Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-364/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice – specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćar, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude dana 13. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 19847/06 sklopljenog između prednika tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora i tužitelja DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog 13. travnja 2006., a koja:

– u dijelu čl. 1. t. 1. glasi: „…kredit u iznosu od CHF 24.320,00…"

– u dijelu čl. 1. t. 2. glasi: „…kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.“

– u dijelu čl. 4. glasi ".... kamatna stopa je promjenjiva…“

– u dijelu čl. 9. st. 1. glasi: „Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. O izmjeni kamatne stope Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti Korisnika kredita te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta.“

– u dijelu čl. 10. d) t.1. glasi: „…Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

– u dijelu čl. 14. st. 2. glasi: „Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona, te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ŽT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.069,86 EUR (slovima: tri tisuće šezdeset devet eura i osamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 11,83 EUR od 11. svibnja 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. lipnja 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. srpnja 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. kolovoza 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. studenoga 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 11. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. ožujka 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. studenoga 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 5,10 EUR od 11. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 104,76 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate

- na iznos od 139,44 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 139,44 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 139,44 EUR od 11. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 139,44 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 139,44 EUR od 11. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 103,36 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. studenoga 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 71,68 EUR od 11. studenoga 2013. do isplate

po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ŽT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.487,50 EUR (slovima: tisuću četiristo osamdeset sedam eura i pedeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 7. lipnja 2023. radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da su dana 13. travnja 2006. tužitelj i prednik tuženika (HVB Splitska Banka d.d.) sklopili Ugovor o kreditu broj 19847/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 24.320,00 CHF prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca i to 83 mjesečna anuiteta u iznosu od 366.32 CHF i 1 preostali anuitet u iznosu od 363,53 CHF, sve po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno članku 4. Ugovora bio dužan tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,88 % godišnje.

1.1. Nadalje navodi da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

1.2. Nadalje navodi da isti kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno; tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku.

1.3. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud utvrdi ništetnim dijelove predmetnih odredaba te da naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF u visini od 2.823,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava sklapanje predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem, ali osporava da bi pojedine ugovorne odredbe bile nepoštene, a time i ništetne.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja i to, ukoliko se tražbina kvalificira kao naknada štete, smatra da su istekli zastarni rokovi iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima, ukoliko se kvalificira kao povrat mjesečnih anuiteta budući da se radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti, smatra da valja primijeniti članak 226. Zakona o obveznim odnosima a ukoliko se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok od 5 godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu (ništavnog pravnog posla), sukladno i stajalištu Vrhovnog suda RH iz presude broj Revx- 183/2011.

2.2. Tuženik iznosi navode o nemogućnosti pozivanja na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, te u svakoj pojedinoj parnici treba utvrditi jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačni slučaj i pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist) odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice "Potrošač" (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude VTS tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci.

2.3. Tuženik smatra da je tužitelj, kao potrošač, dužan dokazati da u ugovornom odnosu između njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane u člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07 i 125/07). Međutim, ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene pretpostavke da se radi o jasnim i lako uočljivim odredbama. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prije sklapanja Ugovora tužitelj je od strane službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.4. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome ukazuje na stajalište zauzeto u rješenju Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. te ističe da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici "Potrošač". Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su i tužitelj i tuženik imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.5. U odnosu na promjenjivost kamatne stope navodi da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Pozvao se na presudu VTS RH poslovni broj: Pž-2462/03 te navodi da se u konkretnom sporu radi upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.6. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva jer ista ne proizlazi niti iz jednog dokaza tužitelja te se protivi financijskom vještačenju.

2.7. Slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 19847/06 od 13. travnja 2006. (list 7-8 spisa), izračun EKS i početni otplatni plan (list 9 spisa), otplatni plan (list 10-12 spisa), konto kartica (list 13-18 spisa), promet po računu (list 19-39 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 40-42 spisa)provedeno je financijsko

– knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 14. veljače 2025. (list 135-147 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 15. svibnja 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja CHF.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i prednika tuženika 13. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 19847/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 24.320,00 CHF prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 6,88 % godišnje, promjenjiva, a u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjestan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

10. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

11. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

12. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je kredit uzeo u svrhu kupnje kuhinje. Otišao je u poslovnicu Splitske banke d.d. gdje su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljnija opcija te koju dokumentaciju mora pribaviti u svrhu ishođenja kredita. Nakon nekoliko dana donio je u Banku predmetnu dokumentaciju i istu predao zaposleniku Banke, a nakon nekog vremena su ga kontaktirali iz Banke da mu je kredit odobren te da dođe potpisati Ugovor. Nitko od zaposlenika Banke nije mu objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa niti rizike tečaja valute u CHF, a niti mu je navedeno pojasnio javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu. Nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, a u vrijeme ishođenja kredita nije bio obrtnik niti imatelj udjela u nekom trgovačkom društvu već djelatna vojna osoba, a inače je po struci kovinotokar. Kredit je ishodio za kupnju nekretnine u kojoj inače živi, a koja nekretnina se nikad nije iznajmljivala niti je na adresi predmetne nekretnine ikada bilo registrirano sjedište nekog trgovačkog društva ili obrta.

13.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

16. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

17. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

18. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Varaždina koja je u svom nalazu i mišljenju od 14. veljače 2025. izvršila izračun preplate koji je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 3.069,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

18.1. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

18.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 26. veljače 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje te je uskladio svoj tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka, potražujući iznos pretplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.069,86 EUR. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 2.823,36 EUR, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.069,86 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), te je sud donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.

18.3. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

19. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 14. veljače 2024. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) i podneska od 26. veljače 2025. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u zatraženom iznosu od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 16. siječnja 2025. i 15. svibnja 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na u iznosu od ukupno 187,50 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR.

19.1. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer se presuda može preuzeti s e-oglasne ploče suda, zbog čega trošak ovdje navedenog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

19.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.487,50 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba

2. Tuženik, po punomoćniku Miroslavu Plašćar, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

D i Partneri d.o.o. iz Zagreba