REPUBLIKA HRVATSKA

P-1517/2022

Trgovački sud u Zagrebu

Amruševa 2/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja AUTOCESTA ZAGREB – MACELJ d.o.o., OIB 82667270868, Zagreb, Garićgradska 18, kojeg zastupa punomoćnica Dinka Stura, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić, Zagreb, Preradovićeva 24/I, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 84.816,77 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2018. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.475,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. kolovoza 2022. podnio tužbu radi isplate protiv tuženika. U tužbi je naveo da je tužitelj koncesionar autoceste Zagreb – Macelj. Tužitelj i Republika Hrvatska sklopili su 11. srpnja 2003. ugovor o koncesiji kojim je Republika Hrvatska dodijelila tužitelju na rok od 28 godina koncesiju odnosno ekskluzivno pravo razvoja, projektiranja, financiranja, građenja i održavanja autoceste Zagreb – Macelj. U razdoblju od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018. autocestom Zagreb – Macelj obavljen je čitav niz izvanrednih prijevoza za koje je dozvole izdao tuženik. Tuženik je od izvanrednih prijevoznika naplatio naknadu za svaki takav izvanredni prijevoz. Tužitelju pripada pravo na udio u svakoj tako naplaćenoj naknadi razmjerno dionici izvanrednog prijevoza obavljenog preko autoceste kojom upravlja. Navodi da je tuženik sam uspostavio takav način raspodjele naplaćene naknade dostavljajući Hrvatskoj udruzi koncesionara autoceste s naplatom cestarine tablice pod nazivom prikaz iznosa pripadajućeg dijela naknade s prikazom udjela u ukupno naplaćenoj naknadi po pojedinom upravitelju autoceste za sve izvanredne prijevoze u razdoblju od 28.07.2011. do 31.12.2013. godine i jednaku tablicu tužitelju s podacima o izdanim dozvolama za izvanredni prijevoz u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 3. kolovoza 2017. Tuženik je u toj tablici, između ostalog, naveo podatke o iznosu obračunate naknade, te je u svojim tablicama naznačio prostor u koji je svaki od ovlaštenika prava na dio naknade trebao unijeti podatke o ukupnoj duljini itinerara u kilometrima na cesti kojom on upravlja i ukupnoj naknadi koja mu pripada na temelju umnoška osnovice cijene i itinerara konkretnog izvanrednog prijevoza koji se odvio na cesti kojom on upravlja. Konačnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 84.816,77 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da ne postoji sudska nadležnost jer se o naknadi, visini naknade i korisniku naknade odlučuje u upravnom postupku. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti i prigovor pravomoćno presuđene stvari jer je dozvolom o izvanrednom prijevozu, tj. upravnim aktom utvrđeno da će se naknada isplatiti tuženiku. Navodi da tražbina nije dospjela i da tužitelj zloupotrebljava procesna ovlaštenja. Ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Osporava visinu potraživanja navodeći da je nejasno temeljem kojih kriterija je utvrđena visina potraživanja. Osporava tijek zateznih kamata. Navodi da ne postoji pravni odnos između tužitelja i tuženika te da se naknada za izvanredni prijevoz nije mogla raspoređivati prije donošenja Pravilnika iz 2018. godine. U tijeku postupka navodi da je tuženik javnopravno tijelo koje donosi upravni akt pa da stoga nema stranačku niti parničnu sposobnost jer javnopravna tijela nemaju pravnu osobnost u parničnom postupku, već pravnu osobnost ima Republika Hrvatska.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao dopise (list 10-13 spisa), rješenja Hrvatskih cesta d.o.o. (list 34-101 spisa), dozvole za izvanredni prijevoz, zaključke i rješenja na USB-u (list 195 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Vještak Tkalec d.o.o. (list 254-938, 950-951 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 84.816,77 eura po osnovi naknada za izvanredni prijevoz obavljen na autocesti Zagreb-Macelj u razdoblju od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018.

6. Nije osnovan tuženikov prigovor da rješavanje ovog spora nije u sudskoj nadležnosti, već da se o tome odlučuje u upravnom postupku. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu novčanog potraživanja po osnovi naknade za obavljeni izvanredni prijevoz na temelju odredbi Zakona o cestama ("Narodno novine" broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 – dalje: Zakon o cestama), o čemu se odlučuje u parničnom postupku sukladno odredbi čl. 1. ZPP-a. Predmet spora nije zahtjev za izdavanjem dozvole za izvanredni prijevoz, o čemu odlučuje tuženik u upravnom postupku sukladno odredbi čl. 46. st. 5. Zakona o cestama. Nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju izdao prijevoznicima dozvole za izvanredni prijevoz i da je izvanredni prijevoz obavljen po autocestama, između ostalog i autocestom kojom upravlja tužitelj. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva od tužitelja da mu isplati naknade za izvanredni prijevoz koje pripadaju tužitelju, a koje je tuženik naplatio od prijevoznika i zadržao za sebe. Radi se o pravnom odnosu tužitelja i tuženika na temelju odredbi Zakona o cestama, dakle o zahtjevu za isplatu novčanog potraživanja za koje tužitelj tvrdi da mu pripada izravno na temelju zakona. To jest, predmet spora je imovinskopravni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog potraživanja po osnovi zakonske obveze tuženika, a rješavanje tog spora ide u sudsku nadležnost. Prema odredbi čl. 93. st. 4. Zakona o cestama naknade za izvanredni prijevoz uplaćuju se na račun Hrvatskih autocesta d.o.o., odnosno koncesionara za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na autocesti, Hrvatskih cesta d.o.o. za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na državnoj cesti te županijskoj upravi za ceste za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na županijskoj i lokalnoj cesti. Prema tome, sukladno navedenoj odredbi, nikakav upravni akt nije pretpostavka za uplatu naknada na račun pravne osobe koja upravlja autocestom jer niti jednom odredbom Zakona o cestama nije propisano da će se o isplati naknade odlučivati odlukom tuženika kao osobe s javnim ovlastima, već je navedenom odredbom čl. 93. st. 4. Zakona o cestama propisano da se sredstva od tih naknada uplaćuju na račune pravnih osoba koje upravljaju određenom kategorijom ceste. Osnova za uplatu tih sredstava proizlazi izravno iz zakona i o tome se ne odlučuje nikakvim upravnim aktom tuženika, već se o zahtjevu za isplatu novčanog potraživanja po osnovi zakonske obveze tuženika odlučuje u parničnom postupku.

7. Pogrešno tuženik smatra da nema stranačku i parničnu sposobnost, već da je parničnu sposobnost ima Republike Hrvatska. Za ocjenu ima li tuženik pravnu osobnost i stranačku i parničnu sposobnost nije odlučno je li tuženik javnopravno tijelo, već je odlučno je li tuženik pravna osoba. Tuženik je trgovačko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i upisano u sudski registar. Upisom u sudski registar stekao je svojstvo pravne osobe i ima stranačku i parničnu sposobnost sukladno odredbi čl. 77. st. 1. ZPP-a.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti suda jer se u ovom postupku radi o sporu između pravnih osoba, a u sporovima između pravnih osoba sude trgovački sudovi sukladno odredbi čl. 34.b st. 1. ZPP-a. Ne radi se o sporu za koji bi uvijek postojala nadležnost općinskih sudova u smislu odredbe čl. 34. ZPP-a.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor da je o predmetu spora pravomoćno presuđena jer ne postoji niti jedna odluka niti suda, niti upravnog tijela, kojom bi bilo odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za isplatu iznosa od 84.816,77 eura po osnovi naknade za obavljene izvanredne prijevoze na autocesti Zagreb-Macelj u razdoblju od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018.

10. U postupku nije sporno da su tužitelj i Republika Hrvatska sklopili ugovor o koncesiji 11. srpnja 2003. i da je na temelju tog ugovora tužitelj stekao koncesiju na autocesti Zagreb-Macelj na rok od 28 godina. Stoga, tužitelj je u utuženom razdoblju bio koncesionar autoceste Zagreb-Macelj. Tužitelj je koncesijom stekao pravo upravljanja tom autocestom sukladno odredbi čl. 75. st. 1. Zakona o cestama.

11. Prema odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o cestama iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, može se obaviti izvanredni prijevoz, na temelju dozvole za izvanredni prijevoz kojom se utvrđuju uvjeti i način obavljanja izvanrednog prijevoza, iznos i način plaćanja naknade i drugih troškova izvanrednog prijevoza.

12. Prema odredbi čl. 46. st. 5. Zakona o cestama ako se izvanredni prijevoz treba obaviti na više javnih cesta razvrstanih kao autocesta, državna, županijska, odnosno lokalna cesta, dozvolu za izvanredni prijevoz izdaju Hrvatske ceste d.o.o.

13. Prema odredbi čl. 47. st. 1. Zakona o cestama troškove izvanrednog prijevoza u dijelu koji se odnosi na troškove postupka izdavanja dozvole za izvanredni prijevoz, troškove poduzimanja posebnih mjera koje se moraju provesti radi sigurnosti izvanrednog prijevoza (podupiranje i ojačanje mostova i drugih objekata, pratnja i drugo) i naknadu za izvanredni prijevoz plaća prijevoznik.

14. Prema odredbi čl. 47. st. 2. Zakona o cestama visinu i način plaćanja troškova iz stavka 1. toga članka utvrđuje pravna osoba koja je izdala dozvolu za izvanredni prijevoz odnosno koncesionar.

15. U postupku nije sporno da je u utuženom razdoblju tuženik sukladno odredbi čl. 46. st. 5. Zakona o cestama izdao dozvole za izvanredni prijevoz na temelju kojih je obavljen izvanredni prijevoz na više javnih cesta, između ostalog i na dionici autoceste Zagreb-Macelj, kojom upravlja tužitelj i na kojoj je tužitelj koncesionar.

16. Nije sporno da je tuženik od prijevoznika naplatio cjelokupne naknade za izvanredne prijevoze koji su obavljeni na više javnih cesta, tj. na autocestama, državnim cestama i županijskim i lokalnim cestama i da ništa od tih naknada nije uplatio na račune pravnih osoba koje upravljaju autocestama i županijskim i lokalnim cestama, već je cjelokupne iznose naknada zadržao za sebe.

17. Kako je već navedeno, odredbom čl. 93. st. 4. Zakona o cestama propisano je da sredstva iz članka 86. stavka 1. točke 4. toga Zakona (dakle, naknade za izvanredni prijevoz) uplaćuju se na račun Hrvatskih autocesta d.o.o., odnosno koncesionara za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na autocesti, Hrvatskih cesta d.o.o. za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na državnoj cesti te županijskoj upravi za ceste za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na županijskoj i lokalnoj cesti.

18. Sukladno navedenoj odredbi tuženiku pripadaju naknade samo za izvanredni prijevoz koji je obavljen na državnim cestama, a ne pripadaju mu naknade za izvanredni prijevoz obavljen na ostalim javnim cestama, između ostalog i autocestama. Za izvanredni prijevoz obavljen autocestama naknade pripadaju Hrvatskim autocestama d.o.o., odnosno koncesionaru. Tužitelj je koncesionar na autocesti Zagreb-Macelj pa naknade za izvanredni prijevoz obavljen na dionici autoceste Zagreb-Macelj pripadaju tužitelju, a ne tuženiku, na temelju izričite zakonske odredbe iz čl. 93. st. 4. Zakona o cestama.

19. Tuženik je zadržavši za sebe ukupne iznose naknada za izvanredni prijevoz obavljen na više javnih cesta zadržao za sebe i one iznose naknada za izvanredni prijevoz koje pripadaju i drugim pravnim osobama koje upravljaju pojedinim kategorijama javnih cesta, između ostalog i naknade koje pripadaju tužitelju kao koncesionaru na autocesti Zagreb-Macelj za izvanredne prijevoze obavljene na toj autocesti.

20. Zakon o cestama i Pravilnik o izvanrednom prijevozu ("Narodne novine" broj: 92/07 i 52/08 – dalje: Pravilnik o izvanrednom prijevozu) ne propisuju kriterije prema kojima se vrši raspodjela naknade za izvanredni prijevoz kada je taj prijevoz obavljen na više javnih cesta.

21. Međutim, pogrešno tuženik smatra da zbog toga cjelokupni iznos naknade za izvanredni prijevoz koji je obavljen na više javnih cesta pripada isključivo njemu u cijelosti, kada je odredbom čl. 93. st. 4. Zakona o cestama izričito propisano kome pripada naknada za izvanredni prijevoz. Tuženiku pripada naknada za izvanredni prijevoz isključivo za prijevoz koji je obavljen na državnim cestama, dok naknada za izvanredni prijevoz u dijelu kojim je obavljen autocestom Zagreb-Macelj pripada tužitelju.

22. Iz odredbe čl. 93. st. 4. Zakona o cestama vidljivo je da je cilj te odredbe da u situaciji kada je izvanredni prijevoz obavljen na više javnih cesta, naknada za izvanredni prijevoz pripada svim pravnim subjektima koji upravljaju tim cestama, odnosno koncesionarima u razmjernom iznosu. Dakle, naknada ne pripada samo tuženiku koji je u takvoj situaciji izdaje dozvolu za izvanredni prijevoz, već pripada svima u razmjernom iznosu. Uzimajući u obzir da naknada pripada svakom upravitelju ceste, odnosno koncesionaru za izvanredni prijevoz koji je obavljen na cesti kojom on upravlja, to se cilj odredbe čl. 93. st. 4. Zakona o cestama postiže na način da se naknada dijeli na sve upravitelje cesta, odnosno koncesionare prema duljini puta na kojoj je na svakoj pojedinoj cesti obavljen izvanredni prijevoz. Na taj način dobiva se razmjerni dio naknade koji pripada svakom pojedinom upravitelju ceste, odnosno koncesionaru. Okolnost što Zakonom o cestama i Pravilnikom o izvanrednom prijevozu nije izričito propisan kriterij raspodjele ne znači da se naknada ne dijeli na sve upravitelje ceste, već se o kriteriju raspodjele naknade zaključuje tumačenjem zakonske norme, tj. odredbe čl. 93. st. 4. Zakona o cestama, i to prvenstveno uzimajući u obzir cilj te norme.

23. Iz dopisa od 2. listopada 2017. (list 13 spisa) kojeg je tuženik poslao tužitelju kao odgovor na zahtjev za isplatu razmjernog dijela naknade za prethodno razdoblje (razdoblje prije ovdje utuženog) proizlazi da je tuženik naveo kako smatra taj zahtjev neosnovanim jer Zakonom o cestama i Pravilnikom o izvanrednom prijevozu nije propisan subjekt koji je dužan izvršiti raspodjelu sredstava, niti način i modalitet za raspodjelu naknade. Pogrešno je i vrlo formalističko stajalište tuženika (čiji jedini član i osnivač je Republika Hrvatska pa bi njegovo poslovanje trebalo biti u interesu Republike Hrvatske) da to znači kako tuženik može zadržati cjelokupan iznos naknada za izvanredni prijevoz unatoč tome što je taj prijevoz obavljen i na autocestama i na županijskim i lokalnim cestama, a ne samo na državnim cestama i unatoč tome što je odredbom čl. 93. st. 4. Zakona o cestama propisano da sredstva iz članka 86. stavka 1. točke 4. toga Zakona (dakle, naknade za izvanredni prijevoz) uplaćuju se na račun Hrvatskih autocesta d.o.o., odnosno koncesionara za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na autocesti, Hrvatskih cesta d.o.o. za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na državnoj cesti te županijskoj upravi za ceste za izvanredni prijevoz koji se treba obaviti na županijskoj i lokalnoj cesti. Raspodjela naknada proizlazi iz odredbe čl. 93. st. 4. Zakona o cestama, tumačenjem te zakonske norme, prvenstveno uzimajući u obzir cilj te norme, kako je već obrazloženo u prethodnoj točki obrazloženja ove presude i kako se obrazlaže i u sljedećoj točki ovog obrazloženja.

24. Prema odredbi čl. 86. st. 1. t. 4. Zakona o cestama naknade za izvanredni prijevoz su jedan od izvora sredstava za financiranje javnih cesta. Dakle, iz te naknade se ne financiraju samo državne ceste kojima upravlja tuženik, već sve javne ceste, tj. i autoceste i županijske i lokalne ceste, ovisno o tome po kojoj cesti je obavljen izvanredni prijevoz. Zadržavajući za sebe cjelokupan iznos naknada za izvanredni prijevoz koji je obavljen na više javnih cesta tuženik je zadržao za sebe i onaj dio naknade čija zakonska svrha je financiranje drugih javnih cesta, a ne samo državnih cesta kojima upravlja tuženik. Naknada za izvanredni prijevoz koji je obavljen i na državnoj cesti i na autocesti Zagreb-Macelj, a za koje prijevoze je tuženik izdao dozvolu, je sukladno odredbi čl. 86. st. 1. t. 4. Zakona o cestama izvor sredstava financiranja kako državne ceste, tako i autoceste Zagreb-Macelj. To znači da svakom upravitelju ceste, odnosno koncesionaru pripada razmjeran dio naknade koju je od prijevoznika naplatio tuženik, i to razmjerno duljini puta na svakoj pojedinoj javnoj cesti.

25. Zadržavajući za sebe onaj dio naknade za izvanredni prijevoz koji je obavljen na dionici autoceste Zagreb-Macelj tuženik je bez pravne osnove uvećao svoju imovinu, a umanjio imovinu tužitelja. To jest, tuženik je zadržao za sebe onaj dio naknade koji predstavlja izvor sredstva financiranja autoceste Zagreb-Macelj, a ne izvor sredstava financiranja državne ceste kojom upravlja tuženik.

26. Sud je radi utvrđivanja iznosa naknada za izvanredni prijevoz koje pripadaju tužitelju razmjerno dionici puta izvanrednog prijevoza koja je prijeđena autocestom kojom upravlja tužitelj izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vještak Tkalec d.o.o.

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak analizirao sve dozvole za izvanredni prijevoz, zaključke i rješenja o naplati troškova koje je tuženik dostavio na USB-u koji se nalazi na listu 195 spisa. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je tuženik za razdoblje od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018. dostavio ukupno 6.382 dozvola i zaključaka ili rješenja o konačnom obračunu mjesečnih troškova, a da prema najstarijem i najmlađem broju dozvole ili zaključka proizlazi da ih je u istom razdoblju izdao 35.794 komada. Stoga, tuženik je na USB-u koji se nalazi na listu 195 spisa dostavio samo 19,11% od svih izdanih dokumenata, a nije dostavio 28.953 dozvola i zaključaka. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ako su uzmu u obzir samo one dozvole koje je tuženik dostavio u spis na USB-u onda je tuženik naplatio od prijevoznika za izdane dozvole na ime naknade za izvanredni prijevoz od 1.011.383 kilometra ukupno 990.786,71 eura bez PDV-a, odnosno 1.238.484,04 eura s PDV-om, a udio tužitelja u naplaćenim naknadama kao razmjeran dio dionici izvanrednog prijevoza obavljenog preko autoceste kojom upravlja tužitelj, odnosno naknada za prijevoz na 43.116 kilometara iznosi 16.210,30 eura bez PDV-a, odnosno 20.262,93 eura s PDV-om. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da uzimajući u obzir da je tuženik dostavio samo 19,11% od ukupne dokumentacije, utvrđena naknada po dostavljenoj dokumentaciji može se smatrati reprezentativnim uzorkom jer je dovoljno velik, obuhvaća utuženo razdoblje i homogen je jer održava raznolikost podataka. Uzimajući u obzir utvrđenu naknadu na temelju reprezentativnog uzorka, te kad se isti primjeni na nedostavljenu dokumentaciju, tada udio tužitelja utvrđen kao razmjeran dionici izvanrednog prijevoza obavljenog preko autoceste kojom upravlja tužitelj u naplaćenim naknadama iznosi ukupno 84.816,77 eura bez PDV-a, odnosno 106.020,96 eura s PDV-om.

28. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio kako udio tužitelja u ukupno naplaćenim naknadama za izvanredni prijevoz sukladno članku 93. st. 4. Zakona o cestama iznosi ukupno 84.816,77 eura. Vještak je jasno obrazložio kako dozvole za izvanredni prijevoz koje je tuženik dostavio nisu potpune, već to čini samo 19,11% od ukupno izdanih dozvola za izvanredni prijevoz u utuženom razdoblju. Sud je rješenjem od 11. studenog 2022. naložio tuženiku dostaviti sve dozvole za izvanredni prijevoz na temelju kojih je u razdoblju od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018. izvršen prijevoz i autocestom kojom upravlja tužitelj, a vještak je jasno i argumentirano obrazložio da isprave koje je tuženik dostavio predstavljaju samo 19,11% od ukupne dokumentacije jer da prema najstarijem i najmlađem broju dozvole proizlazi da je tuženik izdao 35.794 dozvola i zaključaka, a dostavio samo 6.382 dozvola i zaključaka. Prema tome, dokumentacija koju je tuženik dostavio predstavlja samo jedan dio izdanih dozvola za izvanredni prijevoz pa naknade naplaćene samo za te prijevoze ne predstavljaju ukupnu naknadu koju je tuženik naplatio za izvanredne prijevoze na autocestama. Vještak je argumentirano obrazložio da se količina od 19,11% predstavlja reprezentativni uzorak pa na temelju podataka od 19,11% naknada može procijeniti ukupnu naknadu za sve obavljene prijevoze, odnosno i po onim dozvolama za izvanredni prijevoz koje tuženik nije dostavio. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da udio tužitelja u naknadama za izvanredni prijevoz koje je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018. ukupno naplatio za izvanredni prijevoz koji se odvijao i po autocestama iznosi 84.816,77 eura. Naime, tuženik nije dostavio ukupnu dokumentaciju, već samo oko jedne petine ukupne dokumentacije, unatoč tome što je rješenjem suda pozvan dostaviti dokumentaciju. Također, sam vještak je za potrebe izrade nalaza i mišljenja zatražio od tuženika dostavu dodatne dokumentacije, i to rješenja kojima je tuženik utvrdio naknadu za izvanredni prijevoz na mjesečnoj razini za razdoblje od 1. rujna 2017. do 24. listopada 2018., a tuženik tu dokumentaciju nije dostavio. Uzimajući u obzir da je vještak morao procijeniti ukupni iznos naknade na temelju reprezentativnog uzorka od 19,11% dokumentacije iz razloga što tuženik nije dostavio potpunu dokumentaciju prema rješenju suda i što nije tuženik dostavio isprave koje je vještak zatražio od njega, dakle, isključivo iz razloga koji su na strani tuženika, to je sud prihvatio nalaz i mišljenje kojim je procijenjen ukupan iznos naknada za izvanredni prijevoz na temelju reprezentativnog uzorka dokumentacije.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, vještak je detaljno analizirao svu dostupnu dokumentaciju te je sačinio tablicu od ukupno 662 stranice u kojoj je naveo svaki izvanredni prijevoz prema dostavljenoj dokumentaciji. Vještak je prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu stručnim razlozima otklonio sve primjedbe i odgovorio na sva pitanja stranaka. Vještak je jasno obrazložio kako je u nalazu i mišljenju odvojeno iskazao iznose naknada s PDV-om i bez PDV-a te da nije došlo do dvostrukog obračunavanja PDV-a jer je iznose bez PDV-a uzeo izravno iz dozvola i zaključaka koje je izdao tuženik i nije došlo do dodatnog obračunavanja PDV-a na iznos koji bi već obuhvaćao PDV. Vještak je jasno obrazložio kako je iz svake jednokratne dozvole vidljiva relacija prijevoza, preko kojih cesta se obavlja prijevoz i ukupna duljina prijevoza, a iz tablice čvorišta i udaljenosti na autocesti kojom upravlja tužitelju utvrđene su udaljenosti po čvorištima na autocesti te je udio tužitelja izračunat na način da je broj kilometara na dionici tužitelja pomnožen s cijenom (naknadom) po kilometru. U odnosu na mjesečne dozvole vještak je obrazložio da u njima nije vidljiva relacija prijevoza, ali da je zbog toga udio tužitelja u naknadi po mjesečnim dozvolama iskazao s 0,00 kn, odnosno mjesečne dozvole zbog toga nije uzimao u obzir prilikom izračuna iznosa naknade, već je uzeo da po tim dozvolama prijevoz nije vršen na autocesti kojom upravlja tužitelj. Vještak je jasno obrazložio i zašto se količina od 19,11% dokumentacije može smatrati reprezentativnim uzorkom na temelju koji se može procijeniti ukupna naknada, i to jer je uzorak statistički značajan jer premašuje minimalni potreban uzorak za populaciju od 35.794 dokumenta budući da bi za 95% pouzdanost za populaciju ove veličine bilo dovoljno 380 dokumenata, zatim analizirani dokumenti pokrivaju cijelo sporno razdoblje te su dokumenti iz raznih podružnica tuženika.

30. U odnosu na tuženikove navode kako je vještak morao razdvojiti naknade za izvanredni prijevoz u tuzemnom prijevozu i u međunarodnom prijevozu valja istaknuti da tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 22. st. 2. Pravilnika o izvanrednom prijevozu. Tom odredbom propisano je da naknada za izvanredni prijevoz za dozvole koje stranom prijevozniku izdaje Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, uplaćuje se na račun Hrvatskih cesta d.o.o., prije preuzimanja dozvole. Dakle, ovdje se radi isključivo o dozvolama stranim prijevoznicima, a ne dozvolama za međunarodni prijevoz jer međunarodni prijevoz i prijevoz koji obavljaju strani prijevoznici nisu identični pojmovi kako to očito smatra tuženik. Međunarodni prijevoz, kao prijevoz koji se ne obavlja samo u Republici Hrvatskoj, već uključuje i druge države mogu obavljati i domaći subjekti, a isto tako strani prijevoznici mogu obavljati i prijevoz koji se obavlja samo u Republici Hrvatskoj. Nadalje, čl. 22. st. 2. Pravilnika o izvanrednom prijevozu izričito je određeno da se kod dozvola stranim prijevoznicima radi o dozvolama koje izdaje nadležno ministarstvo, a ne tuženik. Dozvole koje bi eventualno izdalo ministarstvo u smislu čl. 22. st. 2. Pravilnika o izvanrednom prijevozu vještak nije niti uzimao u obzir s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je analizirao samo dozvole koje je izdao tuženik sukladno odredbama Zakona o cestama. Nadalje, tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 22. st. 2. Pravilnika o izvanrednom prijevozu i pogrešno smatra da naknada u tom slučaju u cijelosti pripada tuženiku. Dozvole za izvanredni prijevoz stranim prijevoznicima u utuženom razdoblju uređene su čl. 89. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj: 82/13) i čl. 77. Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj: 41/18) te se sukladno odredbi čl. 89. st. 9. prvog navedenog zakona, odnosno čl. 77. st. 9. drugog navedenog zakona naknada se plaća po posebnom propisu o javnim cestama za obavljeni prijevoz u Republici Hrvatskoj, do mjesta istovara ili izlaska iz Republike Hrvatske. To znači da se naknada i za takav prijevoz plaća sukladno odredbi čl. 93. st. 4. Zakona o cestama, odnosno tuženik je naplaćenu naknadu i u izvanrednom prijevozu stranih prijevoznika dužan rasporediti svim upraviteljima javnih cesta ako je prijevoz izvršen i po cesti kojom oni upravljaju. U svakom slučaju odredba čl. 22. st. 2. Pravilnika o izvanrednom prijevozu ne bi niti mogla isključiti primjenu odredbe čl. 93. st. 4. Zakona o cestama jer podzakonski propis niti ne može isključiti primjenu zakona s obzirom na to da je zakon po pravnoj snazi iznad podzakonskog propisa.

31. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tužiteljevo potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) jer posebnim odredbama nije propisan bilo koji drugi zastarni rok za predmetno potraživanje. Tužiteljevo potraživanje odnosi se na razdoblje koje počinje 1. rujna 2017., a tužba je podnesena 26. kolovoza 2022. pa u svakom slučaju prije podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok. Podnošenjem tužbe zastara je prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a.

32. Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 84.816,77 eura sukladno odredbi čl. 93. st. 4. Zakona o cestama.

33. Tuženik je dužan platiti zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO- a najkasnije od 25. listopada 2018. s obzirom na to da se posljednji izvanredni prijevoz odnosi na 24. listopada 2018. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

34. Sud je odbio tužiteljev prijedlog za saslušanjem svjedoka jer nisu bili potrebni za donošenje odluke budući da se sve odlučne činjenice mogu utvrditi iz isprava u spisu, kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

35. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja o tome koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su obzir samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora od 84.816,77 eura.

36. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva postavljenog u troškovniku, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

37. Prema Tbr. 52. st. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke suda o troškovima postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.)

38. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 1.234,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, podneska od 26. listopada 2022. u iznosu od 1.234,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podnesaka od 19. rujna 2023., 4. travnja 2024., 12. lipnja 2024., 13. ožujka 2025. i 5. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 4. studenog 2022., 20. ožujka 2023. i 4. listopada 2023. u iznosu od 638,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročište od 30. travnja 2025. u iznosu od 1.276,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, što ukupno iznosi 6.258,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) u iznosu od 1.564,50 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eura, pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura, trošak vještačenja u iznosu od 4.325,40 eura pa ukupni priznati troškovi iznose 13.475,12 eura.

39. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja presude sukladno odredbi 151. st. 3. ZPP-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

40. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 1. rujna 2022. jer nije bio potreban radi vođenja parnice budući da njime samo dostavlja potvrdu da je platio sudsku pristojbu na tužbu, a tu pristojbu je trebao platiti već u trenutku podnošenja tužbe i o tome dostaviti dokaz već u tužbi pa trošak kasnijeg podneska nije potreban radi vođenja parnice.

41. Tužitelju nije priznat trošak dodatne pristojbe na rješenje o pristojbi u iznosu od 13,27 eura sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a jer je taj trošak nastao njegovom krivnjom budući da pristojbu na tužbu nije platio u trenutku podnošenja tužbe kada je ta obveza nastala pa je zbog moralo biti doneseno rješenje o pristojbi na koje se plaća dodatna pristojba.

Zagreb, 13. lipnja 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku