Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj K-Rz-3/2020-107

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca za ratni zločin mr. sc. Sanje Voller-Jakšić, kao predsjednika vijeća te Zdenke Leko i Mladena Radičevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Leonore Ećimović, u kaznenom predmetu protiv optuženog AV, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91 i 35/93 - dalje u tekstu OKZRH) povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-27/2018 od 22. listopada 2019., koja je podneskom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-104/2020 od 5. lipnja 2025., djelomično izmijenjena na raspravi održanoj dana 5. lipnja 2025., nakon javnih rasprava održanih dana 13. studenog 2024., 9. siječnja 2025., 13. ožujka 2025. (na kojoj je s djela rasprave bila isključena javnost), 5. lipnja 2025. i 12. lipnja 2025., u prisutnosti zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Marine Vrcan, branitelja opt. AV, Berislava Krnica, odvjetnika iz Osijeka, a u odsutnosti opt. FV (kojem se sudi u odsutnosti), dana 13. lipnja 2025. objavio je, a dana 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Optuženi AV, JMBG [jedinstveni matični broj građana], zvani A i F, sin J i N rođ. Č, rođen **.**.1968. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Srbije, sa završenom osnovnom školom, po zanimanju radnik, zaposlen u Željeznicama Srbije, oženjen, otac dvoje djece, prekršajno nekažnjavan i kazneno neosuđivan u Republici Hrvatskoj,

k r i v  j e

što je:

dana 21. studenoga 1991. u poslijepodnevnim satima u Vukovaru, nakon što su združene snage JNA i paravojnih formacija lokalnih pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije slomile otpor branitelja Vukovara i okupirale ga, postupajući protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima, kršeći odredbe čl. 2., čl. 3. st. 1. t. a. i c. i čl. 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. te odredbe čl. 1., čl. 11. st. 1., čl. 41. st. 1. i čl. 75. st. 1. i 2. t. a. al. (II) i (III) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I),

kao pripadnik paravojne formacije "Leva supoderica" zajedno s pripadnicima navedene postrojbe i to osobom nadimka Ć i jednom nepoznatom osobom, iz prostorije na "Veleprometu" u kojoj su nakon pada Vukovara biti zatočeni civili i pripadnici hrvatskih oružanih snaga, gdje su mnogi od njih bili zlostavljani i ubijani, s istim ciljem izveo zarobljenog pripadnika 1. gardijske brigade HV-a JV te ga odveo u kuću u [adresa], u [adresa], u kojoj se nalazilo još petnaestak naoružanih osoba s četničkim obilježjima, među kojima i osoba imena R zvana U i pokojna NV zvana P,

nakon čega su svi zajedno u namjeri da se prije likvidacije iživljavaju nad zarobljenim JV, skinuli s njega košulju i majicu i golog do pasa posjeli ga na stolicu te ga vrijeđali i pljuvali po licu govoreći mu da je ustaša, pri čemu su mu zadavali brojne udarce otvorenim dlanom i stisnutim šakama po glavi i udarali njegovom glavom o stol, a u fizičkom zlostavljanju su se najviše isticali on, Ć i R pa je tako on otvorenim plamenom upaljača palio JV po lijevoj nadlaktici i lijevom uhu te ga plamenom svijeće palio po bradavicama, nakon čega je osoba pod nadimkom Ć vrhom cijevi puške pumperice u dva navrata udarila JV po glavi, od čega je počeo krvariti, da bi mu u trenutku kad je zatražio malo vode prišao R sa staklenom bocom u ruci i razbio mu navedenu bocu o glavu, od kojeg udarca je zadobio reznu ranu na tjemenu i čelu, nakon čega mu je grlićem razbijene boce napravio duboki rez na desnoj nadlaktici dužine oko 8 cm, a potom prišao JV s leđa i zabio mu grlić razbijene boce u predjelu desne lopatice i napravio mu još jednu reznu ranu na leđima dužine oko 15 cm, pri čemu su mu sve vrijeme dok je trajalo fizičko zlostavljanje prijetili seksualnim zlostavljanjem, u čemu se isticala NV i nagovarala prisutne da ga siluju i kastriraju ponavljajući "Vi ga jebite, a ja ću da mu režem jaja", a on obećao JV da će ga nakon silovanja zaklati svojom "laganom rukom", uslijed kojih postupaka je JV zadobio tjelesne ozljede u vidu rana na glavi čeono-tjemeno i tjemeno- zatiljno, te rezne rane na gornjoj strani desne nadlaktice i na leđima, pri čemu je trpio velike bolove zbog fizičke torture i intenzivan strah zbog prijetnji kojima je bio izložen, a do njegove likvidacije nije došlo jer su ga iz navedene prostorije izvukli i spasili, u međuvremenu, pristigli ČV i ĆV, također pripadnici paravojne formacije "Leva supoderica",

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku i nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH

pa se opt. AV

za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, na temelju članka 122. OKZ RH

o s u đ u j e

NA KAZNU ZATVORA U

TRAJANJU OD 13 (TRINAEST) GODINA.

II. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje u tekstu ZKP/08) nalaže se opt. AV da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. i 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 2.639,80 eura (dvije tisuće šesto trideset devet eura i osamdeset centi) i to troškove svjedoka u ukupnom iznosu od 990,75 eura (devetsto devedeset eura i sedamdeset pet centi), troškove sudsko medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 253,05 eura (dvjesto pedeset tri eura i pet centi), troškove prevođenja tumača u ukupnom iznosu od 396,00 eura (tristo devedeset šest eura) i paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 eura (tisuću eura) i to u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe te nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti Berislava Krnica, odvjetnika iz Osijeka, o čijoj će visini predsjednik vijeća donijeti posebno rješenje kada se ti podaci pribave.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-27/2018 od 22. listopada 2019. protiv opt. AV, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, koja optužnica je u činjeničnom opisu kaznenog djela izmijenjena pisanim podneskom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-104/2020 od 5. lipnja 2025. koji podnesak je predan i pročitan na raspravi održanoj pred ovim sudom dana 5. lipnja 2025., dok su zakonski opis i pravna kvalifikacija kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret ostali neizmijenjeni.

2. Optuženom AV se sudilo u odsutnosti na temelju rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Kv-Rz-3/2024-3 od 29. veljače 2024. (strana 357- 360 spisa), koje rješenje je postalo pravomoćno dana 15. ožujka 2025., budući je izvanraspravno vijeće ovoga suda nakon pribavljenog pozitivnog mišljenja ovlaštenog tužitelja, bilo stava kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti iz članka 402. stavak 3. i 4. ZKP/08 da se u odnosu na terećeno kazneno djelo optuženiku sudi u odsutnosti, uzimajući u obzir da se optuženiku na teret stavlja kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, kao i brutalan način počinjenja kaznenog djela za koje se optuženik tereti, što je razvidno iz činjeničnog opisa optužnice, da je od počinjenja kaznenog djela proteklo više od 20 godina te da je potrebno poštivati sva prava žrtve ovog kaznenog djela, JV. Osim toga, optuženik je nedostižan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske (protiv kojeg je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Kir- Rz-3/2019 od 5. ožujka 2019. određen istražni zatvor te je 11. ožujka 2019. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku naložilo izdavanje tuzemne i međunarodne tjeralice protiv optuženika, a dana 9. kolovoza 2019. je isto državno odvjetništvo protiv optuženika izdalo Europski uhidbeni nalog, koji instrumenti osiguranja prisutnosti optuženika nisu polučili njegovim uhićenjem i osiguranjem prisutnosti u ovom kaznenom postupku; isti je tijekom istrage zamolbenim putem ispitan pred Višim sudom u Beogradu, Odjeljenjem za ratne zločine, gdje je primio pouku o pravima i iznio svoju obranu te je upoznat da je protiv njega u tijeku kazneni postupak pred Županijskim sudom u Osijeku, jer je istome putem međunarodne pravne pomoći dostavljena optužnica na odgovor, koju optužnicu je uredno osobno zaprimio dana 19. prosinca 2019., optuženik je na isti način zaprimio i poziv za sjednicu optužnog vijeća, kao i poziv za raspravu na koju se nije odazvao; dok žrtva ovog kaznenog djela, JV nije bio suglasan s ustupanjem kaznenog postupka protiv optuženika pravosudnim tijelima Republike Srbije, gdje optuženik prebiva, sukladno čemu nisu bile niti ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 67. stavak 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN broj 178/04) da se opt. AV sudi u stranoj državi.

3. U navedenom kaznenom predmetu sve rasprave su održane javno, osim dijela rasprave koja je održana dana 13. ožujka 2025., na kojoj je raspravno vijeće na temelju članka 388. stavak 2. točka 4. ZKP/08 po službenoj dužnosti i uz suglasnost zamjenika i branitelja optuženika, isključilo javnost sa dijela rasprave u kojem je kao svjedok ispitan RV (dislocirani svjedok Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Hagu, koji je od strane navedenog Suda dobio status zaštićenog svjedoka s novim identitetom) i to radi zaštite osobnog života navedenog svjedoka.

4. Kako je to već navedeno pod točkom 2. obrazloženja, opt. AV je tijekom istrage ispitan putem međunarodne pravne pomoći pred sucem za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu, Odjeljenja za ratne zločine, u prisutnosti branitelja Srđana Borkovića, odvjetnika iz [adresa], gdje se očitavao da je primio pouku o pravima i da razumije što mu se stavlja na teret te je negirao krivnju za terećeno kazneno djelo.

5. Očitujući se na raspravi o postavljanju imovinsko pravnog zahtjeva, ošt. JV je iskazao kako neće postavljati imovinsko pravni zahtjev u ovom kaznenom postupku, sukladno čemu sud temeljem članka 158. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 2. i 3. ZKP/08, u ovom postupku o istome nije niti odlučivao.

6. U dokaznom postupku sud je neposredno ispitao svjedoke optužbe ošt. žrtvu JV (strana 441-451 spisa), svjedoka RV (strana 539-548 spisa), svjedoke UV (strana 433-435 spisa) i PV (strana 435-436 spisa), dok je u prisutnosti zamjenika i branitelja optuženika te uz njihovu suglasnost, predsjednik vijeća na temelju članka 402. stavak 2. ZKP/08 izvanraspravno ispitao svjedoka EV (strana 426-428 spisa), čiji iskaz je potom na temelju članka 431. stavak 1. točka 5. ZKP/08 pročitan na raspravi (strana 617 spisa). Također je na raspravi, na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 te uz suglasnost stranka, pročitan zapisnik PU osječko-baranjske, Sektora kriminalističke policije o ispitivanju svjedoka ŽV od 14. ožujka 2019., koji je ispitan u prethodnom postupku, budući je navedeni svjedok preminuo dana **.**.2024. (strana 169-172 spisa). Također je neposredno ispitan sudsko- medicinski vještak dr. Boris Dumenčić (strana 615-616 spisa).

6.1. Na temelju članka 428. i članka 193. u vezi članka 192. stavak 1. ZKP/08, sud je kao svjedoke obrane, a uz suglasan prijedloga tužitelja i branitelja optuženika, putem audio-video konferencije sa Višim sudom u Beogradu, Odjeljenjem za ratne zločine, u prisutnosti suca za prethodni postupak navedenog suda te stranaka, izvanraspravno ispitao svjedoke obrane ČV (strana 584-588 spisa) i ĆV (strana 588-592 spisa), čiji iskazi su na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08 pročitani na raspravi dana 5. lipnja 2025. (strana 617 spisa).

6.2. Na temelju članka 329. stavak 3. ZKP/08 pročitani su i pregledani materijalni dokazi optužbe i to medicinska dokumentacija na ime JV (strana 8-10, 454-472 spisa), nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. Borisa Dumenčića (strana 564-565 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. travnja 2007. i 10. svibnja 2010. (strana 472-477 spisa), službena zabilješka Službe ratnih zločina od 17. listopada 2018. (strana 72 spisa), Izvadak iz matice umrlih, Matičnog ureda Vukovar za ŽV od 23. rujna 2024. (strana 417-418 spisa) te kao dokazi suda dopis Ministarstva Hrvatskih branitelja od 11. travnja 2025. (strana 580 spisa), dopis Ministarstva obrane od 16. travnja 2025. (strana 581-582 spisa) te dopis Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH, Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništvo odjel G-1, Karlovac od 13. svibnja 2025. (strana 607 spisa).

6.3. Na temelju članka 418. stavak 5. ZKP/08 pročitani su uvjerenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za kazneno pravo, Odjela za kaznene evidencije (strana 610-611 spisa) te uvjerenje Odjela za prekršajne evidencije, na ime opt. AV od 2. lipnja 2025. (strana 608-609 spisa).

7. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. i 4. ZKP/08, kao nevažan i kao dokaz koji je usmjeren na znatno odugovlačenje postupka, odbijen je dokazni prijedlog branitelja optuženika za ispitivanjem u svojstvu svjedoka ĐV, budući je iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno da isti nije bio očevidac inkriminiranog događaja te da isti ne bi imao neposrednih saznanja o kaznenom djelu koje se optuženiku stavlja na teret, a da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno iz drugih provedenih dokaza, sukladno čemu je navedeni dokazni prijedlog ocijenjen kao nevažan i usmjeren na znatno odugovlačenje kaznenog postupka.

8. Budući je opt. TV prilikom svog ispitivanja pred Višim sudom u Beogradu, Odjeljenjem za ratne zločine negirao krivnju za počinjenje terećenog kaznenog djela, a istome se sudilo u odsutnosti, to je zapisnik o njegovom ispitivanju pred navedenim Sudom od 13. kolovoza 2019. (strana 225-229 spisa), koji je prethodno preveden na hrvatski jezik i latinično pismo (strana 259-283 spisa), pročitan na kraju dokaznog postupka.

8.1. U svojoj obrani opt. TV je između ostaloga, u svojim osobnim podacima naveo da je rođen u [adresa], gdje i prebiva, ulica Nova 28, Republika Srbija, da mu je nadimak F, E i [adresa] te da je državljanin Republike Srbije. U odnosu na kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, iskazao je da se ne osjeća krivim za počinjenje istoga, jer dana 21. studenog 1991. godine uopće nije bio u [adresa], odakle je prethodno otišao kući u [adresa] u Republiku Srbiju, gdje je proslavljao svoju Slavu, svetog Ž. Potvrdio je da je bio pripadnik Odreda Leva Supoderica i to kao dobrovoljac, za koji Odred je objasnio da je to bila teritorijalna obrana pri vojsci. U taj odred se javio tako da je prvo otišao za [adresa], a onda za [adresa]. Njegov zapovjednik je bio ĐV, po nadimku Đ. Naveo je kako ne poznaje osobu po nadimku Ć, koji se spominje u činjeničnom opisu, no međutim naveo je kako su T sve njih zvali " Ć", kao što su oni S zvali " V" i "Ujak". Također mu nisu poznate osobe R, zvani U te NV, zvana P. Ondje je bilo dosta dragovoljaca i nikoga nije znao po imenu. Za JV je čuo kada je dobio poziv da sudjeluje u jednom postupku kao svjedok. Nikada nije sudjelovao u ovome za što ga se tereti, niti je čuo za takav ili sličan događaj. Potvrdio je kako poznaje ČV i ĆV, koji su također bili u [adresa], ali on s njima nikada nije bio zajedno u navedenoj kući. U navedenoj jedinici je bilo pripadnika ženskog spola, ali ih ne zna po imenima. U Odredu Leva Supoderica u [adresa], nalazio se u razdoblju od mjeseca rujna pa do 16. 17. eventualno 18. studenog 1991., kada je otišao kući u [adresa], gdje je 21. studenog 1991. proslavljao svoju Slavu svetog Ž. U [adresa] se nakon toga više nije vraćao.

9. U ovom postupku je općepoznata pa tako i nesporna činjenica da je provođenjem referenduma dana 25. lipnja 1991., Republika Hrvatska proglasila svoju državnu suverenost, nakon čega je započela oružana agresija na Republiku Hrvatsku od strane JNA i Republike Srbije (koja je organizirala dobrovoljce i rezerviste iz Republike Srbije u razne paravojne formacije radi sudjelovanja u borbama i okupaciji Republike Hrvatske). Kao rezultat pobune dijela srpskog stanovništva, koje je živjelo na području Republike Hrvatske, bilo je nepriznavanje vlasti Republike Hrvatske, osnivanjem paravojne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine, koja je bila samoproglašena i međunarodno nepriznata paradržavna tvorevina na dijelu okupiranog područja Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. godine, a koja je u sjeveroistočnim i istočnim dijelovima Republike Hrvatske formirala srpsku ovlast pod nazivom Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Ista je nastala kao odgovor na postupke hrvatskih vlasti, koje su vodile politiku secesije od tadašnje Jugoslavije. U tako opisanim okolnostima, JNA je uz pomoć srpskih paravojnih formacija u razdoblju od mjeseca kolovoza do studenog 1991. vršila opsadu grada [adresa], kao važnog područnog središta na granici Republike Hrvatske i Republike Srbije. Dana 14. rujna 1991. u samom [adresa] počela je najžešća napadna operacija JNA, raketiranjem i bombardiranjem grada, dok je od 15. listopada 1991. grad bio u potpunom okruženju, a 18. studenog 1991. su hrvatski branitelji položili oružje na Mitnici. Nakon pada grada [adresa], ostalo je veliko razaranje grada, dogodila su se brojna umorstva i progon hrvatskog stanovništva, a najveći organizirani i masovni zločin se dogodio nad ranjenicima, braniteljima i civilima iz Vukovarske bolnice, na Ovčari, poljoprivrednom dobru pokraj [adresa]. Brojni civili i pripadnici hrvatskih oružanih snaga su bili zatvarani, između ostaloga i u prostorijama "Veleprometa", koje mjesto je od polovine mjeseca rujna 1991. služilo kao sabirni centar gdje je dovođeno nesrpsko stanovništvo iz dijelova grada [adresa] koje je bilo okupirano. U Veleprometu su zatočeni bili razvrstavani po nacionalnoj osnovi, zatvarani u "hangare" i druge prostorije, kao što je bila prostorija tzv. "Stolarije". Ondje su pripadnici srpskih paravojnih formacija provodili njihova ispitivanja i zlostavljanja, a mnogi od zatočenih su ubijeni. Tako opisane činjenice, proizlaze i iz iskaza oštećenog JV, svjedoka RV, UV te ČV i ĆV, a iste obrana tijekom postupka nije niti osporavala.

9.1. Uzimajući u obzir naprijed navedene općepoznate činjenice te dovodeći iste u kontekst s inkriminiranim kaznenim djelom, u ovom postupku nije sporno da je opt. TV bio pripadnik paravojne formacije Leva Supoderica, da je isti bio porijeklom iz [adresa] iz Republike Srbije i da mu je između ostaloga jedan od nadimaka bio i Belgija. Navedeno proizlazi kako iz njegove obrane, u kojoj te činjenice potvrđuje, tako i iz iskaza svjedoka RV, koji je poznavao optuženika. Također nije sporno da su pripadnici paravojne formacije Leva Supoderica bili i ČV i ĆV, budući takve činjenice optuženik potvrđuje u svojoj obrani, a isto proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka.

9.2. Slijedom naprijed navedenog, a uzimajući u obzir navode obrane opt. TV kako kritične zgode, dana 21. studenog 1991. uopće nije bio u [adresa], da je iz [adresa] otišao 16., 17. eventualno 18. studenog 1991. svojoj kući u [adresa], gdje je proslavljao Slavu svetog Aranđela, odnosno da se isti u svojoj obrani zapravo branio alibijem, to je u ovom postupku sporno je li se inkriminirani događaj dogodio dana 21. studenog 1991., je li oštećeni JV bio pripadnik I. gardijske brigade HV-a, koji je po padu grada [adresa] zarobljen u Vukovarskoj bolnici, je li isti imao status ratnog zarobljenika, je li iz Vukovarske bolnice odveden na Ovčaru, odakle je spašen od strane jednog vojnika JNA i odveden u prostorije Modateksa, a potom u prostorije Veleprometa (kako je to sve u svom iskazu naveo oštećeni JV), je li ga iz prostorije Veleprometa u kuću u [adresa], na adresi C [adresa], odveo upravo optuženik zajedno sa još dvije osobe, pripadnicima paravojne formacije Leva Supoderica, je li ga ondje prije nakane usmrćenja odnosno likvidacije, zajedno sa više pripadnika paravojnih postrojbi, brutalno fizički i psihički zlostavljao, kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke presude te jesu li ga iz navedene kuće spasili i odveli također dva pripadnika paravojne formacije "Leva Supoderica" i to ČV i ĆV te končano ispunjava li takvo postupanje optuženika obilježja terećenog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH.

10. Tako navedene sporne činjenice, sud je utvrdio ocjenom obrane optuženika te provjerom njegovih navoda kroz iskaz oštećenog JV, te dovodeći iste u međusobnu vezu sa iskazima svjedoka RV, ČV i ĆV, a potom i provjerom istinitosti pojedinih navoda oštećenika kroz iskaze svjedoka PV, UV, ŽV i EV, kao i kroz činjenice utvrđene provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem te ocjenom materijalne dokumentacije u spisu.

11. Na temelju dokaza provedenih u postupku, sud je obranu opt. TV u kojoj se branio alibijem te u cijelosti negirao krivnju za terećeno kazneno djelo, ocijenio neistinitom, neuvjerljivom, protivnom drugim izvedenim personalnim i materijalnim dokazima u spisu te usmjerenom isključivo na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti za ono za što ga se tereti, a kako se to nastavno i obrazlaže.

12. Ošt. žrtva JV je u svom iskazu naveo da se u obranu Republike Hrvatske priključio dana 10. kolovoza 1991. i od tada je bio pripadnik I. gardijske brigade HV-a. Dana 1. listopada 1991. došao je u [adresa], zajedno s još 20 pripadnika njegove brigade, gdje je sudjelovao u obrani grada [adresa]. U razdoblju od 17. pa sve do 20. studenog 1991., prema rasporedu vojnog zaduženja, bio je u Vukovarskoj bolnici, budući je bilo govora da će doći do predaje grada, a dana 20. studenog 1991. oko 9,00 sati ujutro je zarobljen od strane vojske JNA. U trenutku njegovog zarobljavanja bilo je jasno da je on vojnik HV-a, jer je na sebi imao vojničku odoru i vojnu jaknu. U razdoblju dok je boravio u bolnici, kod sebe nije imao oružje, budući je bila uputa medicinskog osoblja Vukovarske bolnice da se u bolnicu ne ulazi s oružjem, čega se pridržavala i Hrvatska vojska odnosno ZNG. U trenutku kada je došao u Vukovarsku bolnicu, u njoj je već boravilo osam njegovih ranjenih suboraca iz iste brigade. U vezi onoga što mu se dogodilo u [adresa], već je u nekoliko navrata iskazivao pred domaćim pravosuđem i na sudu u Hagu, a o tim događajima je napisao i knjigu pod nazivom „Preživio sam [adresa] i [adresa].

Nakon što je dana 20. studenog 1991. oko 9,00 sati zarobljen i izveden iz bolnice zajedno sa ostalim zarobljenicima i ranjenicima te ostalima koji su se nalazili u bolnici, autobusima su odvezeni u Vukovarsku vojarnu, a nakon toga je prebačen na Ovčaru, gdje su stigli oko 15,00 sati, čega se točno sjeća, budući se u autobusu kojim je transportiran nalazio sat. Na Ovčaru je krenulo pet autobusa iz vojarne i po njegovoj procijeni bilo je negdje oko 275 zarobljenika. On je dovezen četvrtim autobusom. Kada su ondje stigli, prilikom izlaska iz autobusa, dočekali su ih pripadnici vojske JNA, koji su cijelo vrijeme bili uz njih i čuvali ih da ne pobjegnu te su hodali u koloni približavajući se tzv. špaliru ljudi, kojeg su sačinjavali pripadnici Teritorijalne obrane i četničkih formacija, kroz koji špalir su trebali proći svi zarobljenici, a nakon tog špalira se ulazilo u hangar. Dok su se zarobljenici iz autobusa približavali špaliru, bili su osiguravani od strane vojske JNA, koji su ih čuvali s oružjem i strojnicama, kako ne bi pobjegli. Po njegovoj procjeni sve to je trajalo gotovo jedan do jedan i pol sat, tijekom kojeg vremena su i komunicirali s tim vojnicima koji su ih osiguravali pa se njemu u jednom trenutku obratio jedan vojnik JNA, starosti oko 19 godina, koji ga je pitao odakle je pa kada mu je JV odgovorio da je iz Zagreba, njemu je taj vojnik rekao da će ga tu drugi ubiti i baciti u jamu, a da će se on za par dana vratiti u svoju [adresa] odakle je došao i uživati u životu. JV je tom vojniku rekao kako poznaje jednog čovjeka iz [adresa], po imenu SV, nakon čega su zaključili da je taj L susjed od tog vojnika. Potom je JV tog vojnika tražio da ga spasi, a on mu je rekao da za to nema šanse. Nakon toga je ušao u taj špalir duljine pet do šest metara, gdje su ga četnici svlačili, tukli, uzimali njegove stvari, a onda je uguran u hangar s lijeve strane, gdje su ga nastavili tući. U jednom trenutku je osjetio ruku na ramenu i čuo je riječi "Ne njega, ne njega". Kada se okrenuo, vidio je tog vojnika s kojim je prethodno razgovarao i od kojeg je tražio da ga spasi, koji je rekao svom kapetanu: "Druže kapetane, dajte da spasim svog čovjeka, poznajem ga od ranije", a kapetan je vojniku rekao "Izvedi ga van iz hangara, čuvaj ga da ga četnici ne ubiju". Potom ga je taj vojnik izveo iz hangara te je on zajedno sa još šestoricom zarobljenika stajao pored hangara uza zid, gdje su ih čuvali vojnici JNA, među kojima je bio i taj vojnik koji ga je spasio. Dok su tako stajali vani, taj vojnik mu je rekao da mu je nadimak Z i da je iz [adresa], a kasnije je saznao da se taj vojnik zove VV. Iz hangara su izvedeni njih sedmorica te su stajali i čekali ispred hangara nekih sat do sat i pol vremena. Nakon što su svi iz autobusa uvedeni u hangar i nakon što je prestala tučnjava i masakr u hangaru, u isti su uvedeni i njih sedmorica. Kada je rekao da je u hangaru bio masakr, pod time je mislio kako je osobno vidio da su zarobljeni u hangaru bili udarani krampovima, lopatama, lancima, šipkama i sličnim sredstvima. On je u hangar uveden u majici i hlačama, jer su mu ispred hangara u špaliru skinuli jaknu. Kada je drugi puta uveden u hangar, njih sedmoricu su popisali i uzeli njihove osobne podatke. Nakon toga su njih sedmorica od strane vojnika JNA stavljeni u jedan bijeli pekarski kombi, kojim su odande odvezeni. S njima su u tom kombiju bili taj vojnik Z, još jedan vojnik JNA po nadimku H i sin od doktora G, za kojega misli da je bio u četničkim formacijama. Prvo su ih odvezli na skladište Veleprometa, gdje ih nisu htjeli primili, jer su ti vojnici koji su ih dovezli pojasnili da njih sedmoricu treba spasiti, nakon čega su ih uputili u skladište Modateksta, gdje su se nalazile smještene žene i djeca koje je tijekom noći trebalo poslati prema Vinkovcima, odnosno kako su oni govorili "u Hrvatsku". U Modatekstu su ih predali jednoj osobi, koji je tamo bio glavni i kojeg su zvali „ M“, a kasnije je saznao da se ta osoba zove PV. Štuka je PV rekao da mu predaje njih sedmoricu i da ih on treba čuvati. Sjeća se da su među tih šest osoba s kojima je dovezen bili CV, LV, ZV, HV, a imena ostalih osoba se ne sjeća. U Modateksu su smješteni u jednu halu zajedno sa ostalim ženama i djecom. Tijekom noći su žene i djeca odvedeni iz Modateksta, a ostali su njih sedmorica. Tijekom te večeri, još za vrijeme dok žene i djeca nisu odvedeni, u jednom trenutku su došli četnici, koji su na glavi imali kokarde, a među njima je glavni bio GV zvani D. Kada su ih četnici vidjeli među tim ženama i djecom, GV se jako naljutio na PV i rekao mu da njih sedmorica ne mogu odande otići, jer će se on ujutro vratiti i sve ih ubiti. PV je bio jako korektan prema njima, dao im je jesti i piti te kada je D ujutro ponovo došao, PV se jako zauzimao za njih da im D nešto ne napravi, tako da ih je uspio obraniti od B, koji je u jednom trenutku otišao, nakon čega ih je PV sakrio u jednoj prostoriji, gdje su boravili možda sat ili dva vremena. Napomenuo je kako su njih sedmorica samo jednu noć prespavali u Modatekstu, a slijedećeg dana 21. studenog 1991. oko 13,00 sati, nakon Buliđinog odlaska, PV ih je pješice, zajedno s još dva vojnika JNA, odveo na Velepromet, gdje ih je predao vojnoj policiji.

Na Veleprometu je bio smješten u prostoriju tzv. Stolariju, koja se sastojala od centralne prostorije te lijeve i desne prostorije, s tim što je on bio smješten u lijevoj prostoriji. U jednom trenutku su u prostoriju ušli četnici, koji su odande odvodili zarobljenike, koje su potom mučili i ubijali, a on je to sve mogao čuti iz prostorije u kojoj se nalazio. Kada su ljude izvodili iz prostorije, prvo su ih skinuli do gola, a onda bi ih ubijali, dok je sve to osiguravala vojna policija JNA. U jednom trenutku, negdje oko 17,00 sati toga istog dana, kada je polako počeo padati mrak, u tu prostoriju je ušao jedan četnik po nadimku A, jer su ga tako drugi oslovljavali. U toj prostoriji je s njim u tom trenutku bilo još petnaestak drugih zarobljenika. Belgija je bio obučen u vojnu odoru i za pasom je imao nož. Kasnije mu je i sam rekao da mu je nadimak Belgija i da je pripadnik četničkih formacija. Belgija mu je pristupio i rekao mu "Lepi crni, dođi", zagrlio ga, a potom ga izveo iz te prostorije. U toj prostoriji zapamtio je osobu kojeg su zvali O, koji je često ulazio i izlazio iz te prostorije. Kako mu je u jednom trenutku pala jakna s leđa, koju jaknu mu je još Z dao dok su bili na Ovčari, Belgija mu je rekao: "Neće ti trebati ta jakna". Vani su ih čekala još dva četnika, koji su bili s Belgijom u društvu i to jedan po nadimku Ć, a za drugog ne zna kako se zove. Rekli su mu da ga vode na ispitivanje kod nekog majora. Krenuli su pješice te su iz prostora Veleprometa izašli sa stražnje strane, gdje je uz prugu vidio leševe mrtvih ljudi. Hodali su nekih 300-tinjak metara, a onda je naišao jedan automobil, u koji su svi zajedno ušli te su ga odveli do jedne kuće. Kasnije je saznao gdje se točno nalazila ta kuća i poslije rata je ondje i bio. Na sebi je imao obučenu majicu, košulju i hlače.

Njih trojica su ga uveli u jednu sobu u toj kući u kojoj se na sredini nalazio stol, a po njegovoj procjeni u toj prostoriji se nalazilo nekih dvadesetak osoba, naoružanih i sa četničkim obilježjima. Među tih dvadesetak osoba, bio je taj A koji ga je i doveo i još jedna osoba koja se zvala R, po nadimku U, koji su mu rekli: „Sada ćeš vidjeli što Š znaju". Prilikom ulaska u prostoriju, Belgija je pred svima rekao da je doveo K, nakon čega su svi odobravali njegovo dovođenje i veselili se što je doveden. Cijelo vrijeme su ga verbalno vrijeđali, psovali ga, govorili mu "Pičko Ustaška, mamicu ti jebem Ustašku" i slične riječi. Posjeli su ga na stolicu na sredinu stola nasuprot ulaznih vrata te su mu skinuli gornji dio odjeće, tako da je bio gol do pasa. S njegove lijeve strane sjeo je Belgija, a s njegove desne strane je bio U, dok mu je iza leđa cijelo vrijeme stajala osoba po nadimku Ć, koji ga je zajedno s Belgijom doveo s Veleprometa, a koji mu je cijelo vrijeme držao uperenu pušku u glavu. Ispitivali su ga tko je i što je, a čim je rekao da je iz Zagreba, znali su da je pripadnik Zbora narodne garde, odnosno da je hrvatski vojnik, te su ga ispitivali za ime i prezime, o načinu kako je došao u [adresa], o njegovim osobnim prilikama i gdje je sve sudjelovao u borbama. Belgija mu je rekao kako je on vođa navijača nogometnog kluba Partizan iz Srbije, iako to nije bila istina, a to je govorio iz razloga što je u to vrijeme bila opće poznata činjenica da vođu navijača NK Partizan također zovu A, pa se ovaj "njegov" A koji ga je zlostavljao, pokušao predstaviti kao on. Osobe koje su se nalazile u toj prostoriji su ga pljuvale po licu, vrijeđali ga, šamarali, udarali šakama i dlanovima po glavi i drugim dijelovima tijela te su udarali njegovom glavom od stol. Skinuli su mu košulju i majicu i bio je gol do pasa. U jednom trenutku je Belgija uzeo upaljač i počeo ga upaljačem paliti po kosi, lijevom uhu, lijevoj ruci, a kako je on bio vlažan, budući je vani padala kiša, upaljač se stalno gasio. Onda je Belgija uzeo svijeću sa stola i otvorenim plamenom svijeće ga je palio po bradavicama i tijelu. Cijelo to vrijeme morao je držati ruke iza leđa i nije se smio micati. Takvi postupci su mu izazivali ekstremno visoku bol, naročito kada ga je A palio svijećom po bradavicama. Sjeća se da mu je nakon tog događaja uho bilo u plikovima narednih 20 dana. Zbog takve boli, refleksno se pomicao, a oni su ga udarali te mu prijetili da ako se pomakne, da će mu odrezati pojedine dijelove tijela. U tom zlostavljanju su se najviše isticali [adresa] i U. Preko puta stola sjedila je ženska osoba u četničkoj uniformi po nadimku P, koja ih je cijelo vrijeme uporno nagovarala da ga siluju, a da će mu ona poslije toga odrezati genitalije riječima: „Vi ga jebite, a ja ću mu kasnije odrezati jaja". Poslije je čuo da se ona zove NV, koja je poginula na području Bosne. U jednom trenutku je U (Smiljan) uzeo bocu, koju mu je razbio od tjeme, nakon čega ga je grlićem razbijene boce zarezao po desnoj strani leđa, kojom prilikom mu je načinio ubodno reznu ranu dužine oko 15 cm, a onda ga je zarezao po nadlaktici u dijelu ramena te mu je načinio ubodno reznu ranu od oko 10 cm. To zlostavljanje je trajalo sigurno sat vremena, pri čemu je on trpio intenzivne bolove i krvario je. Ć ga je nekoliko puta vrhom cijevi puške pumparice udario u predjelu glave, uslijed čega mu je glava na nekoliko mjesta krvarila i imao je rane po glavi i tjemenu. Također mu je nos bio pun krvi, kao i usta od udaraca glavom od stol. Poznato mu je da je Belgija toga dana 21. studenog 1991. godine, u toj kući proslavljao svoju Slavu svetog MV. Bilo je puno alkohola i osobe koje su se ondje nalazile su bile alkoholizirane. Belgija mu je obećao da će ga silovati, da će mu P odrezati jaja, nakon čega će ga on zaklati svojom "laganom rukom".

U jednom trenutku, u tu prostoriju je ušla osoba po nadimku I i pozvali su ga da im se pridruži. On je samo odmahnuo rukom i rekao im: "Samo vi svoje" te je izašao. Kada je Belgija krenuo da ga digne sa stolice, kako bi ispunio ono što mu je "obećao", on je zavapio moliti i u tom trenutku je u prostoriju ušla osoba po nadimku I, koji je prethodno iz te prostorije izašao, koji je bio u društvu osobe po nadimku DV. I je u ruci držao pištolj, dok mu je druga ruka bila zavijena, a DV je držao puškomitraljez. Obišli su oko stola i došli su do Belgije te mu rekli: „Belgija, što to radiš, on je ratni zarobljenik, nemoj krvariti ruke Belgija". Potom su ga I i DV izveli iz te sobe, dok su drugi skočili s oružjem i htjeli su ga zadržati. DV i I su ga izveli iz kuće na dvorište, a DV ga je svojom rukom sklanjao iza svojih leđa. Kasnije je saznao da je DV zapravo bio drugi čovjek po važnosti u toj paravojnoj formaciji naziva Leva Suporderica, u sklopu koje su bile i četničke formacije, odnosno i pripadnici Šešeljeve Radikalne strane. Tom formacijom je zapovijedao BV, a njegov zamjenik je bio DV, a I je bio Kinezov zamjenik. DV ga je snagom svog autoriteta uspio spasiti.

DV i I su ga nastavili voditi prema zapovjedništvu odnosno vojnoj komandi, koja se nalazila u sklopu toga naselja gdje je i kuća u kojoj je bio zlostavljan. Putem mu je I pronašao košulju koju mu je dao da ju obuče, jer je iz te kuće odveden gol do pasa. Kada su došli u njihovo zapovjedništvo, ponovno je došao A i tražio od OV i DV da mu ga predaju, govoreći im: "Još samo njega", no njih dvojica su to odbili. Odande su ga DV i I, zajedno s još dva vojnika JNA prevezli u Velepromet u istu prostoriju odakle je odveden od strane Belgije. Sjeća se da je u toj prostoriji bio ŽV, koji je sada pokojni, UV i još neke druge osobe. Tu su I i DV obavijestili majora JNA što se događa na Veleprometu i kako se četnici ponašaju prema zarobljenicima, pa je taj major osobno došao, nakon čega je on bio odveden kod liječnika, a poslije su svi prebačeni u Vukovarsku vojarnu, a dana 22. studenog 1991. u 9,00 sati krenuli su prema logoru Sremska Mitrovica, gdje je boravio šest mjeseci te je u Republiku Hrvatsku vraćen dana 22. svibnja 1992.

Nakon što je svjedoku predočen dio iskaza svjedoka PV kojeg je dao na raspravi dana 13. studenog 2024., u kojem je isti naveo kako je JV u prostorije Modateksa dovela osoba po nadimku A, isti je iskazao kako to nije točno te je ponovio da su njega u Modateks doveli Z i ostale osobe kako je to naprijed naveo u svom iskazu, a nije mu poznato zašto bi PV tako nešto iskazao pred sudom, što je po njemu "čudna izjava". Točno je da je Z rekao PV da ih mora sačuvati, ali nitko nije spominjao da bi on i Z bili prijatelji iz Zagreba niti išta vezano za điuđicu ili karate. Nije mu poznata osoba po imenu ŠV, a sa PV je prilikom njihovog dovođenja u Modateks bilo još nekoliko ročnih vojnika.

Na upit zamjenika, oštećenik je opisao Z kao osobu njegove fizičke konstitucije, visine oko 180 cm i težine 70 kg, dok je Belgija bio viši i od njega i od Z sigurno 8 cm i jače tjelesne građe. Kada je 1995. godine sudjelovao u akciji Oluja, u jednoj kući pronašao je časopis JNA u kojem je vidio fotografiju jednog čovjeka, za kojeg je odmah prepoznao da se radi o Z, koji ga je spasio s Ovčare, tako da on nema problema s prepoznavanjem osoba. Ispod te fotografije je pisalo da je to VV, ratni heroj JNA. Poznato mu je da je na Višem sudu za ratne zločine u Beogradu vođen kazneni postupak za zločine počinjene na Ovčari, između ostalog protiv optuženih ČV, zvanog DV i ĆV, zvanog I. Poznato mu je da su njih dvojica na sudu izjavili da opt. AV, zvani A nije sudjelovao u njegovom zlostavljanju. Poslije je razgovarao s KV i DV i isti su mu rekli da su tako morali iskazati na sudu, jer su stalno dobivali prijetnje da ne smiju ništa izjaviti protiv AV. Također mu je poznato da su i DV i A iz [adresa]. Sada mu je jasno zašto su njih dvojica na sudu tako govorili i zašto su u svojim iskazima ekskulpirali Belgiju.

