Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2039/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Zvonimiru Bućanu, odvj. u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po pun. iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presuda Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem P-477/2022-23 od 5. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem P-477/2022-23 od 5. travnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuju se ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 2. i članku 7. ugovora o kreditu broj: 3211820295 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 13.12.2007. a solemniziran dana 14.12.2007.g. kod javnog bilježnika Domagoj Matejčić pod brojem ovjere OV- 16097/07, kao i odredba čl. 3. Dodatka ugovora o kreditu broj: 3211820295 od 30.07.2012.g., pa stoga isti članci predmetnog Ugovora i Dodatka ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

1.1. U odluci pod točkom II.izreke naloženo je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.620,63 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od 5. travnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik navodeći kako pobijanu presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

2.1. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika te osporila navode žalbe i predložila žalbu tuženika odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

2.2.Žalba tuženika nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje žalitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4. U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno kako su stranke 13. 12. 2007. zaključile ugovor o namjenskom kreditu broj 3211820295 s time da su prilikom sklapanja ugovora sudjelovali i suprug tužiteljice GC kao sudužnik, te Dolić-Pivac građenje d.o.o. kao založni dužnik kojim je tužiteljici kao korisnici kredita isplaćen iznos od 1.158.490,10 HRK, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,35% godišnje i koja je fiksna do 30. 6. 2008., a nakon toga bi se obračunavala u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

4.1. Isto tako u postupku nije bilo sporno kako je predmetni ugovoreni rok otplate od 180 mjeseci, izmijenjen dodatkom ugovora o kreditu od 30. 7. 2012. kojim je rok otplate ugovoren na 288 mjeseci tako da tražbina tuženika dospijeva najkasnije 30. 7. 2037., a namjena kredita je kupnja nekretnine, u naravi poslovnog prostora upisanog u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao suvlasništvo na jednake dijelove tužiteljice i njenog supruga.

4.2. I na koncu nije bilo sporno da je dodatkom ugovora (čl. 2.) ugovorena redovna kamatna stopa o kojoj će korisnik kredita biti obaviješten pisanim putem, koja se kamatna stopa se kamatna stopa mijenja sukladno odluci kreditora o čemu bi tužiteljica kao korisnik kredita trebala biti obavještavana, koja je u razdoblju od 13. 12. 2007. do 1. 3. 2021. mijenjala u više navrata u odnosu na početnu ugovorenu od 5,35% godišnje na način da je od 1. 3. 2008. iznosila 6,00%, od 1. 7. 2009. 6,90%, 1. 5. 2010. 6,65%, 1. 7. 2011. 6,40%, 1. 7. 2013. 6,44%, 1. 1. 2014. 6,21%, 1. 7. 2014. 5,95%, 1. 1. 2015. 5,79%, 1. 7. 2015. 5,64%, 1. 1. 2016. 5,44%, 1. 7. 2016. 5,34%, 1. 1. 2017. 5,12%, 1. 7. 2017. 4,87%, 1. 1. 2018. 4,68%, 1. 7. 2018. 4,59%, 1. 1. 2019. 4,49%, 1. 7. 2019. 4,38%, 1. 1. 2020. 4,28%, 1. 7. 2020. 4,20% te 1. 1. 2021, 4,14%, tako da se mijenjao i iznos mjesečnog anuiteta, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ante Beusa.

5. Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi pravni status tužiteljice kao potrošača u odnosu na sadržaj predmetnog ugovora i njegova dodatka pa s tim u svezi i osnovnost navoda tužbe o ništetnim odredba vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke.

5.1. Naime, raspravljajući po navedenom tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja je osnovom provedenog dokaznog postupka, polazeći od neprijepornih činjeničnih utvrđenja, u bitnom zaključio da je predmet kupoprodaje nekretnina koje su na jednake dijelovi upisani kao suvlasnici i tužiteljica i njen suprug koji je nositelj obrta te da su odredbe ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, obzirom na njihov sadržaj i izostanak tuženika u smislu pojedinačnog pregovaranja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene

6. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na odredbe primijenio odredbe članka 83., 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), kao i odredbe članaka 12., 26. i 142. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO),držeći kako tužiteljica ulazi u pojam zašite potrošača

7. Ispitujući pobijanu presudu o okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

8. U ovoj konkretnoj parnici nedvojbeno nisu relevantna utvrđenja presuda Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presude Vrhovnog suda RH jer se utvrđenja iz tih presuda ne odnose na utvrđenja koja se odnose na kredit u kunama, o čemu se izjasnila sudska praksa u brojnim odlukama (Rev-167/2021, Rev-19/2023 i dr.).

9. Naime, obzirom na navode tužiteljice kao nositeljice kredita i njenog supruga saslušanog u svojstvu svjedoka, kao sudužnika prema čijim kazivanjima proizlazi kako je predmetna nekretnina u naravi poslovni prostor kupljena u svrhu obavljanja polovne djelatnosti obrta supruga koji je koristio za slastičarnu Caffe bar, to se u navedenim okolnostima, suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda, ne radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (»Narodne novine«, broj 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/07.).

