno propusta jedno i drugog tuženika. Međutim, odgovornost VALALTE je daleko veća od odgovornosti HEP - ODS-a i to zato što je VALALTA svjesno proširila kamp na područje u zoni dalekovoda, na način da su se kamp parcele nalazile lijevo i desno od dalekovoda, a zona ispod dalekovoda je služila kao pristupni put do parcela. VALALTA je to učinila bez dopuštenja, a koje dopuštenje ne bi nikad dobila jer dalekovod ne može biti u zoni kampa (zato je naknadno i kabliran). HEP - ODS je odgovoran jer je znao da dalekovod ne može biti unutar kampa, a kada je do toga došlo, on nije poduzeo radnje kojima bi na to upozorio (prijave nadležnim tijelima) ili dovoljno upozorio (znakovi opasnosti). Međutim, njegova odgovornost je daleko manja jer HEP ODS nije postavio dalekovod u kamp već se dalekovod „našao“ usred kampu zbog radnji treće osobe (VALALTE). Temeljem navedenog sud smatra da je VALALTA odgovorna u najvećoj mjeri za nastali štetni događaj, i to u omjeru od 90%, a tuženik HEP ODS u omjeru od 10%, a sve sukladno čl. 1107. st. 3. ZOO-a.

8/ O nepostojanju doprinosa tužitelja

8.1. Konačno, suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj DJ, a posljedično i njegova supruga BJ te sin ĆJ, nisu odgovorni za štetni događaj niti se može tvrditi da su istome pridonijeli samo zato što su gurali katamaran sa podignutim jarbolom.

8.2. O kakvom plovilu se radi vidljivo je na listu 51 spisa. Radi se katamaranu na napuhavanje koji je sklopiv, jednako kao i ručna prikolica kojom se prenosi. Istoga je, zajedno sa prikolicom tužitelj dopremio u prtljažniku što ukazuje da se ne radi o brodu ili brodici koji bi podlegli odredbama Pomorskog zakonika (Narodne novine broj 181/2004, 76/2007, 146/2008, 61,2011) već se radi o rekvizitu za razonodu (isto kao što su ostale manje sportske jedrilice tipa laser, europa, i tome slično (https://sh.wikipedia.org/wiki/Laser_(jedrenje)). A kampovi su upravo mjesta za razonodu, odmor i opuštanje. Za upotrebu takvog rekvizita ne traže se posebne dozvole, registracije niti znanja već znanje i pažnja prosječnog čovjeka, što je kod svih tužitelja postojalo. Naime, tužitelj IJ, kao i njegova supruga BJ, prilikom transporta katamarana vodili su računa o preprekama na putu, bili su svjesni visine jarbola i da jarbolom mogu zakačiti grane drva, rasvjetna tijela i slično. Upravo radi toga su odabrali put kojim su išli jer na tom putu nije bilo očekivanih prepreka (i zato su odabrali taj put koji je doduše bio duži, ali po njihovoj procjeni sigurniji). Taj put su odabrali i godinu dana prije, kada im se očito pukom srećom nije desilo isto. Ni tog 31.08.2011., kao ni godinu dana ranije, u tome ih nitko nije spriječio, niti ih je upozorio da to ne smiju činiti (bilo netko od zaposlenika kampa, bilo neki znak), kao ni o postojanju obveznog puta za prijevoz plovila (čl. 3. Pravilnika o održavanju reda u luci nautičkog turizma i opće odredbe (list 373 spisa). Štoviše tužitelji su tvrdili da im taj pravilnik nitko nije uručio niti ih je uputio na obvezan pravac prijevoza plovila. Sud je tužiteljima poklonio vjeru i u tom dijelu iz razloga što čitajući odredbe 3. navedenog pravilnika zaključuje da se isti odnosi na „prave“ brodice i „prave“ prikolice, dakle one koje se vuku automobilom ili kamperom, i za koje je potrebno imati posebne dozvole, i koje se po dolasku u kamp zbog njihove veličine odmah transportiraju u marinu, kako je to iskazao i svjedok RJ koji je obavljao poslove kontrolora u kampu. Kako tužitelji nisu imali takvu prikolicu ni plovilo jer je isto bilo spakirano u njihovom prtljažnom prostoru to očito iz tog razloga tužitelji nisu upućeni na obvezni pravac prijevoza plovila, kao ni na brošuru, jer se ta pravila na njih nisu odnosila. Iz istog razloga tužitelje ni prve ni druge godine nitko iz kampa nije upozorio da rade nešto što ne smiju. RJ je naveo da su gosti koji su imali čamce na napuhavanje iste napuhavali na parceli i ručno nosili do mora (to isto su činili tužitelji). On nije iskazivao da je to bilo zabranjeno odnosno nedopušteno. Štoviše, na upit suda što bi bio učinio da je vidio tužitelje da guraju predmetni katamaran isti je rekao da bi im pomogao što ukazuje da tužitelji nisu radili ništa što se prema pravilima kampa smatralo zabranjenim, nedopuštenim ili neprihvatljivim jer bi ih on zasigurno u tome bio barem opomenuo obzirom je za takve i tome slične stvari bio zadužen. Analogno tome, u blizini jedriličarskih klubova svakodnevno je moguće vidjeti rekreativce koji na sličnim prikolicama guraju jedrilice do mora (ranije spomenute lasere, europe, katamarane), a koje su prethodno sastavili oko prostorija kluba. Dakle, to što su činili tužitelji nije ništa posebno drugačije ono onoga što čine druge osobe koje se bave takvom aktivnošću.

8.3. Odredbom čl. 11. Pravilnika o razvrstavanja, minimalnim uvjetima i kategorizaciji smještajnih objekata kampova iz skupine „Kampovi i druge vrste objekata za smještaj“ (Narodne novine 75/2008, 45/2009, 11/2014, 85/2005, 54/2016) propisano je da sve vrste kampova moraju biti uređene, opremljene i kadrovski ekipirane, tako da je omogućeno: nesmetano i sigurno kretanje i boravak gostiju, zaposlenog osoblja, nesmetan prijenos stvari, odgovarajuće čuvanje robe, zaštita zdravlja gostiju i zaposlenog osoblja te stručno usluživanje gostiju. Sukladno tome, od tužene VALALTE koja obavlja kamp djelatnost zahtjeva se pojačanja pažnja i poduzimanje svih mjera za siguran boravak gostiju, kao i za sprječavanje nastanka šteta. U prvom redu očekuje se i da poštuje propise kao npr. da djelatnost obavlja u skladu sa dobivenim dozvolama i ne na području gdje je to izričito zabranjeno (u zoni dalekovoda). Tužena Ć je ta koja mora brinuti o sigurnosti gostiju. Naravno to sve u razumnim okvirima pri čemu ovaj sud nikako ne polazi od toga da bi tužitelji obzirom su na odmoru imali pravo biti „bez brige i pameti“ već upravo suprotno, svatko, bio on turist ili domaći, mora brinuti o svojoj sigurnosti i voditi računa o svom ponašanju i pažnji, i to bez ikakve razlike. VALALTA bi jednako odgovarala da su umjesto tužitelja u štetnom događaju stradali domaći i ovaj sud ne pravi nikakvu razliku po tom pitanju već smatra da obzirom se radi o kampu da onaj tko obavlja kamp djelatnost mora stvoriti uvjete za siguran boravak gostiju u tom kampu (jer gosti to i očekuju), a činjenicom da je kamp bez ikakve dozvole proširen u zonu dalekovoda (što je izričito zabranjeno) sama po sebi dovodi do ugrožavanja životi i zdravlja svakog gosta kampa. Da tužena VALALTA nije protivno propisima proširila kamp u zoni dalekovoda do konkretnog štetnog događaj ne bi nikad došlo i tužitelji radeći tu istu stvar ne bi nikada zakačili žicu dalekovoda jer se ona nije smjela naći unutar kampa. S druge strane tužitelji nisu radili ništa zabranjeno i njihovo očekivanje da se ovakvo šte ne može desiti bilo je sasvim logično i opravdano.

8.4. Tužena VALALTA je bila dužna brinuti i osigurati da tužitelji nesmetano prenesu katamaran do mora i natrag. No, u konkretnom slučaju, tužitelji su i o tome vodili računa. Kao što je ranije spomenuto, oni su taj put odabrali jer na njemu nije bilo očekivanih prepreka u vidu grana stabla ili rasvjetnih tijela. Taj put je bio duži no oni su njega odabrali upravo zato što su vodili računa o svojoj sigurnosti i zaštiti imovine. Znali su da na tom dijelu postoji dalekovod i znali su da guraju katamaran sa jarbolom visine 6 metara, no ni na kraj pameti im nije bilo da bi tim jarbolom mogli dotaknuti žicu dalekovoda. Takvo što po stavu ovoga suda bilo je sasvim opravdano jer, kao što je ranije spomenuto, pravnim propisom je izričito zabranjeno da dalekovod prolazi kampom. Po stavu ovoga suda očekivanja tužitelja su bila sasvim opravdana, oni su se nalazili u kampu, na odmoru i nisu se bavili ničim nedopuštenim, niti im je itko (od osoba kampa) ili išta (znakovi upozorenja) ukazivalo da se nalaze u smrtnoj opasnosti. Tužena VALALTA, kao i tuženi HEP - ODS bili su dužni to učiniti, no nisu. S time što ovdje treba dodatno ukazati da bi tužena VALALTA bila odgovorna za bilo koji štetni događaj koji bi se dogodio na tom području (npr. i da su se tužitelji poskliznuli i slomili nogu) jer je obavljala kamp djelatnost na području za koje nije imala dozvolu. Upravo zato suda smatra da ne postoji doprinos tužitelja za nastali štetni događaj i posljedično tome štetu.

8.5. Sudska praksa na koju ukazuju tuženici i drugostupanjski sud temelji se na različitim činjenicama i okolnostima i nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari pa sud ne nalazi potrebu na istu očitovati se.

8.6. Sve navedeno odnosi se kako na tužitelje IJ, BJ i ĆJ, tako i tužitelja IKH GmbH, kao pravnu osobu, a obzirom da je tuženik HEP – ODS prigovorio aktivnoj legitimaciji na stani tog tuženika (IKH Gmbh) smatrajući da se ne radi o neposredno oštećenoj osobi u smislu čl. 1095. ZOO-a. Istina je da pravnoj osobi ne može biti nanesena tjelesna ozljeda niti joj može biti narušeno zdravlje, no pravo tog društva kao pravne osobe na naknadu štete proizlazi iz opće odredbe o naknadi štete iz čl. 1045. ZOO-a kojom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je nadoknaditi. Predmet ovog postupka je upravo šteta koja je nastala tom društvu po osnovi izmakle dobiti jer za vrijeme dok je tužitelj IJ kao jedini zaposlenik tog društva bio na bolovanju društvo nije poslovalo i nije stjecalo prihode pa tako ni dobit. Radi navedenog je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja IKH GmbH neosnovan.

8.7. Zaključno, odgovornost tužene VALALTE postoji zato što je bez dopuštenja proširila kamp. Da stvar bude gora ona ga je proširila ispod dalekovoda što je izričito zabranjeno. Tuženik HEP - ODS je to sve znao, no u vezi toga nije poduzeo ništa posebno. Slovom zakona je iz nekog razloga propisano da dalekovod ne smije biti unutar kampa. Iz ovog štetnog događaja jasno je i zašto. Tužitelji nisu radili ništa zabranjeno niti nedopušteno. Da kamp nije protupravno proširen preko dalekovoda ne bi došlo do štetnog događaja. Zato nema i ne može postojati doprinos tužitelja.

9/ Visina štete

9.1. Što se tiče visine štete, u štetnom događaju teške ozljede sa trajnim posljedicama pretrpio je tužitelj IJ dok su njegova supruga BJ i sin ĆJ pretrpjeli lakše tjelesne ozljede od kojih su se oporavili što nije slučaj sa posljedicama koje je na njihov život ostavio invaliditet njihova supruga i oca.

9.2. Na okolnost visine štete provedeno je medicinsko vještačenje od strane Medicinskog fakulteta u Splitu (list 1663 do1814 spisa, te 1879 do 1880 spisa) čijem utvrđenju stranke nisu prigovorile te je izvršen uvid u medicinsku dokumentaciju (list 27-29 spisa, listu 33 spisa, list 66-99 spisa, list 1314-1343 spisa). Također, na te okolnosti provedeno je saslušanje tužitelja IJ, BJ i ĆJ.

9.3. Tužitelj je podnescima od 15. veljače 2023. godine te 17. ožujka 2023. godine tužbeni zahtjev u određenoj mjeri izmijenio. U prvom redu je izvršio konverziju valuta zbog uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj od 01. siječnja 2023. godine. Sud je ostavio dvojno iskazivanje radi lakšeg snalaženja. Također, u pogledu pojedinih vidova štete povisio je tužbeni zahtjev usklađujući ga sa nalazom i mišljenjem medicinskih vještaka dok je u pogledu pojedinih vidova tužbeni zahtjev smanjio (djelomično je povukao tužbu). Također, povećao je tužbeni zahtjev na način da sada potražuje i iznos od 21.100,00 eura po osnovi trajno povećanih potreba (za razdoblje od 01. veljače 2012. do 28. veljače 2023.) te po toj osnovi daljnji iznos od 150,00 eura mjesečno (doživotno). Sud je temeljem, čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) dopustio preinaku u dijelu u kojem je tužitelj tužbeni zahtjev po osnovi od ranije zatraženih vidova štete povećao obzirom je to učinio nakon što je provedeno medicinsko vještačenje jer je tek tada dobio određeno saznanje o visini štete i prije toga nije mogao tako određeno postaviti zahtjev (tzv. neprava preinaka). Što se tiče djelomičnih povlačenja, sud je temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrdio povlačenje tužbe tamo gdje je postojala suglasnost tuženika. Sud nije dopustio preinaku u onom dijelu u kojem je tužitelj tek podneskom od 15. veljače 2023. godine zatražio naknadu štete po osnovi trajno povećanih potreba jer je tužitelj takav zahtjev mogao postaviti ranije, sukladno pravilima ZPP-a.

9.4. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: P- 4071/2023-3 od 25. veljače 2025. godine ukinuto je rješenje ovog suda posl. broj: P- 919/2015-307 od 19. svibnja 2023. godine, a kojim nije dopuštena opisana preinaka po osnovi trajno povećanih potreba u ukupnom iznosu od 21.100,00 eura odnosno u iznosu od 150,00 eura mjesečno, računajući unatrag od 01. siječnja 2012. godine pa na dalje, sve dok za to budu postojale pretpostavke. Drugostupanjski sud (točka 32 obrazloženja) smatra da zakon treba tumačiti smisleno kao jednu cjelinu, a ne parcijalno pojedine članke kao da drugih odredbi u zakonu nema. Svrha odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprječavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprječavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Kako se navodi u drugostupanjskoj odluci, onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju kad se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje, što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14.).

9.5. Ovaj sud se u cijelosti slaže sa takvim stavom drugostupanjskog suda međutim u ovoj pravnoj stvari se ne radi o situaciju koja je upravo opisana. Naime, ovdje (u dijelu u kojem je preinaka odbijena) se radi o situaciji da tužitelj potražuje sasvim novi vid imovinske štete. On ne povisuje tužbeni zahtjev u pogledu vida štete kojeg je potraživao od ranije (što je sud dopustio). Naime, tužitelj do 15. veljače 2023. godine nije potraživao naknadu štete po osnovi trajno povećanih potreba. Ako je takve potrebe zaista imao (jer ih potražuje unatrag od 01. siječnja 2012. godine, pa na dalje) onda ih je imao i u vrijeme podnošenja tužbe i morao ih je potražiti još i u tužbi (ili do zaključenja prethodnog postupka), a ne 9 godina nakon podnašanja tužbe. Da je u tužbi potraživao taj vid štete, a podneskom od 15. veljače 2023. godine samo istoga povisio, tada bi to sud dopustio isto kao što je dopustio za druge vidove štete u odnosu na koje je nakon provedenog vještačenje tužbeni zahtjev (samo) povisio.

9.6. Upravo zato, sud je ponovno odbio preinaku tužbe od 15. veljače 2023. godine s time što je prethodno stavio van snage rješenje doneseno na zapisniku na ročištu za glavnu raspravu od 20. svibnja 2025. godine kada je takvu preinaku dopustio vodeći se stavom drugostupanjskog suda no naknadnim razmatranjem je ipak utvrdio da se ovdje ne radi o situaciju na koju ukazuje drugostupanjski sud. Kada bi se takav stav primijenio ovdje tada bi se u postupnosti osujetio smisao čl. 191. ZPP-a. I tzv. neprava preinaka je u suprotnosti sa onim što je propisano u čl. 191. ZPP-a no upravo radi svrsishodnosti je sudska praksa doskočila da se dopusti preinaka u slučajevima poput ovog (da se dopusti strankama da potražuju novčano veći iznos od onog kojeg su prvotno potraživale), no ne i da se dopusti „klasična“ preinaka tj. da se uz postojeći doda i novi zahtjev, a što potraživanje novog vida štete jest.

10/ U odnosu na visinu štete tužitelja IJ (točka I., II. i III. izreke presude)

10.1. U štetnom događaju tužitelj IJ je zadobio teške i po život opasne ozljede i to opekline 3. stupnja šaka, podlaktice, trupa, genitalija, natkoljenice i potkoljenice, te obaju stopala, ukupno mu je opeklinama zahvaćeno 61% površine tijela, amputirana mu je desna noga iznad koljena, amputirani su mu prsti na lijevoj nozi te je doživio reaktivnu depresiju uz produljeni sindrom ustezanja i straha. Nakon nesreće tužitelj je bio 36 dana u komi. Najprije je zbrinut na odjelu intenzivne njege u KBC Rijeka, da bi potom avionom bio prebačen u Kliniku za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju te kirurgiju šake i opeklina u Munchenu, gdje je u razdoblju od 02.09.2011. do 05.11.2011. boravio ukupno 50 dana te je na njemu izvršeno 12 teških i bolnih operativnih zahvata (amputacija desne noge, nožnih prstiju na lijevoj nozi, presađivanje kože, itd.). Od 09. studenog 2011. do 18. siječnja 2012. tužitelj je bio na rehabilitacijskom liječenju u toplicama Bad Griesbach gdje je snabdjeven kompresijskim rubljem uvježbavao hodanje sa protezom.

10.2. Tužitelj je otpušen na kućno liječenje 01. veljače 2012., a nakon dovršenog liječenja i rehabilitacije zaostao mu je trajan invaliditet: bez jedne noge, s oštećenom drugom nogom i trajnim posljedicama opeklina tako da doživotno mora barem jedno tjedno ići na bolničku masažu i propisanu terapijsku gimnastiku, a ograničen je i onemogućen u obavljanju niza aktivnosti koje je ranije obavljao i koje čini svaki zdrav prosječan čovjek. Tako tužitelj zbog opeklina na genitalijama ima problema sa spolnom funkcijom i na intimnom planu, a dok god bude živ morat će se kloniti sunca, redovno mazati specijalnim kremama, kretanje mu je ograničeno, onemogućeno mu je bavljenje sportom. U pitanju je relativno mlad čovjek, koji je u trenutku nesreće imao 43 godina. Tužitelj je po struci samostalni konstruktor u automobilskoj industriji, koji nakon nesreće od veljače 2012. godine ponovno samostalno radi, ali su mu uslijed fizičkih i psihičkih trauma koje je pretrpio zaostale teške i trajne posljedice, a životni aktivitet mu je značajno umanjen. Do nesreće tužitelj se aktivno bavio sportom, i to alpskim skijanjem, planinarenjem, jedrenjem, ronjenjem te je vozio motocikl. Bavio se i triatlonom te je nastupao na natjecanjima. Ništa od toga tužitelj više neće moći raditi, a što mu teško pada jer je navikao slobodno vrijeme provoditi aktivno u bavljenju raznim sportovima.

