REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-107/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, protiv tuženika GRADA POREČA, Obala Maršala Tita 5/1, Poreč, OIB: 41303906494, zastupanom po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Siniša Borštner i Andrej Stanič, odvjetnicima u Poreču, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 13. lipnja 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska stekla po Zakonu pravo vlasništva na nekretninama oznaka: k. č. br. [katastarska čestica], šuma, 6440 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], šuma, 26787 m2, obje k. o. [katastarska općina].

II. Tužiteljica je ovlaštena na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobnu uknjižbu brisanja svih vlasničkih prava tuženika na nekretninama iz točke I. ovog tužbenog zahtjeva.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.470,45 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od dana donošenja ove odluke, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. ožujka 2023. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva.

2. U tužbi navodi da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč, k. č. [katastarska čestica], opisana kao šuma površine 6440 m2, te k. č. [katastarska čestica], šuma površine 26787 m2, vode kao vlasništvo tuženika Grada Poreča.

3. Predmetne nekretnine su po kulturi šuma, a to su bile i 16. listopada 1990. godine kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine 41/90) pa su ex lege postale vlasništvo tužiteljice radi čega je upis prava vlasništva na tuženika neosnovan i nezakonit.

4. Tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na temelju ranije važećeg Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi jer je taj zakon stupio na snagu 1992. godine, a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, temeljem kojeg je tužiteljica stekla pravo vlasništva stupio je na snagu 16. listopada 1990. godine.

5. Osim toga, zakonima o prostornom planiranju i uređenju, kao ni prostornim planovima nije moguće mijenjati vlasnički status nekretnina jer se njima isključivo regulira planiranje i uređenje prostora te štiti čovjekova okolina.

6. Također je irelevantno da li se šuma nalazi unutar ili izvan zone građevinskog područja jer kriterij za stjecanje vlasništva na šumama je kultura.

7. Tužiteljica je ispunila oba uvjeta stjecanja prava vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem, a to je da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu jer su se obje nekretnine vodile kao društveno vlasništvo, a po kulturi su bile šume površine veće od 10 ari.

8. Radi navedenog, predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

10. U odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], tuženik tvrdi da je njegov prednik – općina Poreč bila upisana (Z-2324/89) kao nositelj prava korištenja na predmetnoj nekretnini temeljem čl. 29. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine broj 54/1980, 42/1986, 41/1988, 16/1990, 53/1990, 44/1992, 91/1996). Tim člankom je propisano da prijašnji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta zadržava u posjedu i koristi to zemljište do dana određenog rješenjem skupštine općine, kada ga je dužan predati u posjed općini odnosno novom vlasniku. Nadalje, prijašnji vlasnik može i prije nego je to određeno rješenjem skupštine općine predati zemljište u posjed općini, a općina je dužna to zemljište primiti od prijašnjeg vlasnika.

11. Iz povijesnog z.k. izvatka u odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], razvidno je da se tuženik putem svog prednika još od 1986. godine nalazi u posjedu te nekretnine. Iz prijepisa posjedovnog lista broj 4445 vidljivo je da je kao posjednik upisan tuženik, a koji se kao vlasnik upisao 02. rujna 2003. godine (Z-3766/2003).

12. U odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], iz povijesnog z.k. izvatka razvidno je da su se čestice ranijih oznaka k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], od kojih je formirana današnja k. č. [katastarska čestica], vodile kao društveno vlasništvo – organ upravljanja Narodni odbor općine Poreč. Grad Poreč upisao se kao vlasnik na k. č. [katastarska čestica] temeljem rješenja Općinskog suda u Poreču posl. broj: Z-1904/01 od 24. svibnja 2002. godine.

13. Iz očitovanja Hrvatskih šuma razvidno je da se ni k. č. [katastarska čestica] ni k. č. [katastarska čestica] na dan 16. listopada 1990. godine nisu nalazile u šumskogospodarskoj osnovi niti su bile obuhvaćene programima gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske.

14. Dodatno tuženik navodi da svoj posjed na tim nekretninama nije formalno predavao trećim osobama.

15. Slijedom navedenog smatra da u odnosu na tužiteljicu nisu bile ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva temeljem Zakona o šumama.

16. Tuženik također smatra da je, a polazeći od toga da se radilo nekretninama u društvenom vlasništvu, potrebno razlikovati da li su imale status građevinskog, šumskog ili poljoprivrednog zemljišta. Navedeno je bitno jer je u odnosu na svaki od navedena tri statusa postojao poseban zakon koji je uređivao pitanje pretvorbe prava vlasništva. Tako je pretvorbu poljoprivrednog zemljišta uređivao Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine 34/91), pretvorbu šuma Zakon o šumama te pretvorbu građevinskog zemljišta Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine broj 90/92).

17. U konkretnom slučaju, sporne nekretnine su predstavljale građevinsko zemljište koje je bilo uređeno Zakonom o građevinskom zemljištu koji je u čl. 3. propisao da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom predviđeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne potrebe. Navedenu odredbu potrebno je dovesti u vezu sa odredbama čl. 3 i čl.9. Zakona o prostornom planiranju i uređenju prostora kojima je bilo propisano da se namjena prostora određuje prostornim planovima.

18. Status građevinskog zemljišta nekretnine koje su predmet ovog postupka stekle su stupanjem na snagu Odluke o prijenosu u društveno vlasništvo građevinskog zemljišta na području Generalnog urbanističkog plana grada Poreča, koji je objavljen u Službenim novinama broj 32/86, a tu su namjenu imale i na dan 16. listopada 1990. godine kada je stupio na snagu Zakon o šumama.

19. Tužitelj smatra kako predmetne nekretnine nisu mogle poslati vlasništvo Republike Hrvatske temeljem odredbi Zakona o šumama jer se radilo o nekretninama koje su imale status građevinskog zemljišta pa su iste temeljem čl. 67. i čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi postale vlasništvo tuženika. Kako je tuženik upisan kao vlasnik na opisani način to tuženik smatra da je njegov upis osnovan, a zahtjev tužiteljice neosnovan.

20. Tuženik ne prihvaća pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-450/11 od 11. siječnja 2012. godine u kojem je zauzeto pravno shvaćanje da je irelevantno da li se nekretnina nalazi unutar ili izvan građevinskog zemljišta ako se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu koja je na dan 16. listopada 1990. godine bila šuma ili šumsko zemljište, kao i pravno shvaćanje prema kojem jedinice lokalne samouprave nisu postale vlasnice nekretnina na svom području (u društvenom vlasništvu) temeljem odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi jer je taj zakon stupio na snagu dvije godine nakon Zakona o šumama kojim je izvršena pretvorba nad šumama koje su do tada bile u režimu društvenog vlasništva.

21. Također, tuženik smatra da ga štiti i načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. Naime, čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisana je odgoda tog načela u odnosu na nekretnine koje su bile u režimu društvenog vlasništva do 01. siječnja 2017. godine s iznimkom primjene tog načela od 01. siječnja 2007. godine na nekretninama za koje je otvorena EOP zemljišna knjiga. Predmetne nekretnine upisane su na tuženika 2001. i 2003. godine, a u EOP zemljišnoj knjizi vode se od 24. prosinca 2004. odnosno 08. rujna 2005. pa smatra da u konkretnom slučaju tuženik ima opravdano i legitimno očekivati opstojnost zakonito stečenog te u zemljišnoj knjizi upisanog prava vlasništva jer je taj upis bio poznat tužiteljici odnosno nije joj mogao ostati nepoznat zadnjih 18 godina, a ista nije u roku od 3 godine od upisa sada osporenog prava poduzimala nikakve radnje da bi svoje pravo zaštitila. Obzirom na navedeno, od uknjižbe tuženikovog prava vlasništva pa do podnašanja zahtjeva za mirno rješenje spora proteklo je 20 godina čime su protekli svi rokovi unutar kojih je tužiteljica mogla osporavati upis izvršen u korist tužene.