10. Naime, prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Dakle, pored činjenice da je tužiteljica, kao supruga vlasnika trgovačkog obrta navela da je kredit korišten za kupnju poslovnog prostora, činjenično-pravni zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač, a s obzirom na zakonsku definiciju potrošača, ne može se prihvatiti kao pravilan.

12. Sud EU je već presudio da široko tumačenje pojma „potrošač”, u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, omogućuje da se osigura zaštita koju se tom direktivom dodjeljuje, prema potrebi, svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 37. i navedena sudska praksa).

13. Stoga prisilni karakter odredbi sadržanih u Direktivi 93/13 i s njima povezanih posebnih zahtjeva zaštite potrošača zahtijevaju široko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) te direktive kako bi se osigurao njezin koristan učinak (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 38.).

14. U okviru ugovora o kreditu sklopljenog s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, kada se sudužnik nalazi u situaciji sličnoj onoj dužnika u pogledu ugovornih obveza prema tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim su potpisali ugovor, nije potrebno praviti razliku između dužnika i sudužnika u pogledu primjene Direktive 93/13 na taj posebni ugovor.

Stoga pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, u okviru takvog ugovora, također obuhvaća fizičku osobu koja se nalazi u položaju sudužnika kada djeluje u svrhe izvan okvira svoje profesionalne djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

15. Međutim, u ovom slučaju proizlazi da je tužiteljica iz glavnog postupka fizičke osobe koje su u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu supruga sudužnika, koji je bio nositelj obrta u vrijeme sklapanja ugovora i za potrebe koje profesionalne djelatnosti je i kupljen predmetni poslovni prostor, što proizlazi iz njihovih suglasnih kazivanja.

16. U konkretnom slučaju je stoga, a obzirom i na sadržaj pravne zaštite koju tužiteljica zahtijeva postavljenim tužbeni zahtjevom i činjeničnim supstratom, koji opredjeljuje postupanje suda u svakom pojedinom predmetu, trebalo utvrditi je li promjena kamatne stope koja je ugovorena u ugovoru o kreditu tužiteljici bila jasna, uočljiva i je li joj bila razumljiva odnosno je li ugovorna odredba, prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa, odnosno zadovoljava li zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva te čl. 271. ZOO-a, kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva kao i čl. 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti.

17. Suprotno pravnom stavu tuženika, prvostupanjski sud je ocjenjujući dopuštenost pobijanih odredaba citiranog ugovora o kreditu i njegovu dopunu u dijelu ugovorene kamatne stope, sadržaj iste cijenio polazeći i od općih odredaba Zakona o obveznim odnosima, na kojima tužiteljica i temelji tužbeni zahtjev ukazujući na nedopuštenost navedenih ugovornih odredaba u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Naime, iz sadržaja odredbe članka 2. 2. ugovora o kreditu od 13. prosinca 2007. utvrđeno je kako je ugovorena redovna kamata koja će se mijenjati sukladno promjenama tržišnih uvjeta i temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Jednako je propisano i odredbom čl. 2. dodatka ugovora od 30. srpnja 2012. Dakle, isplata kamata vezana je uz Odluku o kamatnim stopama kreditora i njegovim Općim uvjetima poslovanja pri čemu iste ne sadrže ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno.

1 9. Kako se radi o dvostrano-obveznom ugovoru, prema kojemu je tuženik, kao banka, bio dužan tužiteljici isplatiti kredit, a tužiteljica je bila dužna taj kredit vratiti u ugovorenom roku, zajedno s kamatama, jednostrana promjena kamatne stope iz citiranog čl. 6. Ugovora protivna je i čl. 10. st. 3. ZOO-a. Ovo iz razloga što je tuženik, isplatom kredita, ispunio svoju ugovornu obvezu, te je za ispunjenje ugovora preostalo da tužitelj, kao korisnik kredita, tuženiku vrati iznos kredita s kamatama.

19.1. Ugovorna odredba, prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu predstavlja nedopušteno ponašanje u izričitoj suprotnosti i s čl. 10. st. 3. ZOO-a, jer se time otežava ispunjenje obveze tužitelja kao primatelja kredita. Takav način promjene visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obvezno-pravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva te čl. 271. ZOO-a, kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, kao i čl. 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ( pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji po dopuštenju u predmetu pod poslovnim brojem : Rev-667/2023-2 od 10. srpnja 2024.).

20. S obzirom na to da je citirana ugovorna odredba iz čl. 2. i 7 . Ugovora protivna odredbama čl. 10. st. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. ZOO-a kao prisilnim propisima, to je, uzevši u obzir navedeno, navedena ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

21. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu, 13. lipnja 2025.

PREDSJENIK VIJEĆA

Boris Mimica