REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-1247/2024-
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 13. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103506363 od dana 04. travnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % ( nula cijelih osamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 504,22 EUR sa zateznom kamatom od 28. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 504,22 EUR preko stope dosuđene u točki II. izreke ove presude.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 26. studenoga 2024.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.378,86 EUR sa zateznom kamatom od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 441,36 EUR sa zateznom kamatom od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je RŽ iz [adresa], kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom dana 4. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103506363 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 104.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečej, s rokom vračanja od 288 mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom "NAKNADA" predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 0,80% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom Ugovora o kreditu, s time da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naplate naplati prilikom isplate plasmana. S tim u vezi, tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 27. travnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 504,22 EUR / 3.799,02 kuna, a sve sukladno navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu.
1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu ističe da o istoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik korisniku kredita ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u iznosu od 504,22 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji je umanjen iznos od 504,22 EUR od iznosa kredita.
1.3. Tužitelj navodi i da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupovine nekretnine, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom "NAMJENA". Stoga smatra da korisnik kredita nije imao u tom smislu pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen, čime je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.
1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanja kredita nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je prema tvrdnjama tužitelja sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 504,22 EUR. Pri tome ističe kako tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti "naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita", ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.
1.5. Stoga slijedom navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita platio 27. travnja 2007. godine u iznosu od 504,22 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje tužitelj upire na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 504,22 EUR.
1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.
1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 504,22 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ali ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u bitnome jer smatra da je tražbina koja je predmetom ustupa između tužitelja i korisnika kredita neprenosiva budući da je strogo osobne naravi. Ujedno je naveo da nije dao pristanak na sklapanje Ugovora o cesiji i da stoga taj ugovor prema njemu nema učinak. Osporava i da bi korisnik kredita bio potrošač budući da tužitelj to svojstvo ničim nije dokazao.
2.2. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik spori da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koja se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je naknada izražena u točno naznačenom postotku od 0,80% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Dodaje da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da je o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da mu je službenik koji je ugovarao kredit jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita pri čemu mu je na njegov zahtjev odobrena naknada za obradu kredita od 0,80% što predstavlja sniženje iznosa predmetne naknade. Također ističe da je korisniku kredita bio dostupan i prezentiran letak Stambeni krediti i izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojima je jasno pisalo da je korisnik kredita dužan na pisani poziv tuženika uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1,00% od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno navedenoj Odluci, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.
2.3. Osim što tvrdi da je korisniku kredita ta odredba bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, tuženik ističe da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visinu od 0,80% od visine iznosa kredita (3.804,07 kn). Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva.
2.4. Nadalje, tuženik ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore.
2.5. Naposljetku, tuženik ističe prigovor zastare i prigovara utuženom tijeku kamata navodeći kako bi jedino bilo pravno osnovano kamate dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, podredno od podnošenja tužbe.
3. Tužitelj je podneskom od 26. studenog 2024. ispravio tužbeni zahtjev na način da je u istome točno naznačio omaškom krivo navedeni OIB tužitelja te je istim podneskom preinačio tužbu po pitanju zahtijevane stope zateznih kamata i to na način da je istu zatražio po višoj stopi propisanoj ZOO-om za trgovačke sporove. Tuženik se navedenoj preinaci protivio, međutim, s obzirom da je tužitelj navedenu preinaku učinio do zaključenja prethodnog postupka u skladu s odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je istu dopustio, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103506363 od 11. veljače 2016. (list 8. do 12. spisa), Obavijest o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. (list 14. spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 7. lipnja 2023. (list 15. spisa), potvrda o plaćenoj naknadi od 29. svibnja 2024. (list 16. spisa), zahtjev za dostavu potvrde o naplaćenoj naknadi od 24. svibnja 2024. (list 17. spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103506363 (list 19. do 40. spisa), pisana izjava svjedoka RŽ (list 41. do 43. spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103506363 od 4. travnja 2007. uz priloge (list 45. do 58. spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 7. lipnja 2023. (list 59. do 63. spisa), sudska praksa (list 65. do 90., 122. do 130., 142. do 146., 151. do 161., 164. do 168., 175. do 198., 260. do 299., 303. do 311., 328. do 343. spisa), Izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 112. do 117. spisa), letak za stambene kredite (list 118. do 120. spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 4. travnja 2007. (list 121. spisa), pisana izjava AŽ (list 131. do 133. spisa), pisana izjava PŽ (list 135. do 137. spisa), pisana izjava NŽ (list 139. do 140. spisa), pisana izjava JŽ (list 147. do 148. spisa), pisana izjava ZŽ (list 149. do 150. spisa), krediti - proces obrade (list 162. do 163. spisa), pisana izjava ŠŽ (list 169. do 170. spisa) pisana izjava FŽ (list 172. do 174. spisa), pisana izjava ŽŽ (list 199. do 200. spisa), Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva u pravne prakse, godišnjak 27 – 2020 (list 201. do 249. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 259. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 300. do 302. spisa)te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka RŽ (iskaz na listu 353. spisa).
4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša odgovorna osoba tužitelja kao i kod prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.
5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 504,22 EUR po osnovi tako ništetne odredbe.
7.1. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita RŽ sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu od 4. travnja 2007., nije sporno da je korisnik kredita 27. travnja 2007. platio naknadu u iznosu od 504,22 EUR te nije sporna visina tako plaćene naknade. Među strankama nije sporno niti da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 7. lipnja 2023., ali je sporno ima li taj ugovor učinke prema ovdje tuženiku.
7.2. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara predmetnog potraživanja, sporan je utuženi tijek i visina stope zatezne kamate. Među strankama je sporna i naznačena vrijednost predmeta spora.
8. U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora treba navesti da isti nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.831,45 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i čl. 40. st. 2. ZPP, dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 504,22 EUR (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora i za nenovčani i za novčani zahtjev ispravno naveo u tužbi.
9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 45. do 58. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita RŽ (u vrijeme sklapanja ugovora R) i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 104.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.
9.2. U odredbi članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,80% naknade na iznos odobrenog kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora, koji obračunati iznos naknade će se naplatiti prilikom isplate plasmana.
10. Tuženik je već u odgovoru na tužbu učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, a stranke su na ročištu održanom 3. veljače 2025. učinile nespornim da je korisnik kredita 27. travnja 2007. platio naknadu u iznosu od 504,22 EUR, visina koje naknade nije sporna.
11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (list 59. do 64. spisa), koji ugovor je nesporno sklopljen, utvrđeno je da je istim korisnik kredita RŽ (ranije R), kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik obaviješten 14. lipnja 2023.
(obavijest na listu 14. spisa)
12.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).
12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.
12.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.
13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu stambenog kredita za kupovinu nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu). Također, iz iskaza svjedokinje RŽ proizlazi da je ona kao korisnica kredita sredstvima dobivenim temeljem istoga kupila stan za potrebe stanovanja u kojem stanu je živjela sve dok nije prodan u ovrsi na dražbi. Iz njenog iskaza također proizlazi da nikada nije taj stan koristila u bilo kakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, kao i iz iskaza navedene svjedokinje, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnica kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.
14. Nadalje, iz iskaza korisnice kredita kao svjedoka proizlazi i da ona prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovaranja odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, zatim da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i da je dan njoj samo na potpis, pri čemu joj nitko nije objasnio niti jednu odredbu tog ugovora pa tako ni onu vezanu za naknadu, a nitko joj nije pojasnio ni na koji način će se uopće ta naknada obračunati.
15. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga iz navedenog proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.
16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).
16.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
16.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, na te okolnosti tuženik je iznio svoje tvrdnje, ali je kao dokaz tih tvrdnji predložio saslušanje korisnika kredita iz čijeg iskaza proizlazi upravo suprotno tvrdnjama tuženika. Stoga tuženik prema ocjeni ovog suda nije tijekom ovog postupka dokazao da je pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi niti je dokazao da je korisniku kredita naplaćena naknada od 0,80% od iznosa kredita upravo uslijed obavljenih pregovora, kao što nije dokazao niti da je korisniku kredita prije i u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora djelatnik banke dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, dok iz sadržaja spornog dijela odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."
17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije tijekom ovog postupka dokazao da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, a niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).
19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetan slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.
21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 504,22 EUR, čija visina među strankama nije sporna slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.
23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.
24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
24.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisnik kredita 27. travnja 2007. platio naknadu u iznosu od 504,22 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od 28. travnja 2007. pa do isplate pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).
25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 356. do 357. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.
26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,
- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR
- trošak sastava podneska od 2. srpnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,
- trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,
- trošak sastava podneska od 26. studenog 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. travnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,
- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR
- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR,
- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.378,86 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
28.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
29.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podnesaka od 2. srpnja 2024. i 26. studenog 2024. iz razloga što se prema sadržaju istoga radi o podnescima za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio, pri čemu valja istaknuti kako podneskom od 26. studenog 2024. tužitelj ispravlja OIB u tužbenom zahtjevu te postavlja preinačeni zahtjev u odnosu na kamatnu stopu, koji tako preinačeni zahtjev je sud u konačnici ocijenio neosnovanim, te pritom ne ulazi niti obrazlaže meritum predmeta spora niti obrazlaže tijekom postupka iznesena tvrdnje stranaka pa se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.1. Tarife niti Tbr. 8.3. Tarife, već upravo o podnesku za koji je nagrada propisana 8.4. Tarife . Tužitelj je na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu u troškovniku zahtjeva ukupni iznos od 132,72 EUR, s time da nije odredio koje točno iznose zahtijeva s osnove koje od navedenih pristojbi. Međutim, tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je pravovremeno platio sudsku pristojbu za tužbu u polovici propisanog iznosa te pristojbe Tarifom, odnosno u iznosu od 33,18 EUR pa mu je u toj visini taj trošak i priznat. Nadalje, tužitelju je u istom iznosu od 33,18 EUR priznat i trošak sudske pristojbe za presudu. Naime, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u navedenom iznosu od 33,18 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 33,18 EUR). Stoga je na ime zatraženih sudskih pristojbi tužiteljev zahtjev prihvaćen za ukupni iznos od 66,36 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos od 66,36 EUR.
29.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 441,36 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 12. lipnja 2025.
SUDAC
Iva Karin Šipek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