Također je naveo kako mu je poznata osoba po imenu RV, koji je bio pripadnik dobrovoljačkog odreda Šešeljeve stranke. Poslije rata mu se RV javio, kako bi mu se ispričao, govorio mu je da se sjeća njegovog zlostavljanja u toj kući, ispričao mu je gdje je točno bio u tom trenutku dok su JV zlostavljali u toj sobi, ali se on ne može sjetiti da bi on tada u toj prostoriji vidio RV, jer je od tada prošlo puno vremena. S RV je komunicirao nekoliko puta telefona. Opisao je kako je zlostavljan u teškim okolnostima te da nije gledao sve osobe koje su sjedile oko stola, ali se sa sigurnošću sjeća [adresa], IV, U i AO. Uzimajući u obzir detalje koje mu je RV govorio o njegovom zlostavljanju, po njegovom mišljenju, ti detalji mogu biti poznati samo osobama koje su se tamo nalazile, tako da on vjeruje da je RV tamo zaista i bio. RV mu je također rekao kako je godinama bio uvjeren da se on zove FO, vjerojatno je vidio dokumente nekog poginulog branitelja pa je mislio da se radi o njemu. Naveo je da se s RV čuo nekih 40-ak puta putem telefona, a zadnji puta je to bilo u mjesecu lipnju prošle godine.

Na poseban upit predsjednika vijeća, oštećenik je iskazao kako OV i DV te JO nije prethodno vidio dok je bio na Ovčari. U odnosu na Belgiju, opisao ga je kao višeg od njega, tamnije puti i kose te je imao malu bradu. Poslije tog događaja više nikada nije susreo Belgiju, niti ga je susreo kada je davao svoj iskaz na suđenju u [adresa]. Sada zna da je Belgija zapravo osoba po imenu AV i da je isti iz [adresa], što je saznao poslije rata, kada se interesirao o osobama koje su ga zlostavljale. Od nekih drugih osoba iz Srbije, čija imena nije želio spominjati, potvrđeno mu je tko je Belgija koji je njega zlostavljao te je naveo da taj Belgija koji je njega zlostavljao nije vođa navijačke skupine NK Partizan nego upravo opt. TV. Na iskaz ošt. žrtve JV nije bilo nikakvih primjedbi.

12.1. Iskaz ošt. žrtve JV, sud je cijenio kao istinit i vjerodostojan. Navedeni svjedok je vremenski detaljno opisao svoje priključenje Hrvatskoj vojsci u obrani Republike Hrvatske i svoj boravak u [adresa] te je vrlo iscrpno opisao doslovno cijeli redoslijed događanja od svog zarobljavanja u Vukovarskoj bolnici, odvođenja u Vukovarsku vojarnu, potom na Ovčaru, spašavanje sa Ovčare i odlazak u pogon Modateksa, odlazak u skladište Veleprometa i boravak u prostoru tzv. Stolarije, okolnosti pod kojima je odande odveden i sve ono što mu se događalo u kući u [adresa], na adresi [adresa], kao i okolnosti pod kojima je odande spašen od daljnjeg zlostavljanja i mogućeg usmrćenja, a potom i ponovni dolazak u prostorije Veleprometa te odlazak u logor u Sremsku Mitrovicu. Zaključak da je njegov iskaz o onome što mu se dogodilo istinit, proizlazi i iz činjenice da se navedeni svjedok po prestanku ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj, naknadno u Republici Srbiji raspitivao o osobama koje su ga kritične zgode zlostavljale, da je isti svjedočio pred Višim sudom u Beogradu u predmetu zločina koji se dogodio na Ovčari, a u kojem predmetu su optuženici bili i ČV te ĆV, da je isti saznao detaljne podatke o osobi pod nadimkom A, koji ga je inkriminirane zgode osobno i odveo iz Veleprometa, kako bi ga zlostavljao u navedenoj kući, kojom prilikom mu je i obećao da će ga nakon silovanja zaklati svojom laganom rukom, ali da unatoč svekolikoj psihičkoj patnji te fizičkim bolovima koje je oštećenik tada pretrpio, isti na raspravi nije želio postavljati imovinsko pravni zahtjev radi naknade štete od optuženika, već je iskazao da je optuženiku sve oprostio, iz čega proizlazi zaključak kako oštećenik nema osobnog interesa da optuženika lažno tereti. Osim toga, iz iskaza navedenog svjedoka, razvidno je da isti u svojim opisima radnji koje je optuženik poduzeo prema njemu, nije dodavao neprimjerenu kriminalnu količinu, iako je isto mogao učiniti, iz čega se zaključuje da oštećenik ne želi neosnovano teretiti optuženika za ono što me se stvarno nije dogodilo. Osim, toga, njegov iskaz u svim dijelovima redoslijeda događanja, potvrđen je iskazima svjedoka PV, UV i ŽV, RV, ĆV i ČV te EV.

13. Činjenica da je ošt. JV bio hrvatski vojnik, potvrđena je materijalnom dokumentacijom u vidu dopisa Ministarstva obrane RH, Oružanih snaga RH, Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva Odjel G-1 Karlovac od 13. svibnja 2025., iz kojeg je utvrđeno da je JV tijekom Domovinskog rata bio pripadnik ratnih postrojbi VP 1111 Zagreb-1. brigada ZNG „A“, u razdoblju od 10. kolovoza 1991. do 30. lipnja 1996. te je kao pripadnik postrojbi organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta RH. Iz dopisa Ministarstva hrvatskih branitelja RH od 11. travnja 2025. potvrđeno je da je JV ostvario status branitelja iz Domovinskog rata-dragovoljca, kao pripadnik Ministarstva obrane RH u naprijed navedenom vremenskom razdoblju te je slijedom navedenog ostvario status HRVI iz Domovinskog rata VIIII skupine trajno, temeljem zatočeništva, koje činjenice također potvrđuje i dopis Ministarstva obrane RH, Uprave za ljudske potencijale, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb- Jug od 16. travnja 2025. i njihove potvrde izdane istoga dana, kojom se potvrđuje sudjelovanje JV u Domovinskom ratu od 10. kolovoza 1991. do 30. lipnja 1996. kao dragovoljca – hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 23. travnja 2007. i 10. svibnja 2010. proizlazi da je JV kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad zbog uzroka (u 100% dijelu) nastalog kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta RH. Navedena materijalna dokumentacija ocijenjena je kao vjerodostojna, budući je izdana od strane državnih tijela i ista predstavlja javnu ispravu, na koju stranke nisu imale primjedbi.

14. Navode ošt. JV da je s Ovčare bio doveden u prostor pogona Modateksa, u svom iskazu potvrđuje svjedok PV, koji je u cijelosti ostao kod svog iskaza kojeg je dao u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku dana 10. siječnja 2019., kada je između ostaloga naveo kako je u navedeno vrijeme živio u [adresa], da je iz [adresa] otišao kod brata u [adresa] dana 24. kolovoza 1991., gdje je mobiliziran i morao se javiti u vojarnu u Bubanj Potok, odakle su sutradan osobe mobilizirane u Srbiji, sa četiri autobusa prevezene u Erdut, gdje su prošli vojnu obuku, da je u [adresa] došao 17. rujna 1991., gdje je zajedno s još 12- oricom uglavnom starijih osoba smješten u tekstilni pogon Modateks, odakle su fizički čuvali i vršili straže tvornica Modateks, Komunalac i Vodovod. Komandir njihove jedinice u Modateksu je bio ŠV i do kraja rata je ostao na istom mjestu. Po njegovom sjećanju JV je u pogon Modateksa doveden 20. studenog 1991. od strane jednog vojnika iz Sremske Mitrovice. JV je tada doveden sam i od tog vojnika ga je preuzeo ŠV. U to vrijeme u prostoru Modateksa je boravilo mnoštvo žena, djece i starijih osoba, a sve te osobe su do 20. studenog već bile evakuirane s tog prostora i odvezene u raznim pravcima. Budući je ondje boravio veliki broj osoba, iza njih je ostalo dosta nesređeno stanje koje je trebalo pospremiti pa su od komande s Veleprometa zatražili da im osigura neke ljude za čišćenje tog prostora, tako da su s jednim kombijem dovezene 4 osobe i to NO, LV, ČO i još jedna osoba po imenu UV, a njegov dojam je da te osobe nisu bile zarobljenici. Nakon ovoga je doveden JV. ŠV mu je rekao da moraju dobro paziti na JV, jer mu je vojnik koji je doveo JV naglasio da mu se ne smije ništa dogoditi, budući se njih dvojica poznaju od ranije, da su se bavili karateom i da se smatraju braćom. Za vrijeme dok su čistili prostor Modateksa, započeli su problemi s dolaskom raznih uniformiranih osoba koji su se predstavljali kao neki inspektori i tražili da ispitaju ove osobe, kako bi provjerili jesu li V. Oni su štitili ovih pet osoba i nisu dopuštali da im se ovi približe. Takvi nasrtaji su se događali u više navrata tijekom dana, radi čega su ovih pet osoba smjestili u jednu izdvojenu prostoriju gdje su ih sakrili i gdje su isti prespavali. Tijekom slijedećeg prijepodneva, 21. studenog 1991. su nastavili sa čišćenjem prostora Modateksa, a kasnije tijekom dana je on otišao u Velepromet, a potom kod rodbine u Negoslavce, gdje je prespavao. Slijedećeg dana 22. studenog 1991. ujutro, ponovno je došao u Modateks, gdje je zatekao svog komandira ŠV i ovu petoricu te on smatra da su oni u prostoru Modateksa prespavali dvije noći. Ove nepoznate osobe su ponovno počele dolaziti i bili su sve agresivniji pa je stanje postalo neizdrživo, budući su tražili ima li koga za klanje, za ubijanje, ima li ĆO i slično pa su on i ŠV odlučili ovu petoricu prebaciti iz Modateksa u Velepromet, tim više što ova petorica nisu bili evidentirani od strane vojske. Tako su on i ŠV iste pješice odveli u Velepromet, a na tom putu koji je bio udaljenosti oko 600 do 700 metara imali su velikih problema sa alkoholiziranim osobama koji su od njih tražili da im predaju ovu petoricu osoba kako bi ih likvidirali. Nakon što su ih uspjeli dovesti u Velepromet, predali su ih komandi te ovdje prestaje svaki njegov daljnji kontakt s JV. U razgovoru s HV, LV i ČO, saznao je da su oni prethodno bili na Ovčari, odakle ih je spasio sin doktora RO, a da je JV spasio ovaj vojnik. Nitko se od tih pet osoba nije žalio na nikakve ozljede niti se na njima vidjelo da su bili zlostavljani. Na raspravi pred sudom, svjedok je na posebne upite zamjenika odgovorio kako se sjeća da je JV u prostor Modateksa dovela osoba koja se predstavila kao Belgija, koji je bio vojnik, rekao je da je iz Sremske Mitrovice i koliko se sjeća JV je u prostor Modateksta doveden dana 21. studenog 1991., ali je moguće da griješi oko tog datuma. Dok je JV bio u Modateksu, on odande nigdje nije odvođen i ponovo dovođen, nego je prenoćio jednu noć, a slijedeći dan su on i ŠV odveli JV i ostalu četvoricu u Velepromet. Kada je Belgija doveo JV u Modateks, nitko drugi nije došao s njima. Taj A koji je doveo JV je rekao ŠV da mora sačuvati JV do sutra jer je on njegov veliki prijatelj iz Zagreba, budući su zajedno bili na natjecanjima iz điuđice ili karatea. Nakon tog dana, on Belgiju više nikada nije vidio. Belgiju je opisao kao osobu nižu od njega, oko 175 cm visine, na sebi je imao zelene hlače, tzv. čojane, vojnu uniformu i za pasom je imao pištolj. Dok je JV bio u prostoru Modateksa, isti mu je rekao da je doveden sa Ovčare, a to su rekle i ove ostale četiri osobe koje su došle prije JV. Svjedok je također iskazao kako on ne zna koji je datum streljana na Ovčari. Kada je Belgija doveo tog čovjeka, stajao je u neposrednoj blizini, tako da je čuo kada je A rekao da je doveo svog prijatelja JV. Belgija je tom prigodom također rekao da je on mobilizirani rezervista iz Sremske Mitrovice. Nikada nije čuo za osobu po nadimku Z. Na iskaz navedenog svjedoka nije bilo primjedbi.

14.1. Iskaz navedenog svjedoka sud je cijenio istinitim u dijelu u kojem je potvrdio navode ošt. JV da je dana 20. studenog 1991. spašen sa Ovčare i doveden u pogon Modateksa, gdje su njega i ostale osobe čuvali PV i drugi vojnici. Iako je navedeni svjedok prvotno iskazao da je JV ondje doveden 20. studenog 1991., da je u prostorijama pogona prespavao dvije noći, a potom je na raspravi naveo da je JV doveden u pogon dana 21. studenog 1991. i da je ondje prespavao jednu noć, navedene različitosti u iskazu svjedoka nisu od presudne važnosti, budući je činjenica kada je JV doveden s Ovčare u Modateks te činjenica da je ondje prespavao jednu noć, a da je 21. studenog 1991. odveden u prostorije Veleprometa, gdje je istoga dana odveden u spornu kuću gdje je zlostavljan, utvrđena iz iskaza ošt. JV, a potvrđena iskazom svjedoka RV te UV. Navedene različitosti oko datuma dovođenja JV u pogon Modateksa i duljine njegovog boravaka ondje, mogu se pojasniti i protekom vremena od samog događaja do dana iskazivanja navedenog svjedoka, kada je logično i opravdano da se protekom vremena zaboravljaju pojedinosti nekog događaja. Dio iskaza svjedoka u kojem je naveo kako su u pogon Modateksa prvo dovedene četiri osobe radi pomaganja oko čišćenja pogona, a da je potom sam doveden JV i to od strane osobe koja se predstavila kao Belgija (što je naveo tek prilikom iskazivanja na raspravi), sud nije prihvatio kao istinit, budući je u navedenom dijelu iskaz svjedoka suprotan navodima ošt. JV. Naime, ošt. JV u svom iskazu također spominje osobe koje su s njim bile u Modateksu i to HV i LV, koje poimence navodi i svjedok PV, ali oštećenik decidirano tvrdi da je on zajedno s tim osobama spašen sa Ovčare, da je u vozilu koji ih je odvezao sa Ovčare bio i sin doktora G te da su njih sedmorica zajedno bili odvedeni prvo u Velepromet gdje ih nisu htjeli primiti, a potom su dovezeni u pogon Modateksa, gdje se za njih brinuo svjedok PV. Ni sam oštećenik nije znao pojasniti zašto je svjedok u svom iskazu naveo da ga je oštećenika u pogon dovela osoba po nadimku A, a također je osporio istinitost navoda da su njih dvojica bili sportaši koji su se od ranije poznavali. Za sud je nelogično zašto je na raspravi svjedok dodao kako se ta osoba koja je dovela oštećenika zvao A, kada tu osobu nije spominjao u svom prvom iskazu u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i zašto je to ime uopće spominjao, budući s tom činjenicom isti nije bio upoznat od strane suda, sukladno čemu se može jedino zaključiti da je na taj način svjedok iz njemu poznatih razloga htio ublažiti ulogu optuženika, prikazujući ga kao osobu koja je na određeni način zapravo spasila oštećenika, što sud smatra neistinitim.

15. Činjenicu da je ošt. JV bio doveden u prostorije Veleprometa, da je boravio u prostoriji Stolarije odakle je odveden od strane više "uniformiranih" osoba, a nakon nekog vremena vraćen, vidno izmučen i zlostavljan, potvrđuju u svojim iskazima svjedoci ŽV i UV. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 te uz suglasnost zamjenika i branitelja optuženika, sud je pročitao zapisnik PU osječko-baranjske, Sektora kriminalističke policije o ispitivanju svjedoka ŽV od 14. ožujka 2019., budući je uvidom u Izvadak iz matice umrlih, Matičnog ureda Vukovar od 23. rujna 2024. za navedenog svjedoka utvrđeno da je isti preminuo dana **.**.2024. U svom iskazu svjedok je naveo kako je na početku ratnih događanja živio u gradu [adresa], da je 19. studenog 1991. cijela njegova obitelj otišla u Vukovarsku bolnicu, od kuda su istog dana od strane JNA prevezeni kamionima u ekonomsko dvorište tvrtke VUPIK, gdje su razdvojeni muškarci od žena, nakon čega su svi muškarci, a među kojima je bio i on, odvedeni u prostorije tvrtke Velepromet, gdje je u jednom od hangara proveo noć 19./20. studeni 1991., a početkom dana 20. studenog 1991. je izveden iz hangara i odveden u objekt Stolarije u Veleprometu gdje je boravio cijeli dan. Pred kraj dana u Stolariju je doveden JV, koji je stao pored njega i rekao mu kako se zove i da je Zagreba te da se boji da će ga ubiti i da neće vidjeti svoju obitelj i malog sina. Koliko se sjeća tog dana u Stolariju su dovedeni još i UV, UO, PO i osoba po prezimenu EO. Tu večer su došli po JV i izveli ga iz Stolarije. Mislio je da se JV više neće vratiti, jer tko god je izveden iz Stolarije, više se nikada ondje nije vratio. Nakon otprilike sat do dva, JV je ušao u Stolariju te je djelovao izgubljeno. Odmah ga je upitao što mu se dogodilo, na što mu je JV odgovorio da misli kako su ga odveli na Petrovu goru i da su ga tamo zlostavljali, da su ga ondje skinuli golog do pojasa i s upaljenom svijećom ga palili po prsima. Nakon toga je JV podigao majicu i pokazao mu prsa, na kojima su bili vidljivi tragovi u vidu crvenila. Također mu je rekao da su mu razbijali staklene boce po glavi, a na tjemenu njegove glave je vidio porezotine i zgrušanu krv po kosi. JV je bio u strahu da su mu krhotine stakla ostale zabijene u glavu i žalio se na jake bolove u glavi pa mu je on iz svojih hlača izvadio tabletu „Plivadon" radi ublažavanja bolova. Potom mu je JV rekao kako je u kuću gdje su ga mučili ušao neki čovjek obučen u četničku odoru koji je imao dugačku bradu, koji je rekao osobama koje su mučile JV da ga ostave na miru i ako je kriv da će za to odgovarati na sudu, a da ga oni nemaju pravo maltretirati. Nakon toga je taj četnik vratio JV iz te kuće na Velepromet. Iste večeri negdje oko ponoći, u dvorište Veleprometa od strane jednog oficira JNA i vojnih policajaca JNA, došao je autobus u koji je ušlo njih 50-ak, kojim su odveženi u Vukovarsku vojarnu, a dana 21. studenog 1991. godine, rano ujutro došao je nepoznati vojnik i sa papira pročitao imena njih oko 30-ak, među kojima su bili i on i JV te su ih uveli u autobus i odvezli u zatvor u Sremsku Mitrovicu.

