Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
U 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-70/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinović, odvjetniku u Bjelovaru protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 20. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, a objavljenoj dana 13. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju UM (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], novčani iznos od 3.829,12 eura (slovima:tritisućeosamstodvadesetdeveteura i dvanaest centi) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:
12,95 eura teče od 2. veljače 2008. godine do isplate,
12,93 eura teče od 2. ožujka 2008. godine do isplate,
12,91 eura teče od 2. travnja 2008. godine do isplate,
12,89 eura teče od 2. svibnja 2008. godine do isplate,
12,87 eura teče od 2. lipnja 2008. godine do isplate,
12,85 eura teče od 2. srpnja 2008. godine do isplate,
12,83 eura teče od 2. kolovoza 2008. godine do isplate,
12,81 eura teče od 2. rujna 2008. godine do isplate,
12,79 eura teče od 2. listopada 2008. godine do isplate,
12,77 eura teče od 2. studenog 2008. godine do isplate,
12,75 eura teče od 2. prosinca 2008. godine do isplate,
12,73 eura teče od 2. siječnja 2009. godine do isplate,
12,70 eura teče od 2. veljače 2009. godine do isplate,
12,68 eura teče od 2. ožujka 2009. godine do isplate,
12,66 eura teče od 2. travnja 2009. godine do isplate,
20,51 eura teče od 2. svibnja 2009. godine do isplate,
20,49 eura teče od 2. lipnja 2009. godine do isplate,
20,46 eura teče od 2. srpnja 2009. godine do isplate,
20,41 eura teče od 2. kolovoza 2009. godine do isplate,
20,38 eura teče od 2. rujna 2009. godine do isplate,
1,89 eura teče od 2. listopada 2009. godine do isplate,
21,81 eura teče od 2. rujna 2010. godine do isplate,
33,56 eura teče od 2. listopada 2010. godine do isplate,
28,10 eura teče od 2. studenog 2010. godine do isplate,
42,75 eura teče od 2. prosinca 2010. godine do isplate,
50,22 eura teče od 2. siječnja 2011. godine do isplate,
44,63 eura teče od 2. veljače 2011. godine do isplate,
46,35 eura teče od 2. ožujka 2011. godine do isplate,
41,67 eura teče od 2. travnja 2011. godine do isplate,
42,19 eura teče od 2. svibnja 2011. godine do isplate,
55,93 eura teče od 2. lipnja 2011. godine do isplate,
58,34 eura teče od 2. srpnja 2011. godine do isplate,
74,91 eura teče od 2. kolovoza 2011. godine do isplate,
72,57 eura teče od 2. rujna 2011. godine do isplate,
59,56 eura teče od 2. listopada 2011. godine do isplate,
57,93 eura teče od 2. studenog 2011. godine do isplate,
57,04 eura teče od 2. prosinca 2011. godine do isplate,
60,33 eura teče od 2. siječnja 2012. godine do isplate,
64,01 eura teče od 2. veljače 2012. godine do isplate,
64,09 eura teče od 2. ožujka 2012. godine do isplate,
61,79 eura teče od 2. travnja 2012. godine do isplate,
62,55 eura teče od 2. svibnja 2012. godine do isplate,
63,96 eura teče od 2. lipnja 2012. godine do isplate,
62,62 eura teče od 2. srpnja 2012. godine do isplate,
62,72 eura teče od 2. kolovoza 2012. godine do isplate,
61,42 eura teče od 2. rujna 2012. godine do isplate,
58,86 eura teče od 2. listopada 2012. godine do isplate,
61,81 eura teče od 2. studenog 2012. godine do isplate,
62,65 eura teče od 2. prosinca 2012. godine do isplate,
62,72 eura teče od 2. siječnja 2013. godine do isplate,
58,45 eura teče od 2. veljače 2013. godine do isplate,
61,20 eura teče od 2. ožujka 2013. godine do isplate,
61,94 eura teče od 2. travnja 2013. godine do isplate,
60,29 eura teče od 2. svibnja 2013. godine do isplate,
55,67 eura teče od 2. lipnja 2013. godine do isplate,
53,84 eura teče od 2. srpnja 2013. godine do isplate,
56,12 eura teče od 2. kolovoza 2013. godine do isplate,
57,69 eura teče od 2. rujna 2013. godine do isplate,
61,69 eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,
59,49 eura teče od 2. studenog 2013. godine do isplate,
60,47 eura teče od 2. prosinca 2013. godine do isplate,
61,28 eura teče od 2. siječnja 2014. godine do isplate,
58,48 eura teče od 2. veljače 2014. godine do isplate,
59,98 eura teče od 2. ožujka 2014. godine do isplate,
59,21 eura teče od 2. travnja 2014. godine do isplate,
57,73 eura teče od 4. svibnja 2014. godine do isplate,
57,04 eura teče od 2. lipnja 2014. godine do isplate,
57,34 eura teče od 2. srpnja 2014. godine do isplate,
59,22 eura teče od 2. kolovoza 2014. godine do isplate,
61,15 eura teče od 2. rujna 2014. godine do isplate,
60,98 eura teče od 2. listopada 2014. godine do isplate,
61,94 eura teče od 2. studenog 2014. godine do isplate,
63,26 eura teče od 5. prosinca 2014. godine do isplate,
62,77 eura teče od 2. siječnja 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. veljače 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. ožujka 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. travnja 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. svibnja 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. lipnja 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. srpnja 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. kolovoza 2015. godine do isplate,
63,56 eura teče od 2. rujna 2015. godine do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.
II
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.210,09 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 13. 6. 2025. do isplate, a sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.
Tužitelj je podnio tužbu dana 9. 5. 2019. navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu br. 51400607- 5102833143 od 2. veljače 2006., solemniziran po javnom bilježniku Branki Škalički iz [adresa] pod br. OU-32/2006 3. 2. 2006., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 48.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Kredit je bio namjenski i to stambeni za kupnju nekretnine. Navodi da je čl. 8. istog Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Način otplate kredita je reguliran čl. 7. tog Ugovora. Predmetni ugovor primjer je tipskog ugovora bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na njegov sadržaj. Prilikom zaključenja ugovora tužitelju nije ni na koji način bilo predočeno niti dano do znanja na koji način se kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je promjenjiva, a sukladno jednostranoj odluci banke.
1.1.
Iz svega proizlazi da je tuženik sa tužiteljem zaključio ugovor, a da tuženik nije informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valutne odluke pa je to sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.
1.2.
U Ugovor o kreditu br. 51022833143 od 2. veljače 2006. je banka ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovornog odnosa bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane Odluke banke o kamatnim stopama. O tome se nije pojedinačno pregovaralo. Sve je to suprotno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj se poziva i na praksu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. 1.3.
Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu CHF, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne, jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takove ugovorne odredbe. Tužitelj se poziva na sudsku praksu prema kojoj su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim tim i ništetnih odredbi o glavnici kredita vezanu uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno. Stoga podnosi tužbu kojom traži da se tuženiku naloži da tužitelju plati preplaćeni novčani iznos i da nadoknadi parnične troškove.
2.
U odgovoru na tužbu tuženik je prigovarao i mjesnoj nenadležnosti o čemu je već i pravomoćno odlučeno, te je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. U pogledu konverzije kredita tužitelj i tuženik su 26. 1. 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita. Tim su Aneksom izmijenile stranke osnovni ugovor pa je Aneksom promijenjena i ugovorna valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora. Tuženik je tužitelju sukladno tome dostavio izračun konverzije kredita. Naglašava da su se prilikom konverzije uzeli u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u Eur i u valutnu klauzulu u Eur po tečaju primjenjivom na datum uplate. Smatra da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, a slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanom tužiteljevu tužbu.
2.1.
Pored toga tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i to s obzirom da je tužba podnesena 9. 5. 2019. pa je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.
2.2.
U pogledu nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule poziva se tuženik na odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije. Tuženik smatra da je tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u vlastitoj klauzuli vezano za CHF. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na sudsku praksu.
2.3.
Budući da tužitelj u postupku traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih o povlaštenih anuiteta.
3.
U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 4- 7), javnobilježnička ovjera (8) otplatni plan za kredit (9-21), evidencija uplata (22-25), Aneks broj 1 ugovora o kreditu (42-43), obavijest o izračunu konverzije (44-45), izračun konverzije kredita (46-49), obrazac za prihvat izračuna konverzije (50), nalaz i mišljenje vještaka s prilozima (336-343).
4.
Sud je proveo vještačenje po vještaku Marijani Matijević radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa zbog promjenjive ugovorne kamatne stope. Isto tako i preplaćenog iznosa radi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u tijeku otplate kredita. U nalazu i mišljenju vještakinja je prikazala izračun razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i promjenjivog tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj. Tako je u zaključku nalaza i mišljenja utvrđeno da je u razdoblju od veljače mjeseca 2006. do 30. rujna 2015. ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 2.232,51 kn, a ukupna razlika zbog promijenjenog tečaja iznosi 26.618,00 kn, a što zajedno daje 28.850,51 kn.
5.
Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev podneskom od 4. 11. 2024. tako da potražuje od tuženika isplatu 3.829,12 € sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate te je zatražio i naknadu parničnih troškova određenih u podnesku od 14. 5. 2025.
6.
Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 7.
U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 2. 2. 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
8.
Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.
9.
S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 10.
Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
11.
Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marijani Matijević. Tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 3.829,12 € kn s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. 12.
Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 7.5. 2019. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
13.
Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.
14.
Vještačenjem je utvrđeno koliko je tužitelj preplatio kamate po osnovi promjenjive kamatne stope koju je jednostrano mijenjala banka i koliko je preplatio anuiteta za tečajnu razliku. Tvrdnje tuženika da su konverzijom anulirane, odnosno ukalkulirane sve ove činjenice ničim nije dokazana, pa niti u tijeku vještačenja banka nije predočila na koji način je to ukalkulirala preplaćene iznose. A sigurno je da bi ove činjenice banka u tijeku vještačenja isticala i podastrla kao činjenice koje bi koristile za izradu vještačkog nalaza. Upravo suprotno tužitelj je u tijeku postupka dokazao sve odlučne činjenice temeljem kojih i traži tužbenim zahtjevom povrat više preplaćenih iznosa polazeći od utvrđenja vještaka Marijane Matijević čiji nalaz je stručan i objektivan i temelj je za utvrđivanje visine potraživanja.
15.
Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja određen podneskom od 4. 11. 2024.
16.
U pogledu istaknutog prigovora prijeboja smanjenja kamatne stope sud nije uzeo u obzir prigovor prijeboja, jer smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa tužitelja i nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, a kamatna stopa je smanjena temeljem čl. 11a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju i kao takva predstavlja obvezujuću zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštivati pa nema pravo na isplatu razlike između te zakonom određene kamate i iznosa koji bi bio plaćen primjenom ugovorene kamate temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu. Sigurno je da tužitelj plaćanjem manje kamate u tom kratkom razdoblju ništa nije stekao bez osnove pa stoga ne postoji niti osnov za povrat bilo kakovog iznosa. 17.
Temeljem čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik tvrdi da mu je tužitelj dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja te za svaku takvu uplatu potražuje i kamatu. Ovakovo potraživanje tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO-a stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Jasni je smisao odredbi čl. 323. st. 2. kojima se propisuje da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odnosno odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Sigurno je da tuženik nije prigovarao tužitelju niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz promjenu kamatne stope, što znači da je prešutio tužitelju okolnosti vezena za rizičnost valutne klauzule u CHF pa sukladno navedenom krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Prigovor je prijeboja potpuno neosnovan, a kada bi i bio osnovan tražbina bi bila već i zastarjela upravo u smislu zastare na koju se poziva tuženik u odnosu na potraživanje radi više preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule i zbog promjenjive kamatne stope.
18.
Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe zajedno s PDV-om u iznosu od 250,00 €, pristojba na tužbu 81,23 €, trošak prethodnog izračuna potraživanja 66,36 €, sasta podneska od 4. 7. 2019. 250,00 €, ročište 10. 10 2019. 125,00 €, podnesak od 17. 9. 2019. 62,50 €, podnesak od 20. 1. 2020. 125,00 €, podnesak od 5. 8. 2020. 62,50 € i podnesak 8. 9. 2020. 62,50 €, zatim zastupanje na ročištu 14. 9. 2020. 250,00 €, na ročištu 20. 1. 2021. 250,00 €, trošak vještaka 250,00 €, podnesak od 21. 1. 2021. 62,50 €, podnesak od 12. 3. 2021. 250,00 €, podnesak od 24. 3. 2021. 250,00€, zastupanje na ročištu 23. 9. 2021. 250,00 €, podnesak od 14. 6. 2022. 62,50 € i podnesak od 4. 11. 2024. 250,00 € i ročište 20. 5. 2025. 250,00 €, a kada se sve zbroji dobije se ukupni iznos od 3.210,09 €. 19.
Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.
Križevci, 13. lipnja 2025.
Sudac: Marijan Vrbančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