22. Proveden je dokazni postupak kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to: uvjerenje na listu 4 spisa, povijesni zk izvadak i zk izvatke na listu 5-86 i na listu 164-169 spisa, očitovanje HŠ na listu 88 spisa, prijepis posjedovnog lista na listu 105- 156 spisa, izvod iz geo portala na listu 188-189 spisa, proveden je uviđaj na licu mjesta, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje mjerničnog vještaka na listu 194-196 spisa i sa dopunom na listu 234-237 spisa, nalaz i mišljenje šumarskog vještaka na listu 200- 210, 227 i dopunom na listu 229 spisa, te je provedeno saslušanje šumarskog i mjerničnog vještaka.

23. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

24. Predmet ovog postupka su k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 6440 m2, i k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 26787 m2, obje upisane u k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo tuženika. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], formirane su nakon obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koja je postala službena 1985./1986. godine (povijesni z.k. izvadak i z.k. izvaci na listu 5-86 i na listu 164-169 spisa, nalaz i mišljenje mjerničnog vještaka na listu 194 do 196 spisa i 234 do 237 spisa).

25. K. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], odgovara česticama stare izmjere označenih kao k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], a k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], odgovara čestici stare izmjere označenoj kao k. č. [katastarska čestica] (uvjerenje na listu 4 spisa).

26. K. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama su se vodile kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Poreč, od osnivanja zemljišne knjige pa do 2001. godine (k. č. [katastarska čestica]) odnosno do 2003. godine (k. č. [katastarska čestica]), od kada se vode kao vlasništvo tuženika (povijesni z.k. izvadak i z.k. izvaci na listu 5-86 i na listu 164-169 spisa.

27. Dakle, na dan 16. listopada 1990. godine obje nekretnine vodile su se kao društveno vlasništvo s pravom korištenja općine Poreč, pravnog prednika tuženika, da bi se 2001. odnosno 2003. godine upisale kao vlasništvo tuženika. Upis je izvršen temeljem odredbi čl. 87. st. 1. Zakona lokalnoj i područnoj samoupravi ("Narodne novine" br. 90/92., 94/93., 117/93., 5/97., 17/99., 128/99., 51/00., 33/01.) jer se radilo o nekretnini unutar građevinskog područja kada su se takve nekretnine, bez obzira da li se radilo o šumama i poljoprivrednom zemljištu, upisivale kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave na čijem području su se nalazile.

28. Međutim, a kako to proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-450/2011-2 od 11. siječnja 2012. godine, kao i iz brojnih odluka ovog suda te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, šume i šumsko zemljište koje se na dan 16. listopada 1990. godine nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Kako je pretvorba društvenog vlasništva na takvom zemljištu izvršena 16. listopada 1990. godine, kada su šume i šumsko zemljište u društvenom vlasništvu postale temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske, Zakonom o lokalnoj i područnoj samoupravi koji je donesen nakon toga, 1992. godine, nije se mogao mijenjati vlasnički status nekretnina tj. šuma i šumskog zemljišta koje su prije stupanja na snagu tog zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske, a niti jedna odredba tog zakona ne propisuje da bi takve nekretnine (šume ili šumsko zemljište unutar građevinskog područja koje su bile u režimu društvenog vlasništva) postale vlasništvo jedinica lokalne i područne samouprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi.

29. Odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90; u daljnjem tekstu – ZIDZŠ) propisano je da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Navedeni zakon stupio je na snagu 16. listopada 1990. godine slijedom čega su šume i šumska zemljišta koja su se na dan 16. listopada 1990. godine nalazila u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li su se nalazila unutar ili izvan građevinskog područja postale temeljem zakona vlasništvo Republike Hrvatske.

30. Obje nekretnine su se na dan 16. listopada 1990. godine u zemljišnim knjigama vodile kao šume, no na taj dan nisu bile u šumskogospodarskoj osnovi u koju ulaze 1992. godine (očitovanje Hrvatskih šuma na listu 88 spisa).

31. Radi utvrđivanja da li su predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. godine bile šuma ili šumsko zemljište provedeno je vještačenje po vještaku šumarske struke Ivanu Grginčiću.

32. U odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], isti je utvrdio da je dio te čestice koji odgovara staroj izmjeri koja je obuhvaćala k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] na dan 16. listopada 1990. godine predstavljao šumu i šumsko zemljište (nalaz i mišljenje šumarskog vještaka na listu 200 do 210 spisa). Prema mjerničnom vještaku Eduardu Klimanu (dopuna na listu 234 do 237 spisa) radi se o 44/82 dijela k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (32/82 dijela odnosi se na površinu ranije k. č. [katastarska čestica], a 12/82 dijela odnosi se na površinu radnije 317/14 dijela). Na utvrđenja vještaka u odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ni jedna parnična strana nije imala primjedbi te su nalazi oba vještaka prihvaćeni. Međutim, bez obzira što je vještak utvrdio da je samo dio današnje k. č. [katastarska čestica] u naravi predstavljao šumu na dan 16. listopada 1990. godine sud je mišljenja da se navedena čestica u cjelini ima smatrati šumom jer je dio pod površinom bio veći od 10 ari, a sve kako je detaljno obrazloženo u odjeljku broj 34.

33. U odnosu na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], šumarski vještak je utvrdio da je ista cijelom svojom površinom na dan 16. listopada 1990. godine predstavljala šumu odnosno šumsko zemljište (nalaz i mišljenje šumarskog vještaka na listu 200 do 210 spisa). Navedeno je utvrdio obzirom je veći dio te čestice obrastao stablima starosti preko 35 godina. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje šumarskog vještaka ni u odnosu na k. č. [katastarska čestica] dok je tuženik prigovorio utvrđenju vještaka da k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], predstavlja šumu odnosno šumsko zemljište u cjelini, a da je sam vještak naveo da se na većem dijelu te čestice nalazi šuma (dakle ne na cijelom). Očitujući se na navedeno šumarski vještak je u usmenom izlaganju naveo da su na manjem dijelu te čestice, u površini od 1600 m2 stabla starosti oko 20 do 25 godina, te unutar te površine je i površina od oko 650 m2 koja predstavlja čistinu pa je radi toga naveo da k. č. [katastarska čestica] u najvećem dijelu predstavlja šumu iako u tom manjem dijelu predmetna čestica nije bila šuma ni šumsko zemljište na dan 16. listopada 1990. godine. Nakon toga, šumarski vještak je dostavio očitovanje (list 229 spisa) u kojem navodi da bez obzira što dio k. č. [katastarska čestica] nije predstavljao šumu na dan 16. listopada 1990. godine da isto ne utječe na utvrđenje da se navedena čestica ima smatrati šumom odnosno šumskim zemljištem u cjelini.

34. Tuženik nije prihvatio takvo objašnjenje vještaka jer smatra da isto nije ispravno. No bez obzira na to da li je taj dio čestice na dan 16. listopada 1990. godine bio šuma ili šumsko zemljište, čestica se u cjelini ima smatrati šumom. Naime, čl. 5. st. 1. Zakona o šumama (Narodne novine broj 54/83, 8/84, 31/86, 32/87, 47/89, 41/90 i 45/90) propisano je da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari (1000 m2). Navedena čestica ima površinu od 6440 m2. Vještačenjem je utvrđeno da se na većem dijelu te čestice (izuzev površine od otprilike 1600 m2) nalaze stabla starosti preko 35 godina dok se na manjem dijelu nalaze mlađa stabla, od čega se na manjem dijelu od oko 650 m2 nalazi. Sukladno, odredbi čl. 5. st. 1. navedenog zakona nije nužno da je cijela čestica na dan 16. listopada 1990. godine bila šuma ili šumsko zemljište već je u smislu navedene odredbe dovoljno da se na površini većoj od 10 ari nalazi šuma ili šumsko zemljište da bi se ista smatralo šumom ili šumskim zemljištem u cjelini. Slijedom navedenog, kako manji dio od otprilike 650 m2 nije predstavljao šumu ni šumsko zemljište dok ostatak do 1600 m2 je bio šumsko zemljište, a preostalo do 6440 m2 šuma, to se k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], sukladno čl. 5. st. 1. Zakona o šumama (Narodne novine broj 54/83, 8/84, 31/86, 32/87, 47/89, 41/90 i 45/90) ima smatrati u cijelosti šumom na dan 16. listopada 1990. godine.