15.1. Iako svjedok u svom iskazu navodi kako je ošt. JV u prostor Veleprometa doveden dana 20. studenog 1991., a ne 21. studenog 1991., što je u suprotnosti s dijelom iskaza oštećenika, navedeni dio njegovog iskaza nije se mogao provjeriti neposrednim ispitivanjem navedenog svjedoka budući je isti preminuo, a činjenica datuma kada je ošt. JV doveden u prostor Veleprometa utvrđena je iz iskaza samog oštećenika, jer je upravo tog dana kada je doveden u Velepromet, negdje oko 17,00 sati izveden iz te prostorije od strane optuženika i odveden u navedenu kuću gdje je zlostavljan, a da se to dogodilo upravo dana 21. studenog 1991. potvrđuju u svojim iskazima i svjedoci RV, ĆV i ČV. U ostalom dijelu, iskaz navedenog svjedoka je ocijenjen kao istinit, budući je isti u svom iskazu opisao ono što je osobno vidio i što mu je oštećenik ispričao da mu se dogodilo pa tako isti u svom iskazu potvrđuje navode oštećenika da su osobe koje su boravile u prostoriji Stolarije bili izvedeni iz iste i ubijani, da je i oštećenik odveden iz prostorije Stolarije i da je nakon izvjesnog vremena ondje vraćen od strane jednog ŽO. Svjedok također potvrđuje da mu je oštećenik rekao da je bio zlostavljan u jednoj kući, da mu je opisao što su mu ondje radili pa tako svjedok sa sigurnošću ponavlja kako mu je oštećenik rekao da su ga skinuli golog do pojasa i palili ga svijećom, kao i da su mu razbijali staklene boce po glavi. Potvrdio je da je vidio ozljede na tijelu oštećenika, tragove u vidu crvenila na prsima te porezotine na tjemenu njegove glave, kao i da se oštećenik žalio na jake bolove, radi čega mu je dao tabletu protiv bolova. Budući u svezi onoga što se dogodilo oštećeniku kada je odveden i ozljeda koje je pretrpio, svjedok iskazuje istovjetno kao i sam oštećenik, to sud zaključuje kako svjedok ŽV u svom iskazu nije dodavao neistinite navode. Budući navedeni svjedok nije kontradiktorno ispitan na raspravi, nego je njegov iskaz na raspravi samo pročitan, ovdje je potrebno navesti kako sud nije isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu navedenog svjedoka temeljio svoju odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika, budući su sporne i odlučne činjenice u dokaznom postupku utvrđene kontradiktornim ispitivanjem ošt. JV i ostalih ispitanih svjedoka.

16. Nadalje, svjedok UV je na raspravi u cijelosti ostao kod svog iskaza kojeg je dao u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku dana 11. siječnja 2019., kada je iskazao kako je za vrijeme rata živio u [adresa] i radio u HEP-u, da je prethodno svoju djecu odveo kod rodbine u Zagreb, tako da je u to vrijeme u [adresa] živio sam, da je u svojoj kući bio do početka rujna 1991. pa kako je tada započeo otvoreni sukob s jedinicama JNA i pobunjenicima, grad je bio praktički zatvoren, a kada su se intenzivirali ratni sukobi nakon napada na Mitnicu, stalno je boravio na svom radnom mjestu u sjedištu HEP-a, koje se nalazilo u neposrednoj blizini Vukovarske bolnice. Sjeća se da su branitelji na Mitnici položili oružje 18. studenog 1991., da je taj dan bio ponedjeljak, ali su se po dijelu grada gdje se on nalazio još uvijek vodile borbe. Dana 19. studenog 1991. je osvanulo neuobičajeno i zlokobno tiho jutro, radi čega su odmah znali da se nešto dogodilo pa je njegov šef otišao do bolnice vidjeti što se dogodilo, gdje su saznali da je prestao otpor branitelja i da će u krugu bolnice biti organizirana predaja, tako je on zajedno sa još oko 150 civila, među kojima je bilo žena i djece, a koji su se u međuvremenu sklonili u podrumske prostorije HEP-a krenuo u Vukovarsku bolnicu. Ondje su se već nalazili pripadnici JNA, među kojima je bio i oficir ĐO, a ondje su bili i tenkovi JNA. U jednom trenutku netko od vojske je izdao zapovijed da se civili upute na drugi izlaz, gdje će ih čekati kamioni. U 5-6 kamiona su ušli žene, djeca, starci, ali i vojno sposobni muškarci, među kojima je bio i on, nakon čega su ih kamionima odvezli na Sajmište u krug kooperacije VUPIK, koji objekt se nalazi preko puta hangara na Veleprometu, gdje su stigli negdje oko 13,00 sati. Ondje su dolazili i kamioni iz drugih smjerova, tako da se okupio veliki broj ljudi. Nakon toga su odvojili TO na jednu stranu, a S na drugu, posebno su izdvojeni žene i djeca, tako da su ondje ostali samo muškarci. U sumrak je izdana zapovijed da se formira kolona po dvoje, s tim da su svoje osobne stvari morali ostaviti te su odvedeni u hangare Veleprometa. Inače, djelatnici Veleprometa su te hangare zvali „limenke“ pa kako je njihova skupina podijeljena u više limenki, on je završio u limenci broj 2. Tu noć 19./20. studenog 1991. su ondje proveli relativno mirno. Ujutro 20. studenog 1991. je u limenku ušao jedan ŽO s kokardom na glavi i bradom do pojasa, koji ga je pretražio pa kada mu je u novčaniku pronašao plan grada Zagreba, ovo mu je bilo sasvim dovoljno da ga optuži da je ĆO, prislonio mu je pištolj na sljepoočnicu, tražio da digne ruke u zrak, a potom ga izveo iz te prostorije i odveo u prostor stolarske radione, koji je zapravo predstavljao „sobu smrti“. Ondje mu je naređeno da se okrene prema zidu te da raširi ruke i noge, nakon čega je osjetio udarce po tijelu koje su mu zadavali nogama na kojima su bile obuvene vojničke čizme, a nakon što je zadobio udarac u međunožje, od užasnih bolova se odmah srušio na pod, gdje su ga nastavili tuči nogama i šakama po svim dijelovima tijela. Ovo žestoko batinanje trajalo je nekih 2 do 3 minute, ali je bilo izuzetno bolno, nakon čega su ga ubacili u odijeljeni prostor Stolarije. Siguran je da ga je udarao onaj ŽO kojeg je spomenuo, a za druge osobe navodi da su na sebi imali odore, tzv. čojane i misli da se radi o rezervistima. U tom prostoru Stolarije zatekao je nekih 50 do 60 osoba, iz kojeg prostora su ljudi odvođeni i više se ondje nisu vraćali. Na jednom dijelu prostorije je bio prozor na visini preko 2 metra, na kojem nije bilo stakla, tako da su mogli čuti što se vani događa s osobama koje su izvodili, gdje su se čuli rafali, zapomaganje, a raspoznavali su se i zvukovi koji su ličili na krkljanje, što je upućivalo da su nekih od izvedenih bili i zaklani u neposrednoj blizini zgrade Stolarije. Bilo mu je jasno da se nalazi na strašnom mjestu i da mu se ništa dobro ne sprema. Tijekom tog vremena kojeg je proveo u prostoriji Stolarije, čuo je komunikaciju između osoba koje su ih čuvale i često se spominjalo ime O, tako da je zaključio da je O neka važna osoba. On nije znao o kome se radi, a kada je u jednom trenutku taj O ušao u prostoriju, uočio je da je isti bio obučen u uniformu i da su neki od ondje zatvorenih tražili od SO da ih spasi, a kada se u jednom trenutku O okrenuo prema njemu, odmah je prepoznao da je to VO, jer su se znali od prije rata i bili su u dobrim odnosima. Potom je taj O izašao, a nedugo nakon toga, na vratima prostorije se pojavila jedna osoba s popisom imena, među kojima je bilo i njegovo ime te im je bilo naređeno da prijeđu u desnu prostoriju, gdje im je neki redovni vojnik rekao da imaju sreće i da su spašeni. Ne može sa sigurnošću tvrditi, ali misli da je taj O ime utjecaja na to da se on nađe na ovom popisu. U toj prostoriji ih je čuvao jedan vojnik i odande više nitko nije bio izveden. Iz te prostorije u kojoj su se nalazili su mogli čuti kako se u prostoriji Stolarije i dalje događaju strašne stvari, odakle su izvodili pojedine osobe. U toj prostoriji su dočekali slijedeći dan 21. studenog 1991. godine. U odnosu na JV, svjedok je naveo kako je vidio trenutak kada je JV izveden iz prostorije Stolarije, u kojoj se i on prethodno nalazio, budući se iz te druge prostorije u kojoj je on odveden, mogla vidjeti prostorija Stolarije. Također je vidio i trenutak kada je JV vraćen u prostoriju Stolarije. To mu je ostalo u sjećanju, jer ga je JV podsjetio na njegovog sina. Prilikom vraćanja JV u tu prostoriju, jasno se moglo vidjeti da je JV bio izmučen i iscrpljen. Te noći 21./22. studenog 1991. u više navrata čuo je svađu ispred vrata te zgrade u kojoj su se nalazili, a koja se odvijala između stražara koji su ih čuvali i neke druge skupine koja im je zamjerala način na koji su ih čuvali. Moglo se jasno čuti kako im govore: „Zašto mrcvarite te ljude, ako su krivi treba im suditi“. Nedugo nakon ove svađe, netko je otvorio vrata i naredio im svima da izađu napolje te su uvedeni u autobus, nakon čega su odvedeni u vojarnu, gdje su proveli noć, a slijedećeg dana su prebačeni u logor u Sremsku Mitrovicu, gdje je boravio 187 dana i razmijenjen je dana 22. svibnja 1992. O tome što se dogodilo JV nakon što je izveden iz prostorije Stolarije, svjedok nema neposredna nego samo posredna saznanja, onako kako mu je to sam JV ispričao. JV je opisao kao izuzetno hrabrog mladića, koji je bio među najteže zlostavljanim zarobljenicima u logoru, jer je bio pripadnik ZNG-a. Na poseban upit predsjednika vijeća, svjedok je iskazao kako se ne može sa sigurnošću izjasniti koliko je vremena prošlo od trenutka kada je vidio da je iz prostorije izveden ošt. JV do trenutka kada je u istu vraćen, a po njegovoj procjeni prošlo je možda oko dva sata. Pojasnio je kako je JV zapamtio upravo po tome što niti jedna druga osoba koja je izvedena iz prostorije Stolarije, više nije vraćena natrag u tu prostoriju, osim JV. JV je iz te prostorije odveden od strane "uniformiranih" osoba, koji su bili obučeni kao rezervisti. Nije se mogao sjetiti koliko je osoba došlo po JV, niti se mogao sjetiti pojedinosti u svezi njihovog izgleda, ali ih je bilo više. Ne sjeća se koje osobe su vratile JV i da li se radilo o istim osobama koje su ga i odvele, ali su i te osobe također bile u uniformama. Kada su JV vratili u tu prostoriju, on mu je rekao: "Ti si jedini koji se ovamo vratio". Vidio je da je JV "izubijan", da je teško hodao, bio je nemoćan, na gornjem dijelu njegovog tijela vidio je brojne masnice. Kako su on i JV cijelo vrijeme bili zajedno u logoru u Sremskoj Mitrovici te su iz logora prebačeni u Hrvatsku isti dan, za to vrijeme koje su proveli zajedno, JV mu je ispričao da je te noći iz Veleprometa bio odveden u jednu kuću na [adresa] u [adresa], gdje se nalazilo 10-15 vojnika koji su ga maltretirali i tukli, gasili cigarete na njemu, prijetili mu da će ga silovati, odakle su ga spasile dvije osobe i to jedna po nadimku DV, a za drugoga se ne sjeća što mu je JV rekao, a da su to bili Šešeljevi ljudi. JV mu je također ispričao da ga je prethodno s Ovčare spasio jedan poznanik po nadimku Z, da je poslije doveden u Modateks, a nakon toga odveden na Velepromet. Siguran je da je JV odveden iz prostorije Stolarije dana 21. studenog 1991. Na poseban upit zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, svjedok je iskazao da mu je JV za vrijeme dok je s njim bio u Sremskoj Mitrovici, spominjao da je jedna od tih osoba koja je sudjelovala u njegovoj torturi u [adresa], na Petrovoj gori, bila i osoba po nadimku A, ali se ne sjeća što mu je sve u svezi te osobe govorio. JV mu je također ispričao da je osoba po nadimku DV koji ga je spasio iz te kuće, poslije bio suđen u [adresa], kao što mu je i rekao da je s Ovčare spašen tako, što mu je u tom hangaru gdje su svi bili maltretirani pristupio jedan rezervista ili vojnik po nadimku Z i rekao mu "Ja ću u [adresa], a ti ćeš u rupu". Onda su njih dvojica počeli razgovarati i JV ga je zamolio da ga spasi i spomenuo je neku osobu po nadimku L, pa je onda taj rezervista pitao jednog oficira da spasi JV, što je taj oficir i učinio i on ga je nekako izveo odande i doveo u Modateks, a osim JV bilo je izdvojeno još pet ili šest osoba. Nakon što su vraćeni u [adresa], s JV se susreo nekoliko puta u [adresa] i [adresa]. Također se sjeća da je s njima u Veleprometu u tzv. "sobi smrti", u toj lijevoj prostoriji, bio i ŽV. Na iskaz navedenog svjedoka nije bilo nikakvih primjedbi.

16.1. Iskaz svjedoka UV, sud je u cijelosti cijenio istinitim i vjerodostojnim, budući je isti bio neposredni očevidac i žrtva događanja na Veleprometu u prostoriji Stolarije, koju su zvali soba smrti, iz koje prostorije se niti jedna osoba koja je izvedena, u nju nije vratila, osim JV. Navedeni svjedok je potvrdio da su u prostoru Veleprometa bili zatočeni civili i hrvatski branitelji, koji su bili zlostavljani, teško mučeni, a potom i ubijeni. Iz njegovog iskaza također je nedvojbeno utvrđeno da se predmetni događaj u odnosu na ošt. JV dogodio upravo 21. studenog 1991., da je navedeni svjedok sa sigurnošću zapamtio sve što se tada JV događalo, a to upravo iz razloga što je JV bio jedina osoba koja je odvedena i ikada vraćena u prostoriju Stolarije. Svjedok u svom iskazu spominje uniformiranu osobu po nadimku O, koji je po njegovom mišljenju bio neka važna osoba, a kojeg je prepoznao te misli da je isti imao utjecaja na to što je svjedok spašen iz Veleprometa i odvezen u logor u Sremsku Mitrovicu. Upravo tu osobu po nadimku O u svom iskazu spominje i ošt. JV, iz čega se nedvojbeno zaključuje da su se obojica nalazila na istome mjestu i da je svjedoku poznato ono o čemu je svjedočio. Osobno je vidio kako je izgledao ošt. JV kada je vraćen u tu prostoriju, da je bio izmučen i iscrpljen, a isti je bio vraćen nakon nekih dva sata. O onome što se dogodilo JV saznao je poslije od njega za vrijeme dok su bili zajedno u logoru, a saznanja koja je naveo u svom iskazu potvrđuje navode oštećenika koje je isti iznio pred sudom. Također, navedeni svjedok u svom iskazu spominje kako je po vraćanju JV u prostor Stolarije, ispred vrata zgrade osobno čuo svađu između osoba koje su bile zadužene da ih čuvaju i druge skupine koja im je zamjerala kako se ophode prema zarobljenicima, što potvrđuje navode svjedoka CO, zvanog DV, koji je upravo o toj činjenici govorio u svom iskazu, što dodatno govori u prilog istinitosti iskaza ovog svjedoka.

17. O činjenici okupacije grada [adresa], sastavu Odreda Leva Superica i pojedinim pripadnicima navedenog odreda, identitetu optuženog TV, kao i svojim osobnim saznanjima o onome što se dogodilo ošt. JV u kući u [adresa], na adresi [adresa], govorio je svom iskazu svjedok RV, koji je naveo kako je krajem ljeta 1991. kao dobrovoljac pristupio Kraljevačkoj brigadi, koja je izvodila borbena djelovanja prema Tovarniku, koja je bila sastavljena od aktivnih pripadnika JNA i rezervista, a bilo je i dobrovoljaca iz Srbije, kao i domaćih mještana. Major brigade im je objasnio da su oni pripadnici Teritorijalne obrane Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, a sve jedinice su bile pod komandom JNA. Sudjelovao je u napadima na okolna sela, ali pravi rat se odvijao tek u [adresa]. Nakon nekog vremena Kraljevačka brigada se povukla u Srbiju, a na njezino mjesto je došla I. gardijska brigada iz [adresa]. Prošao je obuku u Rekreacijskom centru Lipovača u blizini [adresa], kako bi se pripremili za veliku operaciju deblokade vojarne JNA u [adresa]. Obuku su provodili profesionalni instruktori, ali i četnički kapetani, koji su im objasnili da će biti upućeni u [adresa], gdje ih čeka prava klaonica. Potom su dobrovoljci zajedno sa četnicima upućeni u [adresa], točnije na Petrovu Goru i Velepromet, gdje ih je već čekala jedinica kojoj su se priključili te su zajedno sudjelovali u čišćenju [adresa]. Na Veleprometu je vidio vojnu policiju JNA, kao i oficire lokalne TO, koji su na rukavu imali oznaku „TO“. Bili su naoružani automatskim puškama M72 i puškomitraljezima M84, kao i bombama te tromblonima. Ondje ih je dočekao komandant LO, zvani ZO, koji ih je odveo u dio grada pod kontrolom TO, gdje se nalazila glavnina njegove jedinice, po nazivu [adresa], koja je dobila naziv po dijelu grada u kojem se nalazila. Budući je LO bio teško ranjen, novi komandant je postao BV, zvani Kameni. Dolaskom u dio grada pod nazivom Petrova Gora, raspoređeni su po kućama, gdje se nalazila i [adresa], a u paralelnoj ulici s tom, bila je komanda Leve Supoderice, a nekoliko kuća dalje i komanda TO. U svim tim kućama su bili smješteni vojnici. U razdoblju od početka listopada do 20. studenog 1991. sudjelovao je u brojnim bitkama koje su se vodile u ovom dijelu grada.

Naveo je kako poznaje opt. AV, koji je već bio u [adresa], kada je on ondje stigao. Za istoga je naveo da je bio autoritet u Levoj Supoderici, dobro ga je upoznao u tih mjesec i pol dana, zvali su ga Belgija, isti nije imao neki formalni čin u jedinici, nije izdavao naređenja, ali je unatoč tome uživao određeni autoritet i bio je povlašten. Iako je bio običan vojnik, imao je stalno zaduženu motorolu, kao i osobe koje su imale zapovjedne uloge. Za sebe je naveo da je bio komandir 3. voda i da mu je nadimak bio HO. Leva Supoderica je nosila naziv odreda, jer je bila nešto između čete i bataljuna. U odredu je bilo oko 180 do 200 boraca, ali se brojčano stanje tijekom vođenja borbi stalno mijenjalo. Osobe koje su od početka do kraja bili u jedinici su stekli određeni autoritet, među kojim osobama su bili ČV, zvani DV, koji je bio komandir I. voda, kao i Kinezov zamjenik, GO (zvani Đ i MO), potom politički komesar DO, koji je imao visoku funkciju u kriznom štabu Srpske radikalne stranke u [adresa] i bio je njihova spona sa JNA (kapetanima BO i OO te majorom ĐO). Taj 1. vod, kojim je zapovijedao DV, nosio je naziv udarni, jer su u njemu bili najbolji borci. Pripadnik tog voda je bio i ĆV, zvani I, koji je bio iz [adresa], koji nije trpio nedisciplinu i konzumiranje alkohola. Naveo je da je rat u [adresa] završio dana 18. studenog 1991., a tog datuma se sjeća, jer su tada DV i ŠO otvorili šampanjac. Nakon tog dana, došlo je do čestitanja i slavlja, uz konzumiranje velikih količina alkohola, ali i do masovnih pljački napuštenih kuća, zlostavljanja te odvođenja civila iz svojih domova.

U odnosu na inkriminirani događaj, u kojem je oštećen JV, naveo je kako se sjeća da mu je tog dana ŠO rekao da okupi vojsku kako se ne bi razišli, jer će biti isplata plaća i dnevnica. Njegov zamjenik KO mu je prenio kako je pozvan na proslavu Ž te je znao da je to Slava TV, [adresa], a čini mu se da je istu IO imala i osoba po nadimku Ć iz [adresa], koji je također bio pripadnik Leve Supoderice. Ne sjeća se koliko je bilo sati kada je došao na tu proslavu kod Belgije, koja se održavala u kući u ulici AF, a ondje je otišao sa svojim zamjenikom KO i još jednim pripadnikom svog voda. U dnevnoj sobi zatekao je oko 20-ak osoba, bili su postavljeni stolovi u obliku slova U, za glavnim stolom sjedio je A, odnosno „gazda“, dok su s njegove desne strane sjedili tzv. FF, odnosno ljudi iz [adresa], koji su svi bili pripadnici odreda Leva Supoderica, ali nisu bili iz njegovog voda (budući su u njegovom vodu bili uglavnom JF), dok su s Belgijine lijeve strane sjedili tzv. teritorijalci i jedan U koji je bio njihov šef, a koji je inače bio iz [adresa], a tako su ga zvali jer je sličio na NF i nosio je okrugle naočale. Među njima je bila jedna ženska osoba u uniformi po nadimku P, koja je bila supruga jednog od ovih iz [adresa]. P je nosila maskirnu uniformu i imala je kalašnjikov. Svi prisutni su kod sebe imali lovačke noževe. Na toj proslavi je bio i jedan pripadnik jedinice s nadimkom ČF. Na stolovima je bilo puno hrane i pića. Belgija je bio opasan čovjek, ali ništa manje opasnije nisu bile i sve druge osobe koje su se ondje kritične zgode nalazile. Tijekom njegovog boravka u toj kući, Belgija je izlazio i ulazio iz te sobe, a gdje je A odlazio nije mu poznato. Uzvanici su također dolazili i odlazili te je bilo dosta ljudi u dvorištu. Nisu svi imali pravo sjesti za stol s Belgijom, ali je on to pravo dobio tako da čim je ušao u tu sobu, Belgija mu je rekao koje je njegove mjesto za stolom.

Točno se sjeća trenutka kada je u ovu sobu ušao Belgija i doveo zarobljenika JV te je A izjavio: „Evo mog poklona za slavu“, „Evo možete vidjeti K ako ga ranije niste vidjeli“ te mu se čini da je rekao kako je u pitanju snajperista, budući je ošt. JV, tijekom svog ispitivanja između ostaloga rekao da je čuvao Vodotoranj i da je iz Zagreba. Za sve vrijeme zlostavljanja, JV se držao vrlo hrabro i ni jednog trenutka nije molio za milost. U zlostavljanju ošt. JV sudjelovali su [adresa] te U i Ć, koji su svi bili iz [adresa] te naravno i sam Belgija. Svi navodi oštećenika o njegovom zlostavljanju su točni i sve se dogodilo onako kako je to oštećenik rekao, budući je on jasno mogao vidjeti i čuti što se ondje događalo, jer je sjedio dva mjesta s lijeve strane od JV. O ovom događaju već je prethodno svjedočio u Hagu u postupku protiv ĆF te u više navrata kod haških istražitelja. Prvotno je mislio da se oštećenik zove FO, ali nije mogao pojasniti zašto je to mislio. Tek u postupku koji se vodio u Hagu protiv ĆF, u kojem postupku je svjedočio i ošt. JV o svom zlostavljanju koje je tada prošao u navedenoj kući, saznao je za njegovo pravo ime. Budući niti on niti njegov zamjenik KO nisu odobravali ovo zlostavljanje JV, u jednom trenutku KO je naredio ovom trećem pripadniku njihovog voda da ode u komandu kod DV i da mu prenese što se događa kod Belgije. Ovaj vojnik je otišao do komande, koja se nalazila u paralelnoj ulici sa ulicom AF te su oni znali da će DV doći ukoliko je ondje. DV je bio vrlo utjecajan i bio je zapravo komandant Leve Supoderice u sjeni. Vrlo brzo su se na vratima pojavili DV i I. DV se galameći obratio Belgiji tražeći da mu preda zarobljenika, da se tako ne može ponašati, da vojska nije banda, da se zarobljenici moraju predati vojnoj policiji i da je to izravna zapovijed RF. Belgija se tome protivio, rekao je da se zarobljenika može uzeti samo preko njega mrtvog. Situacija je bila jako napeta, došlo je do repetiranja oružja, a I je cijelo vrijeme držao ruku na pištolju za pasom. Inače i opt. TV ([adresa]) i DV su porijeklom iz [adresa] i poznavali su se cijeli život, a A je bio osoba koji nije trpio ničiji autoritet, pogotovo ne UF, iz kojeg razloga je i mislio da će kritične zgode doći do pucanja iz oružja. Unatoč Belgijinom protivljenju, DV je zahvaljujući svojoj odrješitosti i autoritetu uspio izvući zarobljenika i izvesti ga iz kuće na dvorište, gdje se nastavio sukob između navedenih. A je bio svjestan da se ne može suprotstaviti DV i da je ovaj spreman pucati.

Poznato mu je da je TV, [adresa] svjedočio na sudu u [adresa] za zločine počinjene na Ovčari, gdje je izjavio da je svoju Slavu sv. Ž kritične zgode proslavljao u svojoj kući u [adresa], a ne u [adresa], kojeg je navodno napustio nekoliko dana ranije prije Slave. U odnosu na navedenu izjavu, iskazao je da je to laž i da je A dana 21. studenog 1991. bio u [adresa] u [adresa], gdje je slavio svoju Slavu. Također mu je poznato da je ČV, koji je bio optužen u tom predmetu za zločine na Ovčari, na sudu u [adresa] izjavio da taj Belgija koji se tereti za zlostavljanje JV nije TV, već jedan drugi A, vođa navijača nogometnog kluba Partizan, što nije točno. Smatra da je ČV tako izjavio pod pritiskom obitelji TV na njega. Naime, tijekom boravka u [adresa], njemu je sam optuženik pojasnio da je on dobio nadimak A upravo zbog svoje strasti prema nogometnom klubu Partizan, čiji je vođa navijača također imao nadimak Belgija. Ovaj A protiv kojeg se vodi ovaj kazneni postupak sasvim sigurno nije A, vođa navijača NK Partizan iz Srbije, jer on likom poznaje tog vođu navijača s televizije i odgovorno tvrdi da su to dvije potpuno različite osobe, tim više što je optuženik iz [adresa], a taj vođa navijača je iz [adresa]. Poslije je od drugih ljudi koji poznaju Belgiju saznao da se Belgija jako boji da se ovaj predmet ne ustupi Republici Srbiji, gdje nikako ne bi mogao izbjeći suđenje, zbog čega se u ovom predmetu branio alibijem. Također je naveo kako je on tijekom svog ratovanja u [adresa] dobro upoznao važnije pripadnike postrojbe Leva Supoderica i odgovorno tvrdi da ondje nije bila niti jedna druga osoba po nadimku A, koji bi bio pripadnik te postrojbe. Osobu po nadimku A ili PF je opisao kao snažnu osobu, tamnoputog, crne kose, imao je bradicu od dva, tri dana i krupne usne. Da je upravo Belgija optuženi TV, svjedok je potvrdio svojim navodima kako je dana 22. studenog 1991. iz [adresa] otišao kući u [adresa], te je idući dan u centru grada susreo optuženika, kojeg je do tog susreta poznavao samo po nadimku A i da je isti iz [adresa], a tek je pri ovom susretu u [adresa] saznao da se taj A zove TV. Pri tom susretu u [adresa], optuženik ga je zamolio da ga odvede u poštu kako bi svojoj majci u [adresa] poslao novac od plaće koju je dobio u [adresa], što je svjedok i učinio i tada je optuženik svojoj majci poslao novce putem poštanske uplatnice, a potvrda o uplati novca je sasvim slučajno ostala kod svjedoka, tako da je svjedok na toj potvrdi o plaćanju vidio ime pošiljatelja TV. Nakon toga, optuženik mu je rekao da ide na vlak pa mu je on pokazao gdje je željeznička stanica i Belgija je otišao kod svog prijatelja EF, zvanog ŽF u [adresa]. Također je naveo kako on nema saznanja da bi prije ovog događaja, opt. TV bio isključen iz jedinice Leva Supoderica, zajedno s još nekim pripadnicima svog voda.

Na posebne upite svjedok je odgovorio kako je za vrijeme oružanih borbi u [adresa] bio pripadnik I. gardijske brigade, Odred Leva Supoderica, čiji pripadnik je također bio i Belgija. Za sebe je naveo da je bio dobrovoljac, ali ne zna je li A bio dobrovoljac ili rezervista, budući je Belgija već bio u [adresa] kada je on ondje stigao, s tim što mu nije poznato pripadnik kojeg voda je bio Belgija, koji se predstavljao kao "slobodni strijelac za specijalne zadatke," to je bilo Belgijino viđenje svog položaja, a to je značilo da kada je htio on je išao u akciju, a kada nije htio, odbio je naredbe. Odred Leva Supoderica je bio u direktom sastavu I. gardijske brigade, neposredno nadređeni im je bio kapetan BO, nekih 30% osoba bilo je iz [adresa], a ostali su bili s područja Srbije, Crne Gore i Bosne, a to su bili ili dobrovoljci ili rezervisti. Nakon što je Belgija uveo JV u tu sobu, on ga je posjeo za taj središnji stol sebi s lijeve strane pa kako mu je on bio najbliži, tako ga je A najviše zlostavljao. Vidio je da je Belgija skinuo Vilimu majicu, tako da je bio gol do pasa. Tu večer A je minimalno pio i po njegovom mišljenju, kada je zlostavljao JV, A nije bio pijan. Druge osobe poput ČF, U i AO su dolazili do JV držeći noževe u ruci, nešto su mu govorili, a povremeno bi ga i udarili. Čim je A uveo JV u prostoriju, Belgija je odmah rekao da je JV ratni zarobljenik i da je bio pripadnik ZNG-a, iako je u tom trenutku JV na sebi imao civilnu odjeću, da je JV njegov osobni poklon za IO te da on sa svojim poklonom može raditi što hoće. Belgija je ispitivao JV za njegove osobne podatke, tako da je JV rekao i kako se zove, rekao je da ima dva sina, iz koje je jedinice je došao, a kada je rekao da je iz Zagreba, to je bio šlag na torti za Belgiju i ostale, budući se radi o glavnom gradu Republike Hrvatske, pa su oni u tom kontekstu spominjali Paragu i ostale, da je JV dobrovoljac, po njihovom mišljenju ekstremista, odnosno isti nije bio domaći ĐF. JV su verbalno i fizički zlostavljali i jako ga ponižavali. U jednom trenutku P je rekla kako je TF i da mu treba skinuti hlače i provjeriti da li mu na penisu piše je li "srbojeb". To ponižavanje i zlostavljanje je bilo takvo da tu nije bilo "puno krvi", nije bilo velikih uboda, jer je Belgija rekao da će on sam ubiti TF, što je govorio drugima u prostoriji i to nakon što se s TF ispriča. Sjeća se da su Belgija, a možda i Ć, palili TF bradavice i bradu sa upaljačem i sa svijećom. Bilo je tu i nekog stakla odnosno razbijene boce i TF su uboli s tom bocom, ali tko ga je točno ubo i gdje, to se svjedok nije mogao izjasniti. Ć je najviše udarao TF po glavi, radi čega je isti imao ozljede na glavi, možda su mu i usne bile raskrvavljene, a uglavnom su ga tukli iza leđa. Da DV nije došao, TF bi zasigurno ubili, jer su neposredno pred Kinezov dolazak u tu kuću, svi u prostoriji bili u ekstazi. Belgija je u jednom trenutku TF dao pištolj i rekao mu da se ubije, ali je TF odbio uzeti pištolj, jer je znao da će ga odmah ubiti. Svi prisutni u toj prostoriji su svoje oružje ostavili sa strane na podu, a kod sebe su držali samo noževe, pa tako i Belgija, iz čega je zaključio kako oni nisu spremni da odmah pucaju te je Belgija takvim svojim ponašanjem zapravo htio JV ubiti na mučenički način, vjerojatno s nožem i dao bi svima da ga pomalo režu. Belgiju i ostale je najviše ljutilo to što JV ni u jednom trenutku nije kukao ni plakao niti tražio za milost, samo je tražio da se pomoli i spominjao je SF. Poznato mu je da se na sudu u [adresa] vodio postupak protiv DV i ostalih, zbog ratnih zločina na Ovčari i da su u tom postupku dvije osobe imale status zaštićenog svjedoka, od kojih je jedan bio aktivni vojnik, čiji je otac iz [adresa] i upravo je taj čovjek štito Belgiju. Osobno mu je DV rekao da su na njega izvršili pritisak, tako da je DV na svom suđenju u [adresa] rekao da Belgija odnosno AV te kritične večeri nije bio u [adresa], nego u [adresa]. Nije mu jasno kako je to DV mogao tvrditi, kada je on osobno s KV izveo JV iz kuće. Moguće je da se ta osoba iz Teritorijalne obrane za koju je naveo da mu je nadimak U i da je iz [adresa], zapravo zove R. Kada su I i DV ušli u prostoriju, tek tada je nastupila prava opasnost za JV, jer su u tom trenutku A i ovi ljudi iz [adresa] počeli uzimati oružje i repetirati ih. Krenuli su prema dvorištu, I je svojim rukama JV stavio sebi iza leđa i tako ga štitio svojim tijelom, a u svakom trenutku je postojala opasnost da će Belgija ili netko od njegovih ljudi ispaliti metak u JV. U jednom trenutku su DV ili I rekli "Samo preko mene mrtvog možeš njega ubiti". Nakon što su I i DV odveli JV u komandu u drugu ulicu, tada su ovi okupljeni oko Belgije iz obijesti počeli pucati iz oružja u zrak, a u očima im se vidjelo da su bijesni. Ima saznanja da A i dalje živi u [adresa] i radi na željeznici te da on i njegova obitelj nisu u dobrim odnosima s DV. Poznata mu je osoba po imenu VV, po nadimku Z, koji je bio vojnik u vojnoj policiji JNA, ali ne zna koja je veza između Z i JV, no sjeća se da je taj Z spasio neke ljude s Ovčare, da je nekome dao neke cipele, možda je to bio i JV, ali je siguran da je taj Z poznavao JV. U razgovorima s JV, isti mu je spominjao da je bio na u sabirnom centru na Veleprometu te da je poslije odveden u logor u Sremsku Mitrovicu. U odnosu na vremensko trajanje tih događanja u kući, naveo je da od trenutka kada je A uveo JV u tu prostoriju pa dok nisu došli DV i I, da je prošlo možda nekih pola sata, a od kada je KO otišao po DV pa dok DV nije došao, da je prošlo desetak minuta. Što se tiče stakla kojeg je u svom iskazu spominjao, misli da su ČF ili VF rezali tim staklom JV i da to nije bio Belgija. Tijekom tih događanja u kući, između ostaloga spominjalo se silovanje JV i htjeli su mu skinuti hlače, a upravo je ta P imala takve ogavne ideje seksualnog karaktera. Na iskaz navedenog svjedoka nije bilo nikakvih primjedbi.

17.1. Iskaz svjedoka RV, sud je u cijelosti cijenio istinitim i vjerodostojnim, budući je svjedok bio neposredni očevidac inkriminiranog događaja te je iskazivao o onome što je osobno vidio da se kritične zgode dogodilo JV u navedenoj kući, te sud nije pronašao niti jedan motiv za neistinitim iskazivanjem navedenog svjedoka, tim više što je isti bio pripadnik okupatorskih snaga, odreda Leva Supoderica, isto kao i optuženik te je tijekom vremena od mjesec i pol dana, koliko je proveo na ratištu u [adresa], bio upoznat s funkcioniranjem odreda Leva Supoderica, zapovjednim i važnim osobama te je osobno upoznao optuženika, s kojim je komunicirao i s kojim je bio u tako dobrom odnosu, da ga je optuženik osobno pozvao na proslavu svoje Slave i dao mu posebno mjesto za svojim stolom. Iz iskaza svjedoka RV sa sigurnošću je utvrđen identitet optuženika i potpuno osporena optuženikova obrana alibijem da se kritičnog dana nije nalazio u [adresa]. Svjedok je vrlo detaljno opisao da su dana 18. studenog 1991. prestali napadi u [adresa], da mu je poznato da se dana 21. studenog obilježavala Slava sv. Aranđela, kojeg sveca štuje i sam optuženik, a da mu je upravo tog dana njegov zapovjednik ŠO rekao da okupi ljude, jer će biti isplata plaće. Također je nedvojbeno tvrdio da su i optuženik, kao i druge osobe koje su se kritične zgode nalazili u toj sobi, bili pripadnici Odreda Leva Supoderica, ali ne zna kojeg voda, što je potpuno razumljivo, ako se uzme u obzir da je navedeni odred prema iskazu svjedoka brojao između 180 i 200 ljudi. Također je naveo da je zapovjednik I. ili udarnog voda bio ČV, zvani DV, a da je njegov zamjenik bio CO, zvani Đ, koju osobu u svojoj obrani navodi optuženik, kao svog zapovjednika, iz čega se nedvojbeno zaključuje kako je optuženik bio pripadnik navedenog Odreda. Možda isti nije imao neki formalni status i ulogu, tim više ako se uzmu u obzir navodi svjedoka kako mu je poznato da je optuženik bio „slobodni strijelac“, odnosno da je radio što i kada je htio, ali da je imao važnu ulogu, budući je stalno kod sebe dužio motorolu. Iz navedenog se zaključuje kako je optuženik u navedenom odredu imao posebnu funkciju i uživao poseban autoritet, sukladno čemu nije niti bitno je li isti bio formalno dio tog Odreda, budući se on sam osobno smatrao njihovim pripadnikom, što je učinio nespornim u svojoj obrani. Svjedok je potvrdio navode oštećenog JV da ga je upravo optuženik doveo u tu kuću i to kao svoj poklon za IO, kako bi ga fizički i psihički zlostavljao, a i sam svjedok je u svom iskazu višekratno navodio kako je osobno zaključio da je Belgija imao namjeru na svirep način zlostavljati oštećenika, fizičkim udarcima, zasijecanjem po tijelu, verbalnim prijetnjama kao i namjerom da ga siluju, budući sve vrijeme tog događanja nitko od prisutnih kod sebe nije imao oružje. Svjedok je detaljno opisao način zlostavljanja oštećenika te radnje svakog pojedinog supočinitelja koje je osobno vidio, tako da je u cijelosti potvrdio iskaz oštećenog JV u svezi onoga što me se kritične dogodilo i što mu je svaki od pojedinih sudionika radio, pri čemu svjedok u svom iskazu nije neosnovano pojedinim sudionicima dodavao kriminalnu količinu koja se stvarno nije dogodila, što također upućuje na vjerodostojnost iskaza svjedoka. Iz iskaza navedenog svjedoka, zaključuje se nespornim da je optuženiku kao i ostalima bio poznat status oštećenog JV, odnosno da je isti ratni zarobljenik, da je u tom statusu doveden sa Veleprometa, da su prisutni znali da je isti pripadnik ZNG-a, smatrali su da je oštećenik snajperista, a i sami su ga ispitivali njegove osobne podatke pa nakon što im je JV rekao da je iz Zagreba, to im je bio jasan znak da je isti ĆO, odnosno hrvatski vojnik, a kako to proizlazi i iz obrane optuženika da su oni hrvatske vojnike zvali V ili ujak. Zaključak da je optuženik dana 21. studenog 1991. bio u navedenoj kući proizlazi i iz navoda svjedoka RV kako se sjeća da je idućeg dana nakon tog događaja otišao iz [adresa] u [adresa], a da je potom dan nakon toga u [adresa] sreo optuženika, koji nije išao svojoj kući u [adresa] nego kod prijatelja u [adresa], a da je svojoj majci poštanskom uplatnicom slao novac u [adresa] i to od plaće koju su vojnici primili u [adresa] upravo 21. studenog 1991. Slijedom takvih navoda, zaključuje se da je optuženik bio pripadnik navedenog Odreda i da nije bio iz njega izbačen, jer u protivnom zašto bi inače primio plaću te ukoliko je svoju Slavu proslavljao u [adresa], zašto bi se dva dana nakon toga nalazio u [adresa] (koje mjesto je prostorno blizu [adresa]) i slao novce svojoj majci, kada je i sam u svojoj obrani naveo kako se nakon odlaska iz [adresa], ondje više nije vraćao. Slijedom naprijed navedenog, navodi obrane optuženika kako inkriminiranog dana nije bio u navedenoj kući, sud u cijelosti smatra neosnovanim, budući logičnim zaključivanjem upravo suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka RV.

18. Činjenica da je opt. TV kritičnog dana bio u [adresa], a ne u [adresa], kao i zaključak o točnom identitetu optuženika, proizlazi i iz iskaza svjedoka obrane ČV, zvanog DV i ĆV, zvanog I, također pripadnika Odreda Leva Supoderica, koji su ispitani zamolbenim putem preko Višeg suda u Beogradu, u prisutnosti zamjenika i branitelja optuženika. Tako je svjedok ČV u svom iskazu naveo kako poznaje opt. AV, budući je isti iz [adresa], kao i on. AV je bio pripadnik jedince Leva Supoderica, a poslije je prešao u neku drugu jedinicu. Ne sjeća se je li AV bio pripadnik njegovog voda, ali sigurno nije bio među prvih 10 najutjecajnijih ljudi u njegovom vodu. Za sebe je naveo da je bio zamjenik komandanta dobrovoljačke jedinice u [adresa], BV, zvanog ŠO i da je predvodio grupu koja se najviše probijala u bitkama u [adresa] odnosno čistila grad. U [adresa] je došao krajem rujna 1991., a [adresa] je pao 18. studenog 1991. te je on u [adresa] ostao još nekih desetak dana nakon toga. Poznato mu je da je AV bio dobrovoljac i da je s još nekoliko osoba dobrovoljno došao u [adresa] za vrijeme okupacije i to negdje u mjesecu listopadu 1991., za vrijeme dok se on već tamo nalazio. Sjeća se da je opt. AV vidio u [adresa] i nakon pada grada [adresa] i to kada je spašavao JV. U odnosu na predmetni događaj, naveo je kako misli da je bio datum 19. studeni 1991., negdje između 18,00 - 19,00, da je bio u [adresa], u jednoj kući na večeri kod gospođe EV, kada je u jednom trenutku do njega došao ĆV, po nadimku I i rekao mu da se negdje pet ili šest kuća dalje nalazi nekoliko pijanih dobrovoljaca koji drže jednog mladića K i pozvao ga da ide s njim da ga spase, jer tko zna što će mu oni napraviti. U odnosu na navedeni datum, naveo je da se samo radi o njegovom mišljenju, ali ne znači da je on u pravu. Poznato mu je da su mnogi njegovi suborci demobilizirani 18., 19. i 20. studenog 1991., ali mu nije poznato kojeg točno datuma je demobiliziran AV. Neki od demobiliziranih osoba su odmah po demobilizaciji napustili grad [adresa], a neke osobe su zbog svojih osobnih razloga i dalje ostali u [adresa]. Potom je on s CF otišao u tu kuću, on je nosio puškomitraljez, a CF je sa sobom nosio pištolj. Po ulasku u tu prostoriju vidio je preko 20 osoba. Ondje je primijetio jednog mladića po njegovom mišljenju starosti oko 20 godina, koji je bio još dijete, sjedio je na stolici i bio je gol do pasa, krvav po tijelu te se vidjelo da je dobio batina. Osim ovog LF, protiv kojeg se vodi ovaj kazneni postupak, u toj prostoriji se nalazio još jedan A, po nadimku U, koji je bio iz [adresa]. ĆV i on su odmah stavili JV između sebe. Po ulasku u tu sobu obratio se svima koji su se ondje nalazili riječima: „Momci kako Vas nije sramota, što to radite.", a kako je ondje bilo i vojnika mlađe dobi, također im je rekao da pred tom djecom rade zločine. Ondje su ljudi bili vidno pijani, bunili su se što odvode JV, čak su ih jedno vrijeme i pratili. Putem su pronašli mantil i cipele koje su dali JV da ih obuće te su ga putem doveli do jedne žene koja mu je dala džemper, a potom su ga odveli u komandu i predali vojnoj policiji. U toj prostoriji poznavao je osobe po nadimku Ć, ČF, U, a bio je ondje i neki RV. Po ulasku u tu prostoriju, odmah je vidio da je JV prošao određenu torturu, ali on osobno nije vidio da bi ga bilo tko od prisutnih osoba zlostavljao, jer su po dolasku, on i ĆV odmah JV stavili između sebe i bili su zauzeti njegovim spašavanjem. U toj prostoriji bilo je rasprave između njih dvojice i ostalih, u smislu da su im govorili da im ostave JV, on im je govorio da odbiju, a u jednom trenutku je podigao pušku, a ĆV je podigao pištolj i bili su spremni pucati kako bi ga spasili. Iz kuće su izlazili unatrag, nisu dopuštali JV da se udalji od njih kako mu se ne bi nešto dogodilo, držali su ga iza svojih leđa, a imali su uperene cijevi prema ostalima koji su bili u toj prostoriji. Naveo je kako je on bio optuženik u jednom predmetu vezano uz [adresa] te je u Republici Srbiji osuđen zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog na Ovčari, gdje je osuđen je na 20 godina zatvora, koju kaznu je izdržao. Upravo u tom postupku kada je iznosio obranu, iskazivao je u svezi ovog događaja i sjeća se što je tada iskazao u vezi Belgije, ali je svoje tadašnje navode kojima je osporio da bi u toj prostoriji tada bio Belgija opravdao na način da je naveo kako je tada bio u statusu optuženika, nalazio se u zatvoru, njegovih četvero djece je bilo kod kuće i stoga je iskazao onako kako je iskazao. Sada tvrdi da sve ono što je JV rekao kada je svjedočio pred Višim sudom u Beogradu, da je potpuno točno, a i pročitao je njegovu knjigu te da JV zna zašto je on na sudu u [adresa] zatajio TV. Naveo je kako mu tada nitko nije prijetio, ali je preventivno htio zaštiti svoju porodicu da im se nešto ne dogodi, budući se u to vrijeme vodio postupak protiv mnogih lica koji su bili u bijegu, tada se nalazio u zatvoru, a njegova supruga je bila sama s djecom i nije ih imao tko zaštiti i to je razlog zašto je tako iskazivao. U odnosu na to u kakvom je stanju zatekao JV u toj prostoriji, može reći da je JV u svom iskazu ispričao vrlo skromno, u odnosu na to kako se to njemu zaista dogodilo. U toj prostoriji nije bilo struje, gorile su svijeće, bilo je šest sati uvečer, prostorija je bila mračna i on nije sa sigurnošću zapamtio sve osobe koje su se tamo nalazile, ali odgovorno tvrdi da je u toj prostoriji bilo preko 20 osoba. Također je naveo kako su i on i optuženik iz [adresa], s tim što je on stanovao na jednom dijelu grada, a optuženik na drugom i nisu se nikada družili. Za vrijeme ratnih događanja u [adresa], AV je susreo možda dva do tri puta, budući je njihova jedinica djelovala na jako velikom potezu. U to vrijeme gotovo sve osobe koje su sudjelovale u ratnim događanjima su imale svoje nadimke. Nije mu poznato kako je AV dobio nadimak Belgija, ali se sjeća da je bilo nekih priča da je on vođa navijača Partizana. RV je bio komandir jednog voda njihove jedinice, ali s njim nije bio u kontaktu tijekom rata. Poznato mu je da je RV postao zaštićeni svjedok Haškog tribunala te ga je nakon rata susreo dva ili tri puta i s njim je razgovarao. Nakon rata, JV je prvi puta osobno susreo u sudnici u [adresa], kada se protiv njega vodio kazneni postupak, na kojem je JV bio pozvan u svojstvu svjedoka. Po ulasku u sudnicu, JV je odmah prepoznao njega i OV i sud je dozvolio da se pozdrave, a nakon toga su još par puta komunicirali. Poznato mu je da je Slava svetog Aranđela 21. studenog i misli da se ovaj događaj s JV odvijao dan prije toga, odnosno 20. studenog. Na poseban upit predsjednika vijeća, svjedok je izričito iskazao da kada je ušao u tu kuću sa ZF, da se u toj kući nalazio opt. AV, kojem je također nadimak Belgija, a protiv kojeg se vodi ovaj kazneni postupak. Kada je davao svoj iskaz na sudu u [adresa], spominjao je samo JO iz [adresa] po nadimku U, a namjerno nije spominjao ovog JO protiv kojeg se vodi ovaj kazneni postupak jer se bojao, bio je tada u zatvoru, a žena i djeca su mu bili kod kuće. Također je opisao da kada je ušao u tu prostoriju s KV, da je nastala pomutnja, osobe su se počele kretati, misli da je AV bio s njegove lijeve strane, a primijetio je i RV budući je ispred sebe držao kalašnjikov, dok je JV sjedio na stolici ispred njega.

Branitelj opt. AV, Berislav Krnic, odvjetnik iz Osijeka je stavio primjedbu na dio iskaza svjedoka, u kojem je naveo kako vjeruje JV da se sve dogodilo onako kako je to JV ispričao, budući svjedok nije bio prisutan onome što se JV događalo u toj prostoriji prije nego što je svjedok u tu prostoriju došao, tim više što je svjedok naveo kako nakon njegovog dolaska u tu prostoriju nitko nije dirao JV, na koju primjedbu je svjedok iskazao kako se na JV vidjelo da je prošao muku, da je on bio u ratu i zna što je rat i može prepoznati muku te da iako nije vidio što se sve točno dogodilo JV u toj prostoriji, samo je naveo da on vjeruje iskazu JV da se dogodilo onako kako je ispričao te je u cijelosti ostao kod svog iskaza.

Zamjenik Županijskog državnog odvjetništva, HF je stavio primjedbu na dio iskaza svjedoka koji se odnosi na datum kada se događaj dogodio, budući je svjedok iskazao da se događaj odigrao 20. studenog 1991., što je u suprotnosti s iskazima svjedoka JV i RV, na što je svjedok iskazao kako je moguće da je pogriješio u svezi datuma. Po njegovom mišljenju Ovčara se dogodila 19. studenog 1991., ali dopušta da se ovaj događaj odigrao 21. studenog.

18.1. Iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem je potvrdio identitet optuženika te izričito naveo kako je optuženik kritične zgode bio u navedenoj kući, da je svjedok u navedenu kuću došao s KV kako bi spasio JV i odveo ga iz te kuće, čemu se najviše usprotivio upravo optuženik te opisao u kavom stanju je ondje zatekao oštećenog JV, sud je cijenio kao istinit, budući je svjedok iskazivao kao neposredni očevidac kritičnog događaja prema svom sjećanju i iz njegovog iskaza nije razvidno da isti neosnovano tereti optuženika. Svjedok je životno logično objasnio zašto je u kaznenom postupku koji se vodio pred Višim sudom u Beogradu, u kojem postupku je ovaj svjedok bio optužen zbog zločina koji se dogodio na Ovčari, osporio da bi inkriminiranog dana u navedenoj kući bio opt. TV i takvo njegovo pojašnjenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao razumljivo. Iako svjedok u odnosu na datum događaja prvotno navodi da se isti odigrao 19.11.1991., a potom 20.11.1991, ali da dopušta da je to bilo i 21.11.1991., za sud su takvi njegovi navodi nebitni, budući je vrijeme događaja nesporno utvrđeno iz iskaza oštećenog JV, kao i svjedoka RV, tim više ako se uzmu u obzir navodi svjedoka kako on misli da se zločin na Ovčari dogodio 19. studenog 1991., iako je općepoznata činjenica da se taj zločin dogodio 20. studenog 1991. Također sud nije prihvatio primjedbu obrane u odnosu na navode svjedoka kako vjeruje JV da se sve dogodilo onako kako je to JV ispričao, jer svjedok nije bio prisutan onome što se JV događalo u toj prostoriji prije nego što je u nju došao s KV, budući je po mišljenju suda u odnosu na te navode svjedok iskazivao o svom subjektivnom dojmu o istinitosti onoga što je JV ispričao pred sudom u [adresa] da mu se kritične zgode dogodilo, a što se dalo zaključiti i iz njegovog fizičkog stanja u kojem ga je zatekao kada je tamo došao.

19. Svjedok ĆV je u svom iskazu naveo kako njemu ništa ne znači ime AV, budući tu osobu poznaje po nadimku A. Prvi puta ga je vidio kada je došao u [adresa] za vrijeme rata, a drugi puta na sudu u [adresa]. U [adresa] je došao krajem mjeseca rujna ili početkom listopada 1991. za vrijeme rata i to kao dobrovoljac, budući je želio sudjelovati u borbama, a najbrže je bilo da se javi preko Radikalne stranke. U [adresa] je bio u jedinici po imenu Leva Supoderica, čiji je komandant bio BV, zvani ŠO. ČV je bio zamjenik GF, a on je bio komandir jednog odjeljenja, dok je po završetku borbenih djelovanja postao komandir voda. Nije mu poznato u kojem odjeljenju se nalazio AV, ali je siguran da nije bio pripadnik njegovog voda. Po njegovom mišljenju, opt. AV nije bio pripadnik formacije Leva Supoderica, ali ne zna pripadnik koje jedinice je bio, to bi možda znao ŠO. Također je naveo kako on nije poznavao sve pripadnike formacije Leva Supoderica, jer je to bilo nemoguće budući se ta formacija sastojala od oko 350 ljudi. Sjeća se da mu je jednom prilikom, tijekom njegovog suđenja 2004. ili 2005. godine, ŠO ispričao kako je u prvih 10-15 dana iz jedinice Leva Supoderica odstranjeno 60 odnosno 70 osoba, zbog neposluha i neizvršavanja njegovih naredbi, a među tim osobama je bio i AV. Ne sjeća se točno datuma kada se dogodilo ovo vezano uz JV, ali zna da je to bilo nekih 10-15 sati nakon događaja na Ovčari, odnosno slijedeći dan nakon Ovčare, s tim da se on ne sjeća kojeg su točno datuma bila događanja na Ovčari, jer postoje različita razmišljanja da se Ovčara dogodila 19., 20., ili 21. studenog 1991. Sjeća se da je padao mrak, da je bilo između 17,00 – 20,00 sati, kada je krenuo iz komande prema Cvjetnom naselju, gdje ga je presreo njegov vojnik po nadimku MF, koji mu je rekao kako u jednoj kući prave kaos, da bacaju bombe i pozvao ga da pođe s njim, kako bi vidjeli jesu li to neki vojnici iz njihove jedinice. On je potom otišao u tu kuću, koja se nalazila u [adresa], nekih 300 metara od njihove komande, te je ušao unutra, dok je vojnik po nadimku MF ostao ispred kuće. Po ulasku u kuću, vidio je da to nisu vojnici iz njegove jedinice, ali je ondje uočio jednog hrvatskog vojnika, koji je stajao na stolici ili stolu i bio je sav u krvi. Zaključio je da je on hrvatski vojnik upravo po tome kako je izgledao, jer što bi drugo mogao biti. U njegovim očima je vidio kako mu govori: "Spasi me". Pomislio je kako on tog mladića ne može ondje ostaviti. Sjeća se da je ondje komunicirao s njima trojicom, od kojih je jedan bio mali debeli i imao je automatsku pušku koju je stalno potezao na njega, a drugi je imao PN (poluautomatsku pušku). Govorili su mu da to nije njegova jedinica i da što ondje radi, da im se može pridružiti ili da ode odande. Vidio je kako tog hrvatskog vojnika ne može sam spasiti pa je izašao iz prostorije. Za njim je izašao jedan od njih trojice koji je imao PM pušku i koji mu je rekao "Jel da I da ćeš ti njega spasiti", a on mu je odgovorio da ga boli "spolni organ" i da rade s njim što god hoće i to samo kako bi imao vremena da ode po DV ili GF da spase tog mladića. Potom je otišao do jedne kuće, koja je bila udaljena nekih 200-300 metara, u kojoj su večerali kapetan BO, ŠO i DV i rekao je DV što je vidio te da oni nisu normalni i da hoće eliminirati DF. DV je odmah uzeo svoju poluautomatsku pušku, a on je uzeo svoj pištolj kojeg je stavio u desnu ruku, jer je bio ranjen u lijevu. Zajedno su otišli u tu kuću, a kada su ušli unutra, počelo je međusobno uvjeravanje. DV je odmah uhvatio JV za ruku i vukao ga na njihovu stranu. Taj mali debeli je stalno potezao pušku na njega, a on je potezao svoj pištolj. Bilo je tu i razumnih ljudi koji su govorili "da neće valjda da se poubijaju zbog jednog DF". Sve to trajalo je sigurno 5-10 minuta. On i DV su bili odlučni pa su na kraju pustili JV, vjerojatno iz straha da se ne poubijaju. Kada su izašli iz kuće, cijelo vrijeme su JV držali sebi iza leđa, štitili su ga svojim tijelom kako ga netko ne bi ubio iz pištolja ili puške, dok su ove druge osobe iz te prostorije išle za njima. Sjeća se da je JV bio skoro gol, isti je jako drhtao, misli da su ga prethodno polili vodom pa kako ne bi došlo do njegovog pothlađivanja, provalio je u neku šupu, gdje je našao cipele i radno odijelo koje je dao JV da ih obuće. Sjeća se da je JV bio jako iznenađen, bio je u nevjerici da ga je netko spasio na takav način, budući su i oni bili na rubu da poginu. Potom su JV odveli u njihovu komandu, odnosno vojnu policiju, gdje su se nalazili viši oficiri JNA, kojima su predali JV, nakon čega je jedan major naredio da JV odvedu u Velepromet, a major je ondje telefonom zvao i upozorio da se tako nešto ne bi ponovilo. Po dolasku na Velepromet, zakačio se s jednim vojnikom u vezi toga što su dopustili da se tako nešto JV dogodi, a ondje su ga predali nekolicini oficira JNA, koji su bili zaduženi za osiguranje Veleprometa. Kada je odlazio s Veleprometa, JV ga je pitao kako se zove, a on mu je da se zove ĆV, zvani I iz [adresa], a onda ga je JV me pitao kako da mu vrati što se tako ponio prema njemu, na što mu je on odgovorio: "Nikako, pamti pa vrati". Također je iskazao kako je u toj prostoriji vidio oko 20-30 osoba, ali nikoga od njih nije prepoznao, jer isti nisu bili iz njegove jedinice. Osobu po nadimku A je prvi puta vidio u [adresa]. Kada je bilo suđenje na Višem sudu u Beogradu zbog predmeta BF u kojem predmetu je on imao svojstvo optuženika, sjeća se da je u sudnicu ušao čovjek za kojega su rekli da je Belgija, sudac ga je tada pozvao i on je pred sudom rekao da tog čovjeka ne prepoznaje da je to Belgija, odnosno ona osoba koju je vidio 1991. u [adresa] u toj sobi, no možda je vrijeme učinilo svoje. Siguran je da se tada u toj prostoriji nalazila osoba po nadimku A, budući su ga druge osobe u toj prostoriji stalno oslovljavali s nadimkom A i taj Belgija je najviše komunicirao s DV, dok je on najviše bio skoncentriran na onog malog debelog, jer je mislio da će on prvi potegnuti oružje. Koliko se sjeća taj A je bio crne ili smeđe kose. Kada su ušli u tu prostoriju, DV je stajao s njegove desne strane, taj mali debeli je čučao s lijeve strane, a ispred DV je bio Belgija i sve to što se događalo s JV se događalo s desne strane. Za identitet JV saznao je tek na svom suđenju u Beogradu 2005. godine, kada je JV davao iskaz kao svjedok. Na posebne upite, svjedok je iskazao da nakon što je izašao iz zatvora 2006. da se s JV čuo sigurno 50-100 puta, a u tim razgovorima je bilo govora o Belgiji, no međutim JV mu nije spominjao njegovo ime. Nije mu poznata osoba RV niti KO. Ne sjeća se da se tih dana u [adresa] spominjala Slava svetog Aranđela. U to vrijeme bio je komandir prvog voda. Također je naveo da kada je prvi puta ušao u tu prostoriju, da je vidio JV koji je stajao ili na stolu ili na stolici i sjeća se da je pjevao neku pjesmu, ne zna je li to bila četnička pjesma ili neka narodna glazba, a kada je drugi puta ušao u tu prostoriju zajedno sa DV, ne sjeća se što je JV radio.

Zamjenik Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku HF je stavio primjedbu na dio iskaza svjedoka u kojem je naveo kako Belgija nije bio pripadnik formacije Leva Supoderica te da se u toj prostoriji nije nalazio nitko iz njegove jedinice, jer je taj dio njegovog iskaza u direktnoj suprotnosti s iskazom svjedoka RV koji je decidirano tvrdio da je bio pripadnik Leve Supoderice kao i Belgija, na koju primjedbu je svjedok naveo kako Belgija nije bio pripadnik njegove jedinice, jer su mu osobe u toj prostoriji rekle "Šta radiš ovdje, ovo nije tvoja jedinica" te je pojasnio kako Belgija nikada nije bio pod njegovom direktnom komandom niti je bio u Prvomajskoj ulici gdje su se vodile borbe i u pravcu u kojem je išlo njegovo odjeljenje, koje je brojalo deset ljudi.

19.1. Iskaz navedenog svjedoka potvrđuje navode ošt. JV kako je kritične zgode u navedenu sobu prvotno sama ušla osoba po nadimku I, koji je potom izašao iz prostorije da bi se nedugo zatim vratio zajedno sa osobom po nadimku DV. Iako je svjedok RV u svom iskazu naveo kako je kritične zgode njegov zamjenik KO poslao jednog vojnika po DV, da bi se nedugo zatim na vratima pojavili DV i I, sud zaključuje kako navedeni iskazi nisu u međusobnoj suprotnosti nego se nadopunjuju u pojedinim dijelovima. Naime i sam svjedok RV je u svom iskazu naveo kako je ondje bilo dosta ljudi, da su jedni ulazili, a drugi izlazili iz sobe pa je u takvim okolnostima vrlo vjerojatno kako svjedok RV zapravo nije sa sigurnošću popratio sve okolnosti i redoslijed događanja. Činjenica iz čijeg odjeljenja je bio vojnik koji je otišao po DV, po mišljenju suda nije od presudne važnosti, budući i svjedok RV i svjedok ĆV istovjetno iskazuju kako je Odred Leva Supoderica brojao veliki broj ljudi pa je sasvim logično da se nisu svi međusobno poznavali. I ovaj svjedok u svom iskazu decidirano tvrdi da se inkriminirani događaj odigrao dan nakon Ovčare (koja je bila 20. studenog 1991.). Navode svjedoka kako opt. TV nije bio pripadnik Odreda Leva Supoderica, sud nije prihvatio kao istinite, budući su takvi navodi u suprotnosti sa iskazom svjedoka RV, koji je naveo kako je dobro upoznao optuženika kroz tih mjesec i pol dana boravka u [adresa], dok sam svjedok ĆV navodi da je njegov vod brojao 10 ljudi i da optuženik sigurno nije bio u njegovom vodu, dok nije poznavao sve ostale pripadnike Odreda. Činjenica da svjedok na svom suđenju u [adresa] nije prepoznao TV kao JO iz [adresa], za sud je potpuno prihvatljiva, budući se inkriminirani događaj dogodio 1991. godine, dok je suđenje u [adresa] prema navodima svjedoka bilo 2005. godine, dakle nakon 14 godina, u kojem razdoblju je potpuno logično da se ljudi izmjene ponekad i do razine neprepoznatljivosti, a i sam svjedok je u svom iskazu navedeno objasnio riječima: „Moguće je da je vrijeme učinilo svoje“. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da navedeni svjedok nije namjerno iskrivljavao činjenice, nego da je iskazivao prema svom najboljem uvjerenju.

20. Svjedok EV je između ostaloga iskazala kako je u vrijeme rata živjela u [adresa] u ulici tadašnjeg naziva AF na kbr. 4 (sada [adresa]), da je njezin suprug u to vrijeme boravio u [adresa] pa je ona u toj kući bila zajedno s drugim ženama iz ulice. Kako je vojska bila smještena u toj ulici na kbr. 6, kao i po drugim kućama, žene iz njezine kuće su ondje odlazile čistiti i kuhati. Jedna žena iz njezine kuće po imenu OF je odlazila u kuću u [adresa] gdje je bio štab vojske kako bi im kucala na stroju. U njezinu kuću su dolazili pripadnici teritorijalne obrane i drugi vojnici dobrovoljci, koji su se borili u [adresa] pa su tako dolazili i vojnici ČV, zvani DV i GO, zvani Đ no za navedene osobe ne zna jesu li bili pripadnici formacije Leva Supoderica. Poznato joj je da su osoba po nadimku A te osobe po nadimcima DV i Đ bili iz iste vojne skupine, samo što su DV i Đ kod nje dolazili češće nego Belgija i ostali. Osobu po nadimku Belgija je upoznala tijekom njegovog boravka u [adresa] za vrijeme rata i on je znao navraćati u njezinu kuću. U odnosu na inkriminirani događaj koji se odigrao tri kuće dalje od njezine, navela je kako u to vrijeme o tome nije imala nikakvih saznanja. Znala je samo da u tim kućama boravi vojska, ali ne i što se u tim kućama događa. Za taj događaj saznala je tek kada je JV nakon mirne reintegracije došao u [adresa] tražiti tu kuću u kojoj je bio zlostavljan pa ga je tom prilikom susrela i pozvala u svoju kuću, gdje joj je JV ispričao sve ono što se dogodilo u toj kući u njezinoj ulici na kbr. 10. U tom razgovoru, JV joj je ispričao da ga je tom prilikom najviše zlostavljao upravo taj A, koji je bio pod utjecajem alkohola, da su ga vojnici maltretirali, zasijecali po tijelu i nanosili mu ozljede, da su to sve radili s nožem te da bi ga ubili da nije došao DV koji ga je spasio pod teškim okolnostima te da je skoro došlo do oružanog sukoba. Ne sjeća se da bi joj JV spominjao neku osobu po nadimku U. Sjeća se da joj je tom prigodom JV rekao da je prethodno bio zarobljen i da ga je iz zarobljeništva netko spasio, misli da joj je rekao da ga je spasio Belgija, jer joj je u jednom trenutku rekao: "Ne znam zašto me spasio, a poslije me skoro ubio". Nije joj poznata osoba po imenu NV zvana P, ali joj je poznato da je u ulici gdje je bila kuća ŠF, s vojskom boravila jedna ženska osoba koja je bila "vojnikinja". Također se ne sjeća da bi joj JV spominjao neku osobu po nadimku I. Za vrijeme rata, ona nije susrela JV niti joj je poznato da bi ga netko doveo u tu kuću niti je prisustvovala njegovom maltretiranju i o tome nema osobnih saznanja nego samo ono što joj je rekao JV. Nije joj poznato je li Belgija imao neku vojnu funkciju, ali misli da nije. Toga dana kada je pao grad [adresa], njezin suprug se već vratio kući iz [adresa] pa su u njezinu kuću došli Belgija i još nekoliko vojnika koji su sjedili za stolom i tom prigodom su ti vojnici govorili "oslobođenje" odnosno "pao je Vukovar" i onda je prestalo pucanje. Tada još nije znala za događaj na Ovčari, za koji je saznala tek kasnije i tada je zaključila kako su u vrijeme kada se to događalo, osobe po nadimku A, DV i Đ bili u [adresa], povremeno su dolazili u njezinu kuću i odlazili iz nje, a gdje su oni išli to joj nije poznato. Poslije završetka rata više nikada nije srela Belgiju. Na iskaz navedene svjedokinje nije bilo primjedbi.

20.1. Iskaz svjedoka EV sud je cijenio kao istinit u onom dijelu u kojem je ista iskazivala o dolascima vojske u njezinu kuću, kada je upoznala osobe po nadimku A, DV i Đ, što potvrđuje da su navedene osobe u vrijeme okupacije grada [adresa] boravile u tom dijelu grada, gdje su bili smješteni po obiteljskim kućama. O onome što se kritične zgode dogodilo JV, svjedokinja nema neposrednih saznanja nego o istome zna samo ono što joj ispričao sam oštećenik. Sud nije prihvatio kao vjerodostojne navode svjedokinje da bi joj oštećenik rekao da ga je iz zarobljeništva spasio Belgija, budući je isto u direktnoj suprotnosti s njegovim iskazom, koji je sud prihvatio kao istinit.

21. Iz službene zabilješke policije Službe ratnih zločina UKP-a od 17. listopada 2018. povodom utvrđivanja adrese kuće u kojoj je u [adresa] zlostavljan JV, utvrđeno je da je policija pregledom internetske stranice JV pronašla tekst pod nazivom „Kuća strave i Belgija“, u kojem je isti opisao zlostavljanje kojem je bio izložen, a tekst je popraćen fotografijom JV kako stoji ispred kuće. Provjerom preko Google maps utvrđeno je da se radi o obiteljskoj kući u [adresa], na adresi KF [adresa] (ranija adresa [adresa]), koja se nalazi u istoj ulici u kojoj živi svjedokinja EV.

22. Na temelju medicinske dokumentacije koju je u spis predao oštećeni JV, a radi utvrđivanja vrste, težine i kvalifikacije te mehanizma nastanka tjelesnih ozljeda koje je isti zadobio, a koje proizlaze iz priležeće materijalne dokumentacije, provedeno je sudsko-medicinsko vještačenje te je iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. Borisa Dumenčića, kao i njegovog iskaza kojeg je dao na raspravi razvidno kako je vještak na temelju medicinske dokumentacije na ime JV utvrdio posljedice tjelesnog ozljeđivanja oštećenika u vidu ožiljaka na glavi čeono-tjemeno i tjemeno-zatiljno, koji su najvjerojatnije nastali kao posljedica rana razderotina nastalih direktnim udarcem tupo-tvrdog sredstva silom srednje jakog intenziteta. Ozljede su mogle nastati udarcem staklene boce ili bilo kojeg drugog tupo-tvrdog sredstva iz okoliša. Obzirom na distribuciju ožiljaka, ukoliko su posljedica udarca staklenom bocom, moguće je da su nastali jednim udarcem staklene boce po glavi. Također je utvrdio i grubi ožiljak na gornjem dijelu desne nadlaktice, veličine 8x2 cm, koji je nastao kao posljedica povlačenja oštrog mehaničkog sredstva silom slabog do srednje jakog intenziteta, odnosno kao posljedica rezne rane na gornjem dijelu desne nadlaktice. Ožiljak je mogao nastati povlačenjem fragmenata razbijene boce ili povlačenjem bilo kojeg drugog oštrog sredstva iz okoliša po gornjem dijelu desne nadlaktice. Iz medicinske dokumentacije proizlazi i ožiljak na leđima veličine 15x1cm, koji je također nastao kao posljedica rezne rane na leđima, koja je mogla nastati povlačenjem oštrih fragmenata razbijene boce ili povlačenjem bilo kojeg drugog oštrog sredstva iz okoliša i to silom slabom do srednjeg jakog intenziteta. Svi navedeni ožiljci koji su nastali kao posljedica rana razderotina na glavi i kao posljedica reznih rana na desnoj nadlaktici i leđima se kvalificiraju kao lake tjelesne ozljede. Druga patološka stanja koja su navedena u medicinskoj dokumentaciji, vještak nije mogao dovesti u vezu sa tjelesnim ozljeđivanjem tijekom zarobljavanja ili boravka u zatvoru.

22.1. Sud je mišljenja da je sudsko medicinski vještak svoj nalaz i mišljenje izradio stručno i u skladu s pravilima sudsko medicinske znanosti, da je riječ o stručnoj i za postupak osobno nezainteresiranoj osobi, koji je vrlo jasno i precizno odgovorio na sva sporna pitanja te doveo u vezu ozljede iz medicinske dokumentacije na ime oštećenog JV sa zlostavljanjem koje je oštećenik pretrpio inkriminirane zgode, a na isti nije bilo nikakvih primjedbi. Vještak je navedeno vještačenje proveo na temelju medicinske dokumentacije koju je u spis dostavio oštećenik (povijesti bolesti Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević od 27. svibnja 1992., radiloškog nalaza KBC Zagreb od 8. siječnja 1993., nalaza Zavoda za plastičnu kirurgiju i kirurgiju glave od 8. siječnja 1993., nalaza Psihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 15. siječnja 1993., povijesti bolesti Opće bolnice Zagreb od 27. i 28. rujna 1994., nalaza i mišljenja Drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 30. prosinca 1994., ortopedskog nalaza KBC Zagreb od 22. siječnja 1993., neurološkog nalaza KBC Zagreb od 27. lipnja 1997., povijesti bolesti Poliklinike za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju od 13. prosinca 1993., 20. studenog 2000. i 30. rujna 2002. te nalaza Klinike za urologiju KBC Rebro od 12. lipnja 2002.), a u svezi njegovog liječenja povodom ozljeda koje je zadobio tijekom njegovog zarobljavanja, iz koje medicinske dokumentacije je razvidno da je ošt. JV svoje liječenje započeo u Klinici za infektivne bolesti „ IF“ u [adresa] dana 27. svibnja 1992., dakle 5 dana nakon što je iste razmijenjen i pušten iz logora u Sremskoj Mitrovici. Iako je oštećenik u svom iskazu naveo da je prije inkriminiranog događaja bio odveden na Ovčaru, gdje su ga tukli u špaliru, a potom i u hangaru, oštećenik povodom toga što je preživio na Ovčari u svom iskazu nije navodio da je bio vidno ozlijeđen, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedok PV, koji je vidio oštećenika kada je doveden u pogon Modateksa. Sudsko medicinski vještak je jasno doveo u vezu ozljede iz medicinske dokumentacije sa događajem iz kuće u [adresa], slijedom čega je jasno utvrđeno kakve posljedice je imalo pojedino postupanje svakog sudionika inkriminiranog događaja na život i zdravlje oštećenika te su takvim sudsko medicinskim nalazom potvrđeni navodi oštećenika od kojeg sudionika inkriminiranog događaja je zadobio koje ozljede. Iako je oštećenik nakon ovih događanja, kao ratni zarobljenik bio odveden u logor u Sremsku Mitrovicu, gdje je prema navodima svjedoka UV također bio zlostavljan, takvi navodi nisu doveli u sumnju stručnost i vjerodostojnost nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka, budući iz njegovog nalaza jasno proizlazi i daljnji zaključak kako ostale zdravstvene probleme koji su navedeni u priloženoj medicinskoj dokumentaciji na ime oštećenika u vidu degenerativnih promjena donjeg dijela kralježnice i zdjelice, blažeg zatajenja funkcije bubrega zbog kronične upale i mogućih postkontuzijskih promjena, oštećenja sluha uzrokovanog akustičkom traumom i posttraumatskim deformitetom nosa, nije moguće objektivno i sa sigurnošću dovesti u vezu s konkretnim traumatiziranjem, odnosno da medicinska dokumentacija niti potvrđuje niti otklanja mogućnost da su navedena oštećenja zdravlja posljedica traumatiziranja, iz čega je moguće zaključiti kako je oštećenik tijekom daljnjeg zatočeništva moguće pretrpio i neka druga tjelesna oštećenja. Priloženu medicinsku dokumentaciju na osnovu koje je provedeno navedeno vještačenje, sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnu, a na istu nije bilo nikakvih primjedbi.

23. Iz izvatka iz kaznene i prekršajne evidencije na ime opt. AV slijedi da isti do sada nije pravomoćno kazneno osuđivan niti prekršajno kažnjavan u Republici Hrvatskoj.

24. Slijedom naprijed navedenog, analizirajući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći iste u međusobnu vezu, sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom na nedvojben način utvrđeno da je opt. TV svojim postupanjem počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH.

25. Kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH čini onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se ratni zarobljenici ubijaju, muče ili da se prema njima nečovječno postupa, nad njima obavljaju biološki, medicinski ili drugi zdravstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, da im se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnog integriteta ili zdravlja, da se prinuđuju na obavljanje službe u neprijateljskim oružanim snagama ili da se lišavaju prava na propisano i nepristrano suđenje ili tko počini neko od navedenih djela.

25.1. Naprijed navedena odredba je blanketne naravi, koja se ogleda u činjenici kršenja normi propisanih međunarodnim kaznenim pravom, a kojim normama se štite ratni zarobljenici od svakog oblika nečovječnog postupanja te nanošenja velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta. U konkretnom slučaju opt. TV se stavlja na teret kršenje normi međunarodnog ratnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima propisanih člankom 2., člankom 3. stavak 1. točke a. i c. i člankom 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 1., članka 11. stavak 1., člankom 41. stavak 1. i člankom 75. stavak 1. i 2. točka a. alineja (II) i (III) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I).

25.2. Općepoznata je činjenica da je u vrijeme inkriminacije trajala oružana agresija na RH od strane JNA i srpskih paravojnih formacija, pa tako i na grad [adresa], kako je to detaljno obrazloženo pod točkom 9. obrazloženja ove presude, koja agresija je imala karakter oružanog sukoba, koji je najprije imao nemuđunarodni karakter, sve do 8. listopada 1991., kada je RH stekla svojstvo suverene države u smislu međunarodnog priznanja, a što proizlazi iz ustavno pravne prakse i odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4150/2010., a od 8. listopada 1991. međunarodni karakter i takva kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe i na odabir materijalnog prava koje se primjenjuje u svakom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području RH prije i poslije 8. listopada 1991. godine., sukladno čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje upravo navedeni Protokol I – Dopunski protokol ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

26. Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. člankom 2. propisuje da će se primjenjivati u slučaju objavljenog rata ili svakog drugoga oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje, kao i u svim slučajevima okupacije čitavoga ili dijela područja visoke stranke ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor. Ako jedna sila u sukobu nije stranka Konvencije, sile stranke Konvencije ipak ostaju njome vezane u svojim međusobnim odnosima, a biti će osim toga, vezane Konvencijom u odnosu na tu silu, ako ta sila prihvaća i primjenjuje njezine odredbe.

26.1. Člankom 3. stavak 1. točke a. i c. navedene Konvencije propisano je da je u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe: st. 1. s osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (''hors de combat'') zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugoga razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenja, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. U tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni su i ostaju zabranjeni u svako doba i na svakom mjestu ovi čini:

a) nasilje protiv života i tijela osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja;

c) povrede osobnog dostojanstva osobito uvredljivi i ponižavajući postupci.

26.2. Člankom 13. Ženevske konvencije propisano je da se s ratnim zarobljenicima u svako doba mora postupati čovječno. Svaki protupravni čin ili propust sile koja ih drži, a koji prouzroči smrt ili dovede u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njezinoj vlasti, zabranjen je i smatra se teškom povredom Konvencije. Posebice, ni jedan ratni zarobljenik ne smije biti podvrgnut fizičkom sakaćenju ili medicinskom ili znanstvenom pokusu bilo koje prirode, ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i nije u njegovom interesu. Ratno zarobljenici se isto tako moraju u svako doba osobito štititi od svakog čina nasija ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti te su zabranjene represalije prema ratnim zarobljenicima.

27. Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) i to člankom 1. propisano je da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će poštovati ovaj Protokol i da će mu osigurati poštovanje u svim okolnostima. U slučajevima koji nisu predviđeni ovim Protokolom ili drugim međunarodnim sporazumom, građanske osobe i borci ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koja proizlaze iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i iz zahtjeva javne savjesti. Ovaj se Protokol, kojim se dopunjuju Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. za zaštitu žrtava rata, primjenjuje u situacijama predviđenim člankom 2. koji je zajednički tim Konvencijama. Situacije navedene u prethodnom stavku uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda za samoodređenje, zajamčenom u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.

27.1. Odredbom članka 11. stavak 1. navedenog Protokola propisano je da se fizičko ili mentalno zdravlje i integritet osoba koje su u vlasti protivničke stranke ili su internirane, zatočene ili na drugi način lišene slobode kao posljedica situacije navedene u članku 1., ne smiju ugroziti nikakvim neopravdanim činom ili propustom, da je zabranjeno podvrgnuti osobe iz ovog članka bilo kakvom medicinskom postupku koji nije opravdan njihovim zdravstvenim stanjem i koji nije u skladu s općepriznatim medicinskim standardima, što bi ih u sličnim medicinskim okolnostima stranka koja je odgovorna za taj postupak primijenila na svoje državljane koji ni na kakav način nisu lišeni slobode.

27.2. Odredbom članka 41. stavak 1. navedenog Protokola propisano je da ni jedna osoba, kojoj se priznaje ili kojoj s obzirom na okolnosti treba priznati da je izvan bojnog ustroja, ne smije biti predmet napada.

27.3. Člankom 75. stavkom 1. istog Protokola propisuje se da utoliko ukoliko su pogođene situacijom navedene u članku 1. ovog Protokola, s osobama koje u vlasti stranke sukoba i koje ne uživaju povoljniji postupak na temelju Konvencija i ovoga Protokola u svakoj će se prilici postupati čovječno i one će uživati barem zaštitu predviđenu ovim člankom bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeroispovijesti ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rođenju ili drugom statusu ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Svaka će stranka poštovati ličnost, čast, uvjerenje i vjerske obrede svih takvih osoba, dok stavak 2. zabranjuje u svako doba i na svakom mjestu, bilo da ih počine civilni ili vojni službenici ove čini: toč. a) nasilje protiv života, zdravlja i fizičkoga ili mentalnoga blagostanja osoba, osobito: alineja (II.) mučenje svake vrste, bilo fizičko ili mentalno i alineja (III.) tjelesnu kaznu.

