Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1376/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ŠZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužitelja VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 3. tužiteljice PL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Diego Modrušan, odvjetnik u Novigradu-Cittanova, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, koji je zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 2114/2019-36 od 2. siječnja 2024., u sjednici održanoj 13. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2114/2019-36 od 2. siječnja 2024. te se predmet u vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba s tužbenim zahtjevom kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka. 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj: 9010939735 od 5. siječnja 2006., koji je solemniziran od javnog bilježnika Davora Dušića pod broj: OU-27/06, sklopljen između tuženika kao kreditora, i 1. tužiteljice ŠZ, kao korisnik kredita, i 2. tužitelja i 3. tužiteljice, kao založnih dužnika, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

1.1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev 1. tužiteljice ŠZ kojim traži da joj tuženik isplati iznos od 80.517,83 kuna zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka I. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (točka II. izreke), dok je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove u iznosu od 764,55 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da je za više zatraženi trošak odbijen zahtjev tuženika (točka III. izreke).

2. Protiv te presude i tog rješenja žale se tužitelji pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda i rješenje u tom dijelu preinače i tužbeni zahtjev prihvati kao osnovan, podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

4. Nesporno je da su 1. tužiteljica, kao korisnik kredita, i založni dužnik, 2. tužitelj i 3. tužiteljica, te tuženik, kao banka, sklopili ugovor o kreditu 5. siječnja 2006. kojim je tuženik odobrio 1. tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, a koji ugovor je potvrđen 12. siječnja 2006. kod Davora Dušića, javnog bilježnika u Rovinju pod brojem OU-27/2006. Nesporno je da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru predviđena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,65 % godišnje, promjenjiva "sukladno odluci banke" i "sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita (članak 4.), kao i da je ugovorena valutna klauzula (članci 1., 4., 5., 6. i 7.). Nadalje je nesporno da su stranke 8. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010939735 (dalje: dodatak) potvrđen 8. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Rina Zujića iz Rovinja pod brojem Ov-7444/2015, kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, te da su suglasno potvrdile kako ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.957,54 eura.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je 1. tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su se stranke Dodatkom suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) pa da su time riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, jer je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih je razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima. Stoga je taj sud smatrao da su tužitelji prihvaćenjem izračuna konverzije i sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da te odredbe nisu i ne mogu biti ništetne, zbog čega je smatrao da 1. tužiteljica nema pravo na isplatu zatraženih razlika iznosa.

6.1. Isto tako je taj sud smatrao da tužitelji nemaju pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje u situaciji kada ne postoji pravna zaštita koja se može postići kondemnatornom tužbom. zbog čega je odbaci tužbu s tužbenim zahtjevom glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan.

8. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu tužitelja kojim traže da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu od 5. siječnja 2006., sa zahtjevom za isplatu iznosa od 80.517,83 kune, pa bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), kao važećeg zakona u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao ni razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa da se radilo o nepoštenoj odredbi, iz kojeg razloga su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

9.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., dalje: ZZP/07.) te ZOO-a.

9.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Navedene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP/07., a na temelju odredbe članka 138.a. ZZP/07., prema kojoj odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Isto tako, suprotno zaključku prvostupanjskog suda tužitelji imaju zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (članaka 327. i 328. ZOO- a), neovisno o konkretnom pravnom interesu jer se deklaratornom zaštitom pruža samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima taj pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje). Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom stopom redovne kamate i valutnom klauzulom.

11. Nadalje, stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010939735 18. prosinca 2018., te je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu euro, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) u euro. Tim dodatkom je utvrđeno da je 1. tužiteljica preplatila ukupni iznos od 4.385,45 kuna, pa da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u euro namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ujedno je utvrđeno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euro iznosi 30.957,54 eura.

12. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud je stava da 1. tužiteljici pripada pravo na potraživanje od tuženika isplate razlike u preplaćenom iznosu koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu.

12.1. Dakle, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz članka 172. ZOO-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

12.2. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu od 5. siječnja 2006. do izvršene konverzije, međutim, provedenim vještačenjem nije utvrđivao jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te je li unatoč konverziji postoji razlika na štetu 1. tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka 1. tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. Vezano uz iznijeto treba navesti da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada nije u smislu odredbe članka 259. ZPP-a, a s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, rukovodio vještačenjem te odredio zadaću vještaku, s tim da je i sam tuženik isticao prigovor prijeboja u odnosu na pretplatu utvrđena prilikom konverzije.

15. Zbog navedenog prihvaćanjem žalbe tužitelja pozivom na članak 370. ZPP-a trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

16. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom te provođenjem vještačenja utvrditi i činjenicu jesu li iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, u koliko jesu u kojem iznosi te je li postoji obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i prigovoru prijeboja, kao i o troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

17. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 13. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević