REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1585/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 6. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Frane Bazine i zamjenice punomoćnice tuženika, odvjetničke vježbenice DĐ, **.**.2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 24. kolovoza 2023. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50- 2718898 od dana 21.03.2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a solemniziranog od strane Javnog bilježnika UĐ iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-239/2005 22. ožujka 2005. koja u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju OĐ iznos od 1.267,02 EUR (tisućudvjestošezdesetsedam eura i dva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,96 EUR od 6.11.2008.,

- na iznos od 5,07 EUR od 30.12.2008.,

- na iznos od 7,31 EUR od 31.1.2009.,

- na iznos od 8,33 EUR od 28.2.2009.,

- na iznos od 5,62 EUR od 28.3.2009.,

- na iznos od 6,16 EUR od 6.5.2009.,

- na iznos od 1,82 EUR od 2.6.2009.,

- na iznos od 1,16 EUR od 4.9.2009.,

- na iznos od 1,02 EUR od 7.10.2009.,

- na iznos od 2,51 EUR od 28.11.2009.,

- na iznos od 5,07 EUR od 29.12.2009.,

- na iznos od 8,71 EUR od 2.2.2010.,

- na iznos od 7,88 EUR od 27.2.2010.,

- na iznos od 12,82 EUR od 1.5.2010.,

- na iznos od 11,88 EUR od 1.5.2010.,

- na iznos od 13,71 EUR od 2.6.2010.,

- na iznos od 29,53 EUR od 8.7.2010.,

- na iznos od 26,27 EUR od 4.8.2010.,

- na iznos od 36,22 EUR od 5.9.2010.,

- na iznos od 32,78 EUR od 28.9.2010.,

- na iznos od 27,25 EUR od 3.11.2010.,

- na iznos od 38,92 EUR od 4.12.2010.,

- na iznos od 53,76 EUR od 28.12.2010.,

- na iznos od 43,25 EUR od 3.2.2011.,

- na iznos od 46,94 EUR od 8.3.2011.,

- na iznos od 42,25 EUR od 5.4.2011.,

- na iznos od 43,09 EUR od 5.5.2011.,

- na iznos od 62,99 EUR od 28.5.2011.,

- na iznos od 64,93 EUR od 26.7.2011.,

- na iznos od 81,47 EUR od 26.7.2011.,

- na iznos od 72,94 EUR od 6.9.2011.,

- na iznos od 63,60 EUR od 1.10.2011.,

- na iznos od 62,60 EUR od 1.11.2011.,

- na iznos od 61,88 EUR od 1.12.2011.,

- na iznos od 66,33 EUR od 10.1.2012.,

- na iznos od 70,22 EUR od 11.2.2012..,

- na iznos od 70,72 EUR od 8.3.2012. i

- na iznos od 68,04 EUR od 11.4.2012.,

sve od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju OĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (dvijetisuće eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj OĐ podnio je 12. lipnja 2023. tužbu u kojoj je naveo da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. 21. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-2718898 temeljem kojeg mu je tuženik kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.965,60 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, a on se obavezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,65%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Dalje je naveo da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, da mu je ovaj kredit ponuđen kao najpovoljniji, da je ovaj ugovor sadržavao dva promjenjiva elementa (valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu) te da smatra da su ove ugovorne odredbe nepoštene jer on temeljem istih nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je znao da će mjesečni anuitet toliko porasti odnosno do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, da nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Još je naveo da je odlukama sudova u Republici Hrvatskoj utvrđeno da je tuženik u vrijeme sklapanja ovog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je time postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima te da je ovaj sud tim odlukama vezan. Tužitelj je još naveo da je ovdje predmetan ugovor koji je sklopio sa tuženikom bio unaprijed formuliran standardni ugovor tuženika kao trgovca, da o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije mogao pregovarati dok ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi. Naveo je i da ga tuženik nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na njegovu štetu te da stoga smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužitelj je u tužbi naveo i da je od tuženika 2. lipnja 2023. zatražio svu dokumentaciju o utuženom ugovoru o kreditu, a da tuženik traženju nije udovoljio pa je slijedom svega navedenog predložio da sud tuženiku naloži da mu isplati novčani iznos koji je od njega primio na temelju ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli odnosno na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja valute sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog plaćenog anuiteta do isplate te da mu naloži da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Podneskom od 24. kolovoza 2023. te tako prije no što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari tužitelj je još naveo da je od tuženika zaprimio zatraženu dokumentaciju o utuženom ugovoru o kreditu pa je predložio da sud presudom utvrdi da su odredbe čl. 7. predmetnog ugovora koje glase „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ ništetne te da tuženiku naloži da mu na ime istih isplati iznos od 1.267,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to pobliže označeno u izreci ove presude kao i da tuženiku naloži da mu nakadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Tužitelj je ovim podneskom prema stavu ovog suda preinačio tužbu u skladu sa odredbom čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) i to prije zaključenja prethodnog postupka te prije nego se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari pa se on tom povlačenju nije mogao protiviti slijedom čega je sud ovu preinaku dopustio i riješio kao u izreci.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da mu tužitelj nije bio ostavio razuman rok za dostavu dokumentacije u predmetnom ugovoru o kreditu jer je tužbu deset dana nakon što je od njega ovu dokumentaciju zatražio te da mu on nije odbio dostaviti ovu dokumentaciju. Dalje je naveo kako smatra da je tužitelj tužbu podneskom od 24. kolovoza 2023. preinačio te da tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti osporava, da sudske odluke iz postupka kolektivne zaštite ne štite prava tužitelja osobito jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila te da se utvrđenja sudova iz tog postupka u ovom postupku ne mogu koristiti. Još je naveo kako smatra da tužitelj nije dokazao ništetnost u tužbi navedenih ugovornih odredbi, a da su mu iste bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je također naveo da je tužitelju uručio okvirni otplatni plan, a da ni na svjetskom ni na domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da on za takve okolnosti nije niti znao niti morao znati te da ih nije uskratio tužitelju već da mu je dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a da je svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne tako i drugih svjetskih valuta. Tuženik je još naveo da je predmetni ugovor solemniziran čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju te da je on sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu pri čemu je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita) pa je tako tužitelj mogao utjecati na ovdje spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Još je naveo da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera i da tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zaduženu istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Naveo je i da je tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF u nepovoljni položaj općenito stavio izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, no da se sanacija te vrste ekonomske ili vrijednosne neravnoteže vrši kroz institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti obzirom je ovaj rast bio potpuno neočekivan za svakoga, a tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik je konačno naveo i da ističe prigovor zastare utuženog potraživanja kao i da smatra da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati te da neosnovanim smatra i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

4. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u nastavku postupka još naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva već njegovu osnovanost te da osporava da bi bio nesavjesni stjecatelj utuženog iznosa.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku potvrde (list 7 spisa), presliku zahtjeva (list 10 spisa), preslike ugovora (list 12 do 15, 31 do 34 spisa), preslike punomoći (list 16 i 35 spisa), preslike potvrda (list 18, 25, 36, 37 spisa), presliku dopisa (list 23 spisa), presliku otplatnog plana (list 27 do 29, 45 do 49 spisa), presliku kontrolnog ispisa (list 30 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (list 39 do 44 spisa), presliku izračuna (list 50 do 53 spisa), presliku uvjeta (list 71 do 76 spisa) i presliku sudske prakse (list 92 do 105 spisa) te je saslušao svjedokinju UĐ (list 117 spisa) i tužitelja (list 108 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li ovo utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

7. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope (čl. 2. ugovora) jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će kriterije isti pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke pa je tako riječ o sastojku predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta za koje se veže promjena kamatne stope koje odredbe tako uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovode do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine).

8. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, istome ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom ovog postupka nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti dok je i sam istaknuo da se kod promjene kamatne stope rukovodio kombinacijom parametara ovisnim o tržišnim uvjetima čime je prema stavu suda samo potvrdio prethodno utvrđeni propust. Saslušan, pak, kao stranka tužitelj OĐ je prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu nije bio u banci već u autokući, a da se ne sjeća da su mu tamo govorili išta detaljno o valuti u kojoj je ugovor sklopio već samo da su mu rekli da je taj ugovor povoljan te da ga nisu upozorili na rizik porasta tečaja te valute dok njemu niti pojam valutne klauzule nije bio poznat, koji iskaz također potvrđuje prethodno opisani propust tuženika da tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora objasni način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje. Iskaz, pak, svjedokinje UĐ, saslušane na prijedlog tuženika, ne dokazuje suprotno obzirom je i ista prema ocjeni suda jasno i uvjerljivo iskazala da je kao Javna bilježnica klijentima prilikom solemnizacije isprava iste čitala i objašnjavala što u njima piše, no ne i da je strankama objašnjavala upravo prethodno navedeni način utvrđivanja kamatne stope kod ugovora o kreditu poput predmetnog i za isti primijenjene parametre.

10. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

11. Pravomoćnom, pak, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Predmetni je ugovor utvrđenje ništetnosti čijih odredaba traži tužitelj zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P-1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj, a tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da sama činjenica da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje automobila, a ne stana, prema stavu ovog suda bitnu razliku između predmetnog i navedenih ugovora ne predstavlja, a tuženik ponovno ničim nije dokazao da je tužitelj automobil koji je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom kupio automobil za osobne potrebe pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

12. Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a u tužbi navedene odredbe čl. 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu ništetne te je stoga tužbeni zahtjev da presudom utvrdi ništetnost jedne od ovih odredaba (čl. 7.) ocijenio osnovanim, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona osnovanim je ocijenio i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ovim ništetnim odredbama predmetnog ugovora o valutnoj kaluzuli isplatio i to u među strankama nespornom iznosu od 1.267,02 EUR.

13. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta su također među strankama nesporni te uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužitelju su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

14. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 12. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tužitelj podneskom od 24. kolovoza 2023. tužbeni zahtjev odredio, a nakon što je, među strankama nesporno, od tuženika zaprimio za to potrebne isprave, a da je sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a prekid zastarijevanja nastupio samim podnošenjem tužbe, neovisno o određenosti tužbenog zahtjeva iz iste.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 24.8.2023. i 15.4.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 5.7.2024., 18.10.2024., 12.12.2024., 4.2.2025. i 6.5.2025. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 800 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 2.000,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Tužitelju nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak pristupa na ročište za objavu presude. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim obzirom isti nije uspio u ovom sporu.

16. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. lipnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju OĐ po punomoćniku

2. Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. po punomoćnici