10.3. Tužitelj je u vrijeme nesreće radio u društvu IKH GmbH, čiji je jedini osnivač, direktor i zaposlenik. U razdoblju od 31. kolovoza 2011. godine pa do 01. veljače 2012. godine, za koje vrijeme je bio na bolničkom liječenju i nije mogao raditi, po osnovi plaće je primio 10.200,00 eura manje, koliko u ovom postupku potražuje.

10.4. Tužitelj je zdravstveno osiguran u Njemačkoj no to osiguranje ne pokriva dio liječenja i lijekova. Na dodatne lijekove, tretmane, participacije u troškovima liječenja, ugradnju posebnog uređaja u automobil kako bi mogao voziti jednom nogom, tužitelj je potrošio ukupno 6.383,01 eura. Tužitelj se ne može koristiti javnim prijevozom (autobusom i vlakom) jer sa jednom nogom bez prstiju ne može doći samostalno do javnih prometala.

10.5. Tužitelju je kroz duže vrijeme bila potrebna tuđa pomoć i njega za što, cijeneći sat tuđe pomoći i njege barem 40,00 sati, potražuje 20.000,00 kn. Za troškove pojačane ishrane potražuje 5.000,00 kn.

10.6. Po osnovi neimovinske štete tužitelj potražuje ukupan iznos od 940.000,00 kuna, i to po osnovi fizičkih boli iznos od 100.000,00 kn, po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 750.000,00 kn, po osnovi straha iznos od 40.000,00 kn te po osnovi duševnih boli zbog naruženosti iznos od 50.000,00 kn. Podneskom od 15. veljače 2023. tužitelj je povećao i uskladio tužbeni zahtjev sa iznosima u eurima na način da umjesto iznosa od 940.000,00 kuna sada potražuje iznos od 125.000,00 eura (tužbeni zahtjev je povećan za 240,56 eura / 1.812,50 kuna, ispravan iznos konverzije je 124.759,44 eura) te je istim podneskom uredio tužbeni zahtjev na način da je specificirao stope zateznih kamata koje su se mijenjale u razdoblju od 11. kolovoza 2014., pa do isplate.

10.7. Visinu tužbenog zahtjeva sud je određivao primjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. godine, koji su na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. povećani za 50% te odredbe čl. 1100. ZOO-a, cijeneći sve okolnosti ovog slučaja. Sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje medicinskih vještaka, te je posebno cijenio iskaz tužitelja koji je vrlo detaljno iskazivao o svemu što je prošao nakon nesreće, o tijeku liječenja i rehabilitacije, prilagodbe na „novo normalno“, kako se osjećao i osjeća, pri čemu sud neće opterećivati obrazloženje ove presude sadržajem tog iskaza, u onom dijelu u kojem to nije potrebno, već upućuje na istoga (zapisnik sa ročišta od 17. veljače 2023. godine).

10.8. Tužitelj je nakon što se probudio iz kome pa gotovo do kraja liječenja trpio intenzivne bolove (operiran je 12 puta, 61% opečene kože mu je skinuto i nadomještenom novom vlastitom kožom (koža mu je presađivana na prsnom košu, trbuhu, preponama, genitalijama, podlakticama, stopalima, i drugdje). Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je jake bolove trpio 2 tjedna, srednje 3 mjeseca, a slabe 6 mjeseci pri čemu je moguće i trajno, povremeno javljanje bolova slabog intenziteta u vidu peckanja i zatezanja kože. Da ima takve bolove potvrdio je tužitelj u svom iskazu. Ti bolovi su prisutni kod zatezanja kože. Ti bolovi su kod tužitelja prisutni svakodnevno. On je to opisao na način da zbog zatezanja kože, a do čega je došlo uslijed transplantacije kože, osjeća svoje tijelo, ruke i noge, što normalan čovjek ne osjeća. Taj osjećaj zatezanja je prisutan stalno što znači da tužitelj stalno trpi blaže bolove sa kojima se morao naučiti živjeti. Tužitelj je posebno iskazivao na jake fantomske bolove na amputiranoj nozi koji mu se javljaju povremeno kada trpi neizdržive bolove i mora popiti veću količinu lijekova za bolove. O tome je detaljno iskazivao i njegov sin. Slijedom navedenog, sud smatra da jačina i intenzitet fizičkih bolova koje je tužitelj trpio, a posebno cijeneći činjenicu da tužitelj i dalje svakodnevno trpi fizičke bolove, pri čemu je naglasak na tome da su ti bolovi svakodnevni, bez obzira na blaži intenzitet (uz izuzetak fantomskih bolova koji su jakog intenziteta) opravdavaju da se tužitelju na ime fizičkih boli koje je pretrpio i koje još uvijek trpi prizna pravična novčana naknada u iznosu od 100.000,00 kn.

10.9. Tužitelj je nakon štetnog događaja od mladog, vitalnog, sportu sklonog čovjeka postao invalid sa ograničenom mogućnošću kretanja bez desne noge amputirane iznad koljena, s oštećenom lijevom nogom uslijed amputacije prstiju i ahilove tetive, sa oštećenjem 61% kože osjetljive na sunce, razliku u temperaturi i ožiljcima, posebno u području genitalija, što se kao posljedica odrazilo i na psihički status zbog čega tužitelj trpi trajne posljedice u vidu umanjenja seksualne funkcije. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je zbog posljedica predmetnog štetnog događaja kod tužitelja nastupilo umanjenje životne aktivnosti za 80% sveukupno. Ta umanjenja posljedica su ozljeda donjih ekstremiteta (73%), gornjih ekstremiteta (15%) te dubokih ožiljaka (15%). Naime, zbog amputacije desne noge tužitelj mora ulagati pojačane napore prilikom stajanja i hodanja, a biti će onemogućen u obavljanju svih težih radova, te radova u čučećem i klečećem položaju uz podizanje i nošenje tereta. Tužitelj hoda sa štakama, a kada povremeno hoda bez proteze onda se brže umara i teže je pokretan. Također, tužitelj je onemogućen u obavljanju svih sportskih aktivnosti i rekreacije osim onih koje su prilagođene za invalide. Zbog potpune amputacije palca lijevog stopala, te djelomične amputacije 2., 3. i 4. prsta tog istog stopala tužitelju je poremećena statika i otežano hoda, a mali prst zbog iskrivljenosti izaziva smetnju u obući. Osim toga zbog oslabljenosti mišića sve opisane tegobe se dodatno pojačavaju jer se radi o jedinoj nozi koja mora nositi jača opterećenja zbog nedostatka druge. Zbog amputacije palca otežan mu je iskorak radi čega je i hodanje zbog nepotpune funkcije stopala otežano. Nadalje zbog kontraktura oba ručna zgloba i malog prsta desne šake morati će ulagati napore kod svih težih tjelesnih radova te kod upotrebe šaka. Konačno obzirom na opekotine i izvršene rekonstrukcijske zahvate tužitelju su zaostali ožiljci na prsnom košu, trbuhu, leđima, udovima, genitalijama koji zahtijevaju doživotan tretman neutralnim kožnim kremama. Također, i mjesta slobodnih kožnih transplatata (batrljak desne natkoljenice, lijeva potkoljenica, lijeva podlaktica i šaka) su mjesta koja zahtijevaju doživotan dermatološki tretman neutralnim kremama. Takve površine tijela sklonije su problemima kao npr. osjetljivost na promjene vanjske temperature i svrbež što predstavlja znatan problem u svakodnevnom životu. Sve navedeno izaziva kod tužitelja trajne duševne boli. Iako navedeno nije razvilo kod tužitelja psihički poremećaj isto nije preduvjet da tužitelj zbog svega opisanog, a obzirom na kompleksnost liječenja i zaostale posljedice, ima duševne boli. Upravo suprotno. Tužitelj će trpjeti i trpi duševne bolove umjerenog intenziteta zbog umanjenja životne aktivnosti, a što se očituje kao skup neugodnih emocija, povremenog osjećaja krivnje, epizoda anksioznosti, sniženog raspoloženja, razdražljivosti. Duševne bolove tužitelj trpi i zbog erektilne disfunkcije kao bitnog kompromitirajućeg čimbenika u normalnom svakodnevnom funkcioniranju koje se očituju kao osjećaj vlastite neadekvatnosti, gubitak samopouzdanja, epizoda razdražljivosti i odsustva zadovoljstva, nemogućnosti uživanja u aktivnosti u kojima je prije uživao. Suglasno sa utvrđenjima vještaka iskazivao je i tužitelj koji je iz svoje perspektive potvrdio sve navedeno. Dan štetnog događaja opisao je kao svoj drugi rođendan od kada mu se život u potpunosti promijenio. Do tada je mogao sve što je htio, a od tada na dalje, pa do kraja života, njegove aktivnosti su bitno ograničene i smanjene na najmanju mjeru, no unatoč tome, iz razloga što je psihički jak, uspješno se bori sa svime što ga je zadesilo i nastoji živjeti normalnim životom, naravno u mjeri u kojoj to on može. Po ovoj osnovi tužitelj potražuje 750.000,00 kn i sud taj iznos smatra osnovanim uzevši u obzir kako orijentacijske kriterije, tako i sve posebne okolnosti ovoga slučaja.

10.10. Po osnovi straha od smrti bojeći se da neće preživjeti uslijed svih zadobivenih ozljeda, a koji strah je bio utemeljen jer su mu šanse za preživljavanjem bile manje od 40%, tužitelj potražuje iznos od 40.000,00 kn. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj doživio jak primarni strah u trenutku ozljeđivanja jer je bio životno ugrožen, a nakon toga je taj strah prešao u sekundarni strah u vidu zabrinutosti za ishod liječenja. Tako je tužitelj trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 4 tjedna, umjerenog u trajanju 3 do 4 mjeseca, te blažeg u trajanju od 12 mjeseci. Kod tužitelja je taj strah i dalje prisutan, povremeno i blažeg intenziteta, i to kao strah za budućnost, a čemu je iskazivao i sam tužitelj. Tužitelj se bojao za egzistenciju svoje obitelji, bojao se, a i dalje se boji za svoju budućnost. Svjestan je da će protekom vremena biti teže pokretan i to sve kod istoga izaziva strah za budućnost. Obzirom na sve navedeno, uzevši u obzir kako orijentacijske kriteriji, tako i posebne okolnosti ovoga slučaja, i činjenicu da je strah kod tužitelja trajao duže vrijeme, a traje i danas, i pratiti će ga do kraja života (strah od toga što će budućnost donijeti i kako će ona izgledati obzirom na zaostale posljedice) sud smatra da tužitelju po osnovi straha pripada pravična novčana naknada u iznosu od 40.000,00 kn.

10.11. Po osnovi naruženosti kod tužitelja je došlo do naruženosti jakog stupnja zbog amputacije desne noge i prstiju lijevog stopala, deformiteta na lijevom stopalu i šakama, te ožiljaka na koži trupa, udova i genitalija. Ta naruženost je vidljiva i izaziva sažaljenje drugih ljudi zbog čega po mišljenju vještaka tužitelj trpi duševne bolove srednjeg intenziteta što se manifestira kao povremeno sniženo raspoloženje, tjeskoba, osjećaj vlastite neadekvatnosti i nelagode u međuljudskim interakcijama. Na taj način je i tužitelj opisao posljedice naruženosti. Primjerice naveo je kako ga na plaži ili bazenu svi gledaju, da se on sa time može nositi, no da ga svakako opterećuje. Obzirom na stupanj naruženosti bilo bi očekivano da tužitelja takvo što i više nego opterećuje, no kao što je i tužitelj naveo on je hrabar čovjek koji je prihvatio novonastale okolnosti sa kojima se bori dalje kroz život, a što mu svakako pomaže da lakše prebrodi sve posljedice predmetnog štetnog događaja, pa tako i posljedice naruženosti. No zbog toga sud ne smatra da bi tužitelju pripala manja novčana naknada po toj osnovi, a posebno uzevši u obzir da se radi o jakom stupnju naruženosti koja je vrlo uočljiva trećima, posebno u ljetnim mjesecima (koža), ali i čitavu godina (amputacija desne noge, amputacija prstiju lijevog stopala pa sa time povezano nošenje proteze, štaka i šepanje). Radi navedenog, uzevši u obzir kako orijentacijske kriterije, tako i posebno teške okolnosti ovo slučaja, sud smatra da tužitelju po osnovi naruženosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 50.000,00 kn.

10.12. Ukupno na ime pravične novčane naknade tužitelju je priznat iznos od 940.000,00 kn (fizički bolovi 100.000000 kn, duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti 750.000,00 kn, strah 40.000,00 kn, duševni bolovi zbog naruženosti 50.000,00 kn) na koji iznos se sukladno čl. 1103. ZOO-a priznaje zakonska zatezna kamata od 11. kolovoza 2014. godine (kada je podnesena tužba) pa do isplate. Obzirom je nakon 01. siječnja 2023. godine u Republici Hrvatskoj službena valuta euro, tužitelju je dosuđen iznos od 124.759,44 eura, dok je u preostalom dijelu (do 125.000,00 eura), tužitelj odbijen zbog nepravilnog obračuna konverzije (o tome je odlučeno točkom: III.2. presude posl. broj: P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023. godine koja u tom dijelu nije ukinuta pa o tome nije sud ponovno odlučivao u izreci ove presude). Stopa zakonske zatezne kamate priznata je sukladno čl. 29. ZOO-a (ostali odnosi).

10.13. Na ime naknade imovinske štete tužitelj potražuje izgubljenu dobit u vremenu od 6 mjeseci za vrijeme liječenja i nesposobnosti za rad u iznos od 10.347,59 eura (u tužbi je potraživao 10.200,00 eura koji iznos je nakon provedenog vještačenja povisio na 10.347,59 eura što je sud dopustio), zatim za troškove liječenja i prilagodbe automobila iznos od 6.383,01 eura, troškove tuđe pomoći i njege u iznosu od 20.000,00 kn, te troškove pojačane ishrane u iznosu od 5.000,00 kn.

10.14. Tužitelj nije radio od 31. kolovoza 2011. do 01. veljače 2012. godine kada je bio na bolovanju zbog liječenja od ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju. Tužitelj je radio i radi kao samostalni konstruktor za automobilsku industriju, u trgovačkom društvu IKH GmbH, čiji je jedini osnivač i direktor, te jedini zaposlenik (izvod iz sudskog registra sa prijevodom za društvo IKH GmbH na listu 149-155 i 337- 343 spisa). Također, tužitelj je dohodak ostvario po osnovi ispomoći koju je pružao društvu MPX GmbH (ugovor o radu sklopljen sa društvom MPX od 10. lipnja 2011. godine na listu 2006 do 2014).

10.15. Financijskim vještačenjem (list 1602 do 1640 spisa, dopuna na listu 1863 do 1865 spisa, usmeno iznošenje nalaza na ročištu 16. veljače 2023. godine, ugovor o radu sklopljen sa društvom MPX od 10. lipnja 2011. godine na listu 2006 do 2014) je utvrđeno da je tužitelj jer je u razdoblju od 31. kolovoza 2011. godine do 01. veljače 2012. godine bio na bolovanju izgubio zaradu u iznosu od 10.347,59 eura neto. Vještakinja je utvrdila da je tužitelju 2011. i 2012. godine isplaćeno ukupno 11 plaća za svaku godinu, umjesto 12. Kako je u 2011. prosječna plaća iznosila 4.516,76 neto, a u 2012. godini 4.630,83 eura neto, to je po osnovi gubitka plaće po osnovi radnog odnosa u društvu IKG GmbH tužitelj ostvario manju zaradu od ukupno 9.147,59 eura (plaća za 12/2011 i 01/2012). Što se tiče primanja ostvarenih po osnovi ispomoći u durštvu MPX GmbH tužitelj je svakog mjeseca ostvarivao primitak od 400,00 eura neto, a koji primitak je izostao za studeni i prosinac 2011. te siječanj 2012. godine, u ukupnom iznosu od 1.200,00 eura što sve zajedno daje iznos od 10.347,59 eura.

10.16. Tuženici su tvrdili da je tužitelj IJ ostvarivao naknadu za vrijeme trajanja bolovanja, a koju naknadu vještakinja nije uzimala u obzir. Navode da je u Republici Njemačkoj zakonom propisano pravo na ostvarivanje naknade za vrijeme bolovanja radi čega je predloženo da se podaci o tome pribave od nadležnog tijela za zdravstveno osiguranje u Republici Njemačkoj.

10.17. Sud nije našao potrebnim pribavljati navedene podatke te smatra da je u ovom postupku izvedeno dovoljno dokaza da se ta okolnost može utvrditi. Tužitelj IJ je iskazao kako nije dobivao naknade po osnovi bolovanja jer je u Njemačkoj propisano da osobe koje su direktori i zaposlenici u vlastitom društvu (to su tzv. samozaposlene osobe) ne ostvaraju pravo na naknadu za vrijeme trajanja bolovanja. Slikovito je to opisao kada je naveo da bi tu naknadu ostvarivao da je radio na kasi u Lidlu. S druge strane njegova supruga koja je bila zaposlena u društvu čiji nije vlasnik ostvarivala je pravo na takvu naknadu. U skladu sa time je i ispis elektronske potvrde poreza na dohodak za 2012. godinu (list 1450 do 1452 spisa) u kojem nema naznake da je ovaj tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za bolovanje. Upravo je vještakinja navela da bi primanje takve naknade za bolovanje trebalo biti navedeno u poreznim aktima za koji joj je očito promaklo da je priložen u spisu i u odnosu na ovog tužitelja (jer je u odnosu na tužiteljicu BJ temeljem tih istih akata utvrdila da je primala tu naknadu). Iako je u odnosu na tužitelja JJ priložena potvrda samo za 2012. ona je ipak znakovita te obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz drugih dokaza nedvojbeno ukazuje da tužitelj IJ nije primao naknadu za vrijeme bolovanja. Obzirom na navedeno, i to da je vještakinja navela da bi podatak o isplaćenim naknadama za bolovanje trebao biti naveden u poreznim aktima (kojima je raspolagala u odnosu na tužiteljicu BJ i temeljem kojih je utvrdila da je ova tužiteljica ostvarila pravo na naknadu za bolovanje što ista nije ni sporila), da je u spisu priložen takav akt i u odnosu na tužitelja IJ (u odnosu na 2012.), da iz tog akta ne proizlazi da je ovom tužitelju u 2012. isplaćena naknada za bolovanje (a bio je na bolovanju do 01. veljače 2012. godine), a što je ovaj tužitelj i tvrdio, to sud utvrđuje da tužitelju IJ za cijelo vrijeme trajanja bolovanja nije isplaćivana naknada za bolovanje, pa je njegov zahtjev u tom dijelu osnovan. Sukladno čl. 1086. ZOO-a tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana nastanka štete, a to je kada mu je plaća trebala biti isplaćena, radi čega je osnovan zahtjev za zateznom kamatom na taj iznos od 01. ožujka 2012. godine, do isplate. U dijelu u kojem je tužbeni zahtjev povećan podneskom do 15. veljače 2023. godine (iznos od 147,59 eura) nije nastupila je zastara jer kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe (takvo je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama, npr. Rev-54/23, izvod iz zapisnika sa sjednice građanskog odjela tog suda Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024). To isto vrijedi i u ostalim slučajevima u ovoj pravnoj stvari kada je tužbeni zahtjev povećan nakon provedenog vještačenja, ali uvijek iz iste osnove.

10.18. Na ime troškova liječenja i prilagodbe automobila njegovim potrebama tužitelj potražuje iznos od 6.383,01 eura, od čega je sud priznao iznos od 5.719,98 eura sa kamatom od kada su ti troškovi nastali – prema datumu navedenom na pojedinom dokumentu, i to:

- na iznos 123,37 eura od 13.12.2011. (ne 28.11.2011.) – obračun plaćanja na listu 116 spisa

- na iznos 1.036,63 eura od 22.12.2011. (ne 07.12.2011.) – obračun plaćanja na listu 117 spisa

- za iznos 1.160,00 eura od 09.02.2012. (ne 17.01.2012.) – obračun plaćanja na listu 118 spisa,

- na iznos od 1.509,00 eura od 20.01.2012. – potvrda narudžbe za prilagodbu vozila na listu 126 spisa

- na iznos 1.160,00 eura od 12.02.2013. (ne 24.02.2013.) – obračun plaćanja na listu 119 spisa

- na iznos 651,14 eura od 10.07.2014. (ne 22.06.2014.) – obračun plaćanja na listu list 225 spisa

- na iznos 58,40 eura od 28.05.2014. (ne 16.02.2014.) – obračun plaćanja na listu 120 spisa, dio

- na iznos 21,44 eura od 28.05.2014. (ne 23.03.2014.) – obračun plaćanja na listu 120 spisa, dio.

10.19. Obzirom da tužitelj IJ nije imao drugih zdravstvenih problema sud je utvrdio da su svi priznati troškovi u vezi sa liječenjem ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju, u kojem mu je, između ostalog amputirana desna noga, radi čega je i automobil trebao prilagoditi novonastalim okolnostima. Sve navedeno potvrđeno je očitovanjem Medicinskog fakulteta u Splitu (list 1879 spisa).

10.20. Ostali troškovi koje je zatražio i to iznos od 14,29 eura sa kamatom od 03.11.2011., iznos od 70,00 eura sa kamatom od 18.01.2012., iznos od 68,73 eura sa kamatom od 02.06.2013. te iznos od iznos 509,02 eura sa kamatom od 22.06.2014. sud nije mogao utvrditi na što se zatraženi troškovi odnose odnosno da li se u vezi za liječenjem (nije priložena dokumentacija ili njezin prijevod (tabela na listu 107 i 108 spisa je na njemačkom jeziku) radi čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Drugostupanjski sud u točki 31 obrazloženja navodi da je i bez dostavljanja prijevoda iz samih iznosa i datuma vidljivo da se radi o troškovima koji bi bili vezani uz liječenje. Povrh toga, ti troškovi nisu bili posebno osporeni pa smatra kako nema mjesta za odbijanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. U ponovljenom postupku sud je ponovno razmotrio ovaj dio tužbenog zahtjeva nakon čega je donio istu odluku. U prvom redu, stranke su sukladno čl. 104. ZPP-a dužne isprave dostavljati na hrvatskom jeziku što u konkretnom slučaju nije udovoljeno. Temeljem navoda u tabeli koju je tužitelj dostavio (list 107 do 108 spisa) sud u odnosu na iznose od 68,73 eura i 509,02 eura može samo nagađati na što bi se odnosili no odluke se donose nakon što se činjenice utvrde sa izvjesnošću, ne i sa nekom vjerojatnošću (da bi se moglo raditi o trošku liječenja) i to bez obzira što tuženi te iznose nisu posebno osporavali, ali su osporavali cijeli tužbeni zahtjev i na tužitelju je bio teret dokaza (kao što je to učinio u odnosu na sve ostale troškove koji su mu priznati). Za iznose od 14,29 eura i 70,00 eura u spisu nema dokumentacije iz koje bi ti iznosi proizlazili, pa ni na njemačkom jeziku.

10.21. Tužitelj IJ je tužbom potraživao s naslova pretrpljene imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te troškove pojačanje ishrane iznos od 25.000,00 kuna, dok je podneskom od 15. veljače 2023. smanjio i uskladio tužbeni zahtjev sa iznosima u eurima na način da umjesto iznosa od 25.000,00 kuna sada potražuje iznos od 2.000,00 eura. Ovdje je tužbeni zahtjev smanjen za 1.318,07 eura / 9.931,00 kuna u kojem dijelu se nitko nije protivio smanjenju, pa je sud u točki II. rješenje posl. broj: P-919/2015 od 19. svibnja 2023. godine utvrdio da je tužba povučena u tom dijelu. No, drugostupanjski sud je i taj dio odluke ukinuo uz obrazloženje da je taj dio valjalo ukinuti zbog pogrešne odluke suda da ne dopusti preinaku (od 15. veljače 2023. godine) navodeći da je taj iznos inkorporiran u točku III. preinačenog zahtjeva za isplatu na ime naknade zbog trajno povećanih potreba (o kojem zahtjevu se ranijom odlukom suda nije raspravljalo zbog nedopuštanja preinake tužbe). U ponovljenom postupku, ovaj sud ustraje kod svoje odluke da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer je tužitelj posebno potraživao iznos od 2.000,00 eura (ranije 25.000,00 kuna) po osnovi naknade za tuđu pomoći i njegu te pojačanu ishranu, a preinačeni zahtjev (o kojem nije dopustio raspravljati) odnosi se na trajno povećane potrebe, i to je različit zahtjev, u koji nije inkorporiran ovaj prvi jer tužitelj i u podnesku od 15. veljače 2023. godine u točki II. potražuje „troškove pojačane ishrane“, a u točki III. „trajno povećane potrebe“, dakle i dalje potražuje i jedno i drugo. Kako je tužbeni zahtjev u točki II. smanjen to je sud utvrdio da je taj dio zahtjeva u dijelu u kojem je smanjen povučen te iz svih navedenih razloga i dalje ostaje kod takve odluke.

10.22. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega prva tri mjeseca oko tri sata dnevno, a nakon toga 2 sata trajno u vidu ne medicinske pomoći kod obavljanja osobne higijene, pomoć kod obavljanja nekih osnovnih radnji u životu, a što uključuje odlaske u nabavku i pripremu hrane, spremanje i uređenje stana. Također, vještačenjem je utvrđeno da će tužitelju doživotno trebati neutralne kreme za tretiranje dijelova kože koji su opečeni i na kojima su izvršeni rekonstrukcijski zahvati.

10.23. Pomoć i njegu tužitelju IJ pružali su članovi njegove obitelji, naročito supruga i sin, koji to čine i danas. O tome su tužitelj IJ te članovi njegove obitelji, ovdje tužitelji BJ i ĆJ detaljno iskazivali slijedom čega je nepobitno utvrđeno da mu je ista bila neophodna i da su mu je pružali članovi obitelji.

10.24. Po osnovi tuđe pomoći i njege ovom tužitelju sud priznaje kako je i zatražio i to iznos od 1.350,00 eura (za 270 sati po cijeni od 5.00 eura/sat obzirom je u vrijeme podnašanja tužbe prosječna plaća u Republici Hrvatskoj iznosila 5.510,00 kuna, a slijedom toga i satnica oko 35,00 kuna što odgovara iznosu od 5.00 eura/sat (podaci o prosječnoj plaći – Narodne novine broj 133/2014), a za troškove lijekova iznos od 650,00 eura, sukladno čl. 223. ZPP-a, po slobodnoj ocjeni, obzirom da se tužitelj svakodnevno mora mazati kremama, koje mu predstavljaju trošak.

10.25. Na tako priznati iznos dosuđuju se i kamate, i to od dana podnašanja tužbe, pa do isplate, sukladno čl. 1086. ZOO-a po stopi sukladno čl. 29. istog zakona. Tužitelju su ovdje priznati troškovi tuđe pomoći i njege koje je potraživao do okončanja liječenja dok je troškove tuđe pomoći i njege, u vidu trajnih potreba nakon okončanja liječenja potraživao posebno.

10.26. Kako je ranije utvrđen omjer odgovornosti 90% : 10% to je tuženima naloženo da u tim omjerima nadoknade štetu tužitelju IJ, a na isti način je to učinjeno i u odnosu na ostale tužitelje.

11/ U odnosu na visinu štete tužiteljice BJ (točka IV. izreke presude)

11.1. Tužiteljica BJ je u štetnom događaju zadobila opekline, konvulzivni napad, oguljotinu kože čela i opekline manje površine oba dlana i stopala, 1. do 2. stupnja, koje ozljede su okarakterizirane lako lake tjelesne ozljede. Prilikom samog ozljeđivanja, neposredno nakon njega te operacijskog zahvata koji je učinjen tri tjedna nakon ozljeđivanja (tužiteljica je od 23.09.2011. do 30.09.2011. bila na bolničkom liječenju gdje joj je odstranjena izgorjela koža na stopalu i presađena koža skinuta sa njenog tijela) tužiteljica je trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 2 dana te slabog intenziteta 30 dana. Sukladno tome iskazivala je tužiteljica s time što je posebno naglasila da su fizički bolovi bili vezani uz opekline, radi čega je pila tablete protiv bolova, no te tabele joj nisu pomagale za tzv. „strujne udare“ koje je osjećala u stopalu (zbog ozljede živaca na tom dijelu), no ti udari su se s vremenom smanjili odnosno prestali. Cijeneći sve okolnosti ovog slučaja (da je tužiteljica pretrpjela lakše tjelesne ozljede od kojih se oporavila u cijelosti, da bolovi po intenzitetu i trajanju nisu bili ni jaki ni dugotrajni), a uzevši u obzir orijentacijske kriterije, sud smatra da tužiteljici BJ po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova pripada pravična novčana naknada u iznosu od 6.000,00 kn / 796,34 eura (od 15.000,00 kn koliko je potraživala).

11.2. Što se tiče pretrpljenog straha tužiteljica BJ je odmah po ozljeđivanu pretrpjela primarni jaki strah zbog životno ugrožavajuće situacije koji je potom prešao u sekundarni strah kao zabrinutost za ishod liječenja. Medicinski vještaci su procijenili da je strah jakog intenziteta kod tužiteljice trajao 2 dana, srednjeg oko tjedan dana, te blažeg oko 3 do 4 mjeseca. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su joj zaostale psihičke posljedice u vidu svakodnevne napetosti i iščekivanja da li će joj se još nešto desiti. Neposredno nakon štetnog događaja njezin je strah bio vezan uz tijek i ishod liječenja njezinog supruga, kao i brigu oko sina koji je bio istraumatiziran cjelokupnim događajem pa nije bila usredotočena na sebe. To je razdoblje opisala na način da ne zna kako je preživjela. Slijedom navedenog, uzevši u obzir orijentacijske kriterije te posebne okolnosti ovog slučaja, posebno intenzitet i trajanje straha koji se nije sastojao samo od straha za sebe, već i za druge članove obitelji gdje za svog supruga uopće nije znala da li će preživjeti, sud smatra da tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kn / 1.327,23 eura (od 15.000,00 kn koliko je potraživala).

11.3. Kod tužiteljice je nastupio blaži stupanj naruženosti u vidu depigmentacije na prednjem dijelu desnog bedra (sa kojeg je uzeta koža) i tzv. jašećeg prsta (digitus superductus) drugog prsta (manji deformitet). To isto kod tužiteljice izaziva manje umanjenje životne aktivnosti od 2% u vidu bolova kod dužeg stajanja i hodanja. No ni jedno ni drugo kod tužiteljice nije izazvalo duševne boli, kako je to utvrđeno vještačenjem, a suglasno sa čime je iskazivala i tužiteljica, pa joj sud po toj osnovi nije priznao novčanu naknadu (potraživala je 5.000,00 eura).

11.4. Međutim tužiteljica trpi duševne boli zbog invaliditeta svog supruga. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da isto nije izazvalo kod tužiteljice psihički poremećaj (u vidu dijagnoze psihičke bolesti) no vještaci smatraju da navedeno nije preduvjet da sud utvrdi postojanje duševnih boli u vezi sa time, a koje boli tužiteljica je trpjela i trpi, po vještacima blažeg do srednjeg intenziteta. Tužiteljica BJ u svom je iskazu vrlo detaljno opisala o tome kako proživljava novonastalu situaciju i invaliditet svog supruga prvenstveno obzirom na to kako su ona i njezin suprug odnosno obitelj funkcionirali do, a kako nakon štetnog događaja. Njihov život se promijenio u potpunosti i zauvijek, i to u svakom pogledu, od brige oko kućanstva, brige oko djeteta, obavljanja posla, do načina provođenja slobodnog vremena i intimnog odnosa dvaju partnera. Ništa od toga nije ostalo isto, sve se promijenilo na način da se sve od nabrojanog sada obavlja nikako ili sa velikim teškoćama i drugačije. Tužiteljica BJ je novi način života prihvatila, no to ne znači da zbog toga ne pati. Cijeneći sve navedeno, a uzevši u obzir orijentacijske kriterije, sud smatra da tužiteljici zbog naročito teškog invaliditeta supruga pripada pravična novčana naknada u iznosu od 43.798,53 eura / 330.000,00 kn u skladu sa uvećanjem orijentacijskih kriterija iz 2022. do kada se po toj osnovi moglo maksimalno potraživati 29.199,08 eura / 220.000,00 kn, koliko je ona i početno i potraživala, pa sud smatra da priznavanjem iznosa od 43.798,53 eura sukladno novim orijentacijskim kriterijima nije prekoračio tužbeni zahtjev.

11.5. Ukupno na ime neimovinske štete sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu od 346.000,00 kn odnosno 45.922,09 eura. Kako tužiteljica po toj osnovi potražuje 40.000,00 eura to sud u skladu sa čl. 2. ZPP-a, sudi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva pa joj po toj osnovi dosuđuje iznos od 40.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 11. kolovoza 2014. godine do isplate. Tužiteljica je u tužbi po osnovi neimovinske štete potraživala iznos od 255.000,00 kn (33.844,31 eura), da bi u podnesku od 15. veljače 2023. godine taj iznos povisila na 40.000,00 eura. Kao što je to već ranije obrazloženo sud je takvu preinaku dopustio sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Također, kao i prethodno, sud smatra da dio zahtjeva koji je povećan nije u zastari jer se taj iznos potražuje iz osnove koja je istaknuta još u tužbi.

11.6. Što se tiče zahtjeva za naknadom imovinske štete, tužiteljica je u tužbu potraživala iznos od 7.382,00 eura na ime izgubljene zarade za vrijeme liječenja te zbog nemogućnosti obavljanja svog posla zbog njege supruga. Taj je zahtjev obrazložila da je od 2003. godine radila honorarno i kao učitelj plivanja što nije mogla činiti do kraja 2012. godine, što zbog svojih ozljeda što zbog brige oko supruga. Podneskom od 15. veljače 2023. godine taj je zahtjev smanjila na 1.728,00 eura, no sud nije utvrdio da je u pogledu ostalog dijela tužba povučena (za iznos od 5.654,00 eura) jer se tužena VALALTA takvom povlačenju protivila. U tom djelu je tužba odbijena – točka IV.2 presude posl. broj: P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023. godine, a koja presuda u tom dijelu nije ukinuta, pa sud nije ponovno odlučivao o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

11.7. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica BJ zbog nemogućnosti da obavlja honorarnu djelatnost koju je do tada obavljala (satovi plivanja) izgubila ukupno 1.728,00 eura (1.392,00 eura u 2011. te 336,00 eura u 2012. godini). Radi se o bruto iznosu, po primitku kojeg, tužiteljica sama obračunava i plaća porez. Na taj dio nalaza i mišljenja nije bilo primjedbi. Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila utvrđenja iz financijskog vještačenja. Potvrdila je da je primala naknadu za bolovanje za vrijeme nesposobnosti za rad (u to je vrijeme radila kao referent u mirovinskom osiguranju), dok se iznos od 1.728,00 eura odnosi na zaradu koju je trebala ostvariti honorarno kao instruktor plivanja, a što nije činila u 2011., a u 2012. je ponovno počela davati sate plivanja, no u smanjenom intenzitetu. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da tužiteljica zbog posljedica predmetnog događaja (bolovanje, briga oko supruga) nije mogla honorarno raditi radi čega je izgubila zaradu od 1.728,00 eura, koji iznos su joj tuženi dužni naknaditi. Na taj iznos osnovano potražuje kamatu od 01. siječnja 2013. godine, jer joj je do tada šteta sigurno nastala, obzirom se radi o prihodu kojeg bi prema redovnom tijeku stvari bila ostvarila tijekom 2011. i 2012. godine.

12/ U odnosu na visinu štete tužitelja ĆJ (točka V. izreke presude)

12.1. Tuženik ĆJ je uslijed strujnog udara zadobio konvulzivni napadaj te opekotine 1. do 2. stupnja desne podlaktice i oba stopala, a koje ozljede predstavljaju laku tjelesnu ozljedu. Vještačenjem je utvrđeno da je ovaj tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 2 dana, te slabog intenziteta 4 dana. Tužitelj je doživio jaki primarni strah nakon ozljeđivanja zbog neposredno ugrožavajuće životne situacije koji je zatim prešao u sekundarni strah u vidu zabrinutosti za ishod liječenja kao strah jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg do tjedan dana te slabog do 4 tjedna. Kod ovog tužitelja nije nastupilo trajno umanjenje životne aktivnosti niti je događaj kod njega uzrokovao psihički poremećaj u vidu dijagnoze psihičke bolesti no vještaci su utvrditi da isti trpi duševne bolove blažeg do srednjeg intenziteta zbog naročito teškog invaliditeta svog oca. Upravo je o tome iskazivao ovaj tužitelj koji je cijeli iskaz govorio o tome kako se promijenio njihov život nakon ovog događaja, kako ništa više nije bilo isto, kao su on i njegov otac prestali raditi sve stvari koje su do tada radili (sportske aktivnosti), a što je njega pogađalo, kao i što ga je pogađalo što ne mogu živjeti normalnim životom. Također, teško mu je kada vidi oca kako pati (fantomski bolovi), a težinu osjeća kada se vraća u obiteljski dom (studira u mjestu udaljenom oko sat vremena vožnje). On hoće biti sa svojom obitelji i želi pomoći, ali to ga sve opterećuje.

Slijedom svega navedenog sud smatra da tužitelju ĆJ na ime pravične novčane naknade pripada iznos od 30.500,00 eura koliko potražuje, i to 2.000,00 kn po osnovi fizičkih boli (od 10.000,00 kuna koliko je potraživao u tužbi), 7.000,00 kn po osnovi straha (od 20.000,00 kuna koliko je potraživao u tužbi) te 300.000,00 kn po osnovi duševnih boli zbog teškog invaliditeta njegovog oca. Doduše on je tužbom po toj osnovi potraživao 200.000,00 kuna jer u to vrijeme sukladno orijentacijskih kriterijima taj iznos maksimalno iznosio 220.000,00 kuna, no sud smatra da i ovdje treba primijeniti uvećanje od 50% (uvećanje orijentacijskih kriterija) pa bi pravičan novčani iznos po toj osnovi iznosio 300.000,00 kuna. Sveukupno sud smatra da ovom tužitelju na ima pravične novčane naknade pripada iznos od 309.000,00 kuna ili 41.011,35 eura, no kako sukladno čl. 2. ZPP-a sud sudi u granicama tužbenog zahtjeva to je sud ovom tuženiku priznao iznos od 30.500,00 eura, koliko je i potraživao, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. kolovoza 2014. godine, do isplate.

13/ U odnosu na visinu štete tužitelja IKG GmbH (točka VI. izreke presude)

13.1. Tužitelj IKG GmbH je trgovačko društvo sa ograničenom odgovornošću čiji je jedini osnivač, direktor i jedini zaposlenik tužitelj IJ. Za vrijeme dok je tužitelj IJ bio nesposoban za rad ovo društvo nije moglo poslovati, pa slijedom toga niti ostvarivati prihode. Tužitelj polazi od toga da je društvo IKG GmbH od 2008. do 2010. ostvarivalo prosječan promet od 153.018,00 eura godišnje odnosno 12.751,50 eura mjesečno. Zbog nemogućnost tužitelja IJ da u periodu od 6 mjeseci radi to je navedeno društvo ostvarilo prihod manji za 76.213,00 eura, koliko tužbom potražuje na ime naknade štete (izmakle dobiti). Toj šteti treba pridodati i iznos od 6.750,00 eura koliko je navedeno društvo isplatilo po osnovi plaće odnosno naknade za bolovanje koje prvih 6 tjedana ide na teret poslodavca, pa sveukupno potražuje iznos od 82.963,00 eura.

13.2. Radi utvrđivanja visine štete koja je nastala navedenom društvu provedeno je financijsko vještačenje. Financijska vještakinja je obrazložila kako se visina štete može utvrđivati metodom prosječnih primanja unutar određenih godina, no smatra da je u konkretnom slučaju, zbog izvanrednog događaja koji se nije desio ni prije ni poslije (predmetni štetni događaj), mjerodavnija metoda utvrđivanja prihoda i rashoda za svaku godinu koja je bila obuhvaćena tim događajem (2011. i 2012.)

13.3. Usporedbom prosječnih prihoda, rashoda te dobiti za razdoblje od 2007. do 2010. godine te usporedbom tih iznosa sa ostvarenim rezultatom u 2011. i 2012. godine vještakinja je zaključila da ne proizlazi izgubljena dobit za razdoblje od 31. kolovoza 2011. do 28. veljače 2012. godine.

13.4. Međutim, po navodu vještakinje, to je samo jedna od metoda utvrđivanja izgubljene dobiti. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o društvu koje je imalo samo jednog zaposlenog smatra kako je logično da rezultat poslovanja tog društva zavisi o radu tog zaposlenika, koji u konkretnom slučaju zbog stradavanja u nesreći (kao izvanrednom događaju) nije mogao raditi pa smatra da se radi utvrđivanja gubitka dobiti društva IKH GmbH treba primijeniti metoda koja će uzeti u obzir izgubljeni prihod od prodaje 2011. i 2012. na koje godine je taj događaj utjecao. Naime, vještakinja je uspoređivala prihode i rashode odnosno dobit i gubitak za godine prije (od 2007.) i nakon štetnog događaja (do 2015.) no smatra kako se metoda kojom se uprosječuju prihodi i rashodi odnosno dobit i gubitak ne može primijeniti na promatrano razdoblje (2011. i 2012.) upravo zato što je specifičnost ovog slučaja izvanredni događaj koji je onemogućio jedinog zaposlenog da radi, a što prije i poslije nije bio slučaj, pa smatra da je izgubljenu dobiti trebalo računati za svaku godinu od promatranog razdoblja posebno uzevši u obzir ostvarene prihode i rashode upravo za te godine.

13.5. 2011. godine prihod od prodaje do 31.08.2011. iznosio je 76.804,94 eura (za osam mjeseci), što mjesečno iznosi 9.600,62 eura, slijedom čega zaključuje da je od 01.09.2011. do 31.12.2011. izgubljen prihod od prodaje iznosi 38.402,47 eura (za četiri mjeseca).

13.6. 2012. godine prihod od prodaje od 01. ožujka 2012. godine iznosi 125.258,20 eura što mjesečno iznosi 12.252,82 eura, iz čega proizlazi da je od 01.01.2012. do 28.02.2012. izgubljen prihod od prodaje 25.051,64 eura no sud kao mjerodavan gubitak prihoda uzima samo jedan mjesec jer se tužitelj IJ vratio na posao 01. veljače 2012. godine.

13.7. Analizom troškova poslovanja za te dvije godine vještakinja je utvrdila da su svi troškovi (amortizacija, trošak prostora, osiguranje, održavanje vozila, reklamni i putni troškovi, kamate, porezi) isti neovisno o tome da li je tužitelj IJ radio ili ne, osim troškova plaće, koji su u 2011. godini umanjeni za trošak plaće za prosinac 2011. – 5.097,27 eura (tužitelj IJ je tvrdio da je poslodavac dužan plaćati radniku na bolovanju plaću na svoj teret za prvih 6 tjedana bolovanja, pa je očito da je iz toga razloga za 2011. neisplaćena samo plaća za prosinac 2011. godine) te siječanj 2012. – 5.266,00 eura.

13.8. Slijedom navedenog, za 2011. godinu je prihod od prodaje uvećan za 38.402,47 eura (za četiri mjeseca koliko društvo nije poslovalo, a po redovnom tijeku stvari bi da nije bilo štetnog događaja) te je povećan trošak za onu jednu plaću za prosinac 2011. u iznosu od 5.097,27 eura. To isto je učinjeno i za 2012. s time što je prihod od prodaje trebalo uvećati samo za jedan mjesec, dakle za 12.252,82 eura jer društvo nije poslovalo samo u siječnju.

13.9. Kada se navedeni podaci uvrste u tabelu prihoda i rashoda (list 1610) dolazi se do toga da bi, da je društvo redovno poslovalo, njegova dobit u 2011. iznosila 33.525,13 eura, a u 2012. 26.665,99 eura. Kako je društvo IKH Gmbh u 2011. godini ostvarilo dobit od 219,93 eura (tabela na listu 1609 spisa) to znači da je ostvarilo manju dobit u iznosu od 33.305,20 eura (33.525,13 eura – 219,93 eura). U 2012. godini trebalo je ostvariti dobit od 26.665,99 eura, a ostvarena je u iznosu od 19.133,17 eura, odnosno manje za 7.552,82 eura. Sveukupno je ostvarena manja dobit u 2011. i 2012. u iznosu od 37.858,02 eura ukupno. Taj obračun je uzeo u obzir i trošak plaće od 6.750,00 eura koliko je to društvo isplatilo tužitelju IJ za prvih 6 tjedana bolovanja.

13.10. Tužena Ć je prigovorila takvom utvrđenju. Ne prihvaća metodu kojom je vještakinja utvrdila izgubljenu dobit društva IKH GmbH. Navodi kako navedeno društvo 2009. i 2010. nije imalo dobit iako je tužitelj IJ radio dok je primjerice 2011. i 2012. društvo ostvarivalo veće prihode unatoč tome što navedeni tužitelj nije radio.

13.11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka temeljem kojeg smatra utvrđenim da je tužitelj IKG GmbH zbog nemogućnosti njegovog jedinog zaposlenika IJ da u razdoblju od 31.08.2011. do 01.02.2012. radi, ostvario gubitak odnosno manju dobit od ukupno 37.858,02 eura. Ovome sudu je logična metoda koju je primijenila vještakinja, a to je da nije vršila usporedbe godina prije i nakon štetnog događaja već da je izračun vršila uzevši u obzir konkretne i relevantne podatke za 2011. i 2012. jer su se posljedice tog događaja odnosile upravo na te godine.

13.12. Zakonska zatezna kamata priznata je od 01. siječnja 2013. godine, na dalje, obzirom se radi o izgubljenoj zaradi za 2011. i 2012. godinu što znači da je šteta nastala do tog dana od kada se potražuje kamata.

13.13. Tužitelj je tužbom po ovoj osnovi potraživao iznos od 82.963,00 eura. Podneskom od 15. veljače 2023. smanjen je tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 82.963,00 eura sada potražuje iznos od 53.090,84 eura. Kako se tužena VALALTA protivila takvom smanjenu to sud nije mogao utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena već je tužbeni zahtjev odbijen (za iznos od 29.872,16 eura). Dodatno od 53.090,84 eura, sud je tužitelju priznao 37.858,02 eura, dok je u preostalom dijelu (15.232,82 eura) tužbeni zahtjev također odbio. Ukupno, tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 45.104,98 eura, a prihvaćen je za 37.858,02 eura. O tome dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen odlučeno je točkom VI.2. presude posl. broj: P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023. godine, koja u tom dijelu nije ukinuta, pa sud o tome nije povnovno odlučivao u ovoj presudi.

14/ Troškovi postupka (točka VII. izreke presude)

14.1. Odluka o troškovima postupka se temelji na članku 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. ZPP-a.

14.2. Odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon provedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

14.3. Stranke su u ovoj parnici uspjele djelomično. Tužitelj je uspio sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 252.913,03 eura, dok u iznosu od 51.662,57 eura nije uspio. Obzirom na navedeno, tužitelj je uspio sa 83%, a tuženik sa 17% te se tužitelju ima priznati, primjenjujući odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, 66% dosuđenih troškova. Dakle, prvenstveno valja odrediti pojedine stavke troškova koji se tužitelju priznaju kao opravdani.

14.4. Tužitelju je priznat kao opravdan zatraženi trošak koji se odnosi na:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 4.477,50 eura / 33.735,72 kune, u skladu sa Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa);

- trošak sastava podnesaka od 14. siječnja 2015., 9. travnja 2015., 1. srpnja 2016. i 24. kolovoza 2018., za svakog u iznosu od po 4.477,50 eura / 33.735,72 kuna, u skladu sa Tbr. 8. t. 1. u vezi sa Tbr 7. t. 1.; ukupno 17.910,00 eura (4 podneska)

- trošak sastava podnesaka od 26. rujna 2017., 1. listopada 2018., 15. srpnja 2019., 3. studenog 2020., 24. prosinca 2020., 12. travnja 2021., 28. travnja 2021., 4. lipnja 2021., 15. studenog 2021., 21. prosinca 2021., 5. rujna 2022., 3. studenog 2022., 14. veljače 2023., 22. veljače 2023. i 24. ožujka 2023., 23. svibnja 2025., za svakog u iznosu od po 99,50 eura / 749,68 kuna, u skladu sa Tbr. 8. t. 3. u vezi sa Tbr. 7. t. 1.

Tarife; ukupno 1.592,00 eura (15 podnesaka)

- trošak zastupanja na ročištima održanim 13. svibnja 2016., 12. ožujka 2018., 27. rujna 2018., 28. listopada 2020., 24. veljače 2021., 16. veljače 2023., 17. veljače 2023., 7. travnja 2023., 20. svibnja 2025. za svakog u iznosu od po 4.477,50 eura / 33.735,72 kuna, u skladu sa Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife., ukupno 40.297,50 eura (8 ročišta)

- tužitelju je djelomično priznat trošak za sastav podnesaka od 8. studenog 2018., 14. ožujka 2019., 13. kolovoza 2019., 30. rujna 2019., 23. travnja 2020., 1. rujna 2020., 22. prosinca 2020., 15. ožujka 2021., 12. travnja 2022., 4. svibnja 2022., 3. studenog 2022., 8. veljače 2023., 15. veljače 2023. te 17. ožujka 2023., odnosno priznat mu je iznos od 99,50 eura / 749,68 kuna, za svaki od navedenih podnesaka prema Tbr. 8. t. 3. u vezi sa Tbr. 7. t. 1., umjesto zatraženih 4.477,50 eura / 33.735,72 kuna po podnesku, s obzirom na to je da je tužitelju priznat maksimalan broj od 4 podnesaka čiju naknadu troškova ima pravo potraživati prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pa su mu preostali troškovi koji su se odnosili na sastav podnesaka priznati po Tbr. 8. t. 3. u iznosu od po 99,50 eura / 749,68 kuna, umjesto u zatraženom iznosu od 4.477,50 eura / 33.735,72 kuna, ukupno 1.393,00 eura (14 podnesaka)

- sveukupno u iznosu od 65.670,00 eura.

14.5. Na prethodno priznate iznose svake pojedine radnje, tužitelju je kao opravdan priznat trošak povećanja od 30%, na ime zastupanja više osoba, i to u ukupnom iznosu od 19.701,00 eura, a u skladu sa Tbr 36. t. 1. Tarife, te je na svaku pojedinu radnju zaračunat kao opravdan i trošak PDV-a, u ukupnom iznosu iznosi 21.342,75 eura, u skladu sa Tbr. 42. Tarife.

14.6. Ukupno na ime troškova zastupanja tužitelju se priznaje iznos od 106.713,75 eura.

14.7. Nadalje, tužitelju je kao opravdan priznat i zatraženi trošak koji se odnosi na:

- sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eura / 4.999,97 kuna, u skladu sa Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba);

- sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura / 4.999,97 kuna, u skladu sa Tar. br. 2. stavak 1. u vezi sa Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe;

- troškovi prevođenja tumača Miroslave Suda Tičić, prema računu broj 114/1/1 od 22. prosinca 2014. u iznosu od 1.009,36 eura / 7.605,02 kune te prema računu broj 115/1/1 od 22. prosinca 2014. u iznosu od 199,08 eura / 1.499,97 kuna;

- troškovi vještačenja sudskog vještaka Jerke Perice u iznosu od 1.274,14 eura / 9.600,01 kuna;

- troškovi uviđaja na licu mjesta i troškovi vještačenja elektrotehničke struke u iznosu od 796,34 eura / 6.000,02 kune;

- troškovi manjka predujma za vještaka elektrotehničke struke i trošak najma dvorane u iznosu od 262,13 eura / 1.975,02 kune;

- troškovi medicinskog vještačenja u iznosu od 11.945,05 eura / 89.999,98 kuna,

- troškovi financijskog vještačenja Erike Calagaz Poropat u iznosu od 1.532,28 eura / 11.544,96 kuna te u iznosu od 114,72 eura / 864,36 kuna;

- troškovi najma dvorane Spomen doma u Pazinu 28. listopada 2020. u iznosu od 235,58 eura / 1.774,98 kuna;

- troškovi najma dvorane Spomen doma u Pazinu 24. veljače 2021. u iznosu od 164,84 eura / 1.241,99 kuna;

- troškovi prevođenja tumača Marine Peršurić Antonić Poreznih rješenja prema računu broj 28/P/1 od 26. rujna 2018. u iznosu od 305,26 eura / 2.299,98 kuna, prema računu broj 31/P/1 od 16. listopada 2018. u iznosu od 318,53 eura / 2.399,96 kuna, umjesto zatraženih 324,00 eura / 2.441,18 kuna (tužitelj je za iznos od 5,47 eura odbijen, budući da je račun koji je dostavljen glasio na plaćanje na iznos od 2.400,00 kuna, što prema valjanom tečaju eura proizlazi 318,53 eura, a ne zatraženih 324,00 eura) te prema računu broj 67/P/1 od 29. listopada 2020. u iznosu od 277,29 eura / 2.089,24 kune;

- troškovi usmenog prevođenja tumača Mirne Marotti na ročištu održanom 16. i 17. veljače 2023. u iznosu od 1.212,00 eura / 9.131,81 kuna;

- putni trošak za 2. tužitelja IJ, na relaciji Altomunster – Pazin – Altomunster (624 km x 2 x 0,40 eura po prijeđenom kilometru, odnosno sveukupno 499,20 eura / 3.761,22 kune), za pristup ročištima od 27. rujna 2018. (prisustvo 2. tuženika IJ je na očevidu bilo nužno, s obzirom na to da je pokazivao put kojim se kretao i kako je došlo do štetnog događaja na licu mjesta), 28. listopada 2020. te 24. veljače 2021. (ročišta na kojima je 2. tuženik IJ saslušavan), ukupno 1.497,60 eura

- sveukupno iznos od 22.471,42 eura.

14.8. Tužitelj je odbijen za zatraženi trošak koji se odnosi na:

- trošak sastava podneska od 18. ožujka 2016. u iznosu od 7.275,94 eura / 54.820,57 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da tim podneskom tužitelj predlaže odgodu ročišta, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 13. svibnja 2016. u iznosu od 7.275,94 eura / 54.820,57 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da je riječ o dokumentaciji koja je predana neposredno na ročištu održanom 13. svibnja 2016.;

- trošak sastava podneska od 3. srpnja 2017. u iznosu od 7.275,94 eura / 54.820,57 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da sud istog ocjenjuje nepotrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 27. rujna 2017. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući je riječ o sadržajno istom podnesku predanom 26. rujna 2017., koji je prethodno priznat kao opravdan;

- trošak sastava podneska od 14. ožujka 2018. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da tim podneskom tužitelj dostavlja adresu svjedoka koju je mogao dostaviti u ranijim podnescima ili u tužbi;

- trošak sastava podneska od 18. rujna 2018. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da ne postoji podnesak s tim datumom u spisu;

- trošak sastava podneska od 19. rujna 2018. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da ne postoji podnesak s tim datumom u spisu, odnosno tužitelj je dostavio e-mail, a to se ne smatra podneskom;

- trošak sastava podneska od 9. srpnja 2019. u iznosu od 7.275,94 eura / 54.820,57 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući da je riječ o sadržajno istom podnesku predanom 14. ožujka 2019., koji je prethodno priznat kao opravdan;

- trošak sastava podneska od 12. srpnja 2019. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), budući je riječ o sadržajno istom podnesku predanom 14. ožujka 2019., koji je prethodno priznat kao opravdan;

- trošak sastava podneska od 2. kolovoza 2019. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da tužitelj predlaže produljenje roka, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 22. listopada 2022. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da se tužitelj očituje na prijedlog za odgodu ročišta, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 29. listopada 2020. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da tužitelj predlaže prezakazivanje ročišta, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 24. prosinca 2020. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da je tužitelj podnesak mogao predati zajedno uz podnesak od tog dana, koji mu je priznat kao opravdan;

- trošak sastava podneska od 1. travnja 2022. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da tužitelj predlaže produljenje roka, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 19. listopada 2022. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da tužitelj predlaže prezakazivanje ročišta, pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje postupka, u smislu članka 155. ZPP-a;

- trošak sastava podneska od 27. ožujka 2023. u iznosu od 161,68 eura / 1.218,18 kuna (uključivo sa odbijenim iznosom koji se odnosi na povećanje od 30% i trošak PDV-a, na temelju Tbr. 36. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), s obzirom na to da u spisu ne postoji podnesak s tim datumom;

- troškovi usmenog prevođenja tumača Mirne Marotti na ročištu 24. veljače 2021. u iznosu od 760,00 eura / 5.726,22 kune, s obzirom da u spisu ne postoji račun za navedenu uslugu;

- troškovi prevođenja IJT, prema računu broj 62/1/2021 u iznosu od 80,00 eura / 602,76 kuna, prema računu broj 72/1/2021 u iznosu od 40,00 eura / 301,38 kuna, prema računu broj 80/1/2021 u iznosu od 200,00 eura / 1.506,90 kuna te prema računu broj 90/1/2021 u iznosu od 1.700,00 eura / 12.808,65 kuna, s obzirom na to da u spisu ne postoje računi za navedenu uslugu;

- troškovi putnog troška odvjetnika Nikole Sabljara u iznosu od 387,79 eura / 2.921,80 kuna, s obzirom na to da je u sjedištu suda bilo odvjetnika koji su mogli zastupati tužitelje.

14.9. Sveukupno, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 129.185,17 eura (106.713,75 eura na ime troškova zastupanja, te 22.471,42 eura na ime ostalih stvarno nastalih troškova), odnosno 66% tog iznosa, što iznosi 85.262,21 eura, od čega će mu tužena VALALTA isplatiti 90% tog iznosa ili 76.735,99 eura, a tuženik HEP – ODS 10% ili 8.526,22 eura sukladno čemu je donesena odluka kao u točki VII. izreke. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova je odbijen. Sud je sve troškove priznao u omjeru od 66%, uključujući i troškove provedenih vještačenja jer osnov odgovornosti nije utvrđen isključivo temeljem provedenih vještačenja.

U Pazinu, 13. lipnja 2025. godine.

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku HEP - ODS

3. Pun. tuženika B

4. Pun. umješača