35. Međutim, neovisno o tome što je u ovom postupku utvrđeno da su na dan 16. listopada 1990. godine obje čestice koje su predmet tužbenog zahtjeva bile šume odnosno šumsko zemljište tužba je odbijena primjenom načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

36. Odredbama čl. 130. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (1). Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (2).

37. Dakle, u ovom postupku je utvrđeno da je Republika Hrvatska još 16. listopada 1990. godine stekla po osnovi zakona vlasništvo na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], no da ista to svoje pravo nije upisala u zemljišnim knjigama. Nakon toga 2001. i 2003. godine navedene čestice su upisane kao vlasništvo tuženika po provedenom zemljišnoknjižnom postupku u kojem su se sukladno tadašnjoj sudskoj praksi nekretnine u društvenom vlasništvu na kojim su pravo korištenja imale jedinice lokalne samouprave, a nalazile su se unutar granica građevinskog područja, upisivale kao vlasništvo tih jedinica. Od tada pa do danas tuženik se vodi kao vlasnik tih čestica, i to pravo mu nije nitko osporavao do pokretanja ovog postupka.

38. S obzirom na odredbu čl. 130. st. 2. ZV-a ključno je da li je tuženik bio u dobroj vjeri. Po stavu ovoga suda tuženik Grad Poreč je bio u dobroj vjeri radi čega mu Republika Hrvatska sada više ne može suprotstaviti svoje pravo vlasništva. U odnosu na poštenje tuženika posebno treba sagledati okolnosti vremena kada je uknjižba provedena jer je tada u sudskoj praksi (barem na području nadležnosti Županijskog suda u Puli) prevladavao isključivi i općeprihvaćeni stav da nekretnine u društvenom vlasništvu, koje se nalaze unutar građevinskog područja, postaju vlasništvo jedinica lokalne samouprave (bez obzira da li se radi o šumama ili poljoprivrednom zemljištu), a nekretnine u društvenom vlasništvu koje se nalaze izvan građevinskog područja postale su vlasništvo Republike Hrvatske (po istom ključu su podijeljene nekretnine u konkretnom slučaju). Tome svjedoči čitav niz odluka donesenih u tom vremenu. Taj stav je prevladavao dugo vremena i počeo se mijenjati 2012. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-450/11-2 od 11. siječnja 2012. godine, i druge koje su se temeljile na toj odluci), na dalje, međutim to ne može utjecati na pitanje poštenja tuženika. Do 2012. godine, u takvim sudskim postupcima, u kojima se odlučivalo o vlasništvu nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, pribavljalo se od nadležnih ureda jedinica lokalne samouprave uvjerenje o statusu nekretnina, pa su se po primitku tog uvjerenja nekretnine upisivale ili kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave (ako su bile unutar granica građevinskog područja) ili kao vlasništvo Republike Hrvatske (ako su bile izvan tog područja). Takav stav je bio općeprihvaćen radi čega se ni nadležna državna odvjetništva kao zastupnici po zakonu države nisu na takva utvrđenja žalila, a s druge strane jedinice lokalne samouprave su po „formaliziranju“ njihova vlasništva na tim nekretninama preuzimala prava i obveze koja proizlaze iz prava vlasništva.

39. Kasnije, od 2012. se sudska praksa promijenila na način da jedini kriterij za razgraničenje vlasništva između Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave više nije bio samo da li je nekretnina unutar ili izvan granica građevinskog područja već da li se prvenstveno radi o nekretnini koja u naravi predstavlja šumu ili poljoprivredno zemljište, pa ako da, ona se radi o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske neovisno da li je unutar građevinskog područja. Promjena sudske prakse bila je povod za pokretanje velikog broja postupaka od strane Republike Hrvatske koja je tražila da ju se sada utvrdi vlasnicom na svim nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, a u naravi su bile šuma ili poljoprivredno zemljište.

40. Ovaj sud, u ovoj odluci, neće ulaziti u osnovanost i opravdanost stava zauzetog od 2012. na dalje, jer stav po svojoj prirodi predstavlja određeno mišljenje, koje mora ili ne mora biti točno, pri čemu je očekivano da se u sudskim postupcima stavovi prihvaćaju (barem kada je riječ o stavu višeg suda), i ovaj sud takav stav prihvaća. Međutim, ograničenje u vezi njegove primjene vezano je uz načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a u konkretnom slučaju u odgodu njegove primjene.

41. Za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu koje nije izbrisano do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (01. siječnja 1997. godine) vrijedilo je, u skladu s odredbom čl. 388. st. 5. ZV-a, pravilo da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe unutar roka od pet godina od stupanja na snagu ZV-a. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01) taj rok produžen je do 1. siječnja 2007., a zadnjom izmjenom ZV („Narodne novine“ broj 152/14), rok je produžen do 1. siječnja 2017. Nakon toga se u punom smislu primjenjuje navedeno načelo i u odnosu na nekretnine poput ovopredmetnih koje su se na dan 01. siječnja 1997. godine vodile kao društveno vlasništvo.

42. Svrha primjene odgode načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga bila je dovršetak uknjižbe prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama na kojima polaže vlasnička prava neovisno o pravnom temelju, no ne u nedogled. Obzirom da nakon 01. siječnja 2017. godine odgoda nije više produžena ovaj sud zaključuje da se od tog dana na dalje primjenjuje načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige i u odnosu na nekretnine koje su na dan 1. siječnja 1997. bile u društvenom vlasništvu i to načelo je u primjeni u svim postupcima koji su pokrenuti nakon 01. siječnja 2017. godine.

43. Radi navedenog, tuženik se osnovano može pozivati na odredbu čl. 130. st. 1. i st. 2. ZV-a jer je pošteno stekao upisano pravo vlasništva nakon tužiteljice radi čega mu tužiteljica ne može suprotstaviti svoje pravo vlasništva stečeno na temelju zakona, a sve temeljem čl. 130. st. 2. ZV-a. Tužiteljica je to mogla učiniti do 01. siječnja 2017. godine, odnosno najkasnije do 01. siječnja 2020. godine kada je istekao rok za pokretanje brisovne tužbe (koji je počeo teći tri godine od početka primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige).

44. Tužba u ovom postupku je podnesena 13. ožujka 2023. godine (prethodno zahtjev za mirno rješenje spora 17. studenog 2022. godine – list 82 do 84 spisa), dakle nakon što je se načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige primjenjuje i u odnosu na nekretnine koje su bile u režimu društvenog vlasništva, a isto bi bilo i da je sud tu tužbu razmatrao u kontekstu brisovne tužbe jer je rok za pokretanje takve tužbe istekao 01. siječnja 2020. godine (protekom tri godine od kada se počelo primjenjivati spomenuto načelo). Radi navedenog je tužbeni zahtjev neosnovan.

45. Stranke su potraživale troškove postupka.

46. Odredbom čl. 154. st.1 ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Kao je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu to je sud istoj naložio plaćanje troškova ovog postupka.

47. Sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 100.000,01 kunu odnosno sada 13.272,28 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) tuženiku se za svaku radnju za koju mu se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. priznaje 250 bodova odnosno 500,00 eura.

48. Tuženiku se priznaje trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 8.1., za zastupanje na ročištima 10. listopada 2023. godine, 13. ožujka 2025. godine te 13. svibnja 2025. godine iznos od 500,00 eura po ročištu prema Tbr. 9.1. (ročišta na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari i/ili su se izvodili dokazi), te za pristup uviđaju na licu mjesta iznos od 500,00 eura prema Tbr. 9.7, ukupno 2.500,00 eura uvećano za PDV 25% u iznosu do 625,00 eura prema Tbr. 42., sveukupno 3.125,00 eura. Tuženiku se priznaje trošak provedenih vještačenja u iznosu od 2.345,45 eura.

49. Dakle, tužiteljica je dužna tuženiku na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 5.470,45 eura.

50. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Pazinu, 13. lipnja 2025. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri pisana primjerka u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Tužiteljici putem ŽDO Pula

2. Pun. tuženika