28. Počinitelj ovog kaznenog djela može biti bilo tko (dakle, ne mora biti pripadnik nikakve vojne, paravojne ili druge jedinice), a oštećenici, žrtve u konkretnom slučaju su osobe koje se imaju smatrati ratnim zarobljenikom. Radnja počinjenja se ogleda u počinjenju jedne od taksativno opisanih nečovječnih radnji ili u naređenju da se ta radnja izvrši. U konkretnom slučaju, na temelju obrane optuženika, a koju potvrđuje i svjedok RV, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi TV postupao kao pripadnik paravojne formacije Leva Supoderica.

29. Da bi se govorilo upravo o ovom, a ne nekom ''običnom'' kaznenom djelu ubojstva, lake ili teške tjelesne ozljede i slično ili o nekom drugom kaznenom djelu iz ove glave kaznenog zakona, bitne su dvije činjenice: da je u vrijeme i u mjestu počinjenja kaznenog djela postojalo stanje rata ili oružanog sukoba, odnosno da je isto prethodilo inkriminiranom događaju i bilo povezano s njim te da oštećenici kaznenog djela predstavljaju kategoriju osoba koje su zaštićene ''pravilima međunarodnog prava'' (ratni zarobljenici).

29.1. U odnosu na prvu bitnu činjenicu, potrebno je navesti kako je u vrijeme inkriminacije 21. studenog 1991., grad [adresa] bio „pao“, odnosno isti je bio okupiran od strane vojske JNA i srpskih formacija, sastavljenih od dobrovoljaca, rezervista i pobunjenog lokalnog srpskog stanovništva, koji su prethodno ovom događaju provodili višemjesečnu vojnu agresiju na grad [adresa] i okolna područja. Iako je u trenutku inkriminacije nad ošt. JV već prestao oružani sukob, za ostvarenje obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika nije nužno da se protupravna radnja dogodila baš u vrijeme odvijanja oružanog sukoba, budući je ratni zločin moguće počiniti čak i nakon postupnog prestanka svih neprijateljstava.

29.2. U odnosu na drugu bitnu činjenicu da oštećenik kaznenog djela predstavlja kategoriju osoba koja je zaštićena ''pravilima međunarodnog prava'' (ratni zarobljenici), potrebno je navesti kako je pojam ratnog zarobljenika definiran odredbom članka 4. navedene Konvencije, koja ratnim zarobljenikom smatra osobe koje su pale pod vlast neprijatelja, između ostaloga i kao pripadnici oružanih snaga stranke sukoba i to od trenutka čim takve osobe padnu pod vlast neprijatelja pa sve do njihovog konačnog oslobođenja odnosno repatricije. U smislu naprijed navedenog, sud smatra nedvojbeno utvrđenim da je oštećeni JV dana 21. studenog 1991. kada je optuženik došao u prostorije Veleprometa i istoga odveo, imao svojstvo ratnog zarobljenika, budući je isti prethodno bio zarobljen u Vukovarskoj bolnici, gdje su između ostaloga bili smješteni i vojnici HV-a na osiguranju navedene bolnice te je u trenutku zauzimanja bolnice od strane vojske JNA i paravojnih postrojbi bilo jasno da je isti vojnik jer je i sam rekao da je na sebi imao obučenu vojnu uniformu. Činjenica da isti u trenutku zarobljavanja kod sebe nije imao oružje po mišljenju suda nije od presudne važnosti za utvrđivanje njegovog statusa, jer je kako je to i sam oštećenik pojasnio u svom iskazu, isti prije ulaska u bolnicu morao ostaviti svoje oružje na zahtjev medicinskog osoblja bolnice, koje zahtjeve su svi poštovali. U trenutku ulaska u krug bolnice, oštećenik nije izgubio status vojnika i stekao status civila, jer je njegova prvenstvena i jedina zadaća boravka u [adresa] bilo sudjelovanje u obrani grada [adresa]. Upravo kao ratni zarobljenik, odnosno hrvatski vojnik, iz bolnice je bio odveden u vojarnu, a potom na Ovčaru u cilju njegovog pogubljenja, a potom je stjecajem okolnosti spašen i ponovno zatočen u prostorijama Veleprometa, koji prostor je služio kao sabirni centar za zarobljene osobe s okupiranog područja. Slijedom naprijed navedenog, nedvojbeno je utvrđeno da je oštećenik kao ratni zarobljenik bio zaštićen odredbama međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava i to upravo naprijed navedenim odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., kao i Dopunskim protokolom toj konvenciji od 8. lipnja 1977. (Protokol I), a koje su navedene u izreci optužnice, sukladno čemu odredba članka 122. OKZ RH predstavlja implementaciju normi međunarodnog ratnog i humanitarnog prava u okvire nacionalnog kaznenog zakonodavstva.

30. Na temelju utvrđenih svih spornih činjenica u ovom kaznenom postupku te podvođenjem istih pod odredbu članka 122. OKZ RH, odnosno primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u dokaznom postupku, sud smatra kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da je upravo opt. TV dana 21. studenog 1991. oko 17,00 sati u [adresa], nakon što su udružene snage JNA i paravojnih formacija sastavljenih od lokalnog pobunjenog stanovništva srpske nacionalnosti i dobrovoljaca iz Srbije slomile otpor branitelja grada [adresa] te ga okupirale, kao pripadnik paravojne formacije „Leva Supoderica“, kršeći naprijed navedena pravila međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima, zajedno sa osobom po nadimku Ć i još jednom NN osobom (također pripadnicima navedene postrojbe), iz prostorije Stolarije na Veleprometu izveo oštećenog JV, koji je ondje bio u svojstvu ratnog zarobljenika, nakon čega su ga odveli u kuću u [adresa] na adresi [adresa], gdje se nalazilo još najmanje 15-ak naoružanih osoba sa četničkim obilježjima, među kojima su bili i R, po nadimku U i NV, po nadimku P, gdje su ga svi zajedno, u namjeri da se nad njim iživljavaju prije nego ga likvidiraju, skinuli do pojasa i posjeli na stolicu, da je pored njega sjeo optuženik, dok je iza oštećenika stajala osoba po nadimku Ć sa uperenom puškom u njegovu glavu, gdje su ga vrijeđali i pljuvali po licu te govorili da je ĆO, udarali ga otvorenim i zatvorenim šakama po tijelu i udarali njegovom glavom od stol, kojom prilikom ga je optuženik otvorenim plamenom upaljača palio po lijevoj nadlaktici i lijevom uhu te ga plamenom svijeće palio po bradavicama, da ga je osoba po nadimku Ć vrhom uperene puške pumperice udarao po glavi, a kada je oštećenik zatražio vode, da mu je prišla osoba po imenu R (po nadimku U), koji mu je razbio staklenu bocu o glavu, nakon čega ga je grlićem razbijene boce zarezao po desnoj nadlaktici, a nakon toga i po leđima te su mu sve vrijeme iživljavanja prijetili seksualnim zlostavljanjem, tako da ih je osoba po imenu NV (P) nagovarala da ga siluju i kastriraju, smatrajući da mu na penisu sigurno piše da je AU, te je govorila „Vi ga jebite, a ja ću da mu režem jaja.“, dok je optuženik obećao oštećenom JV da će ga nakon silovanja zaklati svojom „laganom rukom“. Također je nedvojbeno utvrđeno da je uslijed takvih postupaka optuženika i ostalih navedenih sudionika, oštećenik zadobio tjelesne ozljede, kako je to utvrdio sudsko medicinski vještak te da su takvi njihovi postupci kod oštećenika izazivali velike bolove i intenzivan strah zbog prijetnji koje su mu upućivali. S obzirom na ozljede na njegovom tijelu, nedvojbeno je utvrđeno da su istome nanesene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, koje po svojoj obimnosti daleku premašuju kriminalnu količinu koja je dovoljna za zaključak da se ta postupanja mogu smatrati nečovječnim, a sve iz razloga što je oštećeni JV bio hrvatski vojnik. Ta brutalnost ogleda se i u činjenici da je takvo postupanje optuženika poduzeto prema nezaštićenom ratnom zarobljeniku koji kao takav, bez oružja, za optuženika nije predstavljao nikakvu opasnost i koji prema utvrđenim činjenicama u postupku, nije dao nikakvog povoda za bilo kakvo loše, a kamoli brutalno postupanje prema njemu. Do ostvarenja namjeravane likvidacije oštećenika nije došlo zahvaljujući činjenici da su istoga iz navedene kuće izvukli i spasili ČV i ĆV, koji su također bili pripadnici navedene formacije. U tako opisanim radnjama optuženika, po mišljenju suda, ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH te je isti svojim postupanjem grubo kršio navedene odredbe Ženevske konvencije i navedeni Dopunski protokol.

31. U svezi postojanja subjektivnog odnosa optuženika prema počinjenom kaznenom djelu, odredbom članka 9. stavak 1. OKZ RH propisano je da je krivično odgovoran počinitelj koji je uračunljiv i koji krivično djelo počini s umišljajem ili iz nehaja. U konkretnom slučaju, sud je mišljenja da je optuženik postupao s direktnim umišljanjem odnosno sa izravnom namjerom te da njegova uračunljivost (ubrojivost), odnosno njegova sposobnost upravljanja postupcima i shvaćanja značenja i posljedica počinjenog djela nije dovedena u sumnju tijekom kaznenog postupka, niti je obrana na to upirala. Također je sud mišljenja da je u vrijeme inkriminacije optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, pri čemu nije važno je li točno znao koju odredbu pravila međunarodnog prava krši, nego je bitno da je znao da čini nešto zabranjeno, odnosno dovoljna je opća svijest o protupravnosti djela te da je htio njezino ostvarenje. U konkretnom slučaju potrebno je samo da ponašanje optuženika objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dakle da je ostvaren objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protupravnosti ovog kaznenog djela. Pri tome sud nije pronašao ispričavajuće razloge na strani optuženika.

32. S obzirom na način postupanja, u konkretnom slučaju sud je mišljenja kako je opt. TV u počinjenju navedenog kaznenog djela sudjelovao kao suizvršitelj (supočinitelj), zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija. Za postojanje supočiniteljstva, nužno je da bude ostvarena objektivna komponenta, odnosno učešće u kaznenom djelu te subjektivna komponenta, odnosno svijest o zajedničkoj odluci o počinjenju djela, odnosno zajedničkom djelovanju. Objektivna sastavnica supočiniteljstva predstavlja faktičnu radnju, s time da nije nužno da svaki od supočinitelja sudjeluje neposredno u samoj radnji izvršenja, već i da na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. Pri tome nije bitno ni tko je od supočinitelja bio učinkovitiji u realizaciji zajedničke odluke, budući se kod supočinitelja radi o zajedničkoj vlasti nad djelom, u čijem oblikovanju sudionici mogu sudjelovati s doprinosom različitog intenziteta. Subjektivni stav supočinitelja izražen je u volji da on zajednički s drugima ostvari kazneno djelo.

32.1. U konkretnom slučaju, optuženi TV je prema mišljenju suda bio inicijator, odnosno ideotvorac ovog inkriminiranog događaja, jer je upravo on ušao u prostoriju Veleprometa s ciljem da pronađe „ K“, dok su ga druga dvojica čekala napolju, ciljano ga je izabrao riječima: „Ti lepi crni, dođi.“, a potom ga doveo u navedenu kuću i to kao svoj poklon za Slavu koju je kritičnog dana proslavljao, smatrajući da će se iživljavanjem nad istim, a potom i njegovom likvidacijom počastiti za svoj blagdan. On je smatrao da nad istim ima vlast i da s njim može raditi što god hoće. Naime, u tom trenutku ratna djelovanja u gradu [adresa] su bila završena, okupator se smatrao pobjednikom, masovno se slavilo i brojni pripadnici paravojnih formacija su radili što god su htjeli. Prilikom odvođenja ošt. JV iz prostorije Veleprometa, a potom i prilikom njegovog zlostavljanja u kući, optuženik je sudjelovao s drugim supočiniteljima u radnji izvršenja kaznenog djela. Naime, odredbom članka 20. OKZ RH propisano je da počini li više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički krivično djelo, da će se svaka od njih kazniti kaznom propisanom za to djelo. Iz takvog načina njihovog postupanja, jasno je da na njihovoj strani postoji zajednička supočiniteljska volja usmjerena na nečovječno postupanje prema ratnom zarobljeniku te nanošenju velikih patnje i ozljeda njegovog tjelesnog integriteta i da u ostvarenju iste svaki od njih poduzima svoje radnje svjesno i s namjerom, prihvaćajući pri tome kao svoje i radnje koje poduzimaju drugi supočinitelji, a koje radnje su bez sumnje usmjerene na zlostavu i nečovječno postupanje prema žrtvi. Kod takvog stanja stvari jasno je da između počinitelja postoji dogovor i zajedničko djelovanje više osoba s jednim jedinstvenim ciljem te je stoga nevažno tko je od pojedinih počinitelja ovog kaznenog djela poduzeo koju konkretnu radnju, jer je očigledno da su svi oni djelovali zajedno i s istim ciljem te da svaki od njih ponaosob svojom radnjom koju poduzima bitno pridonosi ostvarenju tog zajedničkog cilja. Time što je optuženik zajedno s još dvije osobe došao u prostorije Veleprometa odakle je izveo ošt. JV i odveo ga u navedenu kuću, gdje ga je potom zajedno s osobama navedenim u izreci presude zlostavljao i iživljavao se nad njim, kojih svih radnji je optuženik očigledno bio svjestan, jer je konstantno bio u prostoriji u kojoj se sve događalo te je mogao čuti i vidjeti što svaki pojedini supočinitelj radi oštećeniku, te je i sam sudjelovao u vrijeđanju, pljuvanju i udaranju oštećenika, a potom i paljenju oštećenika po tijela s upaljačem i svijećom, sud je mišljenja da je optuženik svojim radnjama bitno doprinio počinjenju kaznenog djela.

33. Slijedom naprijed navedenog, sud je opt. TV proglasio krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH. Pri tome je potrebno navesti kako je dana 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 - dalje u tekstu KZ/11), koji u odredbi članka 91. stavak 1. propisuje kazneno djelo ratnog zločina te se u kaznenom djelu ratnog zločina iz članka 91. KZ/11 ostvaruje pravni kontinuitet kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH. Odredbom članka 3. stavak 1. KZ/11 propisano je da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a stavkom 2. propisano je da ukoliko se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, valjalo je odlučiti koji je od navedena dva zakona (OKZ RH ili KZ RH) blaži za počinitelja. Obzirom da je za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od 20 godina, dok je za kazneno djelo iz članka 91. stavak 1. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora (što znači mogućnost osude i na 40 godina dugotrajnog zatvora), razvidno je da je u konkretnom slučaju za optuženika blaži OKZ RH, te je sukladno članku 3. KZ/11, sud optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH.

34. Proglasivši optuženika krivim zbog terećenog kaznenog djela, valjalo je istome u okviru propisanog okvira kazne za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH i primjenom članka 37. OKZ RH odmjeriti kaznu, pri čemu je sud primijenio opće pravilo o odmjeravanju vrste i visine kazne, polazeći od svrhe kažnjavanja, istovremeno cijeneći sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a posebice stupanj krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jakost povrede zaštićenog dobra, okolnosti uz koje je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njegove osobne prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela.

34.1. Sud je cijenio da je optuženik pri počinjenu kaznenog djela postupao s izravnom namjerom (direktnim umišljajem), da je imao punu svijest o protupravnosti i da je bio ubrojiv (uračunljiv), koje okolnosti govore o najvišem stupnju krivnje optuženika.

34.2. Od olakotnih okolnosti, uzimajući u obzir njegov prijašnji život, sud je cijenio da prema podacima iz kaznene i prekršajne evidencije, optuženik nije prekršajno kažnjavan niti kazneno osuđivan u Republici Hrvatskoj. Iako je od počinjenja kaznenog djela proteklo skoro 34 godine te se protek vremena od počinjenja kaznenog djela prema sudskoj praksi uobičajeno gleda kao olakotna okolnost na strani počinitelja kaznenog djela, sud je mišljenja da se ovdje radi o kaznenom djelu ratnog zločina, za koje ne nastupa zastara kaznenog progona, slijedom čega protek vremena od počinjenja kaznenog djela nije od značaja za ocjenu okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz kojeg razloga ova okolnost nije uzeta kao olakotna.

34.3. Polazeći od jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, sud je također cijenio okolnost da je žrtva kaznenog djela jedna osoba. U odnosu na pobude zbog kojeg je počinjeno kazneno djelo, isto je potrebno promatrati kroz konkretnu situaciju ratnog sukoba u Republici Hrvatskoj, na dijelu teritorija koje je bilo okupirano i na kojem je zarobljeno sve nesrpsko stanovništvo, sukladno čemu je očigledno da je isto uzrokovano etničkom nesnošljivošću prema osobama nesrpske nacionalnosti, sukladno čemu je navedena okolnost cijenjenja kao otegotna. Na strani optuženika, koji je ispitan, ali koji je suđen u odsutnosti, iz njegove obrane izostaje bilo kakve kajanje za ono što se kritične zgode dogodilo u odnosu na oštećenika, što također valja cijeniti kao otegotno. Pri tome je potrebno imati u vidu i ponašanje optuženika nakon što je oštećenika doveo u navedenu kuću, gdje ga je svojim uzvanicima proslave predstavio kao svoj poklon, govoreći da gledaju K ako ga do sada nisu vidjeli, izražavajući na takav način svoj stav i gađenje prema oštećeniku, kojeg je smatrao pripadnikom Ustaša, a način njegovog ophođenja i radnje koje je poduzeo prema oštećeniku ukazuju na izrazitu brutalnost u njegovom postupanju.

35. Imajući u vidu svrhu kažnjavanja te krećući se u granicama kazne zatvora propisane za navedeno kazneno djelo, cijeneći pri tome sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, držeći da će se kroz tako izrečenu kaznenu sankciju izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela i utjecati na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja te na taj način utjecati i spriječiti počinitelja da počini nova kaznena djela te kaznom utjecati i na njegov preodgoj, ali i na jačanje morala društva i utjecati na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana kako je to propisano člankom 31. OKZ RH.

36. Odlučujući o troškovima kaznenog postupka, sud je na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 naložio optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. i 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 2.639,80 eura, što se odnosi na troškove svjedoka u ukupnom iznosu od 990,75 eura (trošak svjedoka EV u iznosu od 7,17 eura i 7,20 eura, svjedoka PV u iznosu od 7,17 eura i 7,20 eura, svjedoka UV u iznosu od 7,17 eura i 7,20 eura, svjedoka JV u iznosu 84,32 eura i svjedoka RV u iznosu od 863,32 eura), troškove sudsko medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 253,05 eura, troškove prevođenja tumača u ukupnom iznosu od 396,00 eura i paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 eura i to u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe te nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti Berislava Krnica, odvjetnika iz Osijeka, o čijoj će visini predsjednik vijeća donijeti posebno rješenje kada se ti podaci pribave, smatrajući da je optuženik prema svom iskazu zaposlen te da plaćanjem navedenih troškova neće biti ugrožena njegova egzistencija.

Osijek, 13. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća – sudac za ratni zločin mr. sc. Sanja Voller-Jakšić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude žalbu mogu podnijeti stranke i branitelj, a u korist optuženika žalbu mogu podnijeti i osobe navedene u članku 464. stavak 2. ZKP/08. Žalba se može podnijeti u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu neposredno ili putem preporučene pošte u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku na broj KO-DO-27/2018

2. Optuženi AV, [adresa]

- putem međunarodne pravne pomoći i putem e-oglasne ploče suda

3. Branitelj optuženog, Berislav Krnic, odvjetnik iz Osijeka

4. Oštećeni JV, [adresa]