REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10/25-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 06. lipnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika PK, odvjetničkog vježbenika, dana 13. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 18 D) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3208436509 sklopljenog dana 14. veljače 2007. godine između tužitelja AK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju AK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 136,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2012. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.709,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 04. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.463,53 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 14. veljače 2007. godine sklopio potrošački Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208436509, broj kreditne partije: 7103507913, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.726,89 CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, s time da je tužitelj dana 04. svibnja 2012. godine prijevremeno otplatio navedeni kredit za što mu je tuženik zaračunao naknadu u iznosu od 1.026,98 kuna. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da su predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravni položaj, u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora te je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit, pa je navedena ugovorna odredba ništetna i iz razloga što je ta ugovorna odredba neodrediva, pa je i cijena / činidba neodrediva. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 18 D) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3208436509 sklopljenog dana 14. veljače 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 136,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2012. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući prvenstveno da prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je označio tužitelj, jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 136,30 eura, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena, s time da je ujedno osporio navode tužitelja da bi se predmetna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Naime punomoćnik tuženika je navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe, naglasio da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, s time da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran u odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, a osim toga ta ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, jer treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i privremeno vraćenog iznosa kredita, zatim nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, kao i činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila imao sve obavijesti i informacije vezane uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja, jer je naknada naplaćena dana 04. svibnja 2012. godine, pa ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da je navedena ugovorna odredba nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja, a od dana plaćanja do podnošenja tužbe proteklo je više od 12 godina, ujedno osporio i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate navodeći da tuženik nije bio nesavjestan. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporna visina utuženog potraživanja predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku dopisa tuženika od 20. studenog 2024. godine (stranica 5 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 14. veljače 2007. godine (stranica 6- 10 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 23-46 i 58-63 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 69-70 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 14. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 27.726,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ugovorena obveza korisnika kredita u slučaju prijevremene konačne otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, koja je i naplaćena dana 04. svibnja 2012. godine u iznosu od 1.026,98 kuna, što predstavlja iznos od 136,30 eura, a što je razvidno iz preslike dopisa tuženika od 20. studenog 2024. godine (stranica 5 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i prigovor zastare potraživanja, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

6. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita tzv. izlaznu naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 69-70 spisa), koji je u bitnom istaknuo da prije potpisivanja ugovora o kreditu, koji je podigao radi kupnje auta, nije bilo govora o plaćanju nikakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, s time da je tekst ugovora o kreditu pročitao samo vezano uz osobne podatke, iznos kredita koji diže i mjesečnu ratu, da bi mu banci, jer je je želio prije roka otplatiti ovaj kredit, rekli da mora platiti naknadu „jer kredit plaća prije roka“ i da se ta naknada „odnosi na kamate koje neće platiti jer kredit otplaćuje prije ugovorenog roka“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi i iz dostavljene dokumentacije. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da se o toj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, s time da se nije sjećao točnog iznosa te naknade, nije moglo pregovarati, jer bez plaćanja te naknade ne bi mogao prijevremeno otplatiti kredit. Nastavno sud je poklonio povjerenje dijelu iskaza tužitelja da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bio zaposlen u HEP-u, gdje je i danas zaposlen, a vozilo, koji je kupio ovim kreditom, koristio je isključivo za privatne potrebe, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je vozilo koristio za privatne svrhe, rezultira time da je tužitelj dakle potrošač.

8. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače bitno je naglasiti kako za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. izlazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“.

10. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza niti nije dokazao, treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik dakle mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, korisnika kredita, potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe članka 1024. stavka 3. ZOO-a po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisano odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Drugim riječima logično je i razumljivo da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, a koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je ugovor o kreditu ugovoren uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, time bi se zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima. Isto tako činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita, tzv. izlaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Nastavno treba naglasiti da je Vrhovni sud RH Zaključkom poslovni broj Su IV-308/20 od 05. studenog 2020. godine izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Konačno iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nije postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita, potrošačima, strukturu troškova kojima se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za prijevremenu otplatu kredita preciznije definirane te naknade, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja je naplaćena dana 04. svibnja 2012. godine u iznosu od 1.026,98 kuna, što predstavlja iznos od 136,30 eura, a što je razvidno iz preslike dopisa tuženika od 20. studenog 2024. godine (stranica 5 spisa) sud je utvrdio da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade do isplate. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO- a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 18 D) predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljenog dana 14. veljače 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 136,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2012. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.463,53 eura kao previsoko određenu navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 136,30 eura, sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.463,53 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 136,30 eura, što ukupno iznosi 1.463,53 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.709,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 02. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 12. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. lipnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 02. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište 17. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja i to isključivo iz razloga što na isto nije pristupio tužitelj, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište, nego je naprotiv dužan sam snositi taj trošak, koji je sam uzrokovao. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i sa što manje troškova, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a ujedno za tu parničnu radnju sasvim sigurno niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje i zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

17. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

18. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 04. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. lipnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura 2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. lipnja 2025